SVENERETVANSKA KNJIGA – Od smokovače do Pavlovače / PROČITAJTE KNJIGU!

Neretvanskome dobniku objavljeno je oko 170 štiva koja je autor objavio u Hrvatskome slovu

Predloživši mi da prikažem knjigu Neretvanski dobnik zajedničkoga prijatelja Ljube Krmeka, Stjepan je Šešelj jamačno bio svjestan sklonosti pisaca ovih redaka da ne piše posve uobičajene prikaze jer se s prikazima u kojima ovaj autor odluta od teme i radije obrađuje pitanja koja su mu se otvorila čitanjem već susreo.

Neretvanski dobnik LJUBE KRMEKA – Pročitajte knjigu!

Po mojemu su sudu (da se vratimo na prvo lice jer ako je u čovjeku više osoba, to obično ne iziđe na dobro), utemeljenomu na mačice iskrivljenome poimanju Ecova naziva otvoreno djelo, katkad čak i važnije teme koje knjiga otvara od onih koje obrađuje. Naposljetku, onomu se što je posve nedvosmisleno obrazloženo nema što dodati, a ono što je ostalo visjeti u zraku obično draška i nuka na stvaranje. Valja pripomenuti i kako smo Ljubo, Šćepo i ja pripadnici triju naraštaja neretvanskih pisaca (namjerno ne rekoh književnika jer oni to već jesu, a ja sam tek mali od palube) te smo, iako godinama bliži, Ljubo (koji zaimlje vodu s pradavnih vrela boljunskih) i ja (koji se lakše snalazim na mrkjenti) donekle dva pola među kojima Šćepo stoji kao kamen zaglavni.

Ljubu upoznah na sveneretvanskome sijelu o Stojanu Vučićeviću. Pokojni je profesor Andrija Brečić Feđa, pobornik impresionističke kritike (po kojoj su vrhunska književna djela ponajprije ona koja lijepo zvuče), inače poput većine Neretvana težak na pohvalama, zborio o Ljubi kao jednomu od rijetkih izvornih pjesničkih glasova ne samo u našemu zavičajnom krugu, nego općenito u hrvatskome pjesništvu. Prve sam njegove pjesme čitao na portalu Ruđer Bošković – Donja Hercegovina koji je vodio također pokojni Pero Marijanović, no u snagu sam se njegova stvaralaštva osvjedočio tek nakon uživo pročitane pjesme Mene kupi vjetar. Nastavak susretanja s njegovim stvaralaštvom nastavio se u Glasu Hutova u kojemu sam kao lektor imao zadovoljstvo čitati njegove Priče s dimnjaka te uvidjeti i kako je umješan prozaik. Ljubo je na neki način oživio i povjesticu kao književnu vrstu objavljivanjem prve knjige u nizanci Iz humske zemlje. Ujedno se okušao i kao antologičar objavivši u ediciji Humski zbornik knjigu Hrvatsko pjesništvo Donje Hercegovine u kojoj su, iako neki (moram te, Ljubo, malo kao plaćenik Hrvatskoga slova, što ćeš) prigovaraju kako u njoj nije bilo mjesta za dva Gradinjara, na nesvakidašnji način supostavljeni pučki i etablirani pjesnici. Da u njemu čuči i izniman usmeni pripovjedač, uvjerio sam se u nekoliko susreta u južnim krajevima iz kojih mi je u pameti ostao njegov opis tragičnoga hrvatskog pjesnika Nikole Martića. Ljubo mi ga je opisivao kao svojevrsno preutjelovljenje Pana, grčkoga boga pastira, stada, šume i stoke, za kojega ne bijaše mjesta u gradovima pretrujenim vrevom i hitnjom s manjkom vremena i prostora za ičim osim zadovoljavanjem osnovnih potreba. Pa kako da božanstvo živi okovano žicom i paklinom?

S vremenom su se naši susreti prorijedili, što je djelomično uvjetovano fizičkom razdvojenošću, a djelomično spletom ponajprije mojih životnih okolnosti koje su od ionako uotočenju sklone osobe stvorile još uotočeniju te ako bi Ljubo rado zbjego s površi, osobno bih učinio obrnuto, tj. zbjego bih na površ. Pišem to sada jer me Ljubo nekoliko puta za to i usmeno pitao te me znao nekad pecnuti u kolumnama ukoričenim u ovoj knjizi, a kako se volim smatrati barem djelomičnim izdankom srednjodalmatinske otočke književne baštine, u skladu se s njezinom tradicijom drugu po peru obraćam poslanicom, onako kako su se Bračani i Hvarani negda obraćali plodnijim dubrovačkim kolegama. Uostalom, još sam uvijek aktivan sportaš s izgledima za perspektivnu veteransku karijeru, a od sjedenja pod smokvom, laganoga pijuckanja i pokojega kasnovečernjega zalogajčića lako se dobije dropčić, što me može omesti u naumu da se športom bavim barem još dvadesetak godina.

