RED PROČIŠĆENJA – RED KULTURE

Vrijeme teče brzo. Prebrzo. I ne okrenuh se, a već dva mjeseca pročišćenja. Krvna katarza. Red pročišćenja, pa red kulture. Ni to nije loše.

Nakon još jednog pročišćenja u nizu, sastadoh se s Borisom Njavrom i  Domagojem Vidovićem u Sportskoj ulici u Metkoviću. Razlog je predstavljanje Domagojeve nove knjige O rodu jezikom i pokoja fraška. Odatle se zaputismo u Gradsku knjižnicu gdje je održano predstavljanje. Stisnuh ruku mnogim znancima koji me ugodno iznenadiše svojim dolaskom. Program je vodila Vesna Vidović, ravnateljica knjižnice. Nazočnima se najprije obratila zamjenica ministra regionalnog razvoja i fondova EU Marija Vučković koja je govorila o neretvansko-bračkoj poveznici u Domagojevu pisanju te o njegovom znanstvenom radu u matičnoj ustanovi, Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. O višegodišnjoj suradnji s Domagojem i nabrajanjem zanimljivih riječi, kovanica i zastarjelica, govorio je Ivica Puljan, urednik Metkovskog vjesnika. Meni se osobno posebice svidio tekst iz četvrtog odjeljka  knjige, Između teze i antiteze koji govori o duhovnoj svezi Hrvata s obje strane neprirodne granice te sam govorio o tome. Boris je napravio iscrpnu analizu, kako o Domagoju, tako i o njegovoj predstavljenici. Na kraju se vidno zadovoljan obratio i sam Domagoj. Sve u svemu, jedna lijepa i ugodna večer u predizbornom sivilu koje je zahvatilo Dolinu.

Dolina s ove strane puna je nade. Čini se uzaludne. Uvijek se nađe netko tko će pomrsiti konce. Što se dalje odmičemo od rata, sve više se udaljujemo jedni od drugih. Rana na srcu raste. U provinciji nam dobro dođe kakvo kulturno događanje kako bismo na tren zaboravili što nam se događa i bar na trenutak izašli iz letargije koja nam se servira. Dogovorih se s Borisom o ponovnom susretu za par dana u Ravnom. Samo treba prijeći mitnicu. A na njoj su udvostručili straže. No, mi gazimo već tradicionalno Grgurovim hukovima, književnoj manifestaciji koju podržavaju Ravnjaci i koja je, srećom, zaživjela u ovoj maloj (mislim na žitelje) hrvatskoj općini. I mami nas sve više. Krivci za to su dobri domaćini. Vozeći se kroz Popovo, priznajem sebi kako zamjetno ova općina korača naprijed. Svake godine nas iznenade s nečim novim. Sastajemo se u novootvorenom (novoobnovljenom) restoranu Stanica Ravno. Prekrasno! Za ne povjerovati! Kako ljudska ruka može biti vrijedna, umješna i darovita. Zatekoh već prispjele gospođu Anušku i Luku Paljetka, Borisa i Stanka. Iskreni zagrljaji, mladi sir, staro vino i roštilj kakav ima samo u Ravnom, razvezaše jezike. Ispričasmo se do sita, pregledasmo sve kutke novootvorenog objekta te se zaputismo u Vjetrenicu, ravanjsku sviralu. U Zavali je mirno. Tek pokoji turist željan ljepota podzemlja. No i podzemljar ne da baš tako u svoju jazbinu. Puše iz utrobe k’o sto vragova. Ali nakon prijeđenih dvadesetak metara prestaje puh. Čovječja ribica voli mir i mrak. A svakodnevno je osvjetljavamo i galamom joj se divimo. Sve do jednom?! Puni dojmova vratismo se u Ravno jer će se ove godine manifestacija održati u Lovačkom domu zbog vremenskih (ne)prilika. Dočeka nas pjesnikinja Ana Soldo koja je i domaćica. Počeše pristizati i drugi. Ove nas se godine okupi lijep broj: uz Luku Paljetka, Borisa Njavru, Stanka Krnjića i moju malenkost, nastupili su još i Marina Kljajo-Radić, Josip Škerlj, Valentina Vukman- Zelić, Miljenko Stojić, Ivan Sivrić, Anita Martinac, Srećko Marijanović, Ivo Raguž, Vesna Slobođan, Jure Burić, Tomislav Batina, Ana Soldo, Grgo Mikulić, Dušan Musa, Miro Petrović i Snježana Lovrić. Zapjevaše i Vidoštačke Kraljice. Lovački dom bijaše pretijesan za ljubitelje pjesničke riječi. Ponovno se vratismo u Stanicu Ravno zbog utvrđivanja gradiva. Te meza, te uštipci, te vino, te pjesma…nenajavljeno i spontano zasvira i Luko na stogodišnjem klaviru… dao Bog i dogodine, a dat će dok je načelnik Andrija Šimunović koji je proveo s nama čitavu večer i sve ispratio. Tako se to radi! Dobro je primijetio kolega Dušan Musa da bi trebalo dovesti pojedine načelnike iz Hercegovine da vide i da se uvjere kako se može od starine napraviti nešto reprezentativno, a ne da zjape duhanske i željezničke stanice u mjestima kao sablasti. Upoznasmo i vlasnika Dragana Čokljata. Pun dojmova vratih se kući.

A izbori?! Imam li pravo pisati o izborima kada je oduzeto moje temeljno pravo  – glasanje?! Tko mi ga je oduzeo? Pa isti oni za koje netko treba glasati i koji žele vladati!  A puna su im usta poštenja  i demokracije! Takvo nešto nije radila ni UDBA! Pa neka ostane zapisano: „Godine Gospodnje 2016. u rujnu mjesecu dok trajahu izbori, ja lovih ribu u Kleku! Jedino mi to preostade jer mi oduzeše pravo glasa i bijah čovjek bez adrese! Ja Libo, hrvatski branitelj u ‘slobodnoj Hrvatskoj’!“

Ljubo Krmek