RELIGIOZNO-LJUBAVNO UMSTVOVANJE

Promjene! Promjene! Promjene! Roje se riječi u mojoj glavi. No, nisu to riječi koje nas zaokupljaju iz raznih sredstava informiranja upućene od promašenih političara željnih štokrla, nego riječi upućene od dobronamjernika.

I upućene meni! Treba mijenjati stil života, ritam i životne navike. To je ono što sa sobom donosi uređaj života. I kad napustih metkovski Dom zdravlja, u meni kao eho odjekivahu riječi sestre Kate: „Dosad si imao jedan način života, odsad moraš naviknuti na drugi! Zaokret 100%!“ „Pa dobro“, sliježem ramenima, „nekako ću se valjda snaći, ako ništa mogu bar piskarati“. (Iako sliježem ramenima, ne predajem se, negdje duboko u meni nema pomirenja s novonastalom situacijom). Sad imam vremena za sve za što prije ne imađoh. Na mom radnom stolu skupilo se toliko toga da ne znam otkud bih počeo. Evo, od nekih kolega književnika knjige su počele stizati jedna drugu. Ja ih (ne)uredno slažem po stolu, a da o njima ništa ne uspjeh zapisati iako sam to prijateljima obećao. Barem po neko slovce o svojim zapažanjima.

Iščitavajući knjigu poezije, ili bolje kazati knjigetinu (jer broji preko petsto stranica), kolege Ivana Šarolića, Kolajna od rubina, navučen na ljubav, usudih se ispisati nekoliko redaka. Za razliku od prošle Ivanove knjige, Knjige od sna i ljubavi, koja me je oduševila svojom zavičajnošću, povijesnom poetičnošću, duhovnošću i hrvatskim krajobrazom, ova nova oduševljava posve novom tematikom. Sva je satkana od ljubavi. Odiše svježinom i neposrednošću pjesničkog doživljaja. Pjesnik je svoje osjećaje utkao u slova, te pred sobom imamo sliku zamišljene, doživljene i proživljene ljubavi. U svom osobnom, formiranom, pjesničkom izrazu, pjesnik raskrinkava sebe i raznosi svoju ljubav u zvjezdana prostranstva.

Kroz sve pjesme u ovoj okupljenici provlači se jedinstvena misao-poruka, jedno životno vjerovanje, pjesnikov credo – voli i ljubi. Iz najvećih dubljina jedne duše iščitavamo uistinu kršćanski usmjerenu poetsku profinjenost. Njegova je ljubav nesebična. Čista je i velika. Ponekad je shvatljivo bolna. Koliko god u nekim pjesmama bilo radosti, one jednostavno mirišu na bol. Bol pjesničke duše. Neosporno je da je Ivan Šarolić čovjek velikog srca, srca koje kuca za ljubav. Kuca za ljubav voljene žene. Kuca za obitelj. Šarolićev pjev je pjev kršćanskog nadahnuća. Bilo da su pjesme povijesne, ljubavne ili metafizičke naravi. Bile one između stvarnog i sanjanog, između realnosti i irealnog, nemoguće ih je čitati, a ne misliti na ljubav. Ljubav prema Bogu, ženi, obitelji i Domovini. Neobično ljubavno priznanje koje dolazi od muškog roda. Makar nas većina muškaraca misli i osjeća kao i naš pjesnik, rijetki se usude staviti to priznanje na papir kao što učini Ivan. Teško je puštamo iz svojega srca. Ivan joj je otvorio sva vrata. Uklonio sve straže. Ukinuo sve međe i podigao sve brane. A ona je nesmetano, poput vodene bujice provalila iz njegove knjige. Provalila je srčana vrata knjige. Preplavila je sve narode i sve vjere cijele kugle zemaljske.

Pa što onda, ako je poplavila i mene?! Snaga dubokih i jasnih misli i osjećaja iznjedrila je osebujnu pjesničku ljepotu. Šarolić je u Kolajni od rubina unio cijelog sebe, kako pjesnika – tako i čovjeka, jednostavnog i neposrednog, blagog srca, a muževnog. Knjiga je to u kojoj se motivi prepliću i dopunjuju, tako da nam se ponekad čini kao da je pojedina pjesma tek uvod u sljedeću, a ponekad da jedna pjesma proizlazi iz već pročitane. Od prve do posljednje riječi to je stvarna slika ljubavnog života čovjeka i žene s kojim nas autor svojim opažanjima podsjeća na sve velike ljubavi kroz povijest, stavljajući i sebe u kontekst, te time daje dublji smisao ovom našem zemaljskom trajanju.

Ljubo Krmek