Sun. Jul 22nd, 2018

Tomislav Marijan Bilosnić: Sto pjesama o tijelu

Renomirani suvremeni hrvatski pjesnik i slikar Tomislav Marijan Bilosnić nastavlja neumornu gradnju svojeg pozamašnog poetskog projekta

3000 godina Za dar, Zadar, 2017.

(MITO)MORFOLOGIJA TIJELA
Piše: Dr. sc. Tin Lemac

Veliki broj poetskih knjiga odlikuje se različitim razvojnim mijenama poetskog jezika i stila koji nosi manirističke i manirizacijske karakteristike. Manirističke se karakteristike tiču samog teksta i njegovih sastavnica, a očitljive su prije svega u metaforizaciji kao temeljnoj gradbenoj osi, dok se manirizacijski impuls ističe u recikliranju i revitalizaciji različitih pjesničkih iskustava. Nova zbirka pjesama Sto pjesama o tijelu pripada Bilosnićevoj fazi nabujalog manirizma koja počinje zbirkom Tigar. Zbirke navedene faze stvorene su manirističkom obradom probranog motiva i mogućnošću prijenosa tog motiva iz jezika u svijet, ingenioznim pomakom iz manirizma teksta u manirizam svijeta koji predmnijeva starosniju dob, zrelu pjesničku obradu i mogućnost poetske refleksije i samorefleksije izvan domene samodostatnih značenjskih silnica teksta. Motiv tijela predstavlja poznati, ali i obnovljeni motiv o kojem je već nekoliko desetljeća riječ u poeziji i u pripadnom teorijskom diskurzu. Bilosnićev pogled na tijelo nadsvođen je kršćanskim diskurzom, no ono se obrađuje i mnogim drugim diskurzima kako bi se doprlo do cjeline. Pritom, prisutno je morfološko cijepanje tijela na sastavne dijelove čija se poetska anatomija nadaje u pjesmama zbirke. Upravo taj anatomski aspekt prosijan kroz različite diskurzivne optike pretpostavlja sagledavanje cjeline i davanje konačne poetske ocjene tijelu kao poetskom motivu, ali i vlastitom tekstu o njemu. Kao što navedoh, tijelo se sagledava kroz predominaciju kršćanskog diskurza, no o njemu se progovara i kroz simbološko-arhetipski, mitološki, kulturološki, romantičko-eterički, svakodnevni, intimistički i refleksivni diskurz. Navedeni se diskurzivni odvjetci prepoznaju u svojstvenoj metaforici koja na manirističkoj osi stvara jake značenjske skokove. Simbološko-arhetipski diskurz predominantan je u pjesničkoj zbirci Afrika. Njime se subjekt pozicionira na prapočelo samog entiteta tijela ili nekog njegova dijela, te evokacijskim postupkom ukazuje na sveprotežnost postojanja. U samoj je obradi motiva ovom diskurzu dan pozamašan dio, stoga izdvajam neke bitne dijelove (Glava je zatvorena bačva / u svemir se odronjava, hoće li jezik zjenica protumačiti / značenje suza). Mitološki diskurz uporabljuje tipične mitološke motive i stvara metaforičke pjesničke slike koje pripadaju polju fantastizaciji lirskog iskaza koja je sastavni dio mita kao usmenoknjiževnog žanra. Njime se u tijelu zbirke mitologizira motiv tijela i sagledava njegova punina iz te dimenzije (U boga Pana zrcalo ištem / ne bih li se popeo na dlakav trbuh prekriven dugom / priljubljen uz bedra sunca / i nakon smrti / živeći). Kulturološki diskurz s jedne strane obuhvaća simbološko-arhetipski i mitološki, no njime se jasnije usustavljuje cjelina gledanja na određeni motiv i on se često realizira kataloškim sekvencama iskaznog značenja koje ne predmnijevaju retoričnost koliko transparentnost doživljaja i značenja (pjesma Brada). Romantičko-eterički