Anela Borčić: Beračica soli, Književni krug Split, Split. 2013.
Piše: Tomislav Marijan Bilosnić
Danas kad samoproglašenih pjesnika u virtualnome globalističkome svijetu ima na odmet, a izvornoga pjesništva sve manje i manje; kad metastaziraju tzv. pjesnički “drhtaji” u mnogim osamljeničkim terapeutskim radionicama; kad globalistički pjesnički pokret zagnojen internetskim humusom buja na facebook i sličnim stranicama; kada se već svaka neartikulirana polupismenost nudi boljitku moderne književnosti, jezika i kulture izdajući se za novo antologičarsko cvijeće; kada je hir narcisoidnih pojedinaca nekontroliran od bilo kakve recenzentske, kritičarske strane u mogućnosti tiskati knjige i kod tzv. renomiranih izdavača, ukoliko za knjigu osobno priskrbi novac; kada se u nazovi književnim krugovima priznanja i nagrade dijele bez kvalificiranosti, morala i savjesti; kada nitko i nigdje ne skrbi o društvenoj brizi; kada za imenom književnika van i tako propusnih i labavih cehovskih udruga poseže svatko tko uspije napisati kakav spomenar; nije nimalo čest slučaj da vam se na recenzentski stol za književni prikaz ponudi kakav izvoran, svjež i suvisli tekst, knjiga za koju nećete pomisliti da vam oduzima i onako malo preostaloga slobodnoga vremena, kao što je slučaj s Beračicom soli uvažene pjesnikinje Anele Borčić.
Beračica soli Anele Borčić, dakle, pjesnička je zbirka kakva svakodnevno ne preplavljuje našu pjesničku zbilju. Svojom zrelom jednostavnošću, svježinom jezika, Beračica soli bilo da se koristi standardnim književnim izrazom, bilo lokalnim idiomom, plijeni iz prve svojom komunikativnošću i načinom saopćavanja, kako svakodnevnih tako i transcendentalnih treptaja duha. Beračica soli , čiji naslov ponavljam zbor originalnosti, točnosti i ljepote naslova, pisana je u suglasju smisla i sadržaja. To je i razlog koji mi se učinio više nego dovoljnim za pisanje kraćeg ogleda o ovoj zbirci pjesama, u nakani da je na taj način, predstavim onoj iskrenoj pjesničkoj čitalačkoj publici koja nam je još preostala. Ne pretjeravajući, odmah mi je kazati, kako su Anelini stihovi tiskani u ovoj zbirci ona neophodna sol našoj suvremenoj razvodnjenoj pjesničkoj praksi, posebice kada govorimo o ženskom pismu, i to onome započetom s Vesnom Parun koja je i dalje na vladajućem putu toga pjesništva.
Dakle, hvala Bogu, da kod poetese mlađe generacije imamo još jednu zbirku bez pogubnih posljedica teorijskog domišljanja, bez pomodnoga sofisticizma, van mode grupa i onoga što propisuju okoštale katedre. Vjerujem da je to i u slučaju Anele Borčić moguće samo zato što pjesnikinja djeluje daleko od središta moći u kojima su ugniježdeni mućci koji sliče kao i svako jaje jajetu, dapače što je insularno izolirana od tzv. ekskluzivističkih kružoka i kuloara. Anela piše svježu poeziju na hridinama slobode i razigranih valova, a ne na hridinama jezika u kojega udaraju mukli i mrtvi metafizički valovi. Otuda je igra jezika ovdje otvorena, istina ne tako da bi riječima bile dozvoljene sve moguće kombinacije, pa i one banalne, već su stihovi sročeni po unutarnjoj koherenciji, složeni jednostavno i smisleno, logično, bez slučajnosti i proizvoljnosti, tako da se svakoj od pjesama lako ulazi u trag. Riječ je o pročišćenim mjestima poezije u kojima se jezik ne žrtvuje subjektivnosti bez pokrića. Ne radi se ovdje o lirskim osjećajima na tragu izljeva romantičarskih zanosa, o onome “što kaže srce”, tlapnji i tepanju, suzama i uzdasima, iako ne nedostaje stihova natopljenih dubokim osjećajima, no isprepletenim s iskustvom života. Ovdje se radi o znakovima jezika koji ozaruju vidike neke više svjesnosti, gdje riječi neprestanim širenjem dodiruju nebesku opnu. Govorimo o času u kojemu nema dvojbe o poetskome putu, o iskrenosti i nevinosti, Tinovski kazano o “kristalnoj kocki vedrine”. Poetska misao tako ostaje kao koprena iznad racionalno formulirane zbilje, iznad filozofijskih i drugih nagnuća, ona priziva samu kozmičku eteričnost, Aneli je poznato kako je pjesništvo bezuvjetno odmaknuto od zbilje i objektivnosti. Dokaz je ovo kako je i danas posve moguća lirika, kao što je bila (i bit će) moguća uvijek kad na scenu stupe pjesnici, a da iz njih ne progovaraju njihovi teoretičari i programeri. Iako su neki utjecaji osjetljivi, recimo Fiamengov, poglavito u pjesmama namijenjenim uglazbljenju, to ostaje tek trag jednog iskustva, Anela ne nasljeđuje ničije pjesničke oblike, niti je zanima što bi o svemu mogla kazati teorija.
U pjesničkoj zbirci Beračica soli prirodno je po životnome statusu autorice zamjetan izrazit mediteranski izraz, ne samo kada su u pitanju opjevci u kojima dominira more, sol, ulje, sunce, providnost i sjaj, čistoća i bistrina, već još izraženije i upečatljivije kada su u pitanju suptilne smjene svjetla i sjena, njihova stalna mijena, neprestano skrivanje i razotkrivanja svih pojava, trenutci kada se olujni valovi izmjenjuju sa slikama arhajske smirenosti, gdje sol iziskuje žeđ, gdje se sudaraju nespoznatljiva i nevidljiva dubina mora s beskrajem svemira. Upravo u ovakvom otočkom okružju, kada se insularna skučenost preko mora širi oceanima, kada zefiri lahora postaju dovoljnim da nas odnesu onkraj svijeta, Anela Borčić iskazuje svoje najviše pjesničke lucidne trenutke, maštovito nam nudeći lako pamtljive slike kojih već u zbilji nema ili koje smo zaboravili.
Iako se zbirka Beračica soli sastoji od četiri razine i isto toliko pjesničkih postupaka, od četiri zasebna i posve različita ciklusa, naslovljena Otoci ko kuće, Sobom te poznajem, Sve ca u me vridi i Rime, sinosuida ponuđenih raspoloženja ovoga pjesništva nepromjenjiva je, i u svakom od ciklusa donose se isključivo otočka pjesnička iskustva. Ciklus Otoci ko kuće govori o iskonskom duhovnom središtu u kojemu ćemo se suočiti s kamenom, suncem, bjelinom, vodom, solju, moru, sa svim onim što je unutrašnjost kuće naše duše, s iskustvom koje se kristalizira u jednu od tajni, u središnji krug u kojemu obitavaju samo izabrani. Pa ipak, riječ je o utočištu, o traganju za pronalaskom puta kroz pustinju, o željama i snovima, da bi se konačan spas pronašao tek na pustoj stijeni. U ciklusu Sobom te poznajem Anela Borčić parunovski pjeva o ljubavi tragajući obodom otoka za onom drugom negdje razbijenom polovicom školjke. Aktualizirajući virtualnost bića, pjesnikinja se ne ustručava u povezivanju različitosti, integrirajući ponekada i antagonistička iskustva u jedinstveno iskustvo. Ciklus Sve ca u me vridi pisan na viškom idiomu ne isključuje sve ono što je svojstveno ovakvoj vrsti poezije, naglašeniju socijalnu tematiku, otočku melankoliju, lokalni metaforički timbar, blagost, utihu, razumijevanje za generacijska i ženska duhovna mjesta otoka, iz čega iskri mudrost otočke žene, mudrost čekanja, valova, mora i osame. I konačno, ciklus jednostavno naslovljen Rime, već u naslovu kaže kako je ponuđen uglazbljivanju i pjevanju, pa i takvim mjestima raspoloženja.
Zaključno se može kazati kako su pjesme Anele Borčić sabrane u zbirci Beračica soli istodobno odnekud nam poznate i bliske, ali i zasigurno nove i izvorne, i to zato što su nam upućene izravno i što u njima na čitak, blizak i jednostavan način otkrivamo ona stanja stvari koja osjećamo oko nas, tako da ničim nije prekinuto povijesno pjesničko i egzistencijalno podrijetlo svega onoga o čemu se govori u ovoj poeziji. Čini mi se da je Anelina pjesnička mudrost i intuicija ovo pjevanje okrenula u smjeru viših istina, a rečenih kroz male svakodnevne događaje rasute u otočkom okružju. Prelijevajući svoj insularni svijet preko kamena, kroz svjetlost, u samu vodu, u sol, preko temelja ljudskog opstanka, Borčićka je neusiljenom senzibilnošću stigla do onoga što možemo zvati znakom suzvučja tvarnog i duhovnoga svijeta. A to jedino može pjesništvo, ukoliko mu se prepustimo kao i morskim valovima.
