MODERNO NASPRAM TRADICIONALNOG

Šimun, Zdenka Čorkalo, Hrvatska kulturna zaklada – HKZ, Hrvatsko slovo, Zagreb, 2018.

Roman Šimun deseta je knjiga auktorice Zdenke Čorkalo. Svojevrsni književni dekalog. Objavljen je u nakladi Hrvatske kulturne zaklade – Hrvatskog slova kao 47 knjiga u ediciji Djela hrvatskih književnika. Već dulje vrijeme, iz knjige u knjigu, pratim pisanje kolegice Čorkalo. Osobno mislim da je Zdenka pripovjedačica koju je stvorilo određeno vrijeme (uz Bogom dani talent), vrijeme stvaranja slobodne i neovisne Republike Hrvatske tj. vrijeme prije, za i poslije Domovinskoga rata, čijim je sudionikom i sama bila.

Kao i mnogim drugim kolegicama i kolegama književnicima – suvremenicima, i njoj se nametnula potreba da o viđenom i proživljenom svjedoči perom, da to pojasni i razjasni, kako sebi tako i drugima. Potreba takovog razjašnjavanja traži od nje pisano oživljavanje prošlosti, tj. da nam u sadašnjosti otkriva bolne ožiljke prošlosti. Stoga sva njezina djela danas doživljavamo kao neku vrstu autobiografske pripovjedačke kronike o jednom određenom vremenu. U tom i takovom opisivanju osnovna joj je literarna koncepcija zasnovana na želji da opiše sliku drame, kako unutarnje i individualne pojedinca, tako i vanjske – opće drame vremena koje opisuje. Pri tome opisu uzima sebi u zadaću da na osnovu doživljenih događaja stvori literarnu fabulu, te da je obogati pojedinostima, u čemu savršeno uspijeva, i da je razvije do krajnjeg događaja zasnovanog, u većini slučajeva, realnim, stvarnim zbivanjima.
Ono što čini posebnim djela Zdenke Čorkalo jest gola istina. Ima li što teže pisati doli golu istinu?! Truditi se i s naporom hvatati neuljepšanu suštinu života u svoj njegovoj fragmentarnosti! To mogu samo rijetki koji posjeduju intelektualni manir uz čiji napor dobivamo kao rezultat fanatični kult istine. I u toj i takovoj istini otkrivamo unutarnje bogatstvo likova u svim njihovim nijansama koje samo pronicljivo i iskusno oko može pročitati i prenijeti na papir.

Novi roman splitske književnice dr. Zdenke Čorkalo oslonjen je na živo bilo stvarnosti spomenutog vremena koje prepoznajemo kao svoje i u kojemu se događaju krupne promjene na povijesnom, političkom, ekonomskom, socijalnom i kulturnom planu. Tako se u ispovjedno-memoarskom Šimunovu kazivanju zgušnjava gorka priča o tegobama ljudskoga života među više generacija jedne obitelji. Obitelji koju nas većina može prepoznati kao svoju ili iz svoje najbliže okoline. Obitelj je to s prepoznatim razornim iluzijama uslijed kojih se gubi harmonija životnog toka.

Radnja romana se događa u malom mjestu u dalmatinskom zaleđu. Počinje pripovijedanjem o Šimunovom unuku Mateju, koji zahvaljujući pomodnoj majci ne ponese djedovo ime, kako je nalagao običaj i tradicija, što naiđe na neodobravanje i zlovolju u obitelji. Modernizam nasuprot tradicije, prijelomna je misao ovog romana. Od toga čina obiteljske veze labave, dolazi do tragične djedove smrti, te u domu Šimunovih ostaje tek baka, koja rado pričuva unuke (Mateja i tri njegove sestre), kada joj to omogući svojeglava nevjesta. Uz baku, Mateja i njegove sestre pomaže čuvati i odgajati teta, tatina sestra koju je zaručnik napustio negdje potkraj studija te se odlučila vratiti u rodni dom. Pod majčinskom pomodnom palicom sve tri Matejeve sestre završit će u dalekom svijetu. Dvije se ne će vratiti nikada, a treća će se pojaviti na bakinom ispraćaju s malenom crnom kćerkicom. Redaju se ljubomora, zavist, zloba, raznorazna podmetanja pa čak i mržnja. Slijedi i očev povratak s nakanom gradnje broda ispred rodne kuće. Dotiče se Zdenka i Domovinskoga rata u liku majstora koji traži svoje dijete, nestalog hrvatskog branitelja, te pali svijeću na svakom groblju na koje naiđe. No međutim, na svakom svom putu nailazi na zid šutnje koji traje, svjedoci smo evo, sve do naših dana. Zapliću se i raspliću ljudski odnosi. Auktorica dijagnosticira tradicionalne, istinske vrjednote i njihove manjkavosti te istodobno završava roman s crnom curicom gdje se djed mora pomiriti s datošću, stati iza unuke i izaći pred mjesto uzdignute glave.

Na kraju bih ukazao na posebnu pozornost pripovjedačkom umijeću kolegice Čorkalo. Njena je rečenica intelektualna, fleksibilna, emocionalna, umjetnički snažna i komunikativna. Tjera nas na čitanje više puta, protok riječi kroz rečenicu teče kao planinski potok, živ i ritmičan, nesputan i discipliniran; sam je sebi usjekao put. Rečenice su joj lišene suvišne kićenosti i frazeoloških bljeskova, ali posjeduju svoju umnu, zaumnu i jezičnu svježinu te značenjsku punoću. Zdenka piše na originalan i autentičan način koji omogućuje međusobno prožimanje ideja kroz cijelo djelo. Ovakva književnost se ne može čitati kao štivo za opuštanje i razbibrigu, nego se naprotiv mora usredotočiti na djelo i poruku koje ono donosi.
Šimun je svojevrsna i znalački romanizirana geneza nesretnog hrvatskog usuda koja itekako zaslužuje pozornost šire javnosti. Raskoš Zdenkinog pripovjedačkog talenta duboko je pružio korijenje u nataloženom životnom iskustvu, u tradiciji, u živom tkivu hrvatskoga naroda, te se iz toga njezino pripovijedanje hrani najprobranijim sokovima. Osobno se nadam da će i u budućnosti rasti, bujati i razgranavati se na radost sve brojnije čitateljske publike. Mene osobno draga prijateljica, književnica, majčinski nastrojena Zdenka, već odavno je zarobila u svoje domoljubljem i ljubavlju natopljeno krilo. I meni je ondje dobro!

Ljubo Krmek