PRIČE PROZRAČNE POPUT NEBA I ŽIVOTOPISNE KAO ŠTO JE TAMOŠNJI SVIJET (Skica za studiju)

“Suvremena kubanska pripovijest”, Republika, br. 7-8., Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2017., 242. str.

O kubanskoj književnosti do sada smo znali malo ili ništa, zato je prevodilački poduhvat  znane hispanistice dr. sc. Željke Lovrenčić vrijedan svake pažnje i pohvale

Važno je to kazati prikazujući Suvremenu kubansku pripovijest, u odabiru Alberta Guerre Naranja, vodećega suvremenog kubanskog književnika srednjeg naraštaja,  iz razloga uvriježene predrasude kako iz jedne socijalističke zemlje možemo očekivati samo tzv. soc-realističku prozu. Međutim, iščitavanje priča trideset i jednog kubanskog autora rođenog između 1940. i 1989. godine susret je  s modernom i svježom latinskoameričkom, uže karipskom, lepršavom prozom premreženom iskustvima suvremenih svjetskih književnih utjecaja. Ni jedna od ponuđenih priča ne ponavlja ni sadržaj ni formu, što dovoljno govori o širokim inspiracijskim nagnućima predstavljenih autora. Uz vješto propitivanje svih mogućih književnih pravaca, ovdje ćemo se suočiti s nadrealističkim nagnućima, naturalizmom hemingvejovskoga tipa, ekspresionizmom i znanstvenom-fantastikom, fantastičnim realizmom jednog Maria Vargasa Llose, „baroknom“ fantastikom i miješanjem stvarnih činjenica s fikcijom svojstvenim Borgesu ili Gabrielu Garcíji Márquezu, naići na priče s povijesnom, političkom, kulturološkom, mističnom i mitološkom, ljubavnom i socijalnom tematikom.

Okosnica suvremene kubanske proze je društvena i politička zbilja na ovom najvećem otoku Velikih Antila donijeta u rasponu od mitoloških priča do klimatskih prilika, od sjećanja na revoluciju do bijega s otoka preko Floridskog prolaza. Ovo shvaćanje proze drukčije je od onoga na kojega smo navikli u europskim okvirima, ne samo po ravnopravnom i paralelnom ispisu proznih, lirskih i kritičko književnih dionica, već i po solidarnosti autora sa svojim likovima u kojima ima nešto djetinje, čisto i nevino, sve do uočljivih filmskih postupaka u kojima se dijelovi priče poput kadrova slažu u sekvence kako bi priča i slikovito i brzo izazvala čitateljeve emocije. Zadiranje u kvrgavo meso stvarnosti  postiže se izrazito užarenom frekvencijom riječi i fleksibilnošću stilskih oblika, tako da čitanje ovih priča, prozračnih poput neba, i životopisnih kao što je ovaj svijet,  pruža čistu nasladu. Iako priče pišu autori srednje životne dobi, kao junaci ovih pripovjedaka najčešće defiliraju starci ili potpuno mladi ljudi, tako da su ovdje sažeta različita životna iskustva u koja je upletena karipska mitologija, španjolsko-afričkog etnos, kubanska povijest i njen revolucionarni projekt, godine blokade i emigracije, društvena i politička hipokrizija, da bi se u samome žarištu interesa konačno zazrcalila ironična kritika detronizirajuće političke zbilje. Kozmopolitska otvorenost autora ovih pripovijesti koliko omogućava oponašanje različitih stilova, toliko i srdačnost, dobroćudnost i tolerantnost kao dominantne sustave vrijednosti. Ovdje je na djelu izuzetna ambicija potpuno individualnog pogleda pisaca glede estetskih orijentacija i političkih nazora, kada se problematizira pitanje ljudske slobode i društveno političko biće. Iz pripovijesti u pripovijest mi pratimo cizelirane gravure o životu kubanskoga društva u prošlosti i sadašnjosti, bez suvišnih dionica, kao i refleksije konkretnih fakata na buduću, tek slućenu sliku ovoga svijeta. Bez obzira što se tekstovi priča ispisuju po matricama od trubadurskog, dnevničko-lirskog, do ponekad paklenog i halucinantnog diskursa, formalno i sadržajno pripovijedanje teče stalno strujom ljudskoga duha sklonog propitivanju svih poznatih vrijednosti   

U ovoj panorami zastupljeni su autori abecednim redom po imenu rođeni u razdoblju od 1940. do 1989. godine, a to su: Ahmel Echevarría Peré, Alberto Guerra Naranjo, Alexey Rodríguez Lorenzo, Antonio Carballo, Antonio Rodríguez Salvador, Arnaldo Muñoz Viquillón, Carlos L. Zamora, Daneris Fernández, Dulce María Sotolongo, Edel Morales, Eduardo Heras León, Elaine Vilar Madruga, Emilio Comas Paret, Eric Flores Taylor, Félix Mondéjar Perez, Julio Travieso,  Ketty Blanco, Laidi Fernández, Lourdes de Armas, Lourdes Pasalodos Díaz, Malena Salazar Maciá, Marcial Gala, Miguel Terry Valdespino, Mylene Fernández Pintado, Pedro Pérez Rivero, Rafael de Aguila, Raydel Araoz, Reinaldo Montero, Reynaldo Duret Sotomayor, Rodolfo Alpízar Castillo i Virgen Gutiérrez Mesa.

