Tue. Jul 17th, 2018

Art

Art

Vijesti iz umjetnosti

Izložbe

Izložba podvodne fotografije “Jedan udah”

Od 9. srpnja do 9. rujna 2018.
Francuski institut – Preradovićeva 5 – Zagreb

Autori fotografija francuski podvodni fotografi Alex Voyer, Benoît Maison-Blanche i hrvatski podvodni fotograf Marjan Radović osmislili su projekt pod nazivom “JEDAN UDAH” (franc. UNE INSPIRATION) . Projekt čine izložbe fotografija, multimedijalne prezentacije, predavanja i radionice vezane uz podvodnu fotografiju i ronjenje. Autori podvodnom kamerom bilježe ljepote podmorja iz perspektive nedostupne većini ljudi. Cilj projekta je široj javnosti skrenuti pozornost na ljepote podmorja te pozvati na društvenu odgovornost i zbližavanje čovjeka i mora.

Mediteran je nešto što Hrvatska i Francuska dijele, stoga Francuski institut s veseljem ugošćuje ovu vrlo lijepu izložbu francuskih i hrvatskih frotografa. Ova incijativa podsjeća nas također na važnost zaštite ovog zajedničkog blaga u trenutku kad su mora i oceani više nego ikad ugroženi zagađnjem i posljedicama klimatskih promjena.

Otvorena izložba “(Ne)postojanost prostora – Prostori naracije i imaginacije”

U Galeriji Prsten Doma HDLU otvorena grupna međunarodna izložba “(Ne)postojanost prostora – Prostori naracije i imaginacije” koja problematizira opisne, formalne, simboličke, psihološke i sociološke aspekte teksta u formiranju dvodimenzionalnih i trodimenzionalnih prostora u djelima suvremenih vizualnih umjetnika. video HINA/ Tomislav PAVLEK

(NE)POSTOJANOST PROSTORA – PROSTORI NARACIJE I IMAGINACIJE
5. – 22. 7. 2018.
Galerija Prsten

Kustosi: Vanja Babić, Neva Lukić
Izbornik filmskog programa: Ivan Paić

Izložba (Ne)postojanost prostora: Prostori naracije i imaginacije problematizira opisne, formalne, simboličke, psihološke i sociološke aspekte teksta u formiranju dvodimenzionalnih i trodimenzionalnih prostora u djelima suvremenih vizualnih umjetnika. Tekst i likovnost dva su načina dočaravanja prostora, kako fizičkoga tako i mentalnoga, a izložba se fokusira na različite mogućnosti njihove interakcije. U vizualno-tematski dijalog postavljena su djela u kojima tekst generira njihove formalno-oblikovne karakteristike s onima gdje je tekst primarni nositelj sadržaja odnosno naracije. Kao polazišnu referencu kustosi izložbe uzimaju rad Josipa Vanište iz 1964. kojim je ovaj umjetnik sliku i njezin prostor dematerijalizirao, odnosno sveo tek na tekst ispisan pisaćim strojem na papiru kao svojevrsnu meta-uputu za njezino izvođenje. Od trenutka kada je Vaništa ostvario „najradikalniji domet hrvatske umjetnosti 20. stoljeća“ međusobne se interakcije vizualnih, prostornih, tekstualnih te verbalno-auditivnih aspekata nastavljaju prožimati i u radovima narednih generacija hrvatskih umjetnika. Izložba (Ne)postojanost prostora: Prostori naracije i imaginacije osim hrvatskih uključuje i renomirane austrijske suvremene umjetnike, s idejom propitivanja da li i u kolikoj mjeri – u uvjetima globalizacijskih, virtualizacijskih i migracijskih procesa – leksička odnosno jezična osnova još uvijek uvjetuje narativne i imaginativne odrednice formiranja odnosno opisivanja određenih prostornih situacija.

Izložbu prati i program s projekcijama eksperimentalnih filmova koji na različite načine korespondiraju s njezinom osnovnom problematikom.

Na izložbi sudjeluju: Eva Beierheimer & Miriam Laussegger, Antonio Grgić, Jochen Holler, Paulina Jazvić, Anto Jerković, Željko Jerma, Željko Kipke, Anatol Knotek, Brigitte Kowanz, Ivica Malčić, Vlado Martek, Martina Miholić, Ana Mušćet, Gloria Oreb, Roman Pfeffer, Damir Sokić, Philipp Timischl, Ivan Tudek, Josip Vaništa, Hannes Zebedin, Anabel Zanze

U filmski program će biti uvršteni radovi sljedećih umjetnika: Gustav Deutsch, Ivan Faktor, Tomislav Gotovac a.k.a Antonio G. Lauer, Željko Kipke, Ivan Ladislav Galeta, Helena Schultheis Edgeler, Mladen Stilinović.

Vodstvo kroz postav izložbe:
18. srpnja u 18.00, kroz postav izložbe provest će vas kustos izložbe Vanja Babić i izbornik filmskog programa Ivan Paić.

Izložba će nakon Galerije Prsten biti izložena u Muzeju Likovnih umjetnosti u Osijeku u temrminu od 6. rujna do 10. studenog 2008.

Darija Žmak Kunić – Ne možeš pronaći mir izbjegavajući život

Riječka umjetnica Darija Žmak Kunić svojim radovima na tragu je te negdašnje percepcije ženske uloge u društvu

Samostalni izložbeni projekt multimedijalne vizualne umjetnice DARIJE ŽMAK KUNIĆ  naziva “Ne možeš pronaći mir izbjegavajući život” u MMC galeriji Grada Umaga.

MOĆ ŽENE

Vještica, od korijena vješt, u značenju ”ona koja zna”, praslavenska je spoznaja nadnaravnog i duhovnog svijeta umiješanog s praktičnim znanjima o, na pr. medicini, elementarnoj psihologiji, društvenim odnosima itd. I muškarac je mogao biti vještac, ali je nekada davno briga o duhovnom i tjelesnom uglavnom bila prepuštana ženi. Dolaskom kršćanstva mijenja se i paradigma pa se ”ona koja zna” na sve moguće načine nastoji obezvrijediti, prokazati i zamijeniti s ”onim koji zna.” Uspješno, rekli bismo.

Riječka umjetnica Darija Žmak Kunić svojim je radovima na tragu te negdašnje percepcije ženske uloge u društvu. Cijela izložba kao nepostojano, lebdeće tijelo otvoreno dodavanjima i oduzimanjima izložbenog materijala, satkana je na generacijskoj podlozi koju čini ženska linija pokojne none Anđele, mame Delme, same umjetnice i njezine kćeri Zite, s napomenom da i umjetničina majka i kćer sudjeluju u izvedbi radova. Govorimo, dakle, o osobnim/obiteljskim mitologijama koje su u tehničko-tehnološkom smislu vrlo često inovativne, opredmećene kao knjige umjetnika, crteži nastali vezenjem na papiru, kao klasični i/ili interaktivni radovi, tj. intervencije na predmetima osobne i rodbinske ostavštine. Prenešeni u galerijski prostor ti nas predmeti neodoljivo podsjećaju na ono što se od 16. do 18. stoljeća u njemačkoj literaturi nazivalo Wunderkammer ili Ormari čuda, s policama popunjenim neobičnim i rijetkim predmetima, a koji su nešto kasnije iznjedrili prve europske muzeje.

Jer Darja se bavi čudnim i začudnim, svojevrsnim palimpsestima, ali s kojih se ne stružu prijašnji tekstovi da bi načinili mjesta novima (načelo oduzimanja), već se na postojeće slojeve dodaju recentni (načelo dodavanja).

Riječ je o vrlo osobnom i vrlo poetičnom ”ženskom (umjetničkom) pismu” s manje ili više svjesnom uporabom vještičarenja, čaranja i magije. Jer, staroslavenski čort = vrag, a riječ čarati = šarati (u čakavskom dijalektu) ima isti korijen i značenje kao i riječ čarati = vračati (u standardnom hrvatskom jeziku), što nas vodi u pretpovijesne sinkretističke dubine likovne umjetnosti kao metode i prakse magijskih obreda.

Time smo djelomično spoznali i Moć žene u kolopletu četiriju generacija, te Darijinu moć umjetnosti.

Berislav Valušek

Darija Žmak Kunić (Rijeka, 1978.) multimedijalna je vizualna umjetnica koja radi uglavnom u području skulpture, umjetničkog objekta ‒ instalacije i videoinstalacije, no njena praksa uključuje i eksperimentalni zvuk, crtež i performans. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu (BFA, 2003.). Godine 2008. magistrirala je na sveučilištu Univerza v Ljubljani, Akademija za likovno umetnost in oblikovanje i stekla zvanje magistrice umjetnosti (MA). Od 2005. godine predaje kao docent na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Primila je nagradu za Nastavnu izvrsnost Sveučilišta u Rijeci za 2018. godinu.

Izložba je otvorena u MMC galeriji Grada Umaga od 10.7. do 7.8. 2018.

Sanja Benčić

Otvorena izložba Andree Musa u Galeriji svetog Krševana / Foto

Umjetnica Andrea Musa dočarala je posjetiteljima protok vremena u formi beskonačnog gibanja morske površine, a postavljanjem svih formata u istu razinu ostvarena je dinamika koja je podudarna s amplitudom vala

U četvrtak 5. srpnja 2018. svečano je otvorena samostalna izložba akademske umjetnice Andree Musa pod nazivom “Svijet se i dalje kreće” u Galeriji svetog Krševana. Ovom izložbom se Andrea Musa po prvi put predstavila svojim radom u Šibeniku i to djelima koje do sada nije izlagala. Autorica je likovni postav izložbe osmislila u direktnoj komunikaciji s dugom i značajnom poviješću samog prostora galerije.

Na izložbi su posjetitelji mogli razgledati ukupno 18 radova od kojih je jedan rad – diptih većeg formata centralno smješten u prostor nekadašnje apside, dok je 17 slika okomitog manjeg formata raspoređeno po okolnim zidovima. Svi radovi prikazuju horizont i gibanje mora te se manji formati s obje strane vizualno slijevaju u veliko centralno postavljeno more. Ovakvim postavom umjetnica Andrea Musa dočarala je posjetiteljima protok vremena u formi beskonačnog gibanja morske površine, a postavljanjem svih formata u istu razinu ostvarena je dinamika koja je podudarna s amplitudom vala. Na otvorenju izložbe posjetiteljima su se obratile voditeljica galerije Antonija Modrušan, kustosica izložbe Sonja Švec Španjol i umjetnica Andrea Musa.

