Sun. Jul 22nd, 2018

IZABRANA DJELA TOMISLAVA MARIJANA BILOSNIĆA

U izdanju izdavačke kuće 3000 godina Za dar u Zadru pokrenut je projekt izdanja Izabranih djela Tomislava Marijana Bilosnića

U uredničkom vijeću ovog projekta, prvog ovakve vrste pokrenutog u Zadru uopće, nalaze se Đuro Vidmarović, predsjednik DHK (Zagreb);  znanstvenik i književnik dr. sc. Igor Šipić (Split); hispanistica, književnica dr. sc. Željka Lovrenčić (Zagreb); slovenski pjesnik i filolog dr. sc. Brane Senegačnik (Ljubljana); pjesnik i književni kritičar Davor Šalat (Zagreb); književni teoretičar i kritičar dr. sc. Tin Lemac (Zagreb); književnik dr. sc. Boris Domagoj Biletić (Pula), predsjednik Istarskog ogranka DHK; Mato Nedić, književnik i književni kritičar iz BiH (Tolisa); te doc. dr. sc. Sanja Knežević, pročelnica Odjela za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru, koja je ujedno i urednik ovih izdanja.

Projekt Izabranih djela Tomislava Marijana Bilosnića zamišljen je u osam zasebnih knjiga. Do sada su tiskane četiri knjige: Izabrana poezija (knjiga I.), Izabrane poeme (knjiga II.) i dvije knjige Izabrane proze (knjiga IV i V.). U pripremi je knjige Izabrani haiku, inače treća po redu predviđena knjiga ovog projekta. U Izabranoj prozi objavljeni su romani „Ispovijed isuvišna čovjeka“ i roman „Listopad“. Izabrane pjesme, kao i Izabranu prozu, knