Zdenka Čorkalo – Šimun / Pročitajte knjigu!

Zdenka Čorkalo, Šimun, Hrvatska kulturna zaklada, Zagreb, 2018.

Uvodna misao

Romanom Šimun Zdenka Čorkalo ispisala je novu stranicu u svojemu pripovjedačkom opusu. Čitateljstvu je ponudila zgusnuto pripovijedanje u kojemu se dotiču tradicionalni i moderni književno-umjetnički pristup. Pošavši od priče o Šimunovu unuku Mateju, koji nije baštinio djedovo ime, premda je, osobito u selima, takav običaj da se unucima ponavljaju imena njihovih djedova, autorica je ispričala bogatu priču o seoskome životu u dalmatinskome zaleđu, napunila ju je promišljenošću, narodnom mudrošću (što se može povezati s tradicionalnim pripovjedačkim postupcima), ali ju je iznijela u prvome glagolskom licu, čime je ukazala na svoju pripadnost našemu vremenu, vremenu postmodernizma i neomodernizma, u kojemu je takvo pripovijedanje omiljeno mnogim autorima.

Esejističko pripovijedanje

Ne želeći tek ispripovijedati zanimljivu priču zatvorenu u pripovjedački krug (roman ipak ima kružnu strukturu), nego hoteći analizirati probleme kojima se u djelu bavi, Zdenka se Čorkalo pravilno odlučila za esejističko pripovijedanje kao narativni model. Njezine su rečenice, istina, naizgled jednostavne, smislene i jasne, no uvezane u štivo, one su dijelom složenih promišljanja o životu u jednoj malenoj sredini koja je opterećena navikama svojih stanovnika, uvriježenim mišljenjima o drugima, brojnim predrasudama, kao i osobnim nesrećama. Govoreći o tome životu, autorica već od početka romana suprotstavlja tradiciju modernosti ne zauzimajući jasan autorski stav na čijoj je strani, ali se njezino opredjeljenje za jednu od ovih opcija dade naslutiti.

Budući da je namjera Zdenke Čorkalo prvenstveno progovoriti o doticajima pa i sukobu tradicionalnoga i modernoga, ona je i likove u romanu svrstala u dvije grupacije: na jednoj su strani tradicionalisti koji se zalažu za one vrijednosti koje su kroz stoljeća održale život na selu i poslovično poštenje seoskih ljudi, a na drugoj su strani oni koji se povode za trenutkom, za aktualnom modom, koji se prihvaćaju grada i gradskih običaja kao što se presađena biljka brzo hvata nove zemlje. Prvoj grupaciji pripadaju djed Šimun i Matejeva baka; drugoj pak njegova majka. Predstavnici ovih grupacija u romanu će doći do doticaja i sukoba, nekada jače, nekada slabije izraženih, međutim, autorici nije primarna namjera  fabulativno zabaviti čitatelja pričajući o ovim sukobima, nego ona želi istražiti korijene, uzroke međuljudskih odnosa onakvih kakvi jesu, želi ih obrazložiti, objasniti, pri tome ostavljajući čitatelju da se sam opredijeli na koju će stranu, kojoj će se grupaciji prikloniti. Stoga je esejističko pripovijedanje natopljeno životnom mudrošću dobar autorski odabir.

Pripovjedačka perspektiva

Da bi se ogradila od mogućih tumačenja da je odabrala stranu tradicionalista, a takva bi tumačenja mogla ipak imati uporišta u pripovjednome tkivu romana, Zdenka se Čorkalo odlučila roman ispisati u prvome glagolskom licu, onako kako to često čine današnji pisci, ponekad da bi lakše postigli vjerodostojnost pripovijedanja, ponekad stoga što im se samima tako lakše uživjeti u tekst koji ispisuju. Zanimljivo je da je Zdenka Čorkalo roman Šimun ispripovijedala iz Matejeve perspektive, iz motrišta unuka koji je trebao baštiniti djedovo ime, a nije ga baštinio zato što to njegova majka nije htjela, no rado bi ga nosio zato što je djed bio mudar i ugledan čovjek. Zato će Matej pokušati ispraviti pogrješku na svojemu djetetu, sinu će dati ime Šimun, djedovo ime, i pri tom će se možda ogriješiti o vlastitoga oca, ali se jedna pogrješka može jednom ispraviti, ne i dva puta.

