Kameni glasi na licu zemlje / PROČITAJTE PJESME!

Krmek, Ljubo: Grudina (pjesme). Ur. Stjepan Šešelj. Hrvatska kulturna zaklada HKZ-Hrvatsko slovo (Djela hrvatskih književnika 40). Zagreb, 2012.

Pročitajte pjesme Ljube Krmeka – GRUDINA

Od iskona, pjesnici su se rađali s darom koji ih je obilježavao, davao im određeni status u društvu, prorokovali su o svijetu i čovjekovom bitisanju na Zemlji, pomjerali granice svemira, gomilali i mijenjali značenje riječi i uriječili se u vječnost, u zvijezde, vezali se i svezali za ljubav i patnju, riješili i razriješili ljepotu najviših dosega riječi koje oblikuju slike, bili slavljeni i prognani, ali ostajali i stajali na mjestima gdje drugi nisu uspijevali niti pomisliti kako bi netko mogao ostati i opstati, a oni jesu! Taj iskonski zov pjesničkog nauma, pjesničke taštine, pjesničke gorljivosti i pjesničke razigranosti u tvorbi drugog i drukčijeg, gospodari još u nekim krajevima svijeta, gospodari još kod nekih pjesnika, a između njih je i Ljubo Krmek, jednom riječju – pjesnik. Pa ako se pjesnik rađa – rođen je, ne da bude, nego već jest. U prvim dodirima s pjesmama ovog pjesnika, bilo je jasno kako je sudbinski vezan za postojbinu i tazbinu, za poputbinu i iskon u kojem pronalazi smisao i poetiku, u kojem cijeni ono što jest njegovo i u čemu i oko čega se ugibljuje njegov svijet ovozemaljski, svijet koji najbolje razumije, a to je svijet i cvijet kamena u suvatrama s bratom suncem. Tu tko propjeva u sebi nosi duh i dah izvorišta gdje prvi put obznani svjetlo očima, trzaj zraka plućima i kucaj ritma srcu, osjeti mlijeko u jeci dojke i namirisa život. Odbijajući se od kamena do kamena, jeka poprima obrise i karakter, nosi prkos i oštrinu poskokova zuba, nosi večernju blagost ulja, kruha i vina, razliva se zemljom duvana, Humskom zemljom, Hercegovom, mojom i tvojom; jer nitko nema pravo svojatati ljepotu. Grudina je to koja brani i hrani, koja othranjuje i sahranjuje, koja u tvrdom kolu vilovitom tvrdom nogom kamen ljutac drobi. Odatle ustaju pjesnici i blistaju kao kapi rose na mreži paukovoj: „U kročištu Humljaka / Glagolja / Materinska riječ“. Iz te riječi razmnožavaju se inačice, složenice, semiotičke verzije kojima uzorito vlada pjesnik Pero Pavlović, ali i mnogi drugi, mlađi i sljedbenici onoga što se pokaza kao vrijednost u tvorbi pjesničkoga umijeća, gdje lijerica zvoni kamenim kaskadama.

Autor, Ljubo Krmek, suvereno vlada tematikom koja ga zaokuplja i koja u njemu budi želju za napisati svoj doživljaj, podijeliti ga s čitateljem. I sama bol je lakša ako se povjeri prijatelju. Iz svojih vrelišta, sa svojih vatrišta, gleda pjesnik glačalno sunce, a u njemu – riječ. U tom ushitu i sam se vinuo u plavost: „Tkaju se slavni danci  — // … Živjela / Slobodna / Ehom odjekuje // Nad kninskom usponicom / Lebdi zapovjednikov lik / Stavljen na muku“.

Svoje domoljublje pjesnik iskazuje kroz povjesnice, kroz prirodne fenomene, kroz vjeru i vjerničko iskustvo, kroz ljubav prema onome što jest i što želi biti kao viteški nasljednik onih koji znadoše baštiniti kolijevku u kojoj se rodiše. Oduvijek je ovdje bilo: oteto – prokleto. Zato klikti: „PRIBIJEN NA STIJENU: O Hrvatska moja / Gladan sam te / Žedan sam te / Vuk sam ranjen / Kapljem krv“… Još je Kranjčević osjećao domoljublje kao najsvetije čovjekovo opredjeljenje, jer onaj koji nema zemlju, nema gdje posijati sjeme, osuđen je na sužanjstvo, osuđen na nemili tuđi svijet, na daljine koje često progutaju naivne pridošlice: „Na licu zemlje / Tisuću očnih duplji“. Kroz takvu zemlju putuje se stoljećima dok: „Mlad lađar / Šestari slobodu / Uskrslim Vukovarom / Soko opomene maše“ ili „U balačevoj kući / Kupa se domovina / Raskrčenim vodama“. Vode kroz kamen, preko kamena, u kamen, kao riječ u stih u rimu u misao. Skamenjuje se u vječnost mudrost postojanja, mudrost kamena koji skriva, pokriva i grije. Sve kamen po kamen, kuća; sve kuća po kuća, selo; selo po selo grad. Poteče stih bjelinama, hitrinama, doteče do mora, umori se i odmori: „Kamene kamen / Gdje raste kamika / Tvoja jedina biljka / Znam da ćeš ih kao i mene / Zauvijek u kamenjak zakameniti“.

