Art

Art

Vijesti iz umjetnosti

Izložbe

TKO RADI SCENU? — Dizajn za nezavisnu glazbu u Hrvatskoj 2011. – 2018.

Smisleno je zapitati se zašto uvod u izložbu izbora iz dizajna za nezavisnu glazbu u Hrvatskoj tijekom posljednjih sedam godina započinje citatom koji datira iz davne 1983.

U utorak 11. rujna 2018. u 19 sati u HDD galeriji otvara se izložba “Tko radi scenu? — Dizajn za nezavisnu glazbu u Hrvatskoj 2011. – 2018.”. Izložba je fokusirana na najbolje i najreprezentativnije primjere dizajna i ilustracije za nezavisnu glazbenu scenu u razdoblju od posljednjih sedam godina te obuhvaća radove četrdesetak autorica i autora koji su oblikovali plakate, omote, promotivne materijale i druge predmete i vizuale koji idu rame uz rame s glazbom. Autori izložbe su Bojan Krištofić i Sven Sorić, a ostat će otvorena do 25. rujna.
Mnogi ljudi koje znam — možda čak svi — osjećaju samo ogromnu beskorisnost. Ljudsko si biće, a svijet je tako velik; sve je naprosto toliko nedodirljivo i nedostižno. Ono što svi žele jednostavno je baviti se nečime čega mogu biti dio i to zajedno oblikovati i stvarati.
— Ian MacKaye, 1983.

Smisleno je zapitati se zašto uvod u izložbu izbora iz dizajna za nezavisnu glazbu u Hrvatskoj tijekom posljednjih sedam godina započinje citatom koji datira iz davne 1983. No, suština je u tome što je tada Ian MacKaye, član američkih hardcore punk i post-hardcore grupa Minor Threat i Fugazi te jedan od osnivača epohalne glazbene etikete Dischord (Washington DC), izrazio bit „do-it-yourself“ („uradi sam“) etike u punku i indie rocku preciznim riječima koje vrijede i dan-danas. Neovisno o stilu i žanru, poetičkom pristupu ili estetskom opredjeljenju, ono što ujedinjuje scenu nezavisne glazbe u cijeloj regiji bivše Jugoslavije i što je njezin najmanji zajednički nazivnik, jest činjenica da većina glazbenika i njihovih suboraca (promotora, voditelja klubova i radijskih emisija, DJ-a, dizajnera, likovnih i drugih umjetnika, urednika, novinara itd.) sve radi sama: snima nosače zvuka (digitalne ili analogne), organizira koncerte i turneje, izgrađuje klupske prostore, vodi male glazbene etikete, dizajnira plakate, omote i druge predmete koji idu rame uz rame s glazbom, osmišljava i provodi festivale itd.

Teza na koju se ova izložba oslanja jest da je na temeljima postavljenima kasnih devedesetih i dvijetisućitih godina ovog desetljeća stasala nova generacija protagonista nezavisne scene, koji su svakako učili od poratnih prvoboraca i graditelja civilnog društva u Hrvatskoj, ali su s vremenom razvili svoje estetike i ideje obilježene tendencijom prema što je većoj mogućoj izdvojenosti spram uvriježenih i standardiziranih kanala produkcije i distribucije kulture. Jedan je to od razloga zašto se njihova glazba gotovo ne može ni čuti na domaćim radijskim postajama, s rijetkim izuzecima poput zagrebačkog Radija Student i splitskog KLFM-a, kao i zašto velika većina potencijalne publike ne zna da neke od ključnih grupa iza sebe već imaju nekoliko europskih turneja sa skorom perspektivom nastupanja šire od Starog kontinenta. No, baš je supkulturna zajednica ono u čemu se sastoji dobar dio draži čitave scene, koja je definitivno dobila novi i prepoznatljivi vizualni identitet, ipak specifično različit od grada do grada, od centra do centra prisutnih na izložbi: Zagreba, Rijeke, Pule, Zadra, Splita i Koprivnice, pri čemu je bilo vrlo zahtjevno napraviti selekciju živog kulturnog tkiva koje se neprekidno mijenja.

Premda s korijenima u nedavnoj prošlosti, scena se unazad nekoliko godina počela vidljivo mijenjati zato što se nezadrživo mijenja i kontekst njezinog postojanja, nabolje ili nagore — vrijeme će pokazati, ali prostori, pristupi, alati, zvukovi, pa ni sama supkulturna zajednica nisu više isti. Zbog toga je upravo sada dobar trenutak da se sadašnje stanje zaokruži i zabilježi.
(iz teksta Bojana Krištofića)

Izložbom su obuhvaćena sljedeća mjesta, programi i organizacije: Močvara, Doomtown records, Živa Muzika, Žedno Uho/Super Uho, Nigdjezemska, Attack!, ŽivŽarŽur, Dirty Old label, Masters, Ekstrakt, 0.5, Distune Promotion, Podrum, KUM (Klub Kocka), Fijuk, Monteparadiso, Metamedij, Galerija Cvajner, Buka Noise, Štreber Booking, Mavena – 36 njenih čuda, Moonlee records, Geenger records, MAZ, Ispod bine

Glazbenici: Storms, Eke Buba, Zarkoff, Generation Suicida, Black Gust, The Celetoids, Modern Delusion, Chresus Jist, Punčke, Cojones, Seven That Spells, Jastreb, Soft Temple II, Crawander, Baden Baden, Pi, Nord, Iv/An, Neon Lies, Tus Nua, Sara Renar, Žen, Valentino Bošković, Svemirko, Moskau, Trobecove krušne peći, NLV, ###