U priči Ahmela Echevarría Peréa naslovljenoj po filmu Roba Reinera Imaš petlju ključno je pitanje „Je li tvoj život drugim ljudima donosio sreću?“ Kristalizacija svijesti o individualnosti ovdje nije samo stvar jedne književne zbilje već i široka platforma na kojoj se gradi etički kodeks i pacifistički stav pojedinca i društva kao samosvojne vrijednosti.  Kratkim, jednosložnim, često i od jedne riječi sastavljenim rečenicama autor poput filmskoga „švenka“ prebacuje nas i vremenski i prostorno iz jednoga u drugo neočekivano stanje, a da se ne udaljava od esencijalne društvene i duhovne zbilje, vremena koje prostorno podnosi više slojeva činjenica. Ništa čudno, ako prihvatimo ovdje iznijetu tezu kako „Bog piše pravilno, ali redovi su mu uvrnuti“.   

Priča Vidikovac govori o kući u kojoj je živio Hemingway kad je boravio na Kubi. Čekajući u toj kući rezultate natječaja nagrada za priče, autor Alberto Guera Naranjo u prvome licu  razmišlja: „Previše je pisaca iz naše zemlje iskorištavalo njegove dobre zamisli kako bi u potpuno baroknoj zemlji postigli hemingwaysku ekonomičnost.“ Ova rečenica na ponajbolji način ocjenjuje, bar jedan dio, suvremenog kubanskog pripovijedanja na koje neprolazni Hemingway i danas ima značajan utjecaj. No, umjesto u pustolovnu priču Alberto Guera Naranjo nas će uvesti u profinjenu psihološko- dramaturšku avanturu iščekivanja lova na nagrade, hemingvejski se odnoseći s ciničkim nepoštivanjem prema svemu a da pri tome ni časa ne zatomi svoje emocije. Izmjenom dojmljivih slika, ne gubeći osjećaj za realnost, autor nas paralelno upoznaje s Hemingwayovim boravkom i životom na Kubi, nekadašnjim i današnjim izgledom njegove kuće, odnosa domaćih književnika prema ovom američkom literarnom velikanu. Činjenice književno-političke prirode gdje nisu amnestirani ni Kubanski institut za knjigu, Društvo književnika i Gradsko vijeće, nadrastaju privatnost u kojemu pitanje jedne književne nagrade postaje svjedočanstvo postojećega stanja iznad osobnog doživljaja, gdje se i „članovi žirija pred tako snažnim pljeskom nervoznih ljudi osjećaju kao porota“.     

Alexey Rodríguez Lorenzo u priči Unukov posjet piše o starcu kojega tv voditeljica s upaljena ekrana pita „Kakvu vijest želiš?“ – da bi ga kasnije korila kako ne želi vidjeti „stvari onakvima kakve jesu“, kao i to što nije tražio „ni jednu vijest vezanu za našu zemlju“. Dok starac čeka dolazak unuka koji neće doći jer je stradao u zrakoplovnoj nesreći upravo prikazanoj u izravnim tv vijestima  koje gleda, mijenjaju se osjećaji i zdravstveno stanje, bolest zamjenjuje želja za životom, „svijest o vremenu izgubljenom u čvrstim dogmama“ zamjenjuju slike grada koji izgleda kao nov; zrakoplov i karbonizirani leš zaledit će leđa i pogled prema vratima, kao što se zaleđuje slika na ekranu, tako da život osamljenog, isluženog i napuštenoga starca „ne prestaje biti grozna televizijska drama“  koja posredno otkriva duhovno stanje cijelog jednog naroda.

Antonio Carballo u pripovijesti  Lubanja Adolfa Pölzla  piše o komadiću lubanje Adolfa Hitlera koju u matrjoški na Kubu donosi visoki časnik KGB-a „optužen da je zlostavljao nacističke zatvorenike“  kako bi „izravnao račune s führerovim duhom“, istodobno je i priča o Berlinskome zidu pretvorenom „u nesumnjivi izvor suvenira“ vezanih uz posrnuće suvremene povijesti, kada su se mnogi „kubanski studenti vraćali na Otok pokunjeni i bunjeni“. Opiranje besmislu  jedinstven je sadržaj ove pripovijetke pisane jezikom uspomena, tako da se predmet kazivanja tijekom radnje uvijek podešava novom rakursu pogleda na zbilju u kojoj se „čuvaju ostatci neprijatelja kao da su od kojeg vašeg…“

Antonio Rodríguez Salvador u priči Čvrsto bavi se čovjekom kojemu je netko tijekom autobusne vožnje prema Havani ukrao nogu. Tražeći zamjenu  za ukradenu nogu, junak ove priče, Manolo, koji je vozač kamiona u jednom državnom poduzeću gdje se radnici bore za prvomajsko udarničko odličje,  nailazi na niz tragično-komičnih peripetija, gubeći, ženu, nogu, a moguće i posao. Odričući se iz dana u dan svega čega se odreći može, radeći dvostruko više od drugih, naš junak kupuje nogu, čas žensku, čas kraću, lijevu, a ne desnu koja mu treba. Desna se noga ovdje pojavljuje kao preobražavajuća metafora, svojevrsni simbolički element socijalne djelotvornosti i degeneriranog mehanizma društva, zbilje koja se svodi na sudjelovanje u prvomajskome mimohodu.

