Sun. Jul 22nd, 2018

TIJELO KAO SAŽETAK UNIVERZUMA

Bilosnićeve zbirke se ne ponavljaju, nego se nadovezuju, nadopunjuju i – sve zajedno – rascvjetavaju u još opsežniju mnoštvenost i međusobno jedinstvo

predstavljanje knjige tomislava marijana bilosnica – arsenal – TMB – TOMISLAV MARIJAN BILOSNIC
21.01.07.

Tomislav Marijan Bilosnić: Sto pjesama o tijelu, Udruga 3000 godina Za dar, Zadar, 2017.
Piše:  Davor Šalat

U istome pronalaziti raznovrsno, a u mnoštvenome jedinstveno – to bi mogla biti jedna od temeljnih maksima koje bi se pridjenule i Bilosnićevom pjesničkom opusu, i pojedinoj njegovoj poetskoj knjizi, i misaonom ustrojstvu njegova lirskog svijeta, i stilskim obilježjima njegovih pjesama. Takvo ogledanje pojedinačnoga u općem i općega u pojedinačnom, hologramska analogija između najvećeg i najmanjeg, pojedinosti i kozmičkoga beskraja, Bilosniću omogućuje neprestanu igru poetskoga zrcaljenja u kojoj se strukturalni i kompozicijski elementi i slojevi po načelu međusobnih sličnosti i razlika kombiniraju, uvezuju i usklađuju. Doista, možda bi samo neka duhovni algoritam mogao objasniti način na koji on uvijek nanovo uspijeva na drugačiji način pisati o naizgled posve istom, kako pak u govoru o svoj raznovrsnosti pojavnoga i duhovnog svijeta prozire arhetipski temelj i čuva jasan pjesnički identitet.

Upravo zbog tog istodobnog rasprskavanja i sabiranja homogenog u heterogenom i obrnuto, i jest moguće da Bilosnić cijelu pjesničku knjigu „zavrti“ oko jednoga pojma i beskrajnih asocijacija koje on može izazvati, da, nadalje, na taj način napravi već cijeli niz pjesničkih knjiga koje se – opet hologramski – očigledno uvezuju, ali međusobno donose i različita iskustva. Nije, dakle, monotono ono što nije jednako, ono što u određenom svom jedinstvu očituju i iznimnu raznolikost. Stoga se Bilosnićeve zbirke ne ponavljaju, nego se nadovezuju, nadopunjuju i – sve zajedno – rascvjetavaju u još opsežniju mnoštvenost i međusobno jedinstvo. Time je njihov strukturalni karakter na neki način analogan („na sliku i priliku“) samome Stvoritelju, koji je – kao Trojstvo – istodobno i jedinstven i mnoštven, kao i njegovu Stvaranju, koje unutar jedinstvenih zakonitosti svagda omogućuje mnoštvenost. Upravo je u misterij Stvoritelja i njegova Stvaranja dubinski uronjen Bilosnićev pjesnički svijet. Nebo i zemlja, duh i tijelo, Bog i čovjek, muškarac i žena, svemir i zavičaj teme su koje ga posve preuzimaju i on umjetnički ne miruje dok se ne stope s poetskim oblikom, dok se od filozofijske apstraktnosti ne utjelove u sugestivnu, u najboljim trenucima uistinu putenu, pjesničku riječ. Bilosnić, dakle, maksimalno afirmira i poetski duh i poetsko tijelo, njegova se poezija zameće na njihovu presjecištu, prepletištu, u cjelovitosti pjesničkog znaka koji u sebe uključuje sve razine – od one fonetske do svjetotvorne, od označiteljskih srazova i suzvučja (primjerice, asonantski, odnosno aliteracijski nizovi: „U izbi usne šupljine/ iza zida zubi… Zveket zuba zveket mačeva/ rika tigrova“) do kozmoloških i kozmogonijskih razmjera te nesagledivih prostora mašte.