Dizajneri i ilustratori: Lana Grahek, Nikša Eršek, Lovro Škiljić, Karlo Miletić, Ena Jurov, Nikola Lakić, Paško Gaćina, Mihael Čuček, Ivana Bugarinović, Andrej Karavanić, Andro Giunio, Dario Dević, Hrvoje Živčić, Niko Mihaljević, Dominik Markušić, Bojan Krištofić, Krunoslav Nemčić, Željka Tkalčec, Maša Poljanec, Željko Beljan, Goran Zmaić, Mario Franić, Tessa Bachrach Krištofić, Franka Tretinjak, Dina Milovčić, Tea Stražičić, Marta Stražičić, Antonio Karača, Petra Vrdoljak, Ivo Matić, Ivan Antunović, Oleg Morović, Oleg Šuran, Niko Potočnjak, Tanja Modraković, Eva Badanjak, Ana Kovačić, Klasja Habjan, Zita Nakić, Slobodan Alavanja, Sven Sorić, Hrvoje Spudić, Marko Vojnić Gin, Kazinoti & Komenda, Petra Travinić, Ana Labudović, Barbara Majnarić.

Autori izložbe: Bojan Krištofić i Sven Sorić
Grafički dizajn: Lana Grahek
Organizator: Hrvatsko dizajnersko društvo / HDD galerija
Voditelj galerije: Marko Golub
Asistentica voditelja: Monika Džakić

 

GRADOVI-TRANSMISIJA – izložba međunarodnog projekta suradnje umjetnika Zagreba i Pariza

Umjetnici istražuju ono što određuje urbanu kulturu kao zbir tradicionalnog i suvremenog. Ovogodišnji projekt propituje i socijalne odnose u mjestu gdje umjetnik živi kroz objektivne i subjektivne doživljaje

Multimedijalna međunarodna izložba
“GRADOVI – TRANSMISIJA”

Otvorenje izložbe
Galerija “Kurija” – Muzej Prigorja
Trg Dragutina Domjanića 5, Sesvete
12.9.2018. u 19 sati

Otvorenje izložbe
“Medijateka”, Francuski institut,
Preradovićeva 5, Zagreb
17.9.2018. u 19 sati

“GRADOVI – TRANSMISIJA” je 6. izložba međunarodnog projekta suradnje umjetnika iz Zagreba i Pariza (2013. – 2018.). Manifestacija se održava na dvije lokacije: u galeriji „Kurija“, Muzej Prigorja, Sesvete i u „Medijateci“ Francuskog instituta u Zagrebu. Naglasak projekta “Gradovi – Transmisija” je na komunikaciji, razmjeni informacija između, gradova, mjesta, umjetnika i publike, propitivanje onoga što predstavlja urbani puls grada od prošlosti do sadašnjosti. Umjetnici istražuju ono što određuje urbanu kulturu kao zbir tradicionalnog i suvremenog. Ovogodišnji projekt propituje i socijalne odnose u mjestu gdje umjetnik živi kroz objektivne i subjektivne doživljaje.

Na međunarodnoj multimedijalnoj izložbi „Gradovi – Transmisija“ 2018. sudjeluju umjetnici iz Zagreba i Pariza: Nina Iris Bešlić, Anthony Chatain, Marie Dekerle, Zvjezdana Jembrih, Renata Ladović Meštrović, Vesna Šantak i Erika Šmider.

Izložba “Gradovi – Transmisija” osim u galerijskom prostoru “Kurije” “izlazi” u vanjski urbani prostor Muzeja objektima i likovnim instalacijama. Urbani prostor se prenamjenjuje u likovno / umjetnički prostor, te ističe važnost međusobnih utjecaja čovjeka i društva, ostvaruje komunikaciju umjetnika i publike.

Također, “Medijateka” Francuskog instituta svojim izložbenim prostorom ostvaruje komunikaciju sa publikom jer je izložba postavljena u izlogu. Izlog povezuje interijer “Medijateke” i eksterijer urbanog prostora, aktivirajući komunikaciju umjetničkih radova sa publikom svih uzrasta i različitih interesa.

Glavna namjera međunarodnog multimedijalnog projekta je suradnja između umjetnika iz različitih gradova i istraživanje nove percepcije kroz univerzalni jezik umjetnosti.

Transmisija je započela, pridružite se!

Vesna Šantak
akademska slikarica – grafičarka

Plakati Splitskog filmskog festivala 1996.-2018.

Splitski filmski festival najstariji je festival takve vrste u Hrvatskoj, koji je u dva desetljeća svog postojanja (i opstajanja) stekao reputaciju  jednog od najvažnijih međunarodnih festivala.  Međutim, možda je i stručnoj javnosti manje poznato da su plakate i kataloge za festival osmišljavali vodeći suvremeni umjetnici  hrvatske i međunarodne likovne scene

Iako je plakat kao umjetnička forma često odvojen od identiteta autora, ovaj esej služi vraćanju glasa onim autorima koji su na svoj način obilježili povijest festivala i pridonijeli njegovoj neupitnoj kvaliteti i značaju.