U novom ciklusu radova Andree Musa more postaje medij za doživljaj osjetilnog prostorno-vremenskog protjecanja pri čemu promatramo promjenjivost materijalnog svijeta koji je u stalnom pokretu. Vrijeme je ona snažna nevidljiva sila koja igra ključnu ulogu, jer u njoj nastaju, mijenjaju se i nestaju sva bića i pojave. Prihvaćanjem neminovnih učinaka vremena pronalazimo ljepotu u našem jedinstvenom postojanju. Svaka jedinka u prirodi otvara pojedincu mogućnost suočavanja sa samim sobom. Neovisno o tome je li riječ o planini, rijeci, moru ili nekom drugom elementu prirode, on nas kroz vlastitu snagu beskonačnog trajanja i kretanja potiče da spoznamo vlastitu ulogu unutar prostorno-vremenskog kontinuuma. U potrazi za osobnim dijalogom s velikim nepoznatim, Andrea Musa zakoračila je u područje neistraženog i neotkrivenog s ciljem doživljaja osjećaja slobode koji pruža otvoreni horizont, zvuk vječnog kretanja morske površine i poznati miris slanog zraka.

Izložba se može pogledati do 21. srpnja 2018. godine u Galeriji svetog Krševana u Šibeniku.

Sonja Švec Španjol

Bijenale industrijske umjetnosti “Na leđima palih divova” u istarskim gradovima

Od sredine srpnja do kraja listopada u istarskim gradovima Labinu, Raši, Vodnjanu, Puli i Rijeci održat će se 2. Bijenale industrijske umjetnosti, pod nazivom Na leđima palih divova, koji je 2014. pokrenuo Labin Art Express XXI sa željom da revitalizira rudnike na području Labina i okolice koju obilježava višedesetljetno odumiranje industrije te rastuća ovisnost o turizmu

Bijenale će se, u suorganizaciji Labin Art Expressa XXI s Muzejem moderne i suvremene umjetnosti Rijeka te Arheološkim muzejom Istre, a u sklopu projekta Rijeka Europska prijestolnica kulture 2020., održati od 20. srpnja do 28. listopada.

Kuriraju ga članice kustoskog kolektiva “Što, kako i za koga/WHW” – Sabina Sabolović, Nataša Ilić, Ana Dević i Ivet Ćurin, koje svoj koncept temelje na pozadini smjena različitih epoha što su oblikovale društveni i kulturni pejzaž regije, od grčkog i rimskog carstva, venecijanske, austro-ugarske, francuske i talijanske vlasti, pa sve do povijesti socijalizma i recentne epohe dugog razdoblja tzv. tranzicije.

Trodnevno otvorenje počinje 19. srpnja u Vodnjanu, nastavlja se 20. srpnja u Puli, Raši i Labinu, a završava 21. srpnja u Rijeci.

Kako je najavljeno, ovogodišnje izdanje obilježit će otvorenja izložbi s velikim brojem radova nastalih posebno za bijenale, brojni performansi, projekcije i stručna vodstva.

Naziv “Na leđima palih divova” referira se i na danas žive istarske legende i folklorne predaje, poput simbola istarskog otpora Velog Jože. Također se evocira i istarski fantastični imaginarij u kojem je identifikacija Istre kao magične zemlje (Terra Magica) usmjerena propitivanju normalizacijskih učinaka i društvene uvjetovanosti koncepata magičnog, prirode i povijesti, te bavi i mistifikacijama Istre koje odražavaju rastuću turističku eksploataciju specifičnosti regije.

Na deset istarskih lokacija predstavit će se radovi 27 domaćih i stranih umjetnika i umjetničkih kolektiva, Oscar Murillo, Phil Collins, Nikolay Oleynikov, Laure Prouvost, Marko Tadić, Želimir Žilnik, Vlatka Horvat, Matija i Mauricio Ferlin, Božena Končić Badurina, kolektiv Škart, Fokus grupa i drugi.

Pripovijedanje, povijest, poezija, turizam, magično mišljenje, pobuna, kolonijalne implikacije industrijske proizvodnje, marginalizirani identiteti, etnička čišćenja, ekstraktivizam, podzemlje, šećer, fosilna goriva, gljive, ruine, ostaci, zbirke – neki su od ključnih pojmova koji proizlaze iz lokalnog konteksta, a u dosluhu s njima umjetnici izlažu svoje radove, od kojih su mnogi nove produkcije vezane za lokalni kontekst, najavljeno je.

S naglaskom na isprepletenost pitanja vezanih za oblikovanje suvremenosti kroz praksu umjetnosti s pričama koje se bore za identitetsku prednost u shvaćanju ‘regionalnih’ posebnosti, od rudarske prošlosti Labina, povijesti štrajkova i radničkih pobuna, napuštanja ekstraktivnih izvora energije i razvoja ekoloških projekata, preko antičkih i antifašističkih spomenika, fašističke arhitekture, posječenih hrastova, do razvoja turizma, egzodusa i deindustrijalizacije posljednjih desetljeća, tolerancije i kozmopolitizma, Bijenale osim umjetnika predstavlja i neke od lokalnih spomenika i druge tragove prošlih vremena.