Matej tako postaje pripovjedač o predcima i potomcima, o obitelji koja se nekada davno stvarala, zbijajući redove rasla, i koja se u novome vremenu osipala da bi se u konačnici njezini članovi našli na vjetrometini različitih načina življenja, različitih shvaćanja koja ipak treba uklopiti u neku životnu cjelinu, u vremenu u kojemu se živi, na prostoru koji se dijeli s drugima. Važna je ta uklopljenost zato što svaki član obitelji, kao i svaki član društva, želi biti prihvaćen od drugih da bi mogao sigurnim koracima kročiti ovom zemljom.

Sukob tradicije i suvremenosti

Kako u odabiru pripovjedačkih modela, tako i u samome sadržaju romana uočljiv je doticaj i sukob tradicionalnoga i modernoga. Prikazujući taj sukob autorica polazi od imenā kao simbolā kojima je obilježeno svako ljudsko trajanje, od imenā kojima se ljudi znamenuju na životnome početku i na životnome kraju. Nadalje, autorica upozorava na različite koncepcije života koji se proživljava na selu i u gradu i, jasno je, više se priklanja seoskome miru, ali ukazuje i na zastranjenja u seoskome životu, na zlobu, zavist, podmetanja i mržnju. Na drugoj strani, roman ipak završava pričom o crnoj djevojčici, o kćeri Matejeve sestre koja ju je rodila u izvanbračnoj vezi s Afroamerikancem i koju je dovela u očev dom pa se otac mora snaći, mora smoći snagu izaći pred ljude i reći da mu je to unuka, da je i ona njihova i da ima pravo biti prihvaćena od svih, ne samo od članova obitelji, nego od društva u cjelini.

Uvođenjem crne djevojčice kao lika kojim će zaokružiti pripovijedanje, Zdenka Čorkalo ukazuje da tradicionalna shvaćanja i predrasude ipak moraju uhvatiti korak s novim vremenom, da tradicija ne može ostati zatvorenom za događanja koja joj nameće suvremenost, odnosno, da se i ona mora prilagoditi. Na to ju tjera život.

Zaključna misao

Ispisujući roman koji je naslovila Šimun, Zdenka je Čorkalo ispisala sagu o jednoj obitelji, o nekoliko njezinih naraštaja. Pri tom je analizirala međuljudske odnose, ukazala na društvene devijacije, zahvatila je na izvorima životnih iskustava mnogih koji su proživjeli i sretne i teške dane, dotaknula se i Domovinskoga rata, i roditelja koji traži svoje poginulo dijete, traži ga kako bi ga pokopao, kako bi dušu svoju smirio, ali ga ne nalazi zato što je istina obavijena šutnjom. Primarna priča ipak je ispisana esejistički, mudro i pripovjedački dosljedno, onako kako je to Zdenka Čorkalo činila i u prethodnim knjigama. U ovoj kao da je otišla korak dalje u stilskoj zbijenosti misli, u većoj naglašenosti emocija, u jačoj spoznaji da je sve što postoji izdanak prethodnoga i da sve svojemu kraju hrli, a dok stoji, dok postoji, mora uskladiti korak sa sadašnjošću jer to život zahtijeva od svih nas.

Mato NEDIĆ

Pročitajte knjigu OVDJE!

Zdenka Čorkalo, Šimun, Hrvatska kulturna zaklada – HKZ, Hrvatsko slovo, Zagreb, 2018.
Auktorica je za geslo svoga omanjeg romana „Šimun“ uzela mudroslovicu „Nikad ne znaš što će ti darovano uzeti!“, koja inače, zbog iznimne auktoričine sposobnosti za profinjeno poniranja u dubine duša svojih glavnih junaka, tek na prividnoj razini tematizira priču o našoj stvarnosti, sukobu starosti i mladosti, tradiconalnoga i pomodarskoga, domaćega i uvoznog pa i „ognjištarskoga“ i „globalističkog“.

U stanovitom smislu moglo bi se reći kako je u središtu pozornosti auktoričina zanimanja u „Šimunu“ jedna inačica suvremene biblijske priče o dobrom ocu i nerazboritom sinu, koji se nakon spoznaje o svom pogrješnom životnom smjeru i lutanju vraća natrag u postojan i čvrst očev, odnosno vlastiti zavičaj.

Naravno, taj zavičajni svijet nije savršen. On kao i drugi svjetovi funkcionira i živi sa svim svojim prednostima i nedostatcima, nu za razliku od drugih svjetova, on je ipak u svojoj prostodušnosti pogodan za oblikovanje i prihvaćanje dobra, a da pritom ne gubi ništa od svoje čvrstoće, ukorijenjenosti i sraslosti s prirodom i zemljom iz koje je ponikao.