Arnaldo Muñoz Viquillón u stilu rhythma i bluesa surealistički  „uranja u izmišljena mjesta“, „u mjesta koja ne postoje ni u jednome carstvu“, ali postoje u „njegovim utopijama“.  U reinkarnacijskim stanjima i dalekim krajevima čut će se glazba Chopina, Liszta, Berlioza, Heinea, Rimsky Korzakova, Čajkovskog, vidjeti trgovine,  sresti doseljenici, pojaviti Cádiz, Sevilja, Varšava, Pariz, Vijetnam, Karibi, Irci, ali i Aristotel, Pindar, Puškin, i tko sve i što sve ne. Iz rečenice u rečenicu scene se mijenjaju u potrazi za svojom imaginarnom  Lili koja će mu se „objesiti oko vrata i skakati od radosti“. Pripovijest Lila pisana s ekspresionističkim tendencijama zbilju pretvara u niz fascinantnih, mističnih, meditativnih, čas racionalnih, čas nestvarnih slika, slijedeći onu nit koja se provlači između opće povijesti i čovjeka kao jedinke upletene u tu istu povijest.

Carlos L. Zamora piše (Ono što dolazi iz mora) o slučajnom susretu oženjenog muškarca i udane žene na nekom seminaru  i želji da se „do beskonačnosti produži taj susret“, da bi konačno sve završilo na obećanjima o ponovnom susretu. Muška i ženska priča teku paralelno sa simbolima karipskog azura i „onih mirisa koji se rađaju u moru“. Fabulativni zapleti i snaga jezičnog izraza najbolja su strana ove ljubavne pripovijesti, koja nas uči kako za pripovijedanje nije dovoljan samo siže i htijenje, već prije svega znanje u kojemu neće biti ponavljanja. Otuda ova jednostavna proza natopljena poetskom toplinom, iako već poznata sadržaja, donosi nam ugodu onoga govorenja koje počinje uzavrelo a završava u nijemosti punoj mirisa koje na početku i nismo raspoznavali.

U priči Bog na parkiralištu Daneris Fernández govori o susretu u crkvi na parkiralištu za kamione s propovjednikom, bivšim ubojicom (čovjekom koji je ubio drugoga u vožnji), a koji sada poručuje „Bog te ljubi“,  „Nije bitno što si učinio, On te ljubi“, te koji će se, na kraju, sam „baciti na glavu iza propovjedaonice“. I ovdje, kao i u drugim pripovijetkama kubanskih autora susrećemo se s nizom naizmjeničnih različitih slika, kontrastnih elemenata  i egzistencijalnih suprotnosti koje grade kostur radnje ispunjene snatrenjima i sanjarenjima, moralnim pitanjima i apsurdnim stanjima.

Dulce María Sotolongo ispisuje nadrealnu priču Ulje na platnu za Palestinu u kojoj će prodefilirati Arafat i likovi i iz Tisuću  jedne noći, Michael Jackson, Marx i Lenjin, spomenut će se Karibi, kao i Meka, Sredozemlje, Afganistan, Libija, Sirija, Iran, Afrika, Palestinci, a sve to „zbog boli u testisima“, zapravo zato što te „boli to što je tvoja zemlja koja se nalazi tako daleko, izgubljena u gluposti dvaju ratova“. Ova antiratna priča u kojoj se lopate zamjenjuju za bombe govori o raščovječenju u vremenu i prostoru čije se koordinate često gube. – „Vičeš na španjolskom, na engleskom, na svim mogućim jezicima bola i oni pitaju, nekoliko puta pitaju za tvoju nacionalnost; pitaju iste stvari“. Pa i kad izričaj prelazi u alegorijski, u ovoj se pripovijesti i na emocionalnom i na intelektualnome planu dade osjetiti žestoka kritika svega onoga zbog čega „krvarimo u ranama“ svijeta.

Edel Morales  u Sjećanju na maglu (zima 1993-1994.) zapravo piše o čemu bi se sve mogla i kako napisati pripovijest govoreći o „jednom sivom danu, o bilo kojem danu svoga života“. Shvaćajući kako sve to može ići u beskonačnost,  jer „pripovijest i život nikada neće biti završeni“, autor će nas kroza svoja sjećanja više uvoditi u prostore atmosfere nego činjenica, tako da ova priča, kako na Kubi, podjednako može biti ispričana i u Hrvatskoj ili Francuskoj, bilo gdje, gdje se opisuje „bilo koji dan svoga života“. I ova će nas priča podsjetiti na kakav filmski sinopsis o čovjeku kao žrtvi, o stanjima gdje postavljena pitanja umjesto odgovorima sablasno zjape prazna.

Eduardo Heras León donosi priču Dolce vita o starom samcu i čudaku koji ne vjeruje „ni u što, čak ni u mirnoću grobova“, kojemu se isprepliću misli, snovi, doživljaji i sjećanja. Jednom dnevno točno u jedan sat sa susjedom gleda vijesti na televiziji, a nedjeljom se sprema u posjet piceriji koja mu je ostala u sjećanju, u snu u kojemu sanja „da se kapitalizam vratio u Havanu i ponudio nam piceriju s pet zvjezdica, da smo konačno završili s komunizmom“. Konačno će mu ljudi koji žive u blizini zamišljene picerije kazati kako u toj ulici žive već više od trideset godina „i tu nikada nije bilo nikakve picerije“, što je zapravo izravna kritika tvrdokornog kubanskoga sustava, bez suvišnog interpretativnog otklona, svojstvenog ovakvim prilikama.

