Ljubo Krmek – Humljanke / PROČITAJTE ZBIRKU!

GLAS  HUMSKE  ZEMLJE

Riječima koračati kroz prošlost, atavističkim zanosom oživjeti i oslikati početak, dinamičnu opstojnost u surovom povijesnom iskoračaju, i rasutost u bestrazima života, može samo onaj koji čuje krik predaka podno Hrguda.

Ljubo Krmek – Humljanke / PROČITAJTE ZBIRKU!

Pjesnik, Ljubo Krmek zasigurno je jedan od pozvanih za život po Riječi. Nadahnut kamenim slovima on i ne sumnja u njihovu trajnost, svoj zavičaj reanimira i ulaže u korice Humljanki  optočene likovnom vizurom Ernesta Markote. Zbijena, zgusnuta riječ mogli bismo reći “tvrdo pjesništvo” preslik su života predaka, života našeg. Ljubo ga urječuje u višeglasje hercegovačkog čovjeka, reski zvuk pokorničkog života.

Dok čitam Ljubine pjesme, preda mnom se rasprostire humska zemlja, ljepota i strahota njezina. Autohtoni motivi hercegovačke toponimike protkane kamenim uratcima, “biljezima” naslonjeni su uz obraz moru. Gdje je pjesnik? U “betonskoj košuljici” osupnut savješću zbog ostavljenog ognjišta, i zalogom majke Humljanke, okresuje se  riječima.

Njegovi stihovi zgusnuti su poput hercegovačkih grozdova, koji su upili svu vrelinu sunčevdana i ne mogu u zrelini ništa do darovati sladost užitka. Razaznati se u njima može sve: starohrvatski jezik, tradicijska kultura, povijest i nacionalno biće. Ne zaboravlja ni “ratnike od pera” i skromno spominje i sebe.

Kamenu, tvrdu i oporu donjohercegovačku zbilju pjesnik modificira u obilju arhaizama, lokalizama i neologizama. Kao da jezikom želi potvrditi svima koji su nas “micali” prepoznatljivost humskog bitka. Na “zemljanom križu”, usahlom Popovu polju za koje pjesnik kaže: Vječito hrvalište/ Sjetve i kletve lebde Humljanke. One su paradoksalno naslonjene životu kao golubice, ljepotice i ljubovce. U pjesmi “Humljanke” pjesnik ih uprisutnjuje kao: Božje davanje/Čednosti krepke. One nisu iz tih prostora, Bog im je udahnuo život iz kamena pa poput Meštrovićeve žene u skulpturi Povijest Hrvata stameno i otmjeno, ali i strastveno bdiju.

Pjesnik Humljanke uzvisuje do božanstva. Te golubice i vile Zastave/Nad svojom vojskom, s ognjenim očima i pletenicama koje vjetar plete održale su prostore donjohercegovačke zemlje.

Metonimičmost zemlje i žene očituje se u pjesmi Plač smilja i kovilja. Katkad je zemlja žena, a katkad žena zemlja: O spržena zemljo prelijepa gola ženo na odru. Erotizam i domoljublje trgaju “kaduljsku haljinu” njegove zemljožene.

I u podnaslovljenoj pjesmi Moja sudbina pjesnik veliča majku Humljanku uspoređujući je s planinom:

                 Kako uzvišena riječ                                           

                 Velika kao najveća planina

                 Tu preda mnom stoji

                  MOJA SUDBINA

Ta ista majka za pjesnika je vilinske ljepote i postojanja u simbiotičkoj svezi majke i zemlje.

Paradigmatski se možemo osvrnuti i na Hercegovke Ilije Jakovljevića, prozne ostvaraje o istom nagonskom odupiranju nepravdi i zlu. Opstajemo i ostajemo po nekom čudnom zakonu života u crtežu ili riječi. Pjesnik to očituje u pjesmi Badanj :

 

I da crtež

                   Na stijeni

                  Sobu ti bitka

                  Krasi

Modernizam Ljubinog pjesništva je u spoju povijesnog i tradicijskog naslijeđa u ovitku slobodnog neformalnog stiha, nad kojim možemo dugo pretraživati svetu nam prošlost otaca: Prošlost/Visi s grana (Trešnjeva). Pjesnik “debele naslage povijesti” skida i ogoljen život nudi u pjesmi. Često se igra riječima ispitujući do virtuoznosti sve njihove mogućnosti. Onomatopejizirani glagoli osobito se ističu u glasanju ptica, prirodni habitus vrjednuje u Božjoj poveznici suodnosa čovjeka i prirode (Pticopoj).

Neodoljiva je sličnost pjesničkog izričaja u novotvorbama s neumskim pjesnikom Perom Pavlovićem, neologističkim bardom.  Zbirka završava pjesmom Zavičaj koja se uz prekrasnu Humljanku pretače u Životnu stazu.

Javlja se slika Humskog kralja kojemu se pjesnik Zdravko Kordić obraća upitom: “Kako vratiti život iz pepela?” Odgovor iščitajemo u stihovima iz ciklusa Podzborište:

Isijavamo svjetlošću

                 Uzajamne strasti

Sumnje i nemiri ovog pjesnika oplođeni su ponornicom riječi koje izviru u “Zemljanom križu” natapajući ga plodnom vodom života.

Marina Kljajo-Radić