Teoretičarka i književnica Željka Lovrenčić prikazala roman “Tetovirana” Diane Rosandić Živković

Tetovirana je naslov novog romana Diane Rosandić Živković objavljenog u nakladi Male knjižnice Društva hrvatskih književnika, kojem jepredstavljanje održano 05.12.2017. u dvorani DHK u Zagrebu, kad su ga predstavljali urednik Antun Pavešković i teoretičarka i književnica dr. sc. Željka Lovrenčić, donekle i autorica Diana Rosandić Živković. Program predstavljanja vodila je književnica Lada Žigo, pritom  jeulomke iz knjige čitao dramski umjetnik Dubravko Sidor

Dr. sc. Željka Lovrenčić o romanu Tetovirana Diane Rosandić Živković

Stvaralaštvo Diane Rosandić Živković pratim od samih početaka – od izvrsnog romana Lanterna preko poezije, književnosti za djecu i mlade, zanimljivih i originalnih pripovijesti te vrhunskih ostvarenja poput knjiga vjerske tematike.

Nakon opusa od dvadeset objavljenih djela nameće se logičan zaključak da Diana piše sve bolje, da je sa zrelošću uspjela postići sve ono čemu je kao književnica težila. To dokazuje i u svojem najnovijem djelu zanimljive i aktualne tematike naslovljenom Tetovirana koje je u prvotnoj inačici nosilo naslov Donabella. Riječ je o naoko jednostavnom i lako čitljivom romanu koji brzo zaokuplja pažnju čitatelja. Suvremena tematika izaziva pak dodatnu pozornost. Naime, u ovomu se romanu autorica pozabavila sudbinom Hrvatice Asje, samohrane majke s mnoštvom problema, koja iz Gorskog kotara odlazi u Italiju gdje njeguje nepomičnu staricu. Taj joj posao pronalazi sestrična koju mijenja mjesec dana kako ova ne bi ostala bez posla dok se zasluženo odmara nakon naporna rada. Put nade u Italiju Asji postaje noćna mora jer se sve što je bilo dogovoreno promijenilo – osoba koja ju je trebala dočekati i koja je govorila hrvatski, završila je u bolnici sa slomljenim kukom. Usto, talijansku je obitelj pogodila još jedna nedaća: umrla je i jedna od sestara čiju devedeset i pet godišnju majku Asja treba njegovati.

Žena koja je prisiljena otići u Milano kako bi zaradila nešto novca za svoju obitelj, doživljava šok kad shvati da je sama u svijetu koji ne razumije jer ne govori talijanski, da je obitelj u koju dolazi raditi na crno želi što je moguće više iskoristiti, da je nikada neće prihvatiti kao osobu nego samo kao sluškinju bez ikakvih prava… Mnogi bi pokleknuli pred takvom perspektivom i vratili se kući, ali naša je junakinja svjesna činjenice da mora izdržati kako bi zaradila novac koji joj toliko nedostaje jer je ostala bez posla. Vedre i optimistične naravi, u svemu zlu koje je okružuje ona nastoji pronaći nešto lijepo: trudi se učiti talijanski i čita staru knjigu potrganih stranica naslovljenu Tetovirana koja obuhvaća jedanaest zanimljivih priča o osamljenim i raseljenim osobama. Upravo joj ta knjiga pomaže da dođe i do dodatnog novca. Nakon svih riješenih problema, vraća se u domovinu.

To je kratak sadržaj ovoga zanimljivog romana koji prati sudbinu jedne od mnogih hrvatskih žena koje prelaze granicu i odlaze, u ovome slučaju u Italiju, njegovati nepomične i bolesne starce. Taj se iznimno težak posao uglavnom obavlja ilegalno, odnosno radi se na crno, a poslodavci se na razne načine dovijaju kako njegovateljicama dati što više posla i što manje im platiti. Štoviše, kao i u ovomu romanu, kadkad ih se čak optužuje da su nešto ukrale što je dobar izgovor da im se ništa ne plati. Asja ima sreće jer zahvaljujući upozorenju svoje sunarodnjakinje Stanke koja je ranije radila u istoj obitelji, uspijeva dobiti ne samo plaću (doduše nešto umanjenu) nego i zadržati novac zarađen čitanjem priča čovjeku koji ih nije razumio, ali ih je rado slušao.

Nakon svih peripetija, gladi i ponižavanja, odlazi kući sretna što je zaradila i uspjela zadržati novac kojim će otplatiti neke dugove i kupiti nešto djeci, ali i svjesna da ni u razvijenom svijetu ne cvjetaju ruže.

