Strepnja krije haiku

Mustafa Spahiu: Ni bambus, ni ključ, 3000 godina Za dar, Zadar, 2015.

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

tmb 2“Kad pjesnik piše haiku, zapravo ga i ne piše ‘on’, nego ga ‘nešto kroz njega’ piše. U nekom smislu haiku sâm sebe piše po njemu – i zato se pjesnik ne mora i ne smije ponositi dobrim i uspjelim niti stidjeti neuspjelog. Onaj koji piše haiku ostaje njegov sluga – a to je velika čast koju treba cijeniti.”

Ovako piše Vladimir Devidé obrazlažući ono što je u svojoj Povijesti Haiku pisao R. H. Blyth, a što mi se čini primjerenim otvarajući temu o haiku poeziji albanskog književnika Mustafe Spahiua uz njegovu zbirku Ni bambus, ni ključ. Naime, Spahiu je u doslovnome smislu zen majstor, osoba koja je ne samo u pjesništvu, nego i u privatnome svakodnevnome životu sklona hipu, čovjek brze reakcije, izraženih osjećaja, naglašene duhovnosti i spontane reakcije. Toliko ga dugo poznajem da slobodno mogu reći kako podjednako živi i piše haiku, uvijek okrenut izvornosti, vitalnosti i originalnosti, onim bitnim vrijednostima života koje se ne mogu definirati, kao ni sam haiku.

San o povratku,
s neba silazi munja.
Iliri i Liburni.

I u ovome primjeru albanskog haiku majstora vidimo kako je haiku postao punopravnim dijelom međunarodne pjesničke baštine. Gotovo da je teško imenovati zemlju na svijetu u kojoj se ne prakticira haiku. Akademik Vladimir Devidé već je davno ustvrdio kako je Hrvatska svjetska velesila u haiku, a što bih ja mogao ponoviti i za albansko jezično područje, osvjedočen čvrstom haiku ukorijenjenošću u suvremenom albanskom pjesništvu, o čijim dubljim razlozima ovdje neće biti riječi. Tek toliko, da u kulturama u kojima postoji sklonost meditativnosti, a koje se uz to lako stapaju s izravnošću i praktičnošću svakodnevnoga života, ovakav se put doživljavanja svijeta i života čini najprimjerenijim. Zen koji “prožima svaku fazu kulturnoga života Japana”, kako kaže D. T. Suzuki, s lakoćom je prešao granice zapadnoga književnog kruga, ali i drugih kultura i civilizacija, čiji filozofski sustavi ne mogu brzo poput zena odgovoriti na mnoga suvremena globalna pitanja, poglavito ona koja propituju suodnos čovjeka i prirode. Ničim kao haiku ne možemo gotovo u hipu otkriti i pokazati, doživjeti i objasniti svaki detalj i svaku pojavu u prirodi, bilo da se radi o vlati trave, kapi rose, pahulji, ili Mjesecu, Suncu i zvijezdama, skakavcu i žabi, ili krizantemi i trešnji. Ono što se zapadnome čovjeku u vrevi velegrada može učiniti besmislenim i trivijalnim, haiku nam čini jasnim, smislenim i bitnim, ponirući u sam duh stvari, kad je suvišno tražiti racionalni odgovor na to što se događa kad “u prastari ribnjak / jedna žaba uskoči”, kako bi Bashô slikovito opisao zvuk vode. To nimalo nije apstraktan odnos prema životu, kao što nam ga nudi tehnološko-potrošačko društvo, nego put života, neposrednost i spontanost, intuicija, ono što je svojstveno svakom prirodnom biću, svakome čovjeku bez obzira na njegovu prosvjećenost, vjerska ili etnička uvjerenja.

Mustafa Spahiu, rekao bih intuitivno, spoznavši istinu kako je ovdje riječ o homogenizaciji višeg reda, o samom transcendentalnom nadahnuću, o onome što znači živjeti, a ne tumačiti, pristupa i ispisivanju svojih haiku. Njegov haiku zahvaća vrlo široku lepezu interesa, krećući se u rasponu od ljubavi prema prirodi (plavom ili bijelom ljiljanu, cvrkutu ptica), preko prisjećanja na zavičaj (voda, zemlja, stabla) i nacionalnu mitologiju (Zmije su daleko, Jantarni pogled, Iliri i Liburni), do samog filozofskog promišljanja života u kojima Strepnje kriju haiku. Naime, Spahiu slobodu umjetnosti shvaća kao slobodu života, jer je ovdje riječ o “velikom poetskom dječjem srcu”, kako lijepo i točno zapaža uvaženi makedonski književni teoretičar Vasil Tocinovski. Kod Mustafe Spahiua između života i umjetnosti teče dvosmjerna rijeka, jer u životu i kulturi prožetim zenom, koje je naš autor zdušno prihvatio, i nije moguće “povući crtu između umjetnosti i života, između umjetničkih oblika i umjetničkih asocijacija, između života unijetog u umjetnost i umjetnosti unijete u život i prirodu”, kaže Devidé.

To će ponekad biti razlogom zašto u drugim kulturama jednostavnost haiku, njegov jednostavan oblik i izrijek zavarava one koji ga prate i tumače, što se na ljestvici poetske recepcije haiku pjesnici nerijetko nalaze u sjeni „klasičara”. Riječ je o krivome shvaćanju, jer stvarnost je potpuno drukčija. U tri stiha, s obično sedamnaest slogova, bez metafora i inih književnih ukrasa, izreći čitav jedan univerzalni svijet dano je samo vrsnim znalcima, onima koji ponizno i škrto biraju obične riječi koje složene u haiku mogu inicirati, potaknuti cijelu bujicu poetskih i duhovnih doživljaja. Haiku podjednako potiče pjesnika i čitatelja da u zajednici dožive neopisivo, što znači da je haiku tek naznaka pjesme, njezino zrcalo.