Ideja je “polifonijom umjetničkih glasova” lokalni kontekst predstaviti kao veći i širi od sebe samog, nastojeći razotkriti ‘ideološki’ višak koji postoji u svakoj specifičnoj lokaciji i koji ga povezuje s drugim lokacijama i drugim borbama koje svuda po svijetu nastoje sačuvati mogućnost utopijskog promišljanja budućnosti.

Ishodična točka je rudarski lokalitet Labina, no Bijenale odlazi na razne lokalitete Istre i Primorja vezane za antičku, industrijsku i recentnu povijest regije – KUC Lamparnu u Labinu, napušteno kino u Raši, MMSU u Rijeci, Augustov hram, Galeriju Amfiteatar – Arena i SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu u Puli, Apoteku – prostor za suvremenu umjetnost u Vodnjanu, Narodni muzej i Gradsku knjižnicu u Labinu.

(Hina)

HDLU – REZULTATI NATJEČAJA ZA PROGRAME IZLAGANJA U 2019. GODINI

Umjetnički savjet HDLU-a u sastavu Branka Benčić, Tomislav Buntak, Ivan Fijolić, Kristian Kožul, Marijana Stanić, Jelena Bando i Josip Zanki odobrili su sljedeće izložbe za uvrštenje u prijedlog programa HDLU za 2019.

Program Galerije PRSTEN:

FONDACIJA BRUMEN – HENRYK TOMASZEWSKI

samostalna izložba

IGOR LOINJAK, DOMAGOJ SUŠAC – PROSTORI KRAJOBRAZA

grupna izložba

EKKEHARD NEUMANN – DIFFERENT ECHOES

grupna izložba

Program Galerije BAČVA:

MARIJANA STANIĆ – MLADENKA

skupna izložba

RENATA POLJAK – YET ANOTHER DEPARTURE

samostalna izložba

WOMANHOOD – MAKING OF

skupna izložba

KREŠIMIR KATUŠIĆ – SPONA

samostalna izložba

SAŠA ŽIVKOVIĆ – PROJEKT GRAY FIELD

samostalna izložba

VITOLD KOŠIR – INVERZIJA

samostalna izložba

Program Galerije PM:

DOBROVIĆ ZVONIMR – SHUNGA – EROTIKA I SNOVI EDO PERIODA

grupna izložba

JELINČIĆ DARIJA – ESCAPE

samostalna izložba

MARCEL BAČIĆ – CRTOVLJA

samostalna izložba

TEA HATADI – IN LOOP

samostalna izložba

FILIP IVANA

samostalna izložba

NIKOLA ŠERVENTIĆ – TRI SATA

samostalna izložba

RADOJČIĆ EMILIJA – NEW ENERGY

samostalna izložba

Program Galerije KARAS:

IVAN OŠTARČEVIĆ – NESTRPLJIVOST (FRUSTRACIJA)

samostalna izložba

NINA KURTELA, MAŠA MILOVAC, PETRA MRŠA, MEJRA MUJČIĆ, PETRA ZLONOGA –ČEMU TIJELO

edukativni program

DANILO STOJANOVIĆ – I WAS MOVED BY THE WINDS OF THE PAST

samostalna izložba

PETAR VRANJKOVIĆ – WHANAU (OBITELJ)

samostalna izložba

LUISE KLOOS – ARTISTS AND MENTORS

skupna izložba

ZORAN KAKŠA – INTERVIEW WITH MYSELF

samostalna izložba

IVAN TUDEK – THE EMOTIONAL NONVERBAL COMICS STRIPS -SUMANUTA UMANJENOST

samostalna izložba

MARIJA MATIĆ – Nagradna izložba 34. salona mladih (Odobrio Upravni odbor HDLU)

samostalna izložba

MIA ORSAG – GLOBUSI (radni naziv)

samostalna izložba

MARIO KOLARIĆ – ZAPISI

samostalna izložba

DOMAGOJ ROGINA – MONOLITI

samostalna izložba

PROGRAM U VIŠE GALERIJA

Upravni odbor HDLU-a odabrao je sljedeću koncepciju temeljem raspisanih natječaja:

54. zagrebački salon vizualnih umjetnosti: kustosa Branke Benčić i Tevža Logara, radnog naziva BEZ ANESTEZIJE / WITHOUT ANESTHESIA. (galerija Bačva, Prsten)

MEĐUNARODNA SURADNJA

Upravni odbor HDLU-a odobrio je sljedeće međunarodne suradnje:

ŠVICARSKA, Shed im Eisenwerk: U PLANINAMA

YICCA 2019. – Međunarodni natječaj suvremene umjetnosti

Europska izložba u okviru EU projekta CreArt

LEIPZIG – Dekonstrukcija slike

Zahvaljujemo svima na sudjelovanju, čestitamo svim odabranim prijaviteljima i umjetnicima!

NAPOMENA:

Prijavitelje odabranih izložbi kontaktirat ćemo tijekom naredna 2 tjedna za više informacija za potrebe priprema prijava za financiranje.

Prijedlog o uvrštenju u program ne znači nužno da će se projekt i realizirati. Realizacija projekta ovisi o osiguranim financijskim sredstvima. Nakon donošenja prijedloga o uvrštenju u program, HDLU podnosi prijave za sufinanciranje projekta u rujnu 2018. Podnositelje projekta potičemo da i samostalno podnesu prijave za sufinanciranje projekta (za troškove produkcije rada, putne troškove, troškove smještaja i sl. na druge izvore financiranja). Po dobivanju rezultata o financiranju projekta, HDLU razmatra jesu li osigurana sredstva dostatna za realizaciju projekta temeljem čega donosi konačnu odluku o uvrštenju u program HDLU za 2019.