Ovaj relativno kratak i naizgled tematski jednostavan roman nikako ne završava ovdje – ostaje nam duboko u sjećanju i prisiljava nas da se pozabavimo puno širim okvirom i kontekstom u koji je smješten. Jer, u njemu se zapravo govori o temi iseljavanja koja zasigurno nije nova u književnosti – postoji od najranijih vremena. U ovome se djelu uspješno opisuje teška sudbinu današnjih migranata, odnosno žena hraniteljica obitelji koje su prisiljene otići iz svoga doma i domovine kako bi u tuđini zaradile novac za egzistenciju i omogućile svojoj obitelji dostojanstven život. Među radnicama koje dolaze u Italiju, izim Hrvatica nalaze se i Ukrajinke i žene iz drugih država koje su još jeftinija radna snaga nego naše.

Diana Rosandić Živković uspješno se snašla u složenoj i gorkoj tematici ovodobnog migriranja stvorivši zanimljiv lik priproste ali snalažljive Asje koja postaje prototip osamljenih, otuđenih i izrabljivanih žena koje se na svoj način bore za mjesto pod Suncem. Ali ona nije ni ogorčena ni depresivna; borac je, puna optimizma i pozitivne energije. Iako zapada u krize, uvijek pronalazi način da iz njih i izađe. To uspijeva zahvaljujući snažnom karakteru i određenom cilju. Ona zna zbog čega je došla u Italiju i zašto mora izdržati mjesec dana u čudnoj kući u kojoj se zatekla. Njena priča završava pozitivno; čitatelj to i očekuje jer je budno prati u uspješnoj borbi protiv vjetrenjača, ali koliko li je stvarnih priča završilo negativno? Koliko li se žena vratilo kući nakon napornoga i ponižavajućeg rada na crno u tzv. naprednom svijetu bez novaca jer su ih poslodavci prevarili? Koliko li je njih došlo natrag u svoju domovinu razočarano tzv. civiliziranim svijetom kojemu je novac ipak na prvome mjestu? I usput, kakav je to civilizirani svijet koji ljude ponižava do krajnjih granica? Je li mogućnost zarade uistinu vrijedna robovskog rada i potpunog gaženja dostojanstva tih žena?

Ovo nije samo roman o sudbini jedne od mnogobrojnih Hrvatica koje odlaze zaraditi nešto novca nakon što su dugi niz godina radile i doživjele bijednu mirovinu. Njihova je gorka sudbina otići u tuđinu u doba kad bi trebale biti mirne i zadovoljne i uživati. Zasigurno, te žene to nisu zaslužile. Zapitajmo se onda kakvo je društvo koje nas opet prisiljava na iseljavanja, ponižavanja i gotovo ropstvo prisilnih hraniteljica obitelji koje sve trpe i podnose kako bi svojoj obitelji priuštile nešto više od onoga što imaju. U doba masovnih odlazaka iz naše zemlje krajem 19. i početkom 20. stoljeća uglavnom su odlazili muškarci i ostavljali svoje djevojke i žene. Danas, u 21. stoljeću, odlaze žene da prehrane sebe i svoje obitelji.

Ova je priča samo jedna crtica vješto opisanoga životnog trenutka od mjesec dana provedenog u zarobljeništvu u kući bezdušnih gospodara koji modernoj robinji ne dopuštaju ni da telefonira kući dulje od jedne minute, a kamo li nešto drugo.

Roman Tetovirana ne navodi nas samo na razmišljanje o okrutnosti svijeta u kojeg te žene odlaze nego i na kritiku društva koje dopušta da se takve stvari događaju. Zbog čega bi naše žene trebale odlaziti u tzv. bolji svijet i tamo raditi poslove koje njihovi stanovnici ne žele raditi? Zbog čega se dopušta ponižavanje naših sunarodnjakinja koje u domovini ne mogu dostojno živjeti? Ali, to je već tema za neku drugu prigodu.

Premda nas može odvući u dublje razmišljanje o okrutnosti života, ova priča ipak odiše nekim spokojem, kao da od prve stranice slutimo da će se sve dobro završiti. Nudi nam optimizam, nadu te vjeru u dobro. U dobro koje nas čeka kod kuće, među našim ljudima, među obitelji.    Nudi nam vjeru u dobrotu i u ljudskost koje (ipak) ima.

