NEVJESTA OD BJELILA

(Na libeli od tinte, Nives Puhalo, vlastita naklada, Zagreb, 2018.)

Nives Puhalo leti već više od desetljeća po hrvatskom pjesničkom nebu. Vješto aterirajući između reklama i razvikanosti, strpljivo i dosljedno uobličava svoj poetski mozaik. Četiri zbirke pjesama i dvije knjige lirske proze, odaju nam pjesnikinju definiranog pjesničkog izričaja, pronađenog svijeta i uočljive prepoznatljivosti. Zbirka pjesama Na libeli od tinte u kojoj se emotivni naboji, ritam i refleksije međusobno prepliću i dopunjuju, gdje pojedine pjesme djeluju kao prethodnica sljedećim, satkana je od devet ciklusa: Na libeli od tinte; U krvotoku; Spužva; Prilagodio si se vremenu; U skutima zemlje; Najtvrđi je; Potraga za kamenom; Odjekuju kroz čovjeka i Elektroni blizine. Iako je zbirka pjesmotvora podijeljena na ovoliko ciklusa, ipak su pjesme u njoj raštrkane. Tako sam iščitavajući u sebi podijelio ove datosti na osobne, domoljubne i prijateljske, kao tri raznovrsna duhovna iskustva, među kojima se po najkvalitetnijim poetskim potkama izdvaja osobnost. Izgradila je Nives svoje ja kroz duhovnost te je svjesna svoje neobičnosti, kao i nemogućnosti rješavanja zamršenih situacija koje su kristalno jasne: „…Kiše bude umorne stope / prelomljene u letu / do odredišta koje se izgubilo / s nestankom nekoć sanjanih, / treperavih i snenih želja. / U nepovrat odlaze snovi, / izgledaju mi kao daleki, / bijeli brodovi / dok se prelamaju / na kursevima želja.“ (Na libeli od tinte).

Obrazovana i odgajana na modernoj književnosti, iskoračuje iz stiješnjenosti urbane zarobljenosti – iz oklopa grada, te prekoračuje skoro cijelu Hrvatsku i zakoračuje u Neretvu. Ne samo zakoračuje, nego gazi bosa po njezinim plićinama s podignutim farmericama iznad koljena, kao po zavjetu. Gazi podignuta čela ne skrivajući otuđenost i izgubljenost, jer je na panju čovjekova prirodnost i suština bitka. Hrabro gleda istini u oči, te kao rijetko tko pomno bilježi poraze, tako da je na samoj granici predaje. Već bi razvila bijeli stijeg da nije prijatelja stihoratnika. Oni pokatkad ispale koji slovometak, tako da neprijatelj nema uvid u obrambeno stanje pjesnikinje. Doduše, shvatila je Nives da tinte ima u izobilju i da je dobra za obranu, te je prosipa kao napadnuta sipa: „Tinta je složen medij; / prijenosnik riječi, / obojena voda, / snaga mora, / dubina noći…“ (Tinta)

Tinta! Modrulja! Ta nevjesta bjelila papira, s kojom se pjesnikinja poistovjetila, koja kapa iz njenih očiju umjesto suza: „Mogla sam doživjeti vječnost; / Odisej se odavno sklonio, / pa nisam imala snage tkati. / Platno je ostalo nedovršeno, / smirila sam se u osrednjosti; / umjesto suza / isplakala sam tintu.“ (Mogla sam doživjeti vječnost).  Osim tinte koju plače umjesto suza, tinta joj umjesto krvi teče krvotokom: „U krvotoku mi teče tinta, / riječna masa, / gusta rečenica, / ne odričem se pisanja, / tu su skriveni moji snovi / i tu spava / moj svijet“ ( U krvotoku). Tinta joj postaje glavno oružje.  Pjesnikinja ne bira sredstva za obranu. Udara svim čega se dohvati: ironijom, patnjom, nerazumijevanjem, samotništvom, neshvatljivošću, a kad više nema kud, kad vidi da je na slijepom kolosijeku, progovara: „Danas ako je čovjek / dobar, pošten i iskren / dobije nogom u zadnjicu / ili kamen u glavu; / na žalost, danas / ne smiješ biti iskren; evo, onako / iskreno. (Iskreno)

Određeni duhovni sadržaji, koje doživljava na svojim hodočašćima u Neretvu (sam čin putovanja, elementi subjektivnog saznanja, estetski doživljaj, upoznavanje srodnih duša) sažima i prenosi u strukturu pjesme. U tim svojim zaigranostima za mjestima, vodom, kamenom, ljudima i sudbinama traga i za nekim osobnim, unutarnjim istinama: „…Ispod zemlje udara bilo / moje domovine, / ponovno gledam / u krševite planine / kojima prolaze / željeznice, / rijeka se ulijeva u more, / more sudbine. (Potraga za kamenom) Na tim svojim hodoljubnim izletima Nives je često, htjela-ne htjela, izložena neočekivanim poznanstvima, počesto su to susreti s muškim ličnostima. No, to je ne smeta. Neretvani su u suštini dobri ljudi. Stoga ih Nives svjesno provlači kroz cijelu svoju knjigu. Nižu se imena: Frane, Stipe, Srećka, Stanka, profesora Dodiga, Mare, Milka, moje malenkosti…

Nives jednostavno zamjećuje i bilježi tražeći uzroke iz neposrednih životnih uprizorenja, kori i kritizira i na kraju u jednom zaslovu istresa sve ono što je tišti, sve ono što je nosila u sebi. Njena je ruka sigurna, a oko pronicljivo dok istražuje kako pobjeći od surove stvarnosti, od težine globalizma koja nas pritišće svakim danom sve više, od suprotnosti svog osobnog kreativnog osjećanja s onim slučajno otkrivenim i poistovjećenim u zamišljenom momku, svijetlosmeđe kose, plavih očiju i prašnjavih sandala. Pitati se (što Nives čini često) znači iznjedriti bitno obilježje sposobnosti kojoj prethode mišljenje i govor što su između pitanja i odgovora: „…Gledao si procesiju / i ljude što su se slijevali / kamenim uličicama / dok su zvonila zvona, / šutio si, / jesu li Te primijetili / kad su / izlazili iz crkve? (Prilagodio si se vremenu)

Ljubo Krmek