Dizajn s feedbackom – Ozeha: Zagreb – Rijeka ’45-’48-’90-’95

U ponedjeljak 9. srpnja u 19 sati u GALERIJI KORTIL u Rijeci otvara se izložba “Dizajn s feedbackom – Ozeha: Zagreb – Rijeka ’45-’48-’90-’95”. Riječ je o značajno proširenoj verziji izložbe izvorno održane u HDD galeriji krajem 2016., koja se bavila poviješću jedne od prvih i najvećih oglašivačkih agencija u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji od sredine prošlog stoljeća do sredine 90-ih godina. Izložbu organizira Hrvatsko dizajnersko društvo u suradnji s Galerijom Kortil, a autori izložbe su Alira Hrabar Oremović i Slavko Henigsman.

Izložba Dizajn s feedbackom: Ozeha Zagreb – Rijeka ‘45 – ‘48 – ‘90 – ‘95 koncipirana je kroz četiri poglavlja koja vremenski prate formativno i zrelo razdoblje djelovanja nekada najveće agencije za propagandu i marketing na našem prostoru. Iako zadržava koncepciju i osnovnu strukturu postava iz njene zagrebačke verzije, za ovu priliku su njeni autori, Alira Hrabar Oremović i Slavko Henigsman, detaljno istražili i predstavili djelovanje Ozehine prve filijale, osnovane u Rijeci još davne 1948. godine. Godine iz naslova izložbe označavaju osnivanje Ozehe (1945.), pokretanje njene riječke filijale (1948.), gašenje riječke filijale (1990.) i prestanak postojanja ove full-service agencije 1995. godine.

U poglavlju Ozeha – više od full service agencije razmatra se ustroj agencije unutar njenog formativnog razdoblja od 1945. do 1965. godine. U tom se razdoblju, pod vodstvom Dušana Mrvoša i Veljka Klašterke, razvila u agenciju za ekonomsku propagandu i marketing s više od 120 zaposlenika u Zagrebu i filijalama u Rijeci, Splitu, Beogradu, Sarajevu i Skopju.  Njen utjecaj na kulturu komercijalnog oglašavanja i začetak oblikovanja marketinške struke obrađuje poglavlje Promjena klime – pogled na zapadunutar dva vremenska okvira. U najranijem razdoblju djelovanja (1954.-1957.) Ozeha pokreće vlastiti strukovni list Naš publicitet, ujedno i jedini strukovni časopis za područje oglašavanja i marketinga u Hrvatskoj, koji je objedinjavao teorijske tekstove i iskustva iz prakse te intenzivno radi na informiranju i edukaciji kadra u skladu s tržišnim modelima sa Zapada.

Drugi vremenski okvir pokriva zrelo razdoblje agencijskog razvoja s fokusom na istraživačku djelatnost i kreativne procese. Agencijski rad kroz odnos Kreativnog odjela i propagandista prikazan je putem nekoliko izdvojenih primjera iz prakse – brend Dona te klijente Borovo, Istravinoexport i Rafinerije nafte Rijeka i Sisak /INA Rafinerija nafte Rijeka. Također, rad Odjela za istraživanje tržišta iz 1971. godine, koji je na neki način temelj modernog marketinga na ovim prostorima, predstavljen je putem nekoliko istraživačkih studija.

Poglavlje Arheologija dizajna pruža uvid u tadašnje radno okruženje dizajnera koji su 70-ih bili dio Ozehinog Kreativnog odjela – Julije Pavelić Glogoški, Petra Šalića, Slavka Henigsmana, Mile Klarice i Vladimira Hinića i dizajnera riječke filijale – Raymonda Fabijanića i Vesne Rožman. S druge strane, uspješne dugogodišnje suradnje agencije s tada priznatim dizajnerima prikazane su putem primjera njihovih likovnih rješenja unutar posljednjeg poglavlja – Ozehina orbita. Među dugogodišnjim Ozehinim suradnicima posebno se ističe dizajner i fotograf Dušan Bekar koji je s agencijom surađivao gotovo 40 godina. Uz Bekara, s Ozehom su dugi niz godina surađivali i pri tome oblikovali veliki broj propagandnih materijala Zvonimir Faist, Ferdo Bis i Franjo Fleck.

Ova je izložba s jedne strane dopuna već nekih poznatih paradigmi, a s druge nudi određeni set informacija koje će današnjem dizajneru omogućiti detaljniji uvid u kulturu rada njegovih prijašnjih kolega. Također, ova izložba po prvi puta prikazuje godinama zanemarivanu građu i na neki način predstavlja apel javnosti, kulturnim i obrazovnim institucijama da se njome sustavno pozabave.

Dizajn s feedbackom – Ozeha: Zagreb – Rijeka ’45-’48-’90-’95
Galerija Kortil, Strossmayerova 1, Rijeka
9.7. – 21.7.2018.