Elaine Vilar Madruga u vrlo kratkoj pripovijesti Otvori oči  piše  o muškarcu koji snubi djevojčicu „slijepu i toliko mršavu da je nalikovala kosturima“, koja poslije snošaja nestaje u hitnji zaboravljajući i svoj sljepački štap. Muškarac odlazi u potragu za njom dok „svijet postaje mračan“. Završna rečenica: „Tako se moraju osjećati slijepi ljudi kad otvore oči“, uvećava značenje samilosti zaboravljene u suvremenome svijetu, a o kojoj je, u konačnici, u ovoj priči posvećenoj Saramagu riječ.

Emilio Comas Paret na jednostavan a iznimno dirljiv način u Samoći uz još mnogo toga   govori o smrti svoga zapovjednika u kubanskoj intervenciji u Angoli. Priča počinje pjesmom angolskog vojnika koji pjeva „Moguće je da te samoća pronađe i dotakne“, da bi završila riječima neke stare pjesme koja glasi: „ako ugine rak, močvara ne tuguje“. Iako je ovdje bila riječ o ratu potaknutom ideološkim razlozima, u ovoj pripovijesti nema traga ideološkim natruhama,  još manje političkom estradnom realizmu. U tekst se uvodi živa, osjećajna riječ, one slike koje snažno aktiviraju svjesna i podsvjesna značenja čuvanja „posebnoga groblja za Kubance“ u Angoli.

Eric Flores Taylor u jednoj od dužih priča ovog izbora (metaforički) govori o zarazi koja se širi, da bi već na početku, kroz prisjećanje svoga junaka Hirama, izrijekom kazao: „crveno je boja smrti. Moraš pričekati plavi križ, novi nacionalni simbol“.  Njegova Staklena kuća  u koju se zabarakadirala Jenny (drugi lik pripovijesti) zapravo je simbol vlasti zatvorene u svoje bjelokosne kule, „sterilno mjesto na kojem bih mogao sačekati spasilačke brigade“.  Oko spomenute kuće sve umire, sve nestaje pred proždrljivošću patogena,  raspada se, s kućom ne postoje ni vanjske veze, niti se zna što se u njoj događa. Hiram je “nulti pacijent“, jedina živa osoba u gradu koja, eto, beznadno stoji pred zatvorenim vratima kuće u koju se zatvorila Jenny. Spasa nema ni njemu koji vapi za otvaranjem vrata,  ni njoj koja zna samo za niječni odgovor. Hiram će shvatiti kako će konačno ostati samo kao leš „naslonjen na vrata“ dok će Jenny i dalje čekati „spasioce iz Plavog križa“. Surealističkim govorom što je prevladavajući stil suvremene karipske proze, umetanjem priče u priču, izriče se posljednja riječ jednom političkom vremenu na zalazu.

Félix Mondéjar Perez (F. Mond) u Epilogu priča o samotnom jahaču, sa širokom crnom vodootpornom kabanicom i filcanim šeširom koji mu prekriva glavu, s coltom u futroli na lijevom boku, dok ulazi u salon kavane, za čijim šankom sjedi stalni klijent; onaj koji je posljednji doznao da dijete koje mu je rodila žena nije njegovo. Žena ga je iznevjerila s vlastitim kumom, kojemu će zbog njegove propale plaćeničke avanture morati biti i u pomoći, ali i predati ga vlasti. Tajanstveni lik kuma dolazi u salon i ispaljuje dva metka u prevarenoga muža, da bi potom „konj i jahač prestali postojati“. Ova impresionistička priča još je jedna zanimljiva tema o mističnim samotnicima kojima se bavi veći broj predstavljenih pripovjedača ove panorame. Umjetničku vrijednost ove pripovijesti detektira činjenica da opisi samih događaja svojom dubinom nadmašuju svoju fizičku dimenziju, čime se radnja dodatno intenzivira.

Julio Travieso ispričat će priču (Galeb je letio u daljinu) o petorici koji se odlučuju na avanturu bijega s Kube u Sjedinjene Države. Riječ je o četiri potpuno različita čovjeka, novinaru, odvjetniku, psihologu, i političkom disidentu i njegovu psu. Sve njih na splavi sačinjenoj od nekoliko kamionskih guma „prekrivenih finom žičanom mrežom“ povezuje san o „blistavoj budućnosti“ s druge strane Floridskog kanala. Dok plove morem, prepušteni sudbini i nesigurnosti mora, mi ćemo u dramatskim i ispovjednim dijalozima i situacijama otkriti prošlost svakog pojedinca, kao i njihove ranije međusobne odnose, što će se u konačnici izroditi u pravu dramu. Naime, novinar, odvjetnik i psiholog, raniji žestoki pobornici režima, od čije stege sada žele umaknuti, posredno i direktno utjecali su na sudbinu glavnoga junaka, disidenta, koji je zbog njihova pisanja, sudskog progona i tumačenja, proveo godine u zatvoru. Njega koji zbog torture boluje od „raka želuca“ jedino nije briga hoće li stići cilju, dok se ostala trojica grčevito bore za ostvarenje svoga nauma, kako ranije, tako i sad. „Na kraju su u čamcu koji je počeo tonuti ostali samo pas i čovjek“.