S prvog je plakata Splitskog filmskog festivala (tada još Međunarodnog festivala novog filma) 1996. zurio par očiju. Krupni kadar direktnog pogleda je zasigurno izazivao  nelagodu promatrača, što je autoru Gorkom Žuveli vjerojatno i bila namjera. (….) Činjenica da je riječ o očima splitskog fotoreportera Feđe Klarića koji je također uvijek iza, a ne ispred objektiva, promatrač/ subjekt, a ne promatrani/ objekt, potvrđuje Žuvelinu namjeru razbijanja vizualne konvencije. Oči su blago izdeformirane pa su umjesto uobičajenog oblika pravokutne čime se evocira ekran i/ ili filmsko platno pa čak i zrcalo. (…)

1996. dizajn Gorki Žuvela

I sljedeće se godine Žuvela odlučio poigrati sličnim vizualnim i značenjskim elementima. Crno-bijela fotografija nagog muškog torza s vrlo sitnim horizontalnim tekstom na crvenoj pozadini potkopava uobičajene vizualne kodove na bar dvije razine. Torzo je bez glave i udova, dakle bez identiteta, simetrično i paralelno postavljen s površinom plakata, dakle pasivan. Time je autor dekonstruirao zapadnoeuropsku konvenciju prikazivanja muškarca kao aktivnog subjekta. Nadalje, umjesto pupka  nas promatra ljudsko oko koje osim što je na „krivom“ mjestu je i samo, bez svog para. (…)

Motiv oka i problematika pogleda se kasnije javlja na još nekoliko festivalskih plakata, unoseći i nove značenjske razine. Tako jeAlem Ćurin 2001. plakat osmislio kao oko presječeno žiletom, što je dobro poslužilo kao metafora oštrine festivalske koncepcije, prekida s tradicionalnim poimanjem filma i umjetnosti.

Za razliku od gore spomenutih verzija gdje je oko direktno gledalo u promatrača, varijanta Duje Škaričića na plakatu 2012. prikazuje pogled uperen prema gore i u stranu, van prostora plakata koji ignorira promatrača. Te je godine festivalska koncepcija bila Resiste pa je izbor odlučnog i srditog pogleda bila prilično doslovna interpretacija. Ponovno je riječ o krupnom kadru pogleda koji ovdje jasno aludira na ideološku razinu značenja, subjekta otpora sistemu kao takvom, vizualno podcrtanom crvenim natpisom.

Godinu kasnije je s bijele, zrakoprazne pozadine plakata Joška Buljanovića u promatrača ponovno zurilo jedno oko s crvenom šarenicom, hibrid zloglasnog Hala iz Kubrickove Odiseje i Big Brothera. Tu je već riječ više o Foucaultovom panoptičkom pogledu nadzora i prikupljanja podataka.(…)

Splitska konceptualna umjetnica Neli Ružić pozabavila se upravo reinterpretacijom kanona na plakatu za 3. Splitski filmski festival. Horizontalni format uokviren crnim obrubom s bijelim slovima podsjeća na filmsku traku, a unutar okvira je ploha podijeljena omjerom sličnom zlatnom rezu na crno-bijelu fotografiju i crveno-narančastu praznu plohu poput  kraja filmske i fotografske trake. Prvi put se javlja i grafičko rješenje festivalskog loga u motivu ribljeg repa.(…)

1998. dizajn Neli Ružić

I plakat 2005. autora Duje Škaričića je vrlo slobodna varijacija kanona apstraktnijeg pristupa, gdje tamni vertikalni pravokutnik na svijetloj podlozi biva ispresijecan ravnim linijama što može podsjećati na kemijski tretiran film i/ili na motiv igre svjetlosti na površini mora. (…)

Još je jedna konvencija prisutna u dizajnu festivalskih plakata, a to je citiranje samih filmova i aproprijacija vizualno prepoznatljivih scena ili kadrova. Referiranje na povijest filma je, dakle, još jedan prokušan pristup. (…)

U kontekstu SFF-a, prvi je za tom strategijom posegnuo Zlatan Dumanić 2000., što ne bi trebalo čuditi jer se u svom radu Dumanić redovito referira na avangardne umjetničke pokrete. Scenu u kojoj Rick sam igra šah i razgovara s oportunistom Ugarteom, uz dva zamračena dijaloška okvira, dopunjuje rečenicom „splitski serijski ubojica je B.R.“ (umjesto originalnog teksta „cannot be rescinded not even questioned“), poigravajući se apsurdom medijske fascinacije smrću i njene spektakularizacije.(…)

2000. dizajn Zlatan Dumanić

Godinu nakon, Alem Ćurin reinterpretira scenu rezanja oka iz Andaluzijskog psa Luisa Bunuela. Bunuelov prvi film nastao je u suradnji sa slikarom Salvadorom Dalijem te je riječ o ekranizaciji njegovih snova, jednom od glavnih inspirativnih pokretača nadrealne umjetnosti. (…)

Splitski slikar Jadranko Runjić pak rekontekstuira još jednu kultnu scenu iz filmske povijesti: scenu rakete koja se zabija u mjesečevo oko iz filma „Put na mjesec“ iz 1902., na način da se raketa zabija u oko peristilske sfinge. (…)

Preostalo je još nekoliko plakata koji su definirali vizualni identitet festivala, ali na načine koji se ne uklapaju u već navedene kategorije. 1999. Vinko Pelicarić sudara različite značenjske i vizualne kodove: vrlo klasičan motiv grupe konjanika kombinira s fontom i idejom računalne grafike, što je u skladu s dizajnerskim trendovima kraja devedesetih kada su se tek otkrivale računalne mogućnosti u dizajnu.(…)

Boris Ljubičić, 2002. jedan od medijski najeksponiranijih hrvatskih grafičkih dizajnera je superponirajući dvije fotografije ukazao na osnovnu razliku između filma i fotografije, a to je pokret. Naime, filmsko značenje proizlazi iz kombinacija slika i to na način da dvije susjedne slike kreiraju treće značenje. Sličnom problematikom se pozabavio iPeter Bilak 2003. gdje su četiri fotografije lokalne plaže s „nasukanim“ plišanim medvjedićem zapravo četiri faze vala.(…)

2002. dizajn Boris Ljubičić

Jadranko Runjić 2004. se poigrao još jednim tipičnim simbolom filma, redateljskom stolicom koju je kao u nekom horor ili akcijskom filmu zapalio, što može biti još jedan pristup rušenja ideje autorstva i autentičnosti.