Autori koncepcije izložbe: Alira Hrabar Oremović i Slavko Henigsman
Vizualni identitet izložbe: Alira Hrabar Oremović
Dizajn postava izložbe: Alira Hrabar Oremović i Slavko Henigsman
Tekstovi: Josip Šintić, Igor Lah, Alira Hrabar Oremović
Obrada tekstova: Marko Golub, Alira Hrabar Oremović
Suradnik na prikupljanju i obradi građe: Egon Hreljanović
Izvršna produkcija: Marko Golub

Organizacija izložbe: HDD galerija / Hrvatsko dizajnersko društvo, Boškovićeva 18, Zagreb, www.dizajn.hr i Galerija Kortil, Strossmayerova 1, Rijeka
Voditelj HDD galerije: Marko Golub;
Koordinator programa u galeriji Kortil: Jolanda Todorović

Zahvale: Elizabeta Abramović, Slavica Afrić, Nikola Akrap, Mario Antonini, Dušan Bekar, Duško Bekar, Josip Bogdanić – Braco, Iva Divjak, Raymond Fabijanić, Vladimir Hinić, Mile Klarica, Milan Klisović, Ljubica Martinović, Josip Prudeus, Darko Pukanić, Vesna Rožman, Milivoj Ružić, Johan Sartori, Josip Silov, Silvano Skočaj, Petar Šalić, Pavao Šimudvarac, Marija Tomić,
Branimir Zoraja. Marina Benažić; Državni arhiv u Rijeci (Boris Zakošek); Velid Đekić; Grad Zagreb, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport (Veljko Mihalić); Gradski muzej Sisak (Vlatko Čakširan); Željko Jurak; Kabinet grafike HAZU (Slavica Marković); Kraš (Maja Krznarić); MMSU (Slaven Tolj); Muzej grada Rijeke (Ervin Dubrović); Muzej grada Zagreba (Željka Kolveshi); Muzej za umjetnost i obrt (Koraljka Vlajo); NSK (Veronika Čelić-Tica, Maja Karić, Nela Marasović, Sonja Martinović)

Sponzori tiska: Cerovski print boutique, Ars kopija, Kerschoffset Zagreb, RD digital, Reprocolor

Izložba “Dizajn s feedbackom: Ozeha” financirana je sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova. Riječka verzija izložbe financirana je sredstvima Odjela za kulturu Grada Rijeke.

Ivana Bajcer i Lucija Žuti: Podvlačimo crtu

Društveni učinak umjetničkih radova dviju studentica grafičkog odsjeka ALU Zagreb na izložbi u Galeriji VN, koji se razvija kroz dvije različite poetike i tematska usmjerenja, nalazi se u području osobne i društvene preobrazbe

Galerija VN, Ilica 163a, Zagreb
Otvorenje u petak 6.7.2018. u 19 sati, Izložba ostaje otvorena do 10.8.2018.

Ekstrovertirano i introvertirano izvođenje

Teoretičar izvedbe Jon McKenzie drži izvedbu za paradigmu suvremenog društva koje se temelji na znanju i moći. Izvedba je način suvremenog bivanja i obilježava sve naše djelovanje a karakterizira ju društveni učinak odnosno efekt. Autor kategorizira tri paradigmatska iskaza izvedbe: kulturalna (izvedbeni studiji), organizacijska (izvedbeni menadžment) i tehnološka (tehno-izvedba). Osobina tehnološke izvedbe je djelotvornost, organizacijske je učinkovitost a kulturalne čimbenost. Kulturalna izvedba uključuje široko polje pod koje spadaju izvedbene umjetnosti (kazalište, ples, performans), rituali i ceremonije, popularna zabava, javni govori, folklorne tradicije, prakse iz svakidašnjeg života (igre, društvena interakcija), političke demonstracije, društveni pokreti. Kulturalna izvedba ima normativnu funkciju ali i onu otpora i transgresije normi pa stoga podupire društveni poredak ili ga mijenja zbog čega je ona “katalizator osobne i društvene preobrazbe”. Društveni učinak umjetničkih radova dviju studentica grafičkog odsjeka ALU Zagreb na izložbi u Galeriji VN, koji se razvija kroz dvije različite poetike i tematska usmjerenja, nalazi se u području osobne i društvene preobrazbe. Povezane uopćeno kroz bavljenje pitanjima umjetničke karijere, performativnost i korištenje teksta kao umjetničkog izričaja, Lucija Žuti i Ivana Bajcer predstavljaju opreku ekstrovertiranog i introvertiranog izvođenja u umjetničkim praksama.

Križni put umjetnika naziv je projekta Lucije Žuti koji uključuje performans u javnom prostoru te izložbu u Galeriji VN na kojoj se prezentira instalacija od križeva kao objekata korištenih pri izvedbi i dokumentacija. Potonja se sastoji od fotografija izvedbe i karte grada s označenim odabranim kulturnim institucijama, rezultatom komunikacije s njima oko realizacije performansa te smjerom križnog puta. Baveći se pitanjima putanje kojom se umjetnik kreće pri oblikovanju svoje karijere i odnosa moći unutar umjetničkog poziva koji se očituju u relaciji umjetnika i umjetničkih institucija, mlada autorica je prije izložbe u VN-u izvela performans koji uključuje petnaest crnih križeva s natpisima, veličine 100 x 70 cm, i peterosatno hodočašće po petnaest najznačajnijih zagrebačkih galerija, muzeja i kulturnih ustanova. Ophodnji tih mjesta prethodio je dopis umjetnice u kojemu traži od dotičnih ustanova odobrenje za jednodnevno postavljanje po jednog križa ispred njihovih zgrada. Više od polovice institucija je umjetnici dalo odobrenje (ALU, Galerija VN, Lauba, Gliptoteka HAZU, HDLU, Galerija Nova, Galerija SC, Ministarstvo kulture, MSU), pa je na tim mjestima i postavila križeve. Neke institucije su načelno podržale projekt ali su u obrazloženje stavile da nisu nadležne dati dopuštenje za njegovo provođenje (Greta, Moderna galerija), pojedine su pak odbile postavljanje križa (Galerija Forum, Umjetnički paviljon), a bilo je i onih koje su upit ignorirale (Klovićevi dvori, Galerija Kranjčar). Križeve namijenjene lokacijama na kojima su ju odbili ili ignorirali autorica nije postavila već ih je nosila cijelim putem a stigavši na dotičnu postaju fotografski je dokumentirala instituciju i križ koji joj je bio namijenjen. Također, pozvala je publiku da joj se pridruži u obilasku postaja i nošenju odbijenih križeva.