Ketty Blanco govori o dvije prijateljice koje žive zajedno mrzeći jedna drugu (Disati ispod vode); Rosi, koja primorava svoju sustanarku na izradu lutaka za prodaju, što ovu, umjetnički navudrenu  i sklonu posjetu „poetskim recitalima“ depersonalizira. Na jednom takvom recitalu djevojka će doživjeti susret sa spisateljicom Olivijom, prepuštajući se njezinu zavođenju.  Odnos spisateljice i djevojke postaje međusobna ovisnost i pretvara se u svojevrsni ljubavni trokut triju žena; Olivije koja čita pjesme, pije vino i prepušta se užitcima, Rose koja je na sve to „ljubomorna kao kuja“, i nesretne djevojke, koja bi se riješila i jedne i druge veze, ali uvijek iznova „sjedi na Olivijinu kauču“ ili se vraća k Rosi. Konačno to izgleda ovako: „Olivijina je slika pred moji  očima i zbog nje se stalno vraćam istim mislima… Čim pomislim na Rosu, nedostaje mi malo zraka“. Konačno orgazam koji doživljava s Olivijom povezuje s odlaskom u ordinaciju na citološki pregled s opravdanom sumnjom na rak maternice. Ova priča o suvremenom košmaru jedinki, priča je o životnoj atmosferi u čijoj se podlozi osjeća opsesija s jednim realnim društvenim stanjem na zalazu i drugim koji se pojavljuje nenadano da se svi osjećaju nespremni i nesigurni.

Laidi Fernández piše priču Svi dragi sastavljenu od više lirskih medaljona ne i nužno povezanih. Riječ je o svojevrsnim pjesmama u prozi, lirskom dnevniku o susretima s „drugima“. Vodeći nas svojim osjećajima, viđenjima i doživljajima  „od jednog beskrajnog dana do drugoga“, pri tome sigurna kako „nema ni jedne stvari na svijetu koja nije tajanstvena, kao što je rekao Borges“, spisateljica vješto, brzo i britko izmjenjuje misli, osjećaje i slike, kako bi svoje literarne medaljone ponudila kao široke i tehnički dotjerane slike. Idući zlatnom niti takve misli, autorica, koja je po struci liječnica, razmišlja o riječima, ali i smrti, kao i svakodnevnim događajima, krećući od zapisa o pripadniku plemena Masai, preko iskustva pisanja na „nekakav iracionalni način“, do pokušaja da se u imaginarnim afričkim prostorima posveti „misiji razlikovanja onoga beskorisnog i onoga važnog“.

Lourdes de Armas, u svojoj priči Rosa  govori o istoimenoj Rosi i autoričinu stricu u čijim se očima gasio sjaj onoga časa „kad bi Rosa otišla“. Iako starac živi u višečlanoj obitelji, Rosa se brinula o njemu. Pomalo tajanstven odnos ovo dvoje ljudi, baš kao što su odnosi svih ljudi, postat će zanimljiva i napeta okosnica ove priče. Stanovanjem razdvojenih a nerazdvojnih ovo dvoje ljubavnika u stalnoj je vezi putom telefona.  „Imala sam dojam da je ona okupana, odjevena i da u točno određeno vrijeme sjedi pokraj telefona. Jer, odmah je odgovarala. Telefon joj nikad nije bio zauzet, niti je ikada stric morao ostavljati poruku njezinoj sestri. Nikada nije bila odsutna ni iz kojeg razloga. Ona je uvijek bila tamo, očekujući njegov poziv.“ Ni kad je starac doživio srčani udar, i nakon dvadeset godina veze, Rosa nije došla stricu, dapače, i dalje su ostali na telefonskoj vezi brinući jedno o drugome. Tek kad Rosa nije mogla podnijeti starčevu smrt, odlazeći za njim u svega nekoliko dana, ispostavilo se kako je uvijek bila „slaba i boležljiva“. Ovo je jedna od rijetkih priča u ovome izboru koja za sobom ne ostavlja otvorenih pitanja, dapače, pred samo spuštanje zavjese na ovu pozornicu paradoks će biti osvijetljen i prikazan kao gola i jednostavna činjenica.

Lourdes Pasalodos Díaz piše dužu pripovijest  Proizvedeno u Pakistanu sastavljenu od dvadeset manjih cjelina, gdje se svaki dio priče odnosi na potpuno odvojene likove na različitim stranama svijeta, na njegove spoznaje i osobne istine. Zapravo, riječ je o iskustvu Shaizi, pakistanske žene „umorne od života“, koja radi, bolje reći rinta, i skrbi za „troje male djece i supruga“. Suprug je alkoholičar i nasilnik. Do kulminacije priče dolazimo preko odjevnog, odnosno tekstilnog,  predmeta na kojemu je znak da je isti proizveden u Pakistanu. “Jao, kakve prekrasne plahte! Koji dizajn, koje boje. To su boje duge. Bože moj, napravljene su u Pakistanu, a stigle su iz čileanske Fallabele. Koji put – iz Islambada u Santiago i iz Santiaga u Hvanu“, na drugom kraju svijeta razmišlja Yadira, druga junakinja ove priče. Pripremajući rečene plahte u Pakistanu, u tvornici za malu naknadu, Shaizi upravo razmišlja tko li će leći u miru i ljubavi, zadovoljan i sretan u plahte veselih tonova koje ona izrađuje. Konačno, Shazia, će odlučiti napustiti sve kako bi ispunila svoj plan „da živi, ako ne već sretno, barem mirno“.  Spisateljica je pokazala nesvakidašnju vještinu kako lirsko-dramaturškim govorom otkriti suštinu „materijalne istine“.

Malena Salazar Maciá piše priču Starenje na rubu znanstveno-fantastične zbilje, gdje će biti riječ o starenju kroz „mikročipove u mozgu“, „genetski moderniziranim organizmima“, lijeku za izlječenje Parkinsove bolesti, konačno o Korporaciji koja odlučuje o životu i smrti. Kako je u svijetu budućnosti i svemoći Korporacije sve moguće, to ovdje srećemo i one s „dvjesto godina života“, ali i „radioaktivne pustinje, zagađeni zrak i kisele kiše“, i toliko toga što ide uz ovakva stanja. Zapravo: „budući da je nekada bilo toliko zemalja i da je snimljeno toliko filmova, napisano toliko romana, napravljeno toliko serija, animiranih filmova, show-a, dokumentarnih filmova i još toliko izuma ljudskoga stvaralaštva, Korporacija nije imala nikakvih problema da pronađe nešto u arhivi, da provjeri treba li nešto obnoviti i kad bi sve bilo spremno, ponovo to emitirati i nuditi uistinu raznolik program dvadeset i četiri sata na više od trideset kanala od kojih je svaki bio specijaliziran za određeni žanr.“ Tako se ova zanimljiva priča o starenju preobražava u priču o ropstvu u kojemu je sve dovršeno osim trajanja kontaminiranoga Gulaga.

Marcial Gala piše tešku i pomalo morbidnu priču Nikad ne reci nikad. U kojoj ćemo naći i ovakvu rečenicu „imati u kući mrtvački sanduk nikad nije na odmet“. Riječ je o neukusnoj šali s izvjesnom osobom, tako što će akteri priče „otvoriti mrtvački sanduk i izvaditi truplo Antónove majke mrtve već dva i pol mjeseca“, te mrtvu ženu, kojoj su usput izgubili i jednu ruku, staviti u krevet dotičnoga. I tako nekoliko puta za redom, da bi poslije svega protagonisti ove priče shvatili kako „je tajna dobre šale u tome da ju ne valja ponavljati“. Riječ je o tome da je autor na nesvakidašnji način pokušao kazati da smo svi žrtve predrasuda, primjenjujući pritom neuobičajenu konvenciju i na tako apsurdnu situaciju.

U priči Posljednja svlačenja Eve Braun Miguela Terry Valdespina, riječ je o pismu u kojemu glumica piše svojoj prijateljici „što se sve dogodilo“ u njezinu filmskome životu. Realne slike miješaju se s fikcijom već pri tvrdnji: „Umrijet ćeš od iznenađenja kad saznaš koju ulogu glumim. Ni manje ni više  nego Evu Braun“. Glumica će potanko prepričati radnju filma u kojemu se ona u liku Eve Braun valja s crncem Louisom, tako da je „gotovo ostala bez jajnika“. Potom će se posvetiti promjeni svoga filmskog imena, filmskoj industriji i svemu što ona nosi, seksualnim odnosima s rasplodnim filmskim bikovima, mulatima, crncima, ocu koji je bio gerilac i potom zaboravljen „istrulio od bijede“. Ispredajući svoju zamršenu i nesretnu životnu priču o majci koja je zbog neke protuhe ostavila oca, glumica će se dotaknuti i „likova iz vladajućih struktura“, onih koji „ne vole žene“, prisjetiti se Beatlesa, Židova, i mnogo toga drugog, svega što će razgolititi osobnu istinu „slike i prilike Eve Braun“ koja je u svome filmu „morala reći jednu jedinu riječ na njemačkom: aufwiedersen, što znači do viđenja“. Priča o „filmskom uspjehu“ tako postaje pitanje erotike, financija i diktata, problem racija i spontanosti srca, iskonske logike života kojoj je žrtva unaprijed oslobođena krivnje.

U svojoj Objavi  Mylene Fernández Pintado također priča o pismu, gdje suprug svojoj ženi najavljuje pismo kao „nešto što se može pretvoriti u upitnik, u lagani zarez ili u neku tešku točku i kraj.“ Najavljeno pismo i stiže ženi, i ono na stolu leži danima; žena ga ne otvara, jer će otkrivanje njegova sadržaja biti – kraj priče. Proživljavajući sve moguće varijante pisma vezanoga za iskustvo zajedničkoga života s mužem, žena će što je moguće duže odlagati suočavanje s porukom, jer „sve dok ne otvori pismo, bit će lišena moralnih prodika i riječi kraj, gotovo je zauvijek…“ Konačno: „Okupala se. Traži škare. Prvim rezom dijeli pismo napola. Zatim reže tu polovicu, pa drugu polovicu, polovicu polovice, polovicu polovice…i prisjeća se onoga glupog vica u kojem se kaže da se slomljene stvari ne lome, nego se umnažaju“. U srži ove priče je ljubav, gola povrijeđena duša žene.

Pedro Pérez Rivero u priči Na svoje mjesto, odmori se piše o umirovljeniku kojega pozivaju u tvrtku, u kojoj je nekada radio, na proslavu Nagrade za nacionalni napredak, što ga vraća u minuli život, u priče o „zadaćama Odjela za ljudske resure“, na dane kada se tražilo stiskanje remena i štednju kako bi se „djelotvorno pobijedio kapitalizam“. Sad više na toj istoj proslavi u istoj prostoriji „više se nije vidio veliki natpis na kojem je pisalo ŽIVJELA SLOBODNA KUBA“, već se mogao vidjeti manjim slovima ispisano: „subotom prodajemo rum colu“. Cijela će priča proslave završiti ruganjem s ostarjelim čuvarom firme, također pozvanim na proslavu, kojemu najprije naređuju da stupa po taktu „jedan, dva tri…“,  potom da otvara i zatvara vrata, izvodi kojekakve „majmunarije“, i na kraju „da im pokaže pimpača“. Sve viđeno i oživljeno kod junaka naše priče, izazvati će zebnju i strah, kako će u novo nastalim vremenima i sam biti pretvoren u „sličnog pajaca“.  U nekoliko slojeva činjenica autor pomalo karikaturalnim postupkom iznosi istinu o degeneriranom mehanizmu vlasti gdje životna zbilja postepeno postaje povijesnom kategorijom.

Krila leptira priča Rafael de Aguila dirljiva je socijalna priča o jednome Kubancu koji za posjeta svome uspješnom prijatelju u Buenos Airesu odlazi na mjesta bučnoga i raskalašenog noćnoga života, da bi mu prijatelj „osjećajući se obveznim darovati mu jednu noć s prostitutkom“  konačno ponudio odlazak u javnu kuću. Dok su se u kurvinskom babilonskom tornju u kojega je bio doveden, a u „kojem govoriti hrvatski ili senegalski nije izazivalo nikakvu zbrku jer je bilo dovoljno pokretati tijelo“, na displeju vrtjele slike djevojaka pristiglih iz cijeloga svijeta, on se odlučio za onu za koju je vjerovao da bi je mogao sresti „u nekom smrdljivom metrobusu u Havani“. Naš će se junak pritom upustiti u reminiscencije na mnoga povijesna svjetska raskalašena vremena, na mnoge književnike, i druge značajne osobe, tako da će pred nama prodefilirati cijela galerija najrazličitijih likova.  Kada se prostitutki predstavio kao „Kubanac s Kube“, ona mu je pomičući prozorske zavjese pokazala beskućnika kako leži na hladnoj ulici pokriven kartonima, njegova zemljaka, Kubanca. Naš će se junak upitati čemu, a prostitutka misleći da je u pitanju čovjek iz veleposlanstva reći će: „Na Kubi se milijun ljudi hladi s novinama; ovdje se ovaj jadnik pokriva kartonima. Ako mu pomogneš, ako uspiješ da ga tvoje veleposlanstvo vrati natrag… možeš biti sa mnom još pola sata, relax, ja ću platiti“. Polazeći od misli Dostojevskog kako se dodirom jedne točke „posljedice toga osjete na drugom kraju svijeta“, naš autor teoretizira kako je jedan zamah krilima leptira iznad Atlanskog oceana dovoljan da se na Pacifiku pojavi oluja, da bi konačno zaključio: „Svi smo na neki način mahali krilima. Svi smo zasrali stvar, pomislio sam. Ne samo leptiri. Ljevica, desnica, centar, ovi ovdje, oni ondje, svi.“ Tako u Krilima leptira imamo sa socijalnog, moralnog i psihološkoga gledišta kritiku svijeta, kao što se to podjednako postiže i fabulativnim zapletom, a ponajviše zasebnim slojevima pripovjedačevih komentara umetnutih u diskurs priče.

Raydel Araoz u priči Glava na neki nam način predočava sinopsis čija radnja započinje negdje u pustinji, čiji se početak smješta u „dvadeset i petu godinu vladavine cara Tiberija Cezara“. Neimenovani junak u pustinji zaranja glavu u pećinu u kojoj zatiče „bezglava bića čije su me oči promatrale s prsa dok im je nos bio u pupku, a usta, nalik bestidnoj rupi, u trbuhu“. Borgesovski  kadrovi priče će se izmjenjivati kroz scene bezglavoga tijela koje putuje pustinjom, doživljaji privida izmjenjivat će se s pitanjima kao što je „Što tražiš od Ivana Krstitelja“. Potom će se izmjenjivati slike Jeruzalema, pokrajina Judeje i Samarije, miješajući se s pobjedonosnim Titovim i Berenikinim maršom na Rim, porazom Sirijaca, noći Heroda Antipe, slikama Krstitelja, Poncija Pilata, Židova iz Cesarije, robova iz Etiopije, te  izvorom rijeke gdje je okrunjen Salamon. Sve je potaknuto i premreženo Kristovom pojavom, istinom i patnjom, spoznajom da „sjemenka mora umrijeti da bi biljka oživjela“. Krug će se zatvoriti kad s dna spilje ponovno izroni tijelo iz zemlje mračne kao noć. Sve se dakle zbiva između mističnog i očiglednog, između racionalnog i nestvarnog, kao što je i odlika latinskoameričke proze.

Šetnja Malecónom Reinalda Montera jednostavno je priča o šetnji uz rub Malecóna i promatranja mirnog mora „nalik svili“, gdje se svaki udah, svaki pogled, svaki korak osjeti u glazbenim taktovima, a u toj šetnji iskusit će se početak i kraj, sve će djelovati kao „ona Beethovenova šetnja koja se pojavljuje u drugom pokretu druge sonate za drugu violinu i piano“.  Između, prodefilirat će zaljubljeni parovi, starci „koji govore sami sa sobom jer znaju da nikada neće razgovarati s Bogom“, malodušni homoseksualci, turisti, prodavači, kao što će iza svega ostati grad i sve ono što u ovoj „usranoj zemlji“ ne funkcionira. Tu u crnilu Malecóna izrast će i „dječak koji s prikupljenim novcem traži ono za čime žudi ide prema kraju zida i tu se izgubi i više se ne vraća“, ali se već nakon tjedan dana čuje kako govori na Radiju Miami. Dakle riječ je o substancijalnim bilješkama i egzistencijalnom  pristupu i konačno političkoj kondicionalnosti kubanskoga čovjeka.

Već u motu priče Don Quijote iz Havane Reynaldo Duret Sotomayor citirajući Silvia Rodrígueza postavlja ključno pitanje nad svim pitanjima pripovijedanja – „Do kojih granica moramo govoriti istinu?“  I ovdje je, još jednom, riječ o starcu izvrgnutom ruglu, koji na svim mjestima gdje se zatekne traži imaginarnu Maríju.  Tako trivijalna situacija postaje emocionalno i dramatski toliko napeta u opiranju besmislu zbilje da više ne priznaje logičke paralele.  Starac ne prestaje pitati je li se pojavila Maríja, što se konačno pretvara u pripovijedalačku akciju, u gotovo spektakularno pitanje ove proze.  „Ne smetaju ga ni sunce, ni ljudi ni glad“. Kako potom saznajemo da je starac pobjegao iz bolnice, odnosno ludnice, saznajemo i da nesretnik proživljava ranije doživljene strahote rata negdje u Etiopiji, zbog koje je i izgubio traženu Maríju. Ratne kavalkade konačno se javljaju kao egzistencijalna suprotnost stalnom ponavljanju istog pitanja do nijemosti.

Djed je otišao s kišom Rodolfoa Alpízar Castilla, priča kao i još neke pisana je u obliku pisma, s tim što je i ovdje glavni lik starac, djed, s razlikom da je ova pripovijest napisana bez velikih slova, i gotovo bez interpunkcija, izuzev zareza. A govori o odnosu unuka i djeda, koji je znao govoriti „idemo se malo močiti na kiši“.  Pred smrt unuk će djeda posjesti u kolica „kako bismo se približili prozoru i promatrali kišu“, da bi potom krenuli „prema kišnome daru“ pred kojim je starac podigao ruke kao da „pozdravlja publiku“, „kao dirigent nekog orkestra“. U sve će se umiješati bolničarka hitno odvozeći starca s kiše vičući kako „bolesnik samo što nije umro“, da bi se  na kraju pojavila slika staraca koji bježe iz gerijatrijskog odjela, plešući i poskakujući na kiši, dok s neba u kapima padaju „note Devete simfonije što miluje njihova procvjetala tijela.“ Prekrasna slika životnoga uskrsnuća.

Priča Čarobnjak Virgen Guitiérrez Mesa kao što joj i ime kaže govori o čarobnjaku i njegovoj najvećoj magiji  koja se zove ljubav. Kroz cijelu priča kao lait motiv prati nas Dvorzákova glazba. Priča počinje o djevojčici i njezinu krsnom kumu, koji je voljenoj djevojčici dolazio na bijelome konju, trčao s njom livadama i šaputao joj na uho „kako mu vjetar ne bi ukrao riječi“. Kum kojega su zvali Čarobnjakom, jednoga dana jednostavno je nestao bez traga i glasa. Pojavio bi se samo u trenutcima kad bi se djevojka prisjetila njegovih očiju. Da Čarobnjak nije samo san, djevojka je išla provjeriti u kuću u kojoj je nekada stanovao kum, zatičući ga uza zvukove poznate glazbe gola u krevetu. Dok ju je Čarobnjak opčinjavao sa svojom pričom djevojka bi zatvarala oči kako se čarolija ne bi prekinula. I što se drugo moglo i dogoditi do vatrene, fanatične ljubavi, koja se nastavila odvijati u tajnovitosti, u noćnim posjetima njegovoj kući; da bi jedne noći otišli na nedaleku plažu gdje je Čarobnjak govorio „o ljubavi između mjeseca i sunca i nemogućnosti da budu zajedno“. U svitanje kada se djevojka probudila Čarobnjaka nije bilo, dapače, susjeda je kazala kako u toj napuštenoj i oronuloj kući već dugo „nitko ne živi“. Prikazujući mehanizam ljubavi kao varljivi san, rečeno jezikom drame, autor nam je kroz jezik uspomena prikazao njegovu ograničenu realnost.

Za kraj valja kazati kako je teško govoriti o jedinstvenom sadržaju ove panorame suvremene kubanske pripovijesti, izuzev načina na koji je ovdje prikazan u skicama. Iz vrlo tečnog prijevoda ovih pripovjedaka dr. sc. Željke Lovrenčić na hrvatski jezik, razvidna je i sama ljepota izvornog, španjolskog jezika na kojemu su one napisane. Riječ je o dinamičnom i temperamentnom, slikovitom jeziku  punome sočnih metafora napetih do graničnih vrijednosti, kao i sam karipski zrak. Zahvaljujući odluci urednika časopisa Društva hrvatskih književnika Republika (Tin Lemac i Božidar Petrač) čijom je dobrotom i objelodanjena  panorama suvremene kubanske pripovijesti, reći je još kako bi bilo šteta kad isto štivo ne bi bilo ukoričeno i kao zasebna knjiga.

Tomislav Marijan Bilosnić