U OKU VJEČNOSTI
Čitav život tragao sam za blagom,
Hirovita sudbina bijaše moje jedro života,
Na koncu duga putovanja shvatih,
Blago se ne krije u zlatnoj škrinji,
Već u ljudskom srcu.
Ljubav sja najviše kad je zatočena u tami samoće,
Iako su joj mnogi nudili carstva,
Ona je ostala svoja,
Jer ljubav je nepotkupljiva ,
Kao i smrt,
Što je sad vjetar raznosi po krovovima svijeta;
Nema tog uha koji je može čuti;
Nema tog oka koji je može vidjeti,
Uvijek bosa,nečujno stupa po travi,pustinji,
Vodi, moru i prati čovjeka,
Vjernije od vlastite sjene.
Jedina, Što se više moj život primiče smrti,
To mi postaješ sve bliža i bliža srcu,
Polako, posve polako, postaješ stvarnost;
Stvarnost začeta iz desetina, stotina, tisuća snova,
Što se slijevaju niz strme litice podvjesti,
U neiscrpno vrelo života,
Jedina, Kad si pokraj mene,
Ne bojim se smrti,
Jer kad te gledam u oči,
Kao da gledam u oči vječnosti.
Nakon dugih samotnih godina traganja za blagom,
Sad konačno mogu pasti ničice pred Tvoje noge,
I posve jasno i glasno reći:
“Jedina, u Tvojem srcu krije se najveće blago,
Volim te!”
©Walter William Safar
{youtube}et36cLcBmUs|500|400|0{/youtube}