Duje Škaričić nas 2007.i 2008. ilustratitvnim pristupom vraća počecima filmskih plakata, a 2010. Mia Perčić Lukačević se poigrala arhivskom fotografijom i festivalskim logom koji, ovisno o mjestu gdje se nalazi, mijenja značenje. Tako riblji rep postaje brkovima i leptirskim krilima, što je zanimljiva referenca na odnos simbola i njihovih značenja kao društveno i kontekstom uvjetovanima. (…)

Do 2011. autori plakata su imali gotovo potpuno slobodne ruke u osmišljavanju vizualnog aspekta festivala, ali nakon toga plakati postaju grafičko-vizualne interpretacije festivalskog tima pa je evidentan zaokret prema plakatu kao presliku festivalske teme. (…)

Tako je 2011. Goran Čače uobličio problematiku kredita u švicarskim francima koji su na rub egzistencije doveli mnoge hrvatske građane/ke, Joško Buljanović je pomogao realizaciji tema „Odgovornost, optimizam, tolerancija“ 2013. te „Nadzor i kako ga izbjeći“ 2014., a Ivan Dilberović je po naputku i ideji festivalskog tima uobličio temu „Svjetlosti“.

Kustosica Anita Smolčić
(iz eseja uz izložbu)

Izložba u organizaciji Hrvatske udruge likovnih umjetnika- Split  se otvara u  ponedjeljak 10. rujna u 21:00h u splitskom Salonu Galić (Marmontova 3- Split) i može se razgledati do 17. rujna 2018.( pon. – sub. 10:00 – 12:00  i 17:00 – 22:00 h ). Izložba je organizirana uz potporu Ministarstva kulture, Grada Splita, Splitsko–dalmatinske županije i Turističke zajednice grada Splita. Ulaz na izložbu je besplatan, a Hrvatske željeznice će svima koji žele doći u Split razgledati izložbu osigurati 40% popusta na povratne karte vlakom.

 

Retrospektivna izlozba fra Didaku u čast

Djela obuhvaćaju širok raspon stilova moderne i suvremene umjetnosti, a zastupljeni su gotovo svi likovni smjerovi

Jesenski dio ovogodišnje sezone Galerija Aluminij otvorit će velikom retrospektivnom izložbom slika s likovne kolonije Didak, stvaranih u razdoblju od 2004. do 2017. godine. U suradnji s HKUD Didak župe Gradnići, u obadva galerijska salona ugostit će 60 umjetničkih djela (59 slika i jednu skulpturu), od ukupno 50 slikara iz BiH, Crne Gore i Hrvatske koji su stvarali pod okriljem te kolonije.

– Lijepe su to, okrugle brojke za izložbu kojom ćemo obilježiti 14. rođendan kolonije koja nosi ime fra Didaka Buntića, čuvenoga franjevca, prosvjetitelja, humaniste i graditelja koji je opismenio i unaprijedio Hercegovinu te, planiranim egzodusom izgladnjele djece u Slavoniju, prije točno stotinu godina odigrao ključnu ulogu u sprječavanju biološkoga iščeznuća hercegovačkoga puka. Začeta kao skroman pothvat, u krilu nekolicine entuzijasta, likovna kolonija Didak danas je urasla u respektabilnu hercegovačku likovnu tradiciju, a u brižljivo stvaranomu fundusu posjeduju 180 slika, među kojima su i djela pojedinih iznimno zvučnih slikarskih imena, pa i u međuvremenu preminulih velikana, poput Hame Ibrulja, Vlade Puljića i Frane Primorca – kazao je direktor Aluminijevih korporativnih komunikacija Darko Juka, ističući zadovoljstvo što je došlo do ove suradnje i ovoga događaja.

Nimalo laganomu izazovu izbora trećine djela iz fundusa, za organizaciju predstavljanja kolonije Didak u mostarskoj Galeriji Aluminij, uspješno su odgovorile povjesničarke umjetnosti Danijela Ucović i Valerija Soldo Rešetar. Izložba će, uz tradicionalno besplatan ulazak, biti otvorena u četvrtak, 13. rujna, s početkom u 19 sati, a otvorenom će ostati mjesec dana, do 12. listopada.

Soldo Rešetar je, u prigodnomu kataloškom osvrtu, istaknula kako je naglasak u radu kolonije stavljen na stvaralaštvo, slikarstvo, kreativnost, povezivanje, humanost, davanje, prijateljstvo i na slavljenje života, tradicije i dobročinstava.