diskurz pripada tipiziranoj uporabi motiva koji su sinonimi za tradicionalno pjesništvo (Kosa je vrijeme kišno / u krunama njenih uvojaka vjetar / uvijek se brine za nove oblake / ima smisla za stvarnost). Ono se pojavljuje kao evokacija na starinsko i neprolazno u pjesništvu. Svakodnevni diskurz predmnijeva uporabu razgovorne frazeologije (izbjeći za dlaku) i njime se olakšava recepcija značenjski složene tematizacije. Intimistički diskurz najčešće dovodi obiteljske motive (značajan je motiv majke) i njime tijelo pjesme zadobiva meku konotaciju patine i emotivne blizine autora i lirskog subjekta (npr. pjesma Grudi). U refleksivnim dionicama pojavljuje se subjekt koji dominira nad tekstom, dok je u navedenim diskurzivnim odvojcima dominantan tekst. Taj unutarnji prijelaz omogućen je subjektovom mišlju o navedenoj tematici, predominacijom osjećanja i filozofizacije nad manirizacijom pjesničkog gradiva. Primjeri su za to: osluškujem čelo / a čujem Nebo i mislim na bezdan / na nikog živog / ni u kakvoj stvari / ne treba se pouzdati, dok povijest preplavljuje budućnost / lice je nebu vidljivo. Prvi dio zbirke, točnije ciklusi Tijelo glave, I muško i žensko, Krv satkan je od navedenih diskuzivnih odvojaka i čini pomno izglačanu diskurzivnu košulju subjekta i teksta koji pjevaju u harmoniziranim dionicama. Drugi je dio knjiga sačinjen od ciklusa Rođenje leptira, Noću nitko nije tijelo i Tijelo Kristovo. U njima dominira kršćanski diskurz u gradnji značenja i smisla samog teksta, subjekt je više prisutan nego u prvom dijelu i pojavljuje se stanovita autoreferencijalnost spomenom motiva tigra. Stilski i estetski najuspjelije pjesme pripadaju ciklusu Tijelo Kristovo i to one u kojima se izravno spominju biblijska mjesta (Tijelo Kristovo, Uskrsnuće tijela, Riječ je tijelom postala, Božje lice). One su takve jer se u njima doživljeno i pounutreno biblijsko znanje pokazuje kao osvježavajući napitak tematizacije tijela i transparentno usmjeravanje recepcijske igle na velikom gramofonu teksta. Kako je subjekt u drugom dijelu knjige većim dijelom progutao tekst i svijet, pojavljuju se refleksivnost i ispovjednost kao poetski indikatori. Iako je refleksivnost začeta djelomično u prvom dijelu, u drugom se osebujno razvija, a ispovjednost je prisutna u estetski i poetički vrsnoj pjesmi Rođen u doba preleta divljih gusaka. Osim navedenih osobitosti, tri su pjesme (auto)metapoetičke i smatram ih najvažnijima za drugi dio kao i za cijelu zbirku. To su: Pisat ću o tijelu, Rukopis tijela i Kad mi zemlja primi tijelo. U pjesmi Pisat ću o tijelu rezimira se podloga nadahnuća za cijelu zbirku. Rukopis tijela signalizira entropijskost teme tijela i njezinih značenjskih silnica, a u pjesmi Kad mi zemlja primi tijelo subjekt progovara o savezu Boga i čovjeka u pomalo humornom tonu koji se probija iz emotivno-značenjske tektonike stiha „Gospod, doista, mnogo prašta“. Vješto balansirajući između efektnosti minijature i estetko-stilske snage dulje pjesme, Bilosnić je vješto izveo enciklopedijski uvid u tijelo, svojevrsnu mitomorfologiju odabranog motiva kojim se poezija pokazala kao faktor minuciozne diskurzivnosti i mitologizacije, a navedena faza Bilosnićeva stvaralaštva dobila još jednu stranicu u svom hitrom i vrlo usmjerenom razvoju.

 

vijesti