OTPOR ZLU S KRUNICOM I PJESMOM

(Slavo Antin Bago, Stvarni snovi, Matica hrvatska Čitluk, 2017.)

Nakon ranije objavljenih romana Račvaste staze (2011.) i Oaza vire, ljubavi i nade, evo nam i trećeg romana od istog auktora Slave Antina Bage naslovljenog Stvarni snovi. Ovaj treći oksimoronski naslov čini Posušku trilogiju. I najuobičajeniji čitalački susret s redcima u ovoj najnovijoj knjizi govori nam kako je riječ o namjeri i cilju auktora svjedočiti jedno vrijeme, evo i u romanesknoj formi. A kako drukčije već istinom i činjenicama!?

Stoga bismo mogli navedeno djelo okarakterizirati i kao roman popraćen povijesnom dokumentacijom jednog, ne tako davnog, vremena. I to ne bilo kakvog. Vrijeme je to koje je hrvatskom narodu donijelo dugo očekivanu slobodu. Na kakvom se nakovnju kovala hrvatska sloboda, najbolje govore činjenice koje se nižu kroz formu razgovornog, dijaloškog pripovijedanja na posuškim sijelima. Auktor je nastavio dobro utabanim stopama, istim ritmom kao i u prethodnoj knjizi. Malo pisme pa malo povisti, sve prošarano narodnom mudrošću, a začinjeno sočnom ikavicom.

U svom pripovijedanju auktor ne bira riječi za agresora. Nabraja njihova zlodjela kroz povijest, kako ona starija – tako i ona novijih datuma. Knjiga Stvarni snovi predstavlja svjedočanstvo jednog (ne)vremena, te nam na svojim stranicama donosi kronološki redoslijed događanja koja su bila od presudne važnosti za opstanak Hrvata u BiH, kao i stvaranje hrvatske državotvornosti. Iz Baginih sijela, na kojima se druže skupine ljudi različitih uzrasta, doznajemo kakav bijaše oblik prosvjeda i otpora na nametnutu situaciju koju su naumili srpski rezervisti dolaskom u Hercegovinu. I nije teško uvidjeti (ne)moć i (ne)naoružanje hrvatskih žitelja početkom i tijekom srpske agresije.

Posebna vrijednost ovoga romana jesu istinite informativne činjenice, te bi ona svakako mogla poslužiti i kao povijesni podsjetnik, osobito za mlađe generacije kojima su ratne strahote još uvijek nepoznanica. Gledano očima današnjeg prosječnog čitatelja, osobito nas koji smo proživjeli navedenu tranziciju iz komunističkog jarma u slobodu (u BiH kakvu-takvu), knjiga možda i ne će biti odveć zanimljiva jer će mnogi ustvrditi kako su to mogli i oni sami napisati. Naravno da tomu nije tako. Trebalo je mnogo truda, volje i duboke vjere da se izrodi Posuška trilogija. Bago je posebnu pozornost obratio temama o obrani ognjišta upravo u svom kraju što je posve normalno i očekivano. Mene osobno uvijek osupne izvorni ikavski govor kojim je knjiga napisana. Čista nepatvorena ikavica. Hrvatski govor koji polako iščezava. A tek narodne mudrosti kojima je knjiga prepletena poput paukove mreže!

Svjedoci smo kulturocida i urbicida koji je pretrpio hrvatski narod od srpskog agresora. On se nemilosrdno obrušio na najprepoznatljivije znakovlje kulture hrvatskoga naroda, upravo stoga jer je bio svjestan kako je kultura najčvršći oslonac i žila kucavica. Stoga bismo se s pravom mogli zapitati, kao što se pita i sam auktor, gdje su korijeni te bolesne izopačenosti agresorskog naroda i kojemu civilizacijskom krugu oni pripadaju? Što je to što ih tjera na ubijanje i osvajanje tuđih ognjišta, tuđih domova, i zašto im je tako siromašna duša pa bezdušno pale, ruše, siluju i ubijaju? Ne znamo, ne razumijemo jer ne dišemo u tom i takvom ritmu! Odgajani da ljubimo, volimo, opraštamo- tako kuca hrvatsko srce; nekada, danas i sutra! Zbunjuje nas, stoga, sve skupa današnja situacija među nama samima.

Dok smo zajedno ginuli, ne vidjesmo granicu između jednog te istog naroda. Kad se strahote rata zaustaviše, granična crta se poče podebljavati. I ne okrenusmo se, a nađosmo se u dvije države. Hrvatska ima nadu u kakvu-takvu opstojnost, a mi?! Zatekosmo se u političkom beznađu. Ovisimo o tome hoće li nas netko prokazati, pogoditi ili ošinuti. Nemamo niti imena za kojim toliko žudimo. Sve nam se nameće. Sve nejasno. Sve po dvoje pod isti krov. A stara je poslovica, koju je Bago izostavio, još uvijek aktualna i vrišti: „Zajedničkoj je kobili vrag odnio kosti!“

Ljubo Krmek