W.W. Safar: U oku vječnosti

U OKU VJEČNOSTI

Čitav život tragao sam za blagom,

Hirovita sudbina bijaše moje jedro života,

Na koncu duga putovanja shvatih,

Blago se ne krije u zlatnoj škrinji,

Već u ljudskom srcu.

Ljubav sja najviše kad je zatočena u tami samoće,

Iako su joj mnogi nudili carstva,

Ona je ostala svoja,

Jer ljubav je nepotkupljiva ,
Kao i smrt,
Što je sad vjetar raznosi po krovovima svijeta;
Nema tog uha koji je može čuti;
Nema tog oka koji je može vidjeti,
Uvijek bosa,nečujno stupa po travi,pustinji,
Vodi, moru i prati čovjeka,
Vjernije od vlastite sjene.

Jedina, Što se više moj život primiče smrti,

To mi postaješ sve bliža i bliža srcu,

Polako, posve polako, postaješ stvarnost;

Stvarnost začeta iz desetina, stotina, tisuća snova,

Što se slijevaju niz strme litice podvjesti,

U neiscrpno vrelo života,

Jedina, Kad si pokraj mene,

Ne bojim se smrti,

Jer kad te gledam u oči,

Kao da gledam u oči vječnosti.

Nakon dugih samotnih godina traganja za blagom,

Sad konačno mogu pasti ničice pred Tvoje noge,