Kopkanje po dubini svoje duše

Srećko Marijanović: Oženit ću noć, Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne i Matica hrvatska Stolac, Mostar – Stolac, 2018.

PROČITAJTE KNJIGU OVDJE!

Knjigu otvara pjesma „Oženit ću noć“, po kojoj je knjiga dobila naslov: noć najveća od dama / bit će moja ljubav, jer na svekolika pitanja / jednom će mi ona / dati odgovor (Oženit ću noć, 5). Cijela ova zbirka (kao i čitav naš život) je svojevrsna potraga za odgovorima i kopanje po dubini svoje duše i sjećanjima: moja ruka zgrčena / oko čaše kuhanog vina / gdje su one noći / smrznuti potoci nemira (Kao maslina, 6). Svi smo mi rasuti na tom putu traganja, pa zaustavljeni pred nekom tajnom možemo samo kriknuti kao u pjesmi „Kao maslina“: spavati ne mogu / zato bilježim i dišem (Kao maslina, 6), nadajući se kraju muka: ipak jutro će svanuti / nadam se da neće / biti kasno (Kao maslina, 6).

Kad smo već kod naslova (i knjige i pjesme) vrijedi spomenuti da se noć (u osnovnom i u izvedenom oblicima: noć, noćas, noćnik…) javlja 29 puta (u 20 od 54 pjesme), ali se i svjetlo javlja 24 puta, kiša 14 puta, vjetar 12 puta…

Srećko veli kako „obrađuje kamen“. Klesanje nije dodavanje nego oduzimanje. Oduzme se kamenu višak da bi iz njega izišao željeni lik. Na sličan način Srećko „pravi“ pjesme. Svojoj misli oduzme širinu i zarobi je u riječi. U njegovim pjesmama nema viška „materijala“, sve je na svom mjestu, baš kao što kiša sa stvari spere ono što krivi sliku pa najednom stvari postaju jasnije; o tom čitamo u pjesmi „Zašto kiša mora znati“: učinila je skriveno i / mutno vidljivim i bliskim. Dočim neke stvari nije uputno ni iznositi na svjetlo dana: trenutak prepoznavanja / nekih stvari / bio je bolan i težak / zato kiša naših misli / mora znati / što će ostaviti / netaknuto u prašini / i paučini (Zašto kiša mora znati, 18).

A što ustvari pjesma i jest nego vidjeti poeziju, začudnost u običnoj stvari. A to Srećko zna, zna vidjeti, ćutjeti i na kraju iskazati trenutak male stvari u kojoj se prelama svemir. Primjer? Ima ih u knjizi koliko hoćete, evo jedan: zvonik drhti podne / onim reskim zvonom / mala Anja stavlja žuti cvijet / na betonski zid ispred crkve / okreće se i odlazi (Ovo sunce iz nečije ruke, 9).

Prebire autor i po prošlosti, naš život i jest samo naša prošlost i ovaj trenutak u kojem jesmo. O toj prošlosti čitamo u pjesmi „Pratedžije“: zadnji bljesak mokre lune / osvjetljava mračne staze / u malenim koracima / oči dječje svjetlucaju / dvije žene ispred / torbe nose i pričaju / neke duge čudne priče / katkad bajne / potom tužne i prestrašne / u tom moru koračanja / nešto škripne / potom prasne / u razvodnjenom krajoliku / vidim jasne oči vuka / čujem zmije kako plaze (…) danas gazim polagano / ovim jutrom, što me svojim / zvukom nosi / samo žena ispred mene / više nema / tek u magli ove zore / odjedanput čujem šapat i blejanje / negdje ispred jedno janje / zaostalo traži svoje / bijelo more (Pratedžije 1, 10, 11).

„Negdje ispred jedno janje / zaostalo traži svoje / bijelo more“ – biti i pripadati (makar u prošlosti).

Čovjek je od „povoja do pokrova“, od prvoga plača do zadnjega zvona, rastrzan na mnogo načina. O nekima se čita i u ovom pjesmama: Tu na pola puta / od zabrane do zapovijedi / izdigao se čovjek / između moranja i nemoći (Daleko i još dalje, 61). Da, između moranja i nemoći, tako ljudski. Čovjek ponekad razdire sam sebe: Bože / zašto me ovakva nesavršena / stvori / neprijatelja nemam / i sebe želim rastrgnuti / u čudu gledam / kako se moje tijelo / samo protiv sebe / bori (Ja, 57). Malo nam patnje u ovoj „dolini suza“ pa se još i sami sa sobom moramo nosati, ali očito moramo. Ili smo jednostavno takvi, od neprestane borbe za opstanak u ovom kamenju ne znamo živjeti bez borbe pa nam sve prkosno i samo sebi ponekad protivno: ovdje čak i pjesma / bez obzira na riječi / pjeva tek da živi / sebi proturječi (Hercegovina, 58).

U toj proturječnoj borbi počesto zaboravimo svrhu, zaboravimo da će na kraju svakoga života biti samo brencajuće zvono. Zanesu nas naše sanje, odjek prošlosti, uznositosti: zato volimo reći / eh prastaro nekad / kada smo sami sebi bili / ponos i snaga / prkosili i snažili / od nemila do nedraga / nikada dovoljno učiti iz toga / molimo većega / molimo bogatijega / molimo jačega / jesmo li ikada / samo molili boga? (Sin Slavena i Ilira, 48).

Jesmo li ikada samo molili Boga? Jer gore nam je doći – prema vrhu prema cilju / gdje su slutnje / gdje su sanje (Pratedžije 2, 63). A čim ćemo stati pred smrt, tu neminovnost? Autor daje zanimljiv odgovor: Kako bih mogao umirući / smijati se vježbam skoro / svaki dan (…) / ništa ne želim drugo ponijeti / u tajnu doline smrti / do taj osmijeh / neodoljiv i mazan / možda je samo slutim / tako poseban i malen / ulaznica za raj (Taj osmijeh, 17). Možda je to i dobra popudbina iz ovoga života u kojem iza nas ne ostaje puno tragova: i ništa od ove / noći zapamtiti neće / kruti bijeli zidovi / krunice pod jastucima / naše djece zdrobiti će se / u malim rukama / tek molitve ostat će / zapletene oko stola (Pobjednička noć, 20).

Prolazno sve je, a je li život tek igra u kojoj nas on potkrada i vara pokušavaju odgovoriti stihovi ove zbirke: pusti su i prazni / prostori ovoga dana / koji je nepažnjom / izgubio tebe / iznevjerio mene (Nepažljivi dan, 27). Ili u jednoj drugoj pjesmi: mada si pokraj mene znam / nikada vrijeme vratit te neće / onakvu kakvu sam te tada volio / pa i ja sam nisam onaj / što je koračao tom stazom / prepunom onoga davnoga svjetla / što ga vidješe negdašnje oči (Poslije svega, 66).

No, i uz takav život smo vezani i na njega svikli pa bismo iz njega, pored osmijeha, ponijeli šaku zemlje od koje smo stvoreni i trenutak trajanja poput cvijeta trešnje: bože oprosti mi što ću / iz svoga ognjišta kada krenem / ubaciti u moju torbu / šaku zemlje i cvijet trešnje / nek se ne mrgode / odozgor na mene / nebeske munje / i velike tvoje oči / ja sam taj grešnik / koji voli ovaj zemaljski prah / i ćuh vjetra uz dah žene / noći bez sna (Pomirenje, 19).

Ovo je peta zbirka pjesama Srećka Marijanovića kojom se on, iako već potvrđen, učvršćuje na mjesto koje nitko ne će moći zaobići kad bude govorio o suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Ivan Baković