Drago Štambuk, veliki hrvatski pjesnik općeljudskih poruka, i u ovoj svojoj snažnoj pjesmi uskršnje tematike (u prijevodu s latinskoga, jezika njemu kao liječnika bliskog: Razdrta rana) ističe dramu čovjekovog postojanja koja u svom tjelesnom obliku nije dovoljna za pronošenje života ljudi i za njihovo privođenje posljednjoj Svrsi.
Poistovjećujući Kristove rane s našim svakodnevnim ranama, Štambuk nam ukazuje na mogućnost transformacijskog i spasenjskoga uvida u to što naša zadaća na zemlji jest.
Trpjeti – da!, ali kroz trpnju doseći i Spasenje koje nam namrije Isus Krist, u svom primjeru nad primjerima, žrtvujući najdragocjenjenije svoje za ljudsko dosegnuće Nebeskoga doma i smirenje njegovo u jedino važnoj i sveotkupljujućoj Božanskoj Istini.
Nives Gajdobranski
VULNUS LACERATUM
S tvojim sam suzama umro,
Bože slomljenih kostiju,
tijelo sveto izbodenog koša i slabina;
izložbo modrica s trnovom krunom.
Isuse razdrtog srca
primi u svoje očinsko okrilje
pod šator nebeske svjetlosti
moju ranjenu riječ, grijehe moje
i kajanje; položi me na mirnu vodu
sutona i obzorju sinjem
dodaj boju žalosti. Uton moj
nek međ otocima bude ljubljenim,
uz kamenje odvaljeno od tvojih gudura.
U kamenolom, u kamenolom
odnesi me, unesi u zemljinu
ranu. Iz tvoje rane u ranu našijensku,
da rastvori mi se srce i s prahom
sretnim pomiješa, te postane grm
manjige i stablo masline. Da
nadvijem se nad Radonju poput
osamljene pinije, raščešljan vjetrom
s mora, i dohvatim sveti skut
kojim meteš vode i zemlju domovine.
Drago Štambuk, New Delhi, 21. svibnja 1995.