Nju posjeduje i naša junakinja koja vlakom kreće u neizvjesnost bezbrižno čitajući časopis „Sudbina“. Upravo zbog toga, svi njeni problemi koji počinju već na željezničkom kolodvoru budući da zbog nastalih okolnosti nitko ne dolazi po nju, nepoznavanje jezika, ali i nerazumijevanje sredine te njena nezainteresiranost za nekoga tko je došao samo raditi kao rob, težak posao njegovanja nepokretne starice, dodatni poslovi i briga o kućanstvu, nekako su lakše rješivi. Odjednom, njega bolesne starice joj ne pada tako strašno; Donabellu ne promatra kao neko nužno zlo koje treba što prije riješiti već kao živo biće, kao nekoga tko je proživio svoj životni vijek i sada je na samome njegovome kraju. Svjesna činjenice da se nikad ne zna što će koga snaći na završetku životna puta, na neki se način vezala uz nju pa joj ponekad i tepa:

Bella, Bellina, Donabellina, mia povera bambina, nemoj sad pasti u napad panike! Bit će sve u redu. Tvoji će se brzo vratiti, a mi ćemo lijepo smazati maneštru. Evo, uzmi svoje zube, ekolakva, na – Asja izvadi zubalo iz čaše. Starica poslušno cmokne. Asja ju je žlicom hranila, jednu žlicu sebi, jednu starici… Jelo se već ohladilo…Močila je komadiće kruha u tanjur i nutkala staricu kao malu bebu…(str. 79)      

Iz ovoga se ulomka ne nazire samo ljudskost i nježnost žene plaćene za njegovanje starice, već i činjenica da se ne predaje lako pred nedaćama i izazovima života. Jasno je da im se hrabro, uz pozitivan stav prema životu, suprotstavlja. Pritom joj pomaže i stara, tajanstvena knjiga sa sjajnim pričama koja započinje onom simbolično naslovljenom „Bijeg“. Upravo ta zaboravljena knjiga i priče sadržane u njoj daju joj snagu, izdržljivost i lucidnost u trenucima nostalgije i zabrinutosti kad razmišlja o djeci koju je ostavila na brizi majci, o svomu životu i neuspjesima koji su je doveli do odluke da dođe u Milano. Književnost je njezin bijeg od stvarnosti koja nije nimalo ružičasta. Bijeg od nje je i dodatni posao kuhanja i pospremanja koji shvaća kao odmor od napornog rada s bespomoćnom staricom. Uz pomoć književnost Asja bježi od zbilje i onda kad navečer čita priče Donabellinu malo zaostalom sinu Lucianu koji joj za to prilično dobro plaća. Čitatelju se u početku čini s dobrom namjerom. Brižljiva i sretna, svoju ušteđevinu pohranjuje na sigurno mjesto. No, Luciano nije ni dobar ni bezazlen. Ulazak Stanke u njen život razjašnjava joj mnoge stvari vezane uz služenje naših žena u talijanskim obiteljima. Zahvaljujući njoj, uspješno prenosi svoj novac zarađen čitanjem priča zbog kojega bi je optužili za krađu već prema ranije pripremljenom scenariju:

Asja zavuče ruku u džep da izvadi maramicu jer je osjetila da će zaplakati od poniženja. Napipa nešto tvrdo. Prebirala je po džepu jagodicama palca i kažiprsta ne bi li zaključila o kakvom se predmetu radi. Sine joj; „rinčica! Još i to! Gracia joj je, dakle u džep jakne podvalila onu naušnicu koju je bila izvukla ispod Marijina kreveta i stavila na kutiju s nakitom!  (str. 150).

Napokon, Asja se sretno vraća kući.

Priču o Asji koja je od limuna koji joj je darovao život u Italiji, napravila limunadu, Diana Rosandić Živković uspješno je upotpunila izvrsnim kratkim pričama koje je junakinja romana čitala Lucianu i zanimljivim naslovima pojedinih poglavlja romana na hrvatskome i talijanskom jeziku.

Iako je kratak, u ovome je romanu izrečeno sve što je trebalo biti rečeno. On je i socijalan i   psihološki. Realističan je opis društvenog zbivanja. U njemu se zrcali vjera u bolje sutra. Iz njega se nazire domoljublje.

Svi smo mi koji smo duže razdoblje boravili u inozemstvu i vratili se kući, na neki smo način Asja. Kao i ona na kraju zaključujemo: sve je ljepše i lakše kad si kod kuće.

Je li nam baš to Diana Rosandić Živković željela poručiti ovom lijepom i zanimljivo,m pričom?

Ivan Raos / Akademija-Art