Sama ruta kojom Žuti hodočasti strukturirana je kao hijerarhijska mapa ustanova koju umjetnik prolazi u svojoj karijeri kako bi od studenta likovne akademije postao uvažen i priznat umjetnik. Početna točka performansa je zato bila ALU a završna MSU. Petnaest umjetničkih postaja se referira na postaje Isusovog križnog puta, koristeći i žrtveno-mučenički dio biblijskog događaja. Naime, umjetnica na svaki križ stavlja tekst ispisan na bijelom platnu njezinom krvlju koja simbolizira, navodi autorica, “bol i patnju umjetnika [… pa] Isusa zamjenjujem umjetnikom, a križ djelom”. Konceptu je stoga i prilagodila nazive postaja koje opisuju umjetnikove stanice na put do priznanja koji uključuje i međuovisnost s kustosima, kritičarima, povjesničarima umjetnosti, publikom:

  1. Umjetnika osuđuju na stvaranje (ALU)
  2. Umjetnik prima na se djelo (Galerija VN)
  3. Umjetnik pada I. put pred djelom (Lauba)
  4. Umjetnik susreće kustosa (Greta)
  5. Kustos pomaže umjetniku izložiti djelo (Klovićevi dvori)
  6. Kritičar piše umjetniku kritiku (Gliptoteka HAZU)
  7. Umjetnik pada II. put pred djelom (Galerija Kranjčar)
  8. Umjetnik tješi publiku (HDLU)
  9. Umjetnik pada III. put pred djelom (Galerija Forum)
  10. Umjetnika ogoljuju pred publikom (Galerija Nova)
  11. Umjetnika pribijaju uz djelo (Galerija SC)
  12. Umjetnik umire za djelo (Ministarstvo kulture)
  13. Umjetnika skidaju iz galerije (Umjetnički paviljon)
  14. Umjetnika polažu u skladište (Moderna galerija)
  15. Umjetnik čeka uskrsnuće (MSU)

Lucija Žuti radom ukazuje na ključnu ulogu institucija za ostvarenje umjetnika držeći da je upravo odnos s njima presudan za umjetnikovo vrednovanje, priznanje i društveno pozicioniranje. Temelj tog odnosa je komunikacija i suradnja između ta dva subjekta pa je to upravo i fokus njezinog umjetničkog rada: “Kako umjetnik na svom stvaralačkom putu nikada nije sam […] tako njegova muka postaje sve više komunikacijske, a manje umjetničke tj. stvaralačke prirode. U ovom slučaju komunikacija postaje najteži, no svakako i najdragocjeniji dio stvaralačkog procesa. […] Umjetnik dijeli svoje ideje i muke s publikom, a od strane institucija je ili predstavljen ili ignoriran, a ponekad i zaboravljen, pospremljen u skladište gdje čeka svoje ponovno otkrivanje.”, tvrdi autorica koja je ovim projektom na dobrom i osviještenom putu, ne samo s obzirom na to da ima izložbu u Galeriji VN koju sama stavlja kao drugu stanicu na putu do uvažavanja, već i zbog toga što se kroz projekt obznanila svima ustanovama koje drži značajnima.

Dijalog koji umjetnica postavlja kao središte rada i opredmećuje ga kroz pristupanje stručnim interesnim ustanovama i performansom postavljanja križeva, uspostavlja se, uz čvrstu idejnu razinu, kao logističko-organizacijski ali i fizički zahtjevan pothvat. Koristeći vjersku prispodobu koja ima ikonički teološko-kulturološki status, umjetnica vješto nalazi procjep između provokacije i duhovitosti. Bez obzira na opterećenost tog prikaza, Žuti uspijeva usmjeriti umjetnički projekt na pitanje umjetničkog rada, u smislu djelatnosti, usredotočujući se na pitanja kakve sve odnose taj rad zahtjeva da bi se uspostavio kao javno uspješan i priznat.