– Ova umjetnost, nastala u ime fra Didaka, nije pretenciozna ni megalomanska, već je usredotočena na temu, zaokružena i lagodna, ali istodobno svečana i dostojanstvena. Izložba je presjekom likovnoga stvaralaštva kroz godine održavanja likovne kolonije Didak. Odabrana su djela tematski i tehnički raznovrsna no, ono u čemu se susreću bogatstvo je likovnoga izričaja i transparentnost individualnih stilova umjetnika koji su sudjelovali u radu kolonije. Broj odabranih radova, većinom djela akademskih slikara, govori o važnosti ove likovne kolonije na hercegovačkomu prostoru – zapisala je autorica osvrta.

Na izložbi prevladava slikarstvo, od tehnika su najzastupljenije ulje na platnu i akrilne boje, dok je u manjoj mjeri riječ o akvarelu i o kombiniranim tehnikama. Djela obuhvaćaju širok raspon stilova moderne i suvremene umjetnosti, a zastupljeni su gotovo svi likovni smjerovi.

Izložbeni postav čine radovi koje su stvarali: Duško Abramušić, Ante Tonči Alač, Mišo Baričević, Josip Botteri Dini, Ana Marija Botteri Peruzović, Ante Brkić, Branimir Dorotić, Vedran Grabovac, Karin Grenc, Hamo Ibrulj, Stipe Ivanišević, Josip Ivanović, Neven Jakovljević, Jure Jovica, Zdenko Jurišić, Ilija Kegelj, Velimir Ključe, Anela Korać, Željko Koren, Ferdo Kovač, Ivica Kraljević, Ivan Križanac, Megi Kunštek, Ivan Listeš, Ante Ljubičić Car, Mate Ljubičić, Ante Mamuša, Ernesto Markota, Matea Martinović, Edo Matković, Anđelko Mikulić, Goran Milinković, Željko Mucko, Savo Pavlović, Dalibor Pehar, Dario Pehar, Hrvoje Marko Peruzović, Ljubomir Popadić, Frano Primorac, Vladimir Vlado Puljić, Snižana Romanović, Mile Skračić, Marija Stojić, Hrvoje Šercar, Josip Škerlj, Antun Boris Švaljek, Radoslav Tadić, Edo Unković, Vesna Vuga Sušac i Stipe Zoraja.

JELENA KOVAČEVIĆ – POLINOM

srijedu, 12.9.2018. u 20.00 sati u Domu HDLU  (Trg žrtava fašizma 16) otvorit će se izložba umjetnice Jelene Kovačević pod nazivom Polinom.

IZJAVA O RADU

Izložba Polinom nastala je u sklopu poslijediplomskoga studija Slikarstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, pod mentorstvom red. prof. art. Ante Rašića i sumentorstvom red. prof. dr. sc. Vere Turković. Polinom je tako dio buduće doktorske disertacije, a podijeljen je prema razdobljima svoga nastanka. Kronološki gledano, razvoj ideje prikazan je na sljedeći način:

1: Deset crteža (2016.)

Crtežima istražujem i uprizorujem stanja u kojima je karakteristična prisutnost nekoliko proturječnih emocija. Likovi postavljeni u interijere i eksterijere zrcale unutarnja previranja.

2: Odabir fotografija za veliki prikaz (2017.)

U ovoj su cjelini izložene sve fotografije koje sam upotrebljavala tijekom rada na izložbi. Postavljam se u ulogu detektiva i zapisničara obiteljskih doživljaja kroz fotografije, bez pomagača i svjedoka te stvaram novu dokumentaciju koju će jednoga dana netko drugi promatrati kao izdvojeni trenutak prošlosti.

3: Skice i vizualni dnevnik (2017.)

Na crtežu Polinom, okosnici cjelokupnoga postava, stvaram jukstapoziciju četiriju odabranih likova i razmišljam o položajima koji im pripadaju unutar okvira. Nakon definiranja formata slijedi rad na dvjema umanjenim skicama pri čemu početna ideja prolazi određene promjene. Usporedno, vodim vizualni dnevnik, sa svrhom rasterećenja od odgovornosti koju nosi rad na izložbi.

4: Crtež Polinom (2017.) i analiza crteža (2018.)

Pet likova nositelji su radnje: četiri ženske osobe i jedna životinja u pozadini. Nevidljiva radnja zbiva se u nepostojećem prostoru. Atelijerskim izlaganjem i pružanjem uvida u bilješke opraštam se od svojega dugogodišnjeg rada.

Jelena Kovačević

Tradicijska arhitektura Moslavine i Hrvatske Posavine

Pod tradicijskim graditeljstvom smatramo vjekovno preuzimanje i usmeno predavanje znanja, misli, stečenog iskustva, dakle svega onog što je čovjek smislio, ocijenio kao dobro i upravo kao takvo kulturno dobro predao budućim pokoljenjima

Tradicija je ovdje ujedno i oblik povijesnog svjedočanstva o cjelokupnosti ideja, običaja, vjerovanja jedne zajednice. Na području središnje Hrvatske, pa tako i Moslavine još uvijek se mogu naći značajni primjerci narodnog graditeljstva koji se naslanjaju na graditeljske tradicije u Hrvatskoj Posavini s jedne strane, te bilogorsko-podravske s druge strane. To su objekti građeni od hrastovine, sječene u šumama koje se prostiru u naplavljenim područjima, uz rijeku Savu, Kupu, Lonju, Odru, te njihovim pritocima. Upravo te šume hrasta lužnjaka odlikuju se krupnim visokim, ravnim stablima, osobite kakvoće, otpornosti i trajnosti. U prošlosti je puk imao stanovita prava pri iskorištavanju šuma, tako da je za gradnju stambenih i gospodarskih objekata imao dozvolu sječe drva koliko mu je bilo potrebno. Za izgradnju nove kuće upotrebljavala se građa dovezena iz obližnjih šuma, a vrlo često i stara građa od rastavljenih drvenih kuća. Kuće su se preseljavale, presvlačile, s jednog mjesta na drugo vučom na drvenim valjcima.