Sve ovo dosad izrečeno, sva spomenuta obilježja Bilosnićeva pjesništva posebno su očita u njegovoj novoj knjizi pod naslovom Sto pjesama o tijelu. Već naslov, s brojem sto kao metaforom dovršenosti i potpunosti, sugerira dva moguća značenja – da je u knjizi o tijelu sve rečeno ili da u tijelu prebiva sve. Jasno je da knjiga ide u oba ta smjera, nazovimo ih – dakako uvjetno – kvantitativnim i kvalitativnim. S jedne strane, Bilosnić daje uistinu iscrpan poetski govor o tijelu, čak je sto pjesama o pojedinim njegovim dijelovima! S druge strane, tijelo je, u pjesnikovoj interpretaciji, doista mjesto u kojemu je prisutan čitav svemir sa svim svojim kvalitetama, mjesto u kojima je prebivao i još prebiva sam beskonačni Bog. Spomenuti odnos mnoštvenosti i jedinstva na neki se tako način preslikava i na odnos kvantitete i kvalitete pa je iscrpnost, opsežnost i bujnost knjige zapravo motivirana tim temeljnim odnosima Bilosnićeva svijeta. Kad se, naime, govori o tijelu, govori se o čitavom kozmosu, a o tako velikoj temi uistinu ne treba štedjeti riječi. Osobito stoga jer je to poezija koja je suživljena s tajnom tijela i kozmosa te o njoj ne piše izvana, nego je uprisutnjuje, proživljava i njezinu kvalitativnu i njezinu kvantitativnu neizmjernost. Tako Bilosnić dolazi do zanimljivog poetskog postupka metonimizacije, odnosno sinegdohičnosti. Radi se, naime, o tome da dio neprestance priziva cjelinu, a pomoću pojedinosti materijalnog svijeta mogu se artikulirati i deskribirati silnice onog duhovnog. Pa kad pjesnik govori, primjerice, o kosi, a najveći dio knjige se i sastoji od pjesama posvećenih jednome dijelu tijela, on nipošto ne ostaje samo na vidljivoj i prezentnoj razini, već smjesta, putem analogija i asocijacija, priziva značenjsko bogatstvo cijelog kozmosa, i to onog unutarnjeg i onog vanjskog, onog prirodnog i onog oniričnog („Miris kose miris je duše/ koja će se dusima vratiti/ istoga trena kad napusti tijelo// Kosa je vrijeme kišno/ u krunama njenih uvojaka vjetar/ uvijek se brine za nove oblake/ ima smisla za stvarnost/ sanja lijepe snove“).

Dijelovi tijela tako metaforički topografiraju dijelove svemira, a cijelo tijelo je, značenjskim prijenosom, ali i doslovnom hologramičnošću, drvo života i os svijeta, mjesto gdje duh ulazi u svijet. Tako je velik dio knjige Sto pjesama o tijelu svojevrstan sustav u kojemu su pojedini dijelovi tijela, od glave pa naniže, sinegdohe različitih vrlina, vrijednosti i metafizičkih protežnosti. U takvoj tijesnoj korelaciji doslovnog i prenesenih značenja, konkretnog i simboličnog, tjelesnog i duhovnog – cijela je knjiga mreža u kojoj se duhovni svijet „hvata“ i oblikuje u određenim oblicima tjelesnoga. S druge strane, jedino putem duhovnog svijeta možemo znati potpuniji smisao tjelesnih fenomena pa tako tjelesno zaziva duhovno, a duhovno nadopunjuje tjelesno.

Taj se proces neprestanoga prenošenja značenja, uistinu metaforizacije, ali i personifikacije, metonimizacije, ponekad i parabolizacije, u ovim Bilosnićevim pjesmama događa pomoću stila u kojemu prevladavaju takozvane poetske definicije, a kojima pjesnik zasniva istodobno jedinstvo, pa čak i neku temeljnu statičnost, kao i raznolikost, odnosno neprestanu dinamičnost svojeg pjesničkog svijeta. Upravo se, dakle, takvim metaforičkim (pseudo)definicijama ista riječ obogaćuje neograničenim značenjskim rezonancama, asocijativni lanac ima svoje jedinstveno ishodište, ovdje – kao tijelo – unutar materijalne stvarnosti, ali potom i gotovo posvemašnju slobodu vođenu samo inherentnim zakonitostima Bilosnićeve poetike i imaginacije („Lubanja je zvijezda/ već okamenjena/ puna pepela vlastitoga sjemena… Lubanja je kuća tijela/ poezija njegova/ pristiže iz prošlosti/ Lubanja je grom prenagao/ biser vatre/ probodena strijelom ružama“).