Sva se radnja romana prelama preko unuka Mateja, koji na krštenju po već ustaljenoj obiteljskoj tradiciji ne dobiva djedovo, nego po majčinoj želji, pomalo neuobičajeno i pomodarsko ime Matej, što će zategnuti unutarobiteljske odnose.

Zahladnjet će pa i potrgati se obiteljske veze, što će dovesti i do tragične djedove smrti pa će u domu, na kućnom ognjištu ostati tek baka koja povremeno, uz tri starije Matejeve sestre, čuva i „maloga Šimunova“, kako domaći svijet, po djedu Šimunu, naziva Mateja.

Nasuprot svojeglavoj i pomodarstvu sklonoj majci, koju naravno podupire muž, odnosno Matejev otac, figurira lik odlučnoga mladoga Mateja, a zapravo Šimuna, duboko ukorijenjena u život i sudbinu vlastita zavičaja i zemlje. Uostalom, Matej će svoga prvorođenca nazvati po djedu Šimunu.
Još se jedno tragično životno iskustvo sljubilo s Matejevom djetinjom sudbinom. Riječ je o tatinoj sestri, Matejevoj teti, koju zaručnik napušta potkraj studija pa se i ona vraća u zavičaj, gdje manje-više uz svoj prosvjetni rad pomaže baki u Matejevu odgoju.

To trojstvo nepatvorene dobrote upotpunjuje dobroćudni, ali i ništa manje odlučni seoski župnik, čiju će sudbinu domaći otkriti tek na kraju njegova skromnoga životnog puta.

Sve tri će se pak Matejeve sestre, u potrazi za životnim uzbuđenjima i uz svesrdnu majčinu potporu istopiti u dalekom svijetu. Držeći se pomodnih načela i različitih multilaterala zasnovat će svoje obiteljske odnose bez ozbiljnije mogućnosti za ukorjenjivanjem u živote svoga pronađenog svijeta i gotovo bez mogućnosti povratka.

Dvije se zbog siromaštva i udaljenosti nikad ne će vratiti u domovinu, a jedna će zdravstveno poljuljana s oboljelom crnom curicom stići tek na bakin ispraćaj.

Očev životni zaokret, povratak u svoj dom te njegovu nakanu za izgradnjom broda u dvorištu kuće, što mu ju je otac Šimun izgradio, pratit će i osobni zaokreti pojedinih sporednih, ali živopisnih likova koje možemo pronaći u svim našim malomišćanskim sredinama.

Roman je svojevrsna kritika našega mentaliteta, hrvatskoga društva općenito, a ponajviše pojedinaca i skupina koje su sklone zaboravu i otklonu od vlastitih tradicionalnih, ali istinskih ljudskih vrjednota. Najbolje to ilustrira lik majstora koji u potrazi za svojim nestalim sinom, hrvatskim braniteljem, pali svijeću gdje god dođe, dakle, u svakom mjesnom groblju.
Zahvaljujući pak auktoričinoj sposobnosti da figurativnim postupcima oslika odgovore na ključna pitanja dijagnosticirane društvene bolesti, završni dio romana nije tek usputni hvalospjev maslini i maslinarstvu ili pak moru i pomorstvu.

Dapače, uzgoj te plemenite, stamene i čvrste biljke koja daje izniman i poseban okus svakom jelu, slika je zapravo našega doma i naše zemlje, koju tek treba oplemeniti kako bi to u škrtu zemlju i na kamenu posađeno stablo, ali zato temeljito ukorijenjeno, donosilo blagoslovljene plodove i svojoj zemlji, i svome narodu, a brodovima prenošeno i cijelome svijetu.

Auktoričinu pak sposobnost da duboko ponire u duše svojih likova vodi unutarnja i nenametljiva logika, što njezin roman „Šimun“ čini posebno vrijednim u sklopu suvremene hrvatske proze.
Stilski pak djelo je cjelovito, bez suvišnih riječi i nametljivih figura, ali zato s dobro konstruiranom strukturom priče, živim likovima, a tek po potrebi i iznimnim pjesničkim slikama, koje dodatno obogaćuju kolorit hrvatskoga jezika.

Posebno bi u stilskom smislu trebalo istaknuti i ne/uporabu osobnih imena. Njihovim izborim ili neizborom te zamjeničkim i zamjenskim oblicima, Zdenka Čorkalo je upotpunjenije karakterizirala ne samo samo likove svoga romana, nego doista i žive likove našega doba.

Mate Kovačević