Suzdržanost, kao osnovna karakteristika haiku, u pjesništvu Mustafe Spahiua je zamjetna. On piše bez kićenosti, bez hinjenosti i patetičnosti, držeći asketski pristup jedino ispravnim u haiku. Isto tako Spahiu je kao pjesnik ponizan i neodređen, nikada ne govoreći sve, on se ne nameće arogancijom i isključivošću, znajući da oni koji troše puno riječi u iskazivanju svoje intime, misli i osjećaja u pravilu nisu ni iskreni.

Teško je kritički vrednovati haiku, ukoliko je to uopće potrebno, pa se bojim da i sam upadajući u tu zamku, ne ukažem na sve moguće vanjske odlike haiku Mistafe Spahiu, a da se pritom i ne osvrnem na njegove dublje, uzvišenije, unutrašnje vrijednosti, na sam plod, esenciju, živu haiku jezgru, dakle ono što je haiku sam. Uostalom, objašnjenje haiku ne samo da haiku ogoljuje, nego i usmrćuje. Dovoljno bi ovdje bilo ukazati tek na ono što je njegova senzacija a to je plavetnilo plavog ljiljana, mliječ mliječne kiše, pučina u školjki u pijesku, led u jesenjem kašlju, duboki ožiljci izgorjeloga panja… Strepnja krije haiku kaže Mustafa Spahiu, što doista predstavlja put ulaska u čarobnu haiku kulu. Samo strepeći i čekajući nama će se otvoriti ne samo vrata, već i prozori kule s kojih možemo zaviriti u svemir.

Šumska jabuka
u strahu od snijega
ni sunce ne čeka.

Posebno nam je ovdje naznačiti kako se Spahiu u granicama dopuštenoga drži haiku forme, tako što u okviru sažete strukture tri stiha iskazuje sve ono što haiku iskazati treba – misao, osjećaje, raspoloženje, sliku, pa na kraju i naznaku godišnjega doba. U ovome slučaju autor se tek ne drži uzusa o sedamnaest slogova, što i nije moguće na jezicima kojima haiku nije izvorni pjesnički oblik, a još manje to je moguće prevodeći haiku s drugih jezika. Naime, u različitim jezicima su i slogovi različite duljine. Teško je naći dvosložne i trosložne riječi od kojih bi se lako sastavio metar. Iako se ne treba prepustiti potpunoj fleksibilnosti, isto tako ne treba robovati ni potpunoj kontroli, pa ukoliko želimo zadržati sadržaj ponekad nam se nameće zahtjev odstupanja od metra. Uostalom haiku u sebi sadrži značajke koje „transcendiraju barijere jezika” (H. Henderson), a što je među ostalim i dovelo do toga da bude prihvaćen kao oblik zapadne poezije. Ovdje je važno da se ovom malom pjesničkom formom pokuša stvoriti umjetnost visokih pjesničkih, duhovnih, etičkih i misaonih dometa.

tmb 1Već smo kazali kako naš pjesnik u svom haiku ovjekovječuje predjele svoga djetinjstva, zavičaja, ali još više zrela života, slike svakodnevice, sve to iznoseći jednostavnom lakoćom, kao što je i njegova zanesenost ovom pjesničkom formom. Tematski njegov haiku nije ograničen i on obuhvaća svaku moguću životnu senzaciju, gotovo sve što nas okružuje. Rezultat je to podsticaja izvana, svega onoga što na prvi mah djeluje tek kao puki detalj o kojemu će nastupiti saznanje tek kada se ukaže na njega. Držim ovo najboljim mogućim načinom da se svijet prihvati bez svega što je suvišno u njemu.

Bijeli ljiljan.
U daljini brijeg kao
barka bez vesla.

Govoriti manje, a kazati više – pravilo je haiku. Dakle, u ovoj umjetnosti oduzimanja, gdje se sve suvišno i nevažno odbacuje, riječ se čisti od svake sekundarnosti, pa je zato i najbolji onaj haiku koji nije „dovršen”, koji nam pruža mogućnost daljnje nadgradnje. Tako mali broj riječi otvara mogućnost većem sugeriranju, što istina predstavlja težak problem pri prevođenju, posebice kada se autor poput Mustafe Spahiua služi prazninama, odnosno elipsama, kad povezuje naizgled dvije nevezane misli ili slike: Ukrašavanje. / Gazela trči – zrak – / zelena oaza. Prijevod bi zato trebalo uzeti kao „drugu stranu brokata”, kako kaže jedan stari kineski autor, sugerirajući kako su sva vlakna na broju, samo su boje i crtež drukčiji.

I na kraju, recimo kako je Mustafa Spahiu kao haiku pjesnik naslonjen na ona iskustva stečena poznavanjem Bashôovog haiku, posebice kada se radi o boji, zvuku, uvođenju običnosti u haiku, krećući se od jednoga do drugog doživljaja ne mareći previše za njihovu „vanjsku” povezanost, tragajući za onim sitnicama koje sadrže vječnost.

Plava zemlja
s plavim jedrima.
Bujni hrastovi.