Takvom se metaforizacijom zapravo postiže poetska preobrazba, često i prijelaz na stranu slobodne imaginacije, čak i oniričnosti, ali se i neprestanim ponavljanjima temeljnih tjelesnih pojmova čuva i izraz i sadržaj od pretjerane semantičke entropije. Zanimljivo je da se obje te, donekle čak i nasuprotne, tendencije (centripetalni i centrifugalni značenjski procesi) mogu dodatno intenzivirati. Tako se često javljaju grozdovi metafora, što posljeduje hipermetaforičkim izrazom („Vlasi kose sastavljaju i rastavljaju/ jantarnu paučinu na zidovima kože“, „dlake su prsti kože/ stijezi na prstima/ nenadan svijet međunožja/ u mirisu brade/ i kostrijeti ruku“). S druge strane, još su opsežnija uglavnom epiforička ponavljanja i figura kataloga, što pak stvara repetitivni, definicijski, mudroslovni, pa i ritualizirani stil. U osnovi, to je definicijski stil mudraca koji određuje značenja i radijaciju stvari, stil razmjerno kratkih stihova jednostavne sintakse i poetskih slika koje se, međutim, neobično kombiniraju i tako stvaraju preobraženi poetski univerzum. Takva kombinacija jednostavnog i modernistički začudnog može se vidjeti i na grafičkoj razini jer Bilosnić posve ispušta interpunkciju, ali uvijek koristi veliko slovo na početku rečenice.  Svime time se, ujedno, u najvećoj mjeri koriste mogućnosti poetskoga jezika s njegove paradigmatske, metaforičke, odnosno sintagmatske, metonimijske, osi („Grlo je otvoreno kao spilja/ Vrata tijela/ Vrata pluća/ Vrata srca/ Vrata želudca/ Grlo je vrh utrobe/ visoko nebo/ kao jablani zimi// Grlo preobražava sve druge živote/ U krv/ U vodu/ U meso/ U dušu/ U živu silu tijela// U vrtu grla/ glazbala prepuna svjetla/ Duh koji se približio našim vratima/ U razini ždrijela pliva naša duša/ tanka i vilovita// Grlo je žedna pustinja/ Grlo je voda svijeta/ I kalež/ Svete večere“).

Stil poetskih definicija odgovara pak diskursu u kojemu dominira subjekt iskaza, kao pjesmovna svijest koja oblikuje i ispisuje (izriče) tekst. Time se dobiva dojam da se osobne istine i doživljaji ponešto poopćuju i iznose kao univerzalni konstativi, odnosno tvrdnje koje vrijede za čitav pjesmom prizvani, kao i za izvanknjiževni svijet. I tu je, međutim, nasuprotna tendencija sadržana u hipermetaforizmu koji naglašava pošiljateljev stav prema poruci, odnosno afektivnu funkciju. Time se nanovo ojačava subjektivnost, osobnost i singularnost izričaja, što od općevažećih tvrdnji i mudroslovlja prenosi pozornost na pojedinačnu egzistenciju i njezino unikatno iskustvo. Da u takvoj napetosti između poopćujućih i poosobljujućih tendencija znaju prevladati ove druge, jasno je pak iz pjesama u kojima se znatnije pojavljuje subjekt u iskazu, osobito tamo gdje se dotiče autobiografskoga diskursa pa se čak u velikoj mjeri poistovjećuje sa samim autorom teksta, odnosno pjesnikom samim. Kako je Bilosniću tijelo poticaj za spoznaju, kao i sam medij spoznaje svih zamislivih zbilja, tako kroz njega promatra i najosobniju vlastitu egzistenciju, emotivno je i spoznajno nagnut nad povijest svojeg života motreći ga, s druge strane, i kao tajnu Božjega stvaranja, upravo kao stapanje neba i zemlje u jednom unikatnom biću. To je, dakako, i primjer za prožetost Boga i svakog drugog čovjeka u njegovu singularnu iskustvu. Tako se vlastiti život ne gleda samo kao neko posve autonomno postojanje, već mu se – od najprvog početka do vječnosti kao cilja – pridaju teleološke i metafizičke protege („U doba velikog mraza rođen/ pred zborom babica staroga doba/ udišući bjelinu u kuli visokoj// Plavet rodne košuljice kao dlan je Njegov/ od kojega je svako zrno sjemena/ svaka pahulja u vremenu// Suha je slama prekrila moj prvi plač/ i ponovno ću počinuti tek u nebu“).

