Akademija Art

Zagreb © Hrvatski ekskluzivni magazin za umjetnost i vijesti

KNJIGA LJUBO KRMEK

VITEZ SVJETLOSTI

(Zadom, Ljubo Krmek, Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, 2015.)

Mislila sam kako su zauvijek zaspali oni koji su se jednoć spominjali. Dugo sam ih uzalud tražila, međutim otvorivši vrata Ljubine knjige izgleda kako sam ih ni ne sluteći ipak pronašla. Svi smo u potrazi za svjetlosti, a iz zbirke pjesama Zadom književnika Ljube Krmeka svjetlost jednostavno probija sa svih strana- kroz riječi, kamen, more, njegovo predivo vjetrova i željeznice. Autor ovom zbirkom tka križni put svojega doma, domovine, ponosno, mirno, dosljedno, uvijek s vjerom. Oživljava kamen, pušta ga neka čitatelju diše i bude mu smjerokaz kroz našu tradiciju, povijest, živu riječ.

Možemo reći kako je Ljubo vitez svjetlosti, jedan od onih za kojima neumorno tragamo i želimo da nam budu vodičima i na našem putovanju.  Iz ciklusa Odalibalo u pjesmi Kuku rijek  ne moramo samo gledati tužbalicu, boljeticu našeg naroda, ali možemo biti svjesni tegobnosti i svih nepravdi koje su mu nanesene preko rana naših stradalnika, preko svih onih koji su nas branili kada je trebalo, koji su umirali za dom, međutim kroz pjesnikovu igru riječi, ritam i rimu, osjećamo kako to sve raznosi jeka, ono što čujemo su ratnički poklici, tu nestaje svaka bol. Ono što vidimo je simbol kukurijeka u kojemu ima nešto sveto i lijepo. Kao da cvijet borbe izranja iz kamena, a u svojim snovima možemo ga vidjeti kako izranja iz vode, a voda, voda ispire, liječi i sve vidi, voda ne zaboravlja.

Pjesnik se u pjesmi Kad okrenu donji vjetri kroz jasne prikaze kletvi, povorki užasa spušta u okamine bola i ponire u iskonsko zlo nepravde i zlokobnog mraka, podastire ga i hrabro razotkriva. Njegove pjesme su ujedno i neka vrsta budnica, otvoreni prostori za razmišljanja, tragovi koji vode do iskonskog obitavališta, doma, mira, tamo gdje možemo biti sigurni i gdje nam je dom kako bi Ljubo rekao u svojoj pjesmi Zadom u stihu: U zemlji/U kamenu/U vodi. Kad putujemo prema jugu i kad nam pogled zaokružuju visoki planinski masivi, možda smo upravo tada među njima i najsigurniji. Nekada nam se čini kako nas ti visoki, ponosni, kameni divovi štite i u tišini tada priznajemo kako nam je zapravo ovdje dom.

U njegovoj poeziji se krije snaga svih elemenata vatre, vode, zemlje i zraka, kamen mudraca probuđen u snažnoj srčanoj čakri. U pjesmi Solarica pjesnik se vinuo prema visinama, oslobodio je svoj stih, postao uzvišen, raširio svoja pjesnička orlova krila i dotakao nove obzore, kao da je probudio snažne vjetrove i zakovitlao ih prema moru, a onda otvorio neka nova solarna vrata. Ljubo otvara put u plavetnilo, tamo prema moru gdje bi se malo smirio i promatrao riblju svjetlucavost, osjećao slanoću i izgriženu užad, ali nikad nema predaje to navješćuje to njegovo more i kao da kroz pjesnika poručuje- ostavljam ti svjetlost da ti svijetli u mraku i kad se ostala svjetla ugase.

U pjesmi Hrv s morem pjesnikovo zasnježeno nebo su zapravo njegove riječi za kojima čeznemo u ništavilu vremena. U njegovim pjesmama iz ciklusa Krušnice osjeća se i ona matoševska sjeta naročito u pjesmi Pločanska gdje ispisuje stih iskreno: Kiša neprestano pada/Moj kolodvor pust, ali i osjeća nešto što se kovitla u zraku prijeteće, što se ne može spriječiti: Na vijestima novi udar/Ćutim krizu. Međutim uvijek ima nade iako su Ljubini vagoni natovareni teretom. U tim vagonima kao i kroz Ljubu dok sjedi sam i zamišljen i mi možemo vidjeti i odraze nas samih. Jesmo li i mi vagoni natovareni bremenom svih naših briga i možemo li s njima hrabro protutnjati tračnicama života?  Možemo li uvijek sve izdržati sami, hoćemo li se prepustiti čudnim sudbinama ili ćemo se probuditi kao u Ljubinoj Južnoj simfoniji i ponosno kao Ljubo ponovno koračati; ma nema veze što su i Ljubi i nama pobjegli vlakovi, doći će drugi, ukrcat ćemo se na njih ili ćemo ih ispraćati.

Nekad je najljepše biti samo na mjestu u svome domu i sretno mahati i opet čekati, a onda još sretnije dočekivati i primati u svoj dom. Naš dom je jedan, crven, bijeli, plavi. Crven kao zemlja, bijel kao nebo posuto bijelim oblacima i plavi kao more. Dom nam je trobojan. O tome govori Ljubo u svojim pjesmama i poručuje kako se nikada čovjek ne smije odreći svoga hrvatskoga identiteta i svoga ponosa. Jer gdje možemo pobjeći osim u svoj dom gdje smo sigurni i zaštićeni pa to kaže i pjesnik Ljubo: I sam bih najrađe/Pobjegao kući/Samo ne znam/Kako se iz sebe izvući. Pa Ljubo, izvučeš se iz sebe kada izađeš iz svoje kocke i sagledaš je sa svih strana kao što si to upravo učinio u ovoj svojoj knjizi Zadom!

I ono što nam još Ljubo poručuje to je vjera u ljude i ono što pokreće naše tjelesne motore, a to je snaga ljudskosti i osmijeha koji nas grije toplinom sunca kad opet zapisuje:

Sve češće usnim
Kako s osmijehom
Putnike vraćam
I kako prepune vlakove
Iz moga kolodvora
Veselo ispraćam.

Nives Puhalo