Pisci
Marija Feldi
Tišina koju remeti samo zvuk tipkanja.
Miris svježeg, ali starog papira.
Ovaj osjećaj tinte, koja se tako lako prenosi na papir.
Iz glave, misli.
Iz misli kroz tijelo, u prste.
Iz prstiju, mišića, slovo po slovo po tipku.
Riječ po riječ rečenicu slaže, a mnogi ju ne znaju čitati.
Glasna buka, umorne ruke i prsti puni žuljeva.
A osmijeh na licu i mir u duši, prije nemirnoj, licu prije ispranom.
Vještina koja se ne prenosi, niti dobiva.
Već se sama pronalazi.
Slučajno, beznačajnim tipkanjem po praznom papiru.
Pražnjenje duše i misli, nemirnih i umornih od svijeta.
Bez odmora i počinka.
Bez okrijepa i obroka.
Jer pisca hrani njegova želja, za novim i starim, za boljim i gorim.
Želja za saznanjem dobroga i lošega, korisnoga i ne.
U tipkanju tog prvog redka, kao i tog presudnog, ključnog, zadnjeg.
Pisca, a i spisateljicu, nosi taj nagon.
Ta sila da drugima daju ulaz u njihov mali svijet.
Gdje svi pišu, misle, razmišljaju i premišljaju o napisanom.
Gdje je jedina pauza ponovno čitanje, gužvanje i trganje papira, i opet pisanje.
Njihova je tišina zvuk tipki, kako udaraju o papir svom snagom.
Njihov je miris miris pjesme, romana, pripovjetke.
Knjige.
Njihov je svijet jedan bez rata i bolesti.
Svijet savršene mašte.
Svijet koji svi znaju i nose u sebi.
Ali ga samo rijetki znaju prenijeti na papir.