Reklo bi se da je to i svojevrsna osobna mitologija, automistifikacija, koja vlastito postojanje od prvih početaka uključuje u, s jedne strane, tek zrelošću posve proživljen i osmišljen odnos s Bogom i svjetonazor koji iz toga proizlazi, a s druge strane u poetski način mišljenja koji naknadno metaforizira, omaštovljuje i reflektira samu događajnost. Svojevrsno mitološko pa i mistifikacijsko mišljenje i općenitije je svojstveno Bilosnićevu pjesništvu. Ono se, primjerice, proteže i u uključivanje antičkoga panteona i mitologije u značenjsko obogaćivanje značenja prezentne zbilje, ali – na osobito intenzivan način u ovoj knjizi – biblijske kozmogonije i teologije te mnoštva biblijskih stilskih obilježja. Cikličnost mitološkoga svijeta u velikoj je mjeri u podlozi Bilosnićevih poetičkih odlika kao što su repetitivnost, ritualiziranost, slikovnost vezana uz prirodne i kozmičke cikluse, uporaba temeljnih simbola – sunce, mjesec, zvijezda, tijelo, kuća, ptice, srce, ognjište, svijet posve lišen tehnologije, a uronjen u primordijalnost i prirodu. No, uz to, u ovoj je knjizi snažno naglašena kršćanska progresivnost vremena i evolutivnost čovjekova tijela i duha, odnosno cijele njegove sudbine. Zapravo bi se moglo reći i da je knjiga Sto pjesama o tijelu strukturirana tako da se prati evolucija tijela od povlaštenog mjesta Božjeg stvaranja, u koje je Stvoritelj na neki način sažeo sav stvoreni svijet, ali mu dao i duhovnu protežnost, sve do krajnjeg ishoda, a to je ulazak samoga tijela u vječnost. To se pak, posve u skladu s kršćanskom vjerom, događa Isusovom otkupiteljskom žrtvom, uskrsnućem njegova tijela i ulaskom u ne samo duhovno, već upravo tjelesno jedinstvo s Trojedinim Bogom.

Zapravo, Bilosnić pokazuje da je tijelo integralan i osobito važan dio čovjekove osobnosti po kojemu čovjek u ovome životu (a to bi još naglašenije trebalo biti u vječnosti) komunicira sve što komunicira i iskušava sve što iskušava. Stoga je cijela ova knjiga velika oda tijelu (u čemu se Bilosnić zapućuje u pjesnički pothvat u nekoj mjeri analogan onom Ujevićevom u njegovoj veličanstvenoj pjesmi Hymnodia to mou somati) u kojoj se kreće od „pohvala“ gotovo svim njegovim dijelovima (ciklus Tijelo glave), evociranju tajne muževnosti i ženstvenosti, ali i čovještva kao takvog (ciklus I muško i žensko), prolaženju kroz muku (ciklus Krv), zanose sjedinjenja sa svime stvorenim i duhovne preobrazbe (ciklus Tijelo leptira), posvemašnje upijanje tijela u duševnost i duhovnost (ciklus Noću nitko nije tijelo) te sudjelovanje tijela svakog čovjeka u otkupiteljskoj i spasiteljskoj Muci, Smrti i Uskrsnuću Kristova Tijela, u čijem uskrslom tijelu sada svi imamo tjelesni pristup vječnosti, odnosno Bogu.

Zanimljivo je da i u izraznome smislu Bilosnić nadopunjuje mitološko mišljenje kršćanskim vremenskim i duhovnim progresizmom. Tako s jedne strane neprestance afirmira „divlju“ slikovitost, ne posve prohodnu, ali sugestivnu metaforičnost kojom evocira elemente poganskih i arhaičnofilozofskih duhovnosti, a svu tu arhaiku uprisutnjuje, primjerice, aoristima, leksičkim inverzijama, odnosno hiperbatonom, raznovrsnim figurama ponavljanja istog obrasca (epifora, anafora, polisindeton, katalog). S druge strane, Bilosnić takvoj iskustvenoj i stilskoj razbarušenosti pridodaje i misaonu strukturu kršćanske ekonomije spasenja, teološku točnost i prodornost koja i teže predočive ili shematički izražene vjerske istine može gotovo posve konkretizirati i donijeti ih u novom, čak i očuđenom, asocijativnom ruhu („Primite žrtvu u savezu s Njim/ valja reći da smrt nije ništa nego li život/ Njemu na spomen/ Bog je posvud kod svoje kuće/ On ne računa na vrijeme/ posvud prisutan nigdje ne žuri/ Tijelo Kristovo/ Amen// Vina iz njegova vinograda nikada se nasititi nećete/ pijte s ljudima u nevolji/ i svijeću pripremite za silazak u podrume/ Uzmite i pijte ovo je krv moja/ Krv je prolivena/ preko svakoga grijeha/ Tijelo Kristovo/ Amen“).