Tradicijske drvene kuće su podijeljene na prizemnice i katnice. Prizemnice mogu biti dvoprostorne i ako jesu tada je to stariji tip ili troprostorne – i jedne i druge najčešće imaju izvanjski ulaz sa ganjkom ili bez njega. U troprostornima je središnji prostor kuhinja, prema ulici je velika soba iža, a treća i zadnja prostorija je manja sobica, ižica. Prizemne drvene kuće imaju zidane temelje, a pod jednim dijelom kuće i podrume, koji su služili kao spremište za vino. Ulaz u stambeni objekt nalazi se s južne strane, a štiti ga natkriveni pristašek ili kapić, trijem sa ili bez rešetkastog ukrasa. Na kat se dolazi shodićem, tj. vanjskim, natkrivenim stepenicama, stubama ili štengama, držeći se za rukohvat – linu, koje vode na prvi kat, a predprostor na katu iz kojeg se ulazi u sobu ili družinsku hižu, je gang, ganjak, ganjerak ili grančerec. Raspored u kućama bio je strogo određen. Živjelo se na katu, dok su prostorije u prizemlju bile namijenjene za pohranu oruđa i sprava, najčešće su to dvije zatvorene prostorije tzv. šute koje dijeli središnja otvorena prostorija tzv. podšuta. Prva soba do ulice iža ili družinska soba, ižica, najveća je prostorija na katu, u sredini je kuhinja, a na suprotnoj strani manja soba komora – u kojoj se spremala posteljina i odjeća. Na kraju hodnika bio je i zahod, šekret, koji je konzolno bio izbačen iz volumena kuće, osmišljen tako da fekalije padaju kroz šuplje deblo ili kroz vertikalnim daskama omeđeni prostor u zahodsku jamu pokraj kuće. Do sredine 19. stoljeća i stambeni i gospodarski objekti bili su pokriveni drvenim hrastovim daščicama, šindrom, a u 19. stoljeću dobiva građanski izgled, tj. šindru zamjenjuje biber crijep.

Karakteristika prozora ili obloka tradicijskih kuća bez obzira na veličinu, odnosno da li su prizemnice ili katnice, uglavnom su bili mali, dvokrilni, unutarnja krila su se ostakljivala s jednim do dva šprljka, a vanjska krila bila su bez stakla, načinjena od dasaka i nazivana kapci.

Na proplancima i svježim krčevinama sjevero istočne Moslavine gradile su se kuće od debelih hrastovih dasaka – daščare ili od brvna – brvnare, građene tako da se između vertikalnih stupova ugrade komadi kalanog drveta, a zatim s vanjske i unutarnje strane olijepe blatom. Ovaj način gradnje prizemnica, izduženog tlocrta, obvezatno podijeljenog u tri glavne prostorije: ognjenka, soba i komorak ili sobca, zadržao se sve do današnjih dana. U središnjoj glavnoj prostoriji boravilo se tijekom čitavog dana, tu su se obnašale razne svečanosti i vršili svečani obredi.
Seoska domaćinstva bila su smještena na užim parcelama, što dolazi do izražaja krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Gospodarske zgrade bile su grupirane u jednom ili dva niza smještenih uz rubne dijelove parcele. Čest slučaj bio je da se dvorište završava poprečno postavljenim štagljem, koji dijeli izgrađeni dio parcele od vrta i voćnjaka.

Slavica Moslavac

ULUPUH-ova izložba keramike gostuje u Italiji

ULUPUH-ova izložba „Transkripcije baštine u suvremenoj keramici“ gostuje na 21. Portoni Aperti u Nove/Vicenza, Italija

Tematska, kurirana izložba hrvatskih keramičara Sekcije za keramiku, staklo i porculan ULUPUH-a „Transkripcije baštine u suvremenoj keramici“ gostuje na Festivalu keramike 21. Portoni Aperti u mjestu Nove/Vicenza u Italiji.

Izložba će biti predstavljena u Muzeju keramike/ Museo Civico della Ceramica di Nove, Piazza Giuseppe De Fabris 5, 36055 Nove (Vicenza) od 7.9.  do  13.9.2018. Otvorenje je u petak 7. rujna 2018. u 18 sati

Autorica i kustosica izložbe je Višnja Slavica Gabout, prof., povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka, koja će izložbu i otvoriti

Izlagači: Vedrana Balković, Lidia Boševski, Željka Bračko, Smiljana Brezovec Meštrić, Ivančica Cvitić Znidarčić, Nadica Eichhorn, Đurđica Horvat, Mladen Ivančić, Pamela Ivanković, Nataša Kabalin, Željka Korbar, Karel Pavlinc, Marta Pavlinc, Danijela Pičuljan, Zdenka Pozaić, Dijana Rajković, Liljana Smodlaka, Sanja Stani, Marija Stojanović, Ivančica Vončina i Dani Žbontar.