Neretvanskome dobniku objavljeno je oko 170 štiva koja je autor objavio u Hrvatskome slovu. U njima se na 392 stranice osvrće na kulturna, a manjim dijelom i na politička zbivanja te stoga ova knjiga ima i odlike kronike. Teme su uistinu raznorodne, a kulturna su se i ina zbivanja obuhvaćena ovom knjigom zbivala po čitavoj Hercegovini, dijelu srednje Dalmacije i čitavoj južnoj Dalmaciji s povremenim izletima u udaljenije krajeve. Izborom se područja koje obrađuje Ljubo Krmek pridružio skupini kulturnih trudbenika koji nastoje da se na južnohrvatskome ozemlju razmrvljenom trima državama i još pokojom paradržavom djeluje neovisno o međama. Onaj pak tko je putovao uzanim istočnohercegovačkim cesticama dobro zna kako na tim kaldrmama čovjek nosi glavu u torbi te se i danas pitam kako je Ljubo sve uspio popratiti. Iscrpnost u opisu možda bi mu jednom mogla poslužiti za pisanje kakva kulturnoga vodiča po Hercegovini i južnoj Dalmaciji. Pratio je autor književne događaje (primjerice, Neretvanske književne, kulturne i znanstvene susreteHumske dane poezijeŠimićeve susrete, priredbu Maslini u lice itd., a redovito je izvješćivao o radu Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne), odlazio na predstavljanja knjiga (od jezikoslovlja do geostrateških studija), pratio rad ogranaka Matice hrvatske i drugih kulturnih udruga, pohodio mnogobrojne izložbe te uhodio sudionike likovnih i kiparskih kolonija, slušao glazbenike od pučkih pjevača do filharmoničara, nastojao popularizirati zanimanje za povijest (primjerice, zanimljivom pričom o trojanac kolu kao mogućoj grčkoj ostavštini u našim krajevima kad već Troju u Gabeli imamo, a ne znamo je iskoristi), mogli ste ga susresti na filmskim festivalima (na Mostarskim danima filma ili neumskome NAFF-u) i na bezbroj drugih mjesta. Pisao je i tegobama puka u krajevima u kojima je granica udaljila rodbinu i otežala prijateljevanje koje se nastojalo nadići barem privremenim mostom čiji su piloni bile barke, ali i o silnome ponosu kad su Neretvani u lađama nakon petsto godina otišli obići sunarodnjake u Molise. Suosjećao je sa stradalima od poplave. Žalio je i za željeznicom čije je ukidanje u istočnoj Hercegovinu i njegovu obitelj iz djedovskoga Drijena raselilo uglavnom prema obalama rijeke Neretve i moru, a trenutačna je sudbina željeznica na neretvanskome području neizvjesna te nije nemoguće da njihovo ukidanje uza sve tvrđu granicu koja onemogućuje svakodnevni život pomakne drugi ili treći naraštaj raseljenika još zapadnije i sjevernije. Meni su osobno najpitkiji ulomci Ljubinih štiva koja bih okupio pod naslovom Skitam se i snimam. U njima autor u nekoliko crtica umješno opiše prostor ili se vrati u djetinjstvo. Ti su mi tekstovi dragi možda zato jer mi u njima najviše sliči na Boljunca koji je pisao Priče s dimnjaka. Nalazim se pak i u tekstovima u kojima se osjeti zamor pisanjem jer samo kolumnist i propovjednik znaju koliko je teško pronaći nadahnuće i teme pod pritiskom vremenskoga roka i vlastita ega koji bi da je svaki tekst malo umjetničko djelo, a i muze nekad štrajkaju.

O Ljubinu se jeziku poprilično piše i većina ga smatra iznimnim jer je u njemu iljadu koluri, jer je „leksički bogat, a literarno oblikovan (…) s posebnom ulogom čudesnih tekstova uklesanih na stećcima“ (kako reče Đuro Vidmarović), „to je jezik osobite lakoće, tvrd i prhak istodobno“ (kako reče Tomislav Marijan Bilosnić). Navedenomu bih dodao da je Ljubo Krmek jedan od rijetkih hrvatskih književnika čiji jezik nema kompleksa. Hrvati su, naime, kao ekskluzivni nacionalisti uglavnom skloni izbacivanju iz vlastita jezika svih čimbenika (osim u novije vrijeme engleskih) koje ne drže isključivo svojim. Zbog te sklonosti često bezrazložno izbjegavamo određene riječi (iako su i naše) koje dijelimo s drugim južnoslavenskim narodima siromašeći vlastiti jezik, a katkad se nekih riječi sramimo jer su nam zavičajnom odrednicom koju u većim sredinama nastojimo prikriti. Ljubo Krmek nema tih problema. On suvereno vlada različitim hrvatskim idiomima, od standarda do mjesnih govora, a zna zagrabiti i duboku u jezičnu povijest. On se ne boji upotrijebiti i mrski turcizam ako mu u određenome kontekstu odgovara jer su i turcizmi dio hrvatske jezične povijesti, ali i sadašnjosti. Većina nas, naime, nije ni svjesna da su se polusloženice, kojih je danas sve više zbog utjecaja engleskoga jezika (kao što je diskdžokej), zapravo nakon nekoliko stoljeća vratile u modu (prisjetimo se biser-djevojke i sličnih tvorenica) koju je isprva izazvao turski kao aglutinativni jezik, tj. jezik u kojemu riječi nastaju kombinacijom morfema. Napomenimo i da su u ovoj knjizi posebno efektni naslovi pojedinih štiva kao što su Budnostaj između ljetnih pospanostiPapava skapava ili Aktovina u Klekovini.

Na koncu dometnimo kako se stanovnici naših malih sredina počesto žale na nedostatak svih vrsta događaja. Meni je stoga donekle žao što knjiga nije upotpunjena kazalom kako bih s nokta mogao nabrojiti različite kulturnjake koji su od listopada 2009. do lipnja 2013. pohodili šire neretvansko području te ih izrecitirati mnogomu vazda nezadovoljnomu Neretvaninu koji se žali na manjak sadržaja, a onda mu je ili previše toplo, ili previše hladno, ili je prekasno jer ujutro rano ustaje, ili prerano jer je dokasna u vinogradu. I to je naš odnos prema kulturi, ali to je već tema za neku buduću studiju ili knjigu. Dotad čitajte o svemu što ste propustili vidjeti!

Domagoj VIDOVIĆ