U oslanjanju na različite mitološke, religijske i književne tradicije, na različite tipove diskursa kao što su biblijski (i starozavjetni i novozavjetni), filozofijski (u prvome redu predsokratički), mitološki (starogrčka i animistička mitologija), nadrealistički, automaniristički (poetski pantigrizam), Bilosnić i zbirku Sto pjesama o tijelu zasniva intertekstualno, ponekad čak i višediskurzivno, heteroglosijski. Time se nadovezuje na svoje prethodne zbirke pjesama, u neprestanom je intertekstualnom dijalogu s vlastitim prethodnim tekstovima, stvara svojevrstan značenjski sustav na razini cijelog ili barem velikog dijela svojeg pjesničkog opusa. Posebice je to vidljivo kada se oslanja na sinegdohijsko načelo ne samo pri strukturiranju pojedine zbirke (ovdje je to tijelo kao sažetak kozmosa i kao poetički postupak pri konstrukciji knjige), već i na razini čitavog opusa. Time zapravo zacrtava i glavne putove značenjske (auto)interpretacije svojeg ogromnog opusa u kojemu dominiraju ključne riječi, odnosno središta semantičkih polja, kao što su „tigar“, „Afrika“, „Odisej“ „kuća“, „vrt“, „tijelo“. Sve su to, dakle, naslovni pojmovi novijih Bilosnićevih zbirki pjesama putem kojih on, sinegdohijskim načelom dijela za cjelinu, zapravo evocira i konstruira jedan te isti duhovni i pjesnički svijet koji se, međutim, očituje u bezbrojnim varijacijama svoje istodobne homogenosti i heterogenosti.

U zbirci Sto pjesama o tijelu najprisutniji je pak intertekstualni odnos prema biblijskome prototekstu, i to na najrazličitijim tekstualnim razinama – od leksičke, retoričke i stilističke sve do simboličke, diskursne i svjetotvorne. Bilosnić se ovdje, u vlastitome ključu i inovativnim resemantizacijama, upravo kozmogonijski oslanja na Knjigu Postanka, refleksijski i konstativno na starozavjetne mudrosne knjige, retorički na Pjesmu nad pjesmama, a teološka, filozofska i egzistencijalna okosnica u tretiranju teme tijela su mu evanđelja i poslanice Svetog Pavla. No, kako smo već konstatirali za neke prethodne Bilosnićeve zbirke kršćanskoga nadahnuća, u suvremenom hrvatskom pjesništvu vrlo je rijedak tako uspjeli spoj punokrvne poezije i kršćanskoga svjetonazora, bez ikakvih tragova vjerske dekorativnosti, dociranja, shematizma ili ukočenosti. Bilosnić je, pripremljen višedesetljetnim iskustvom s raznovrsnim poetikama (primjerice nadrealističkim, crnačkim, mitološkim i ljubavnim pjesništvom), poeziji eksplicitnijeg kršćanskog nadahnuća prišao kao nečemu životno duboko proživljenom te poetički jednako sugestivnom i autentičnom poput nekih drugih životnih područja koja bi se na prvi pogled mogla činiti konkretnija i time priručnija za poetsku obradu. Osobito je tema tijela, njegove konkretnosti (ako ćemo zaoštriti do kraja – mesnatosti i krvavosti), kršćanski autentična, ali i poetski izrazito produktivna, i to u smislu distanciranja od platonističkoga obezvređivanja materijalnog svijeta. Potvrda je to da je i cijeli taj svijet Božje stvorenje, da je otkupljen žrtvom Kristova umrlog i uskrslog tijela i da je svaki i najsitniji detalj tog svijeta dostojan duhovnog udivljenja te proživljene i umjetnički visokovrijedne poezije. Upravo je to postigao Bilosnić koji u knjizi Sto pjesama o tijelu nipošto ne prepjevava neke već davno definirane teološke obrasce, već kreira inovativne poetske formule vlastitog životnog i vjerskog iskustva koje se na unikatan način približuju duhovno-religioznoj zbilji. Njegova nova knjiga još je jedan korak dalje u stvaranju integralnog pjesničkog svijeta u kojemu se sve prožima sa svime. U njemu duhovnost može postojati jedino svojim očitovanjem u materijalnom svijetu, a taj svijet može imati životnost i smisaonost jedino po svojem duhovnom supstratu, pjesnički tekst može spekulirati i reflektirati o duhovnim zbiljama, ali ih mora i uprisutniti u konkretnim slikama, očuđenim kombinacijama i u pravome poetskom „uskrsnuću riječi“. Knjiga Sto pjesama o tijelu dokaz je da je takav svijet moguć i da ga je moguće i „pročitati“, odnosno iskusiti u konkretnosti Bilosnićeve poezije.

vijesti