Za razliku od ekstrovertiranog pristupa koji tematizira pitanje umjetničkog uspjeha, uključuje druge subjekte kroz komunikaciju s institucijama i odvija se dijelom u javnom prostoru, rad Ivane Bajcer je usmjeren prema umjetničinoj intimi i komunikaciji sa samom sobom. Projekt Podvlačim crtu sastoji se od tri cjeline, Ispiranje, (Ne)promjenjiva i Pravo na (po)grešku, u kojima autorica promišlja o samoj sebi i postupcima koji ju određuju. Ispiranje je video performans u kojem Bajcer sjedeći u kadi u profilu ispire sa svog nagog tijela i lica crni tekst rukom ispisan po koži. Tekst se ne razabire u cijelosti već je moguće pročitati segmente poput: Nećete… uspjeti!; Sumnjam u sebe i gubim samopo…; …planovi pali su u vodu…; Nisi ti za to!; Posljednji pokušaj; Jednog dana postat ćeš samo učiteljica; Moji ciljevi su u magli; Svaki trud se možda i ne isplati; …misliš li da bi… uspjela da se… bogatog odvjetnika… Video performans je interesno blizak radu Lucije Žuti iz pozicije da se obje umjetnice bave pitanjem svoje umjetničke budućnosti. No, dok je Žuti svoju izvedbu usmjerila na propitivanje institucije umjetnosti i odnosa moći unutar tog sustava, Bajcer se bavila osobnim afektima kroz koje prolaze umjetnici, a koji su posljedica toga što se nalaze na kraju obrazovnog procesa i na pragu otiskivanja u neizvjesnost samostalnog života. Preciznije, tema njenog rada su brige pronalaženja financijske i emotivne samostalnosti unutar svijeta umjetnosti. “Upila sam sve kao krpa – ono dobro, a ponajviše ono loše i ono apsolutno nekorisno i u potpunosti negativno. Upijala sam raznovrsne predrasude o umjetnicama, ženama, uspjehu, karijeri… Zabilježeno mi je u umu da za mene nema uspjeha, te da moja sudbina leži u rukama drugih. To je borba sa samom sobom! […] To prepuštanje potpunom razaranju unutarnjeg mira i ta bespomoćnost u jednom trenutku me razljuti i krenem agresivno ispirati vodom riječi koje su tako duboko zarasle u mojoj jezgri. […] Trljam sa sebe bilo kakav osjećaj koji me sputava u mojim neispunjenim željama. Koračam prema novom putu.” Umjetnica na kraju uspije sa sebe isprati prljavštinu stereotipa i negativnih riječi ali ipak ne do kraja, pa nakon ispiranja ostaje umorno, klonulo tijelo s kojega se cijedi sivilo.

Proces vanjskog obeshrabrivanja i unutrašnjeg ohrabrivanja proteže se kroz i njezine prethodne radove što pokazuje serija radova Bajcer pod nazivom (Ne)promjenjiva koja se sastoji od 40 listova dnevničkog zapisa tušem i perom na rižinom papiru dimenzija 21 x 29,7 cm. Tijekom sedam mjeseci umjetnica je po završetku dana zapisivala određene misli i događaje i sama sebi kao vrstu terapije davala odgovore, upute, utjehu ili potvrdu o razlozima svojih postupaka i osjećaja otvarajući mogućnost za promjenu stavova i ponašanja – primjerice: “Bojim se govoriti pred drugima / Govori jasno i glasno! Ideje su ti dobre, ali uvijek može bolje.” “Kada sam izvukla iz sebe sve ono što sam prešutjela, kada sam sve to zapisala, podvukla crtu i stala na kraj tim bezazlenim mislima koje tako lako manipuliraju mojim razmišljanjima shvatila sam kako sam pretjerano opažala stvari koje su potpuno nebitne. No, ipak su me vukle za sobom i umarale. […] Slušala sam svoje vlastite savjete i bodrila samu sebe, jer ipak najvažnija veza je veza sa samom sobom.”, zaključuje Bajcer. Ponovo u komunikaciji sa sobom, također u grafičkoj tekstualnoj seriji radova naslova Pravo na (po)grešku, umjetnica u istoj maniri progovara o vlastitim manama koje vidi u naivnosti, kritici i strahu. Naglašenu komponentu samoutjehe kroz iznošenje vlastitog unutrašnjeg dijaloga u radovima Ivane Bajcer obilježava iskrenost koja se može doimati pretjeranom, kao i nemogućnost kontroliranja tjeskobe i vlastite nesigurnosti koje ponekad prelaze u registar patetičnog ili nezrelog kao obilježja mladog bića. Međutim, to je nešto vrlo zbiljsko i nije nužno vezano uz uzrast već je to dinamika i potreba da se unutrašnje dvojbe artikuliraju i, ma kakve god bile, iznesu kroz sebe raznovrsne strahove zajedničke mnogima u profesionalnim počecima; a u nekim slučajevima i kasnije.

Bajcer duboko uronjena u svoju nutrinu kao i Žuti usmjerena na sustav umjetnosti, izvođenjem obje govore o preprekama i izazovima bilo unutrašnje ili vanjske naravi, obje ulažu svoj umjetnički kapital za izvođenje stanja i ciljeva kroz koje prolaze i kojima streme u svom trenutnom umjetničkom stvaralaštvu progovarajući o međudjelovanju pojedinca i društva. Lucija Žuti i Ivana Bajcer su se odlučile djelovati u području koje McKenzie naziva kulturalna izvedba odnosno jednoj njegovoj pojavnosti a to je područje izvođenja suvremene umjetnosti unutar koje se pozicioniraju kao one koje imaju potencijal za pokrenuti, za sada osobnu, a u budućnosti možda i društvenu promjenu.

Sunčica Ostoić

Glazba

vijesti