Pablo Bilosnić: Prstom u vječnost

FRAKTALAN STIH FRAGMENTIRAN PO UZORU
Pablo Bilosnić: Prstom u vječnost, 3000 godina Za dar, Zadar, 2014.

Piše: dr. sc. Igor Šipić

Ljudi koji ne slikaju i ne pišu prepoznatljivo uglavnom su sami, jer samoća nije konzumeristička tvorevina. Ulaziš, uvijek na isti ulaz, i svaki puta drugačiji, vraćaš se, očvrsnut idejnošću otvaranja svijeta, ili snubljen krvavim vrškom njegove razorenosti. Pablo Bilosnić nastavlja gnječiti to svoje staklo, zgaziti nastoji, satrti ostatke ostataka ne čudeći se da baš nitko ne odgovara iz te dubine kojoj se podao dovodeći se u opasnost morskog pijanstva što se apnejski doimlje samo korakom nedostupa. Upravo na tom vrhuncu počivamo ljudskom egzistencijom savršeno se uklapajući u tajnu zdenca s kojeg se svatko ogledan vratio nepodmiren onime što tijelo pamti kao nedovršenost – „Ništa se drugo ne događa / moje riječi izlaze / tiskane na papiru. // Razgovaram sam sa sobom.“ – a um pretvara u simbole: „I opet sam bio usamljen / u zaljevu pobjede.“ Ovi stihovi iz pjesama „Nemoj mi zamjeriti“ i „Iza mene ja sâm“ jasno napućuju na „sobu ispunjenu prazninom“, koja nije atavistička, već posve meritoran supletiv, pjesnički dorečen i dočaran.
Jedna keltska mitološka književna prilagodba kaže o zdencu Segais na izvoru rijeke Boyne: „oni koji su jeli lješnjake koji rastu pokraj njega ili pili imbas (inspiraciju) iz njih postali su nadahnuti i imali dar vidjelaca za poeziju i proricanje.“ Jesmo li mi to zaprepašteni dolaskom na svijet ili svjetina ne razumije naš dolazak? Doduše, ovdje se i ne traže odgovori – prstom je pokazano u „vječnost“ – „projicirane ne-zidove“, kao noć što u sebe uvlači dan. Kako se tematski, sa svakom novom Pablovom knjigom, širi, produbljuje ta raspuklina, taj rascjep, sitna pukotina što vodi do vječnosti i koju pjesnik naprosto proždire, sve izrazitijom postaje stihovna pomirba (i promidžba) tajne vjere zapravo ugrađene u tajnu žene. O, Bože, hoću li ikada kazati – odlazi! Ne, odlaze samo hrabri, poput ovog pjesnika, što je sve puteve do sebe spiskao u noći, još za dana rastalio sva zlata, hitnuo se potamosu, zaboden, k zemlji kleknuo, utihnuo se u sukrut – zmijsku košuljicu pjesništva – samoću u koju ga gura visoka pismenost („Slova su se bučno / formirala u rečenicu, / želim ih zgaziti / i zaustaviti pomor ljepote.“), uzrok svih zala, studioznost onog još uvijek nesmrvljenog od svijeta nesnosne tišine mističnosti žene. Raspetost je to kakva opaučena kutka, izvjesna sloboda o kojoj pjesnik samo sanja ovisan o mnoštvu hiperlabilnih fibriliteta kojima će pokušati skriti svoju samoubilačku matricu. Otud se stilski i sadržajno ne suzdržava u pokušaju zavaravanja ljepote. Njegov kreativni idiom djevičnjaka vuče ga na Picassovo modro razdoblje, da bi konačno završio u nadrealizmu postmodernizma. Tako slabašna granica nadnaravnog popušta pred realnošću u kojoj se humanistički oslikava ljudska mizerija, ljudski aspekt misije Zemlja.
Stavismo ruku na tu poeziju; u prvi čas dodir nas namrtvo mramorno zahladi, a potom nas oprži, krv poteče, topla, majčinska, gustoća willendorfska („krv životno teče / niz tvoja crvena usta“). Dosljedno rušeći dalje granice spoznajnoga, po uzoru na velikana, i njegove će tajne biti izbodene mačevima, i njegove žene boje trava, rudarskih očiju željnih svjetlosti, kompozicijski, oblikovat će ga u razlomljen, fraktalan stih, fragmentiran pojem koji izražava prikriveni erotizam zadovoljstva svakom novom ljubavi polazeći od one – život sam ti dao, život ti i uzimam. Ergo, za njega smrt ne nastupa u času umiranja, ona je već u začeću. Razlika su otjelovljen život i strah od suživota. Itifalički simbolizam koji se tu manifestira filozofski ponajbliži je Nietzscheovom ljudskom rođenju – „munji koja se rasparala nad zaboravljenim prvim stranicama knjige naše konačne povijesti“. Misao, koju je iznio u svom djelu S onu stranu dobra i zla, nutka nas da upravo kod Pabla potražimo „strah i ekstazu, osim svega manifestacije onog groma rođenja koji ponekad treba pola života da bi dosegnuo svoj subjekt.“ Jer spremnost na strah i sposobnost na ekstazu mogu vrijediti kao posredne indicije ontološke osjetljivosti na vrijeme koja je svojstvena prije svega poetskim, a u rijetkim slučajevima i filozofskim dušama. Tako svaki pjesnik, ujedno i mislilac, postaje autobiografom vlastita mišljenja – psihoanalitičarom samoga sebe. Gledano očima Petera Sloterdijka (strukturalizam kao poetska hermeneutika ili pak kritika ciničkog uma), i može, a i ne mora se ustručavati da svoje stihove predstavlja kao ispovijedi, pri čemu ustručavanja ničim nisu zaštićena od toga da sama po sebi budu čitana kao neželjena priznanja. „Onaj tko želi vidi i u njima simptome koji izdaju ono što bi tu trebalo biti skriveno, pri čemu u svakoj diferencijaciji nazora leži po jedno krizno žarište iz kojeg se može razbuktati totalni rat argumenata.“ Zaustavimo se stoga na stihovima: „Samoća je konačna … Život uvijek nađe načina da nas pretvori u samce“. Želiš li biti plodan pjesnik, zapanji svijet, ponudi mu Gospođice iz Avignona – zbirku poezije u kojoj je svijet predočen kao u razbijenu zrcalu.

Polizao sam jezik oceana
I sve brazde njegova dana.
Dok su pred mojim očima izranjali
Otoci okupani kišom,
Mora su širila svoja bedra.

Budimo otvoreni do kraja: je li to taj naš pravi krsni zdenac, gral iz kojeg pijemo dušu i tijelo? Pablov medijator nije čisti kisik, „moraš umirati udišući sumpor“. Simbolika se ne da otrgnuti od prirodnog. Priroda, međutim, odbaci sve što nije u njezinoj moći. Tko bi izbjegao tolikom pritisku mora? Što je to zvjezdoznanstvo ako ne znamo odakle smo potekli? Ipak to nije razbijeni svijet, toplo je u staklarni, Pablo!
Nomen est omen!