Zakamenio se pjesnik u pjesmu, u stih, u riječ, vjenčao prstenom kamenim, i iznjedrio jednu od najboljih pjesama ove zbirke PRSTEN OD KAMENA.

Kamen je sinonim, toponim, pjesmovit slik, jeka i lik, kuća i okućnica, oružje i oruđe – domovina, milina, silina i toplina: „Dajte mi kamena // Zidat ću vam domove / Udarit ću na morske valove / Gradit ću vam hramove“. Hramove od riječi pjesnik gradi, temelj mu je kamen, snovi zidovi, krov pjesma. Gradi i ne posustaje. Kamen u glavi kamen slavi, kamen grize, kamen u nisci kamene ljepote. Sve je kod pjesnika kamen, i ona staza kojom se želi popeti, i kojom hoće, na Partenon snova, na Partenon pjesničkoga umijeća kojemu se vjekovima dive svjetovi.

Drugujući s bratom vjetrom, pjesnik otkriva svoja metafizička pregnuća u kojima pronalazi smisao i životnu mudrost: „Probudih se / Kao / Bura u kamenu // Zaigrah brdima / Suncem zagledan // Zaljuljah vapaj / Gorama / Za kišama“… U vjetru živjeti, s vjetrom se bratimiti, a ne otići, ostati stamen, ostati kamen. Za smrt se pripremiti: „Ja ne spavam po danu // Ja umirem po noći // Svake noći / Baš svake noći / Mrem na svoje oči“… Očitost metafizike jasno upotpunjuje pjesnikov svijet, a znano je kako je iz metafizike rođena filozofija, kako su pjesnici iz te filozofije postali čuđenje u svijetu kako je to zabilježio još jedan sin kamena, Antun Branko Šimić. Autor na tom tragu bilježi, gotovo spodobivo, biblijski: „I vidih žeguće kuće / I vidih trujuće vinograde // I vidih trnovi vinac / I vidih svaka ina zla // I protiva Bogu i pravdi“ ili „I vidih zemlju hercegovu u plamenu / I umiljeno molih gospodu je da bi nam pritekli u pomoć / I ne iskah zlatnih brda za se / I hotih da se uzna kako Latina pomoć ne će uzmanjkat / I vidih propast moje zemlje / I bijah ostavit sudbi koja me snajde / I ispuni se zla nakana / I moja propast ne bi samo moja“…

U tematskim okvirima ove knjige: O zemlji, O kamenu, O vjetru, O imenu, O čini… O pričini… O Končini, ovaj posljednji, peti okvir, ciklus, zbir je gnoma (16. / šesnaest), pjesnikovih razmišljanja i zabilješki o iskustvenom: „Sve što posjedovah / Sve izgubih / Sve što darovah / I sada je moje“.

Pjesme Ljuba Krmeka njegov je svijet impresija, njegova doživljajna zrcala psiholoških i filozofskih zaključaka i iskustava na vlastitoj doživljajnoj mapi svijeta. Zasigurno je kod mnogih prepoznat kao onaj koji jest, koji u svijetu pjesme i pjesnika ima mjesto vlastite poetike, a toponimi kojima se služi, njegovi su uronjeni i urođeni u njemu, bliski, i prema tome, opsesivni i umjetnički ih koristi u kreativnom pjesničkom izrazu. Rođen 22. ožujka 1969. godine u Čapljini, gdje i danas živi, pronalazi suglasje između obiteljskog i osobnog, pjesničkog svijeta koji upotpunjuje njegovu potrebu za komunikacijom, za fenomenološkim načinom komunikacije.

Fabijan Lovrić, Stara Sušica, 12. rujna 2012.