„Sekcija za keramiku, staklo i porculan ULUPUH-a kroz projekt „Transkripcije baštine u suvremenoj keramici“ pridružuje se mnogim umjetnicima koji se danas osviješteno, društveno-aktivno, inovativno i kreativno skrbe o očuvanju baštine. Taj izuzetno važan segment kulturnog bogatstva keramičarima je ovdje bio zahtjevna, ali inspirativna koncepcijska podloga za njihovu izložbu suvremene keramike, koja je pokazala niz inventivnih vizualnih prijepisa motiva iz hrvatske baštine (priče, tekstovi, pojmovi, simboli…), donijevši suvremenu vizualnu interpretaciju odabranih morfološko-semantičkih poruka zapisanih u povijesnim, arheološkim, etnografskim („zavičajnim“) i ostalim predmetima hrvatskog materijalnog i nematerijalnog kulturnog nasljeđa. Donijevši je u mediju keramike, koji je u nastalim transkripcijama vodeći i koji dominira. Koji se međutim u gotovo svih autora voli sinergijski združiti s drugim medijima i materijalima, slijedeći tako aktualnu umjetničku praksu koja rado koristi kombinacije likovnih i trash-materijala, pa često poseže za plastikom, staklom, žicom, drvom, krhotinama te pronađenim, recikliranim i ready-made predmetima… Gradeći od tih simbiotičkih sklopova, na način suvremenog kiparstva, objekte, skulpture, skulpturalne kompozicije, asamblaže, instalacije, ambijente…, kao što to ovdje rade i ovi keramičari suvremenog izričaja. (…) U ovom slučaju baštinu doživljavamo kroz 22 osebujne, autorski transkribirane vizualne priče. Priče povijesno slojevite i istodobno suvremene; mitske i magične- ali i osobne i intimne; lokalne- ali i opće; memorirane – ali i aktualne i povezujuće. I zato uvijek komunikativne.“ (Višnja Slavica Gabout, iz predgovora).

Izložba „Transkripcije baštine u suvremenoj keramici“ nagrađena je 2016. godine u Hrvatskoj Godišnjom nagradom za najbolji izložbeni projekt strukovne udruge ULUPUH, a osim u Zagrebu (Hrvatska), imala ju je prilike vidjeti i publika u Ljubljani (Slovenija). U godini Europske kulturne baštine – 2018. , kad se svojom temom na pravi način uklapa u obilježavanje, širom Europe, značaja kulturne baštine za sve nas, sad je  imaju je prilike vidjeti i posjetitelji Muzeja keramike u Noveu.

Gradić Nove kao i ostala mjesta u njegovoj okolici poznati su po izradi keramike od 17. stoljeća kada su bili glavni proizvođači proizvoda od keramike i porculana za Republiku Veneciju. Tradicija se održala do današnjih dana, a 1995. godine osnovan je Muzej keramike koji čuva tradicionalnu ali i suvremenu keramiku. Također u muzeju je smješten lnstitut za razvoj keramike gdje se istražuje i razvija suvremena keramičarska umjetnost. Više na www.ceramics.it/museo.nove Manifestacija “Portoni Aperti” u okviru koje se ova izložba održava realizira se ove godine u svom 21. izdanju te ima za svoj cilj promociju suvremene keramičarske umjetnosti umjetnika iz cijelog svijeta. U okviru manifestacije održati će se izložbe, prezentacije keramičarskih tehnika i paljenja keramike, prodaja, otvorena vrata ateljea..

Gostovanje izložbe se realizira uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

uvodna slika – Lidia Boševski: Čipka kamena (foto: Lidia Boševski)

Prim. dr. Oto Kraml odlaskom u mirovinu započinje novu slikarsku eru

Prim. dr. Oto Kraml je u srpnju 2018. odlaskom u mirovinu nakon 37 godina radnog staža u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Lipik, odlučio okrenuti novu stranicu u svome životu i nastaviti započete i nedovršene teme, kako slikarske, tako i stručne radove

 

Radeći kao liječnik, specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije, predano se posvećivao bolesnicima, prošao je put od odjelnog liječnika, voditelja odjela, voditelja medicinske djelatnosti i zamjenika ravnatelja te obnašao druge odgovorne funkcije u bolnici. Bio je vodeći u uspostavi suradnje SB Lipik i Medicinskog Fakulteta Osijek čija smo suradna ustanova.

Osnovno obilježje ovog, prije svega Slavonca širokog srca za čovjeka i našu bolnicu, s lijepim otegnutim, osječkim naglaskom koji je sačuvao sve ovo vrijeme života u Lipiku, opisuju dva slova njegovih inicijala O. K. – osebujan i kreativan. Kao takav, inicirao je i bio glavni organizator Balneološkog skupa u Lipiku koji njeguje tradiciju, slavljenje vode i prirodnih ljekovitih činitelja i ujedno je uspomena na njegovog i našega kolegu dr. Ivana Šretera. To svjedoči o poštovanju drugih suradnika i naših prirodnih bogatstava.

OTO KRAML rođen je u Čepinu gdje je stekao osnovno obrazovanje. Već tada su učitelji prepoznali sposobnost da impresiju zabilježi crtežom. Sačuvani radovi iz djetinjstva, posebice crtež stare cipele, jasno govori tomu u prilog. Za gimnazijskih dana u Osječkoj Tvrđi iznimnu pozornost posvećuje predmetu likovnog odgoja, koji ga svojim sadržajem usmjerava na bogati svijet umjetničkog izražavanja. Tada posjećuje galerije, muzeje i zapaža stare građevine koje su obilježja arhitekture proteklog vremena. Studij medicine završava 1977. god. u Zagrebu, a 1986. god. i specijalizaciju iz fizikalne medicine i rehabilitacije. Kroz to vrijeme koristi sve bogatstvo kulturno-umjetničke ponude Zagreba koja je iznimno bogata, pogotovo za mladog čovjeka punog mladalačkih ideja i želja da se i sam izrazi pokazujući unutrašnji izraz viđenog oko sebe. Godine mladenaštva, u kojima je bila najvažnija borba za stjecanje znanja u liječničkom zvanju i osiguranje egzistencije, nisu prolazile bez povremene potrebe da se likovno izrazi samo za svoju dušu. To je uglavnom bila pokoja minijaturica u tehnici akvarela. Zaokupljenost umjetnošću, osobito slikarstvom, snažno izbija na vidjelo nakon zajedničke izložbe četiri autora u Lipiku 1998. god. Od tog vremena intenzivno slika, učestvuje na likovnim kolonijama, izlaže na samostalnim i skupnim izložbama. Tehnika rada: prvenstveno akvarel, kombinirana tehnika, te akril i ulje. Motivi: mrtva priroda, cvijeće, pejzaž. Samostalno je izlagao u Pakracu, Lipiku, Gaju, Zagrebu, Velom Lošinju, Daruvaru, Zaprešiću, Kutini, Našicama.

Promovirao je Toplice Lipik iskrenim zanosom, gdje god bi se kretao, u stručnim i znanstvenim krugovima, među bolesnicima, stanovnicima, a kroz svoj slikarski opus i izložbe također među umjetnicima. Angažiranjem oko likovnih kolonija koje su se dugi niz godina održavale u Lipiku, ostavio nam je trag na zidovima naših bolničkih odjela vrijednim doniranim slikarskim radovima i vlastitim fotografijama. On je također sakupljač staklenih čaša i suvenira koji svjedoče bogatu tradiciju ovih toplica. On živi Lipik.

Potaknuo je kao mentor ili suradnik mlade specijaliste od sebe da cijene našu bolničku tradiciju, da je njeguju i da napredujemo u svojim edukacijama, da odemo i dalje u znanstvenom polju nego je on uspio.

Može se reći:

UMIJEĆE JE ZNATI STATI.
OKRENUTI LIST I NOVO PLATNO OSLIKATI.

Želimo Vam vedre tonove, nove inspiracije i kvalitetno vrijeme u mirovini.

U ime kolektiva, srdačno hvala za trag koji ste ostavili iza sebe kao djelatnik Toplica Lipik.

prim. dr. sc. Senka Rendulić Slivar, compas.com.hr

Oto Kraml: Raspeti Lipik

Umjetnosti su mjesta nemira i buđenja želje za vjerodostojnošću u odgovoru na prijetnju gubitka zbiljnosti; mjesto izricanja prosvjeda, otpora, želje za nečim sasvim drukčijim radi ostvarenja života. (Ivan Šaško)

Doktor Oto Kraml strastveni je autodidakt koji često posjećuje muzeje i galerije, imanentna mu je likovna radoznalost a presudan utjecaj na njega ostavio je naš poznati umjetnik Nikola Reiser.U njegovom Lipiku nesretni rat ostavio je tragove na kućama, parkovima, ljudima, na svemu što se može dotaknuti a ponajviše na duši čovjeka. Slikarstvo doktora Kramla želi se obratiti svima u nadi da će prouzročiti dojam emocionalne potresenosti. Umjetnost ne podređuje ljude neumoljivim argumentima razuma, nego duhovnoj energiji što moćno pokreće empatiju, srdžbu, bol, ljubav…

 

U bogatoj sferi imaginacije, njegove su slike na rubu asocijativnoga, nastale su doživljajnim iskustvom i pretočene u neiscrpnu intuitivnu formu bogatih likovnih struktura. Likovni siže gotovo je zasjenio klasični narativni pristup unutar ponavljajuće siluete raspetog Krista. U stereotipnim kompozicijama amblematičnog stiliziranog prikaza simbola Krista koji je ispunjen bjelinom, poškropljen nevinom krvlju, priziva patnje iz Domovinskog rata. Redaju se kompozicije a promjene se događaju na mjestu glave ranjenog Krista – uvijek neki novi prikaz minijaturno izvedeni detalji porušenog Lipika. Izvan stilizirane siluete Raspetog, pulsira bogato strukturirana koloristička mrlja koja varira u svakoj novoj kompoziciji. Tako mrlja stvara napetost koja katalizira raspoloženje koje povezuje s porušenim zgradama naslikanim minijaturnima akvarelnim krokijima koji ilustriraju svu bestijalnost rata. Slikar se potvrđuje privržen unutarnjim diktatima koji djeluju po logici i zahtjevima temperamenta svoje izoštrene osjetljivosti i osobite darovitosti. Gestualna znakovitost, nužno priziva strast slikanja, svježinu poteza i slobodu obrisa a sve to je stalnost u njegovom slikarstvu. Kolorističko balansiranje prisutno je u svakom djelu kompozicije. Reducirana predmetna stvarnost pružit će priliku bogatim kolorističkim tkanjima. Tu su još na početku i na kraju dvije kompozicije slikareve ravne Slavonije žitnih polja, i dva križa koja su izvan tematsko morfološkog ciklusa Raspeti Lipik koje predstavljaju uspomenu na rodni kraj. Tako je to kada stvarnost (porušeni Lipik) poprimi univerzalno značenje i postaje simbolom raspetog Krista. Slikarstvo ne raspolaže vremenom kao glazba ili riječ ali zato ono može savršeno prikazati pečat vremena i pozvati na neizbježnost sjećanja.

Mladen Mitar

 

Glazba