PJEV ZA MLADICE

(Panj, Iva Nuić, Matica hrvatska Grude,  Drinovci, 2018.)

Svojom novom pjesničkom zbirkom Iva Nuić nastavlja ići putem utrtim prvom zbirkom stihova Dite na kamenu. Ako se tome doda da su i sljedeće zbirke pjesama Tijelo i vrijeme, Krunica od drače i Cvita cvit bile na istom putu, onda možemo s dovoljno opravdanih razloga govoriti da je Iva Nuić izgrađujući svoj pjesnički put bez većih odstupanja krenula k svome cilju, a to je osebujan pjesnički stil prepoznatljivog izraza.

Pjesnikinja je svoju novu knjigu podijelila u pet cjelina i to: Opomenice, Sjetnice, Mozgalice, Starostnice i Posvetnice. Nova zbirka pjesama auktorice Ive Nuić obuhvaća cijeli jedan ljudski život, od uspomena iz djetinjstva pa sve do današnjeg vremena. Rekao bih pretresa i prebire sjećanja od djetinjstva do danas. Piše jednostavnim jezikom, svakom razumljivim. Ogoljuje zbilju s malo riječi, škrto slovima, a bogato slikama. Stih joj je samosvojan bez natruha modernizma. Na pjesničkom putu putnik je na svoju odgovornost, kako bi kazao Anđelko Vuletić. U većini njenih pjesama vidan je žal za vremenima koja nestaju, tj. za međuljudskim odnosima koje nemilosrdno guta globalizam.

Kršćanski zamjećuje i ispisuje stihove vjerovanja, upornosti i otpornosti: „Na našem ognjištu / nije izgorio križ…“ (Nije se ugasilo); ili već u sljedećoj pjesmi o bršljanu, blagdanskom kućnom uresu: „…Gledam ga / kako se čvrsto drži / uz kamen koji prži / koji puca / iz kojeg Hercegovina kuca…“ (Bršljan). Sjetno poziva svoju braću i sestre koji ostaviše rodnu grudu idući trbuhom za kruhom u bijeli svijet, osobito one koji zaboraviše da su im opanci ostali visjeti o gredi (koji su zaboravili tko su, što su i odakle su): „ Ej, moji zemljaci / di ste? / Ostali su vam ovdje / opanci. / Vise o gredi, o čiviji… (Ej, moji zemljaci). Potom u istoj pjesmi majčinski upozorava na moderne pošasti  koje su prodrle i u naše domove,  vidjevši u njima svu pogubnost za dječje mlade mozgove koji su napadnuti modernim tehnologijama, a nisu se u stanju obraniti: „…Ali dica nisu ista. / Ne igraju se po tuđim ledinama. / Ne čuvaju koze i ovce. / Oni gledaju neku ”kutiju” / po cili dan …“

Pjesnikinja koja je odgojila toliko generacija djece vidi i osjeća da su došla teška vremena, stoga opominje i žali: „… žao mi je / svih onih / koji u malenkosti / ne vide vrijednosti…“ (Žao mi je). A ta nesretna nova vremena uz globalizaciju donose i u poeziji svekolike modernističke inovacije, koje u pjesmi ubijaju ono najsuptilnije – poeziju samu.  Iva Nuić se ne da. Pjevajući i svom sumještaninu, drinovačkom poetskom magu Antunu Branku Šimiću, govori po starinski: „ Nema moj Antune / puno toga što je ostalo / o čemu si pisao / … …/ Antune, zemlja se ne ore / nebesa su visoko / a zemlja nisko…“ / (Antunu Branku Šimiću II.).

Kroz cijelu zbirku pjesmotvora zrcali se jedna velika, srčana ljubav za domom i domovinom. Za svojim. Za obitelj. Pa iako je izrijekom ne spominje,  za Hrvatskom. Ta vječita ljudska odanost koju je Iva Nuić primila u genima i koju je nesebično prenosila s generacije na generaciju. Tako s pjesmom Panj, kako je i naslovila zbirku, u prenesenom značenju opisuje jedan život. Život koji je rastao, širio grane, bio pun snage, cvjetao, odolijevao kišama, vjetrovima i olujama. A onda su ga otpilili te je ostao samo panj. Ali panj koji želi novu mladicu iz sebe. Mladicu koja će rasti. Koja će krošnjiti. Koja će nastaviti ondje gdje je panj stao. A mi ćemo na panju sjediti i pričati o njegovom životu. Životu jednog bića kroz teška vremena u kojima je Svijet smišljao i provodio političke i ine scenarije ne pitajući i ne slušajući bilo naroda. Vremenu u kojem kolutaju guste magle pred kojima su mnogi izgubljeni, ne mogu se ni snaći, a kamoli razmišljati kao naša Iva koja je budna. I mi se moramo probuditi jer se ovdje radi o našim glavama i glavama naše djece. Stoga ih učimo navrijeme da im srce zaigra na himnu Domovine. A Domovina je jedna i himna je jedna. Ne budimo svi smrjekovi, neka iz naših panjeva mladice veselo hrle k nebu upirući pogled jedino prema Bogu!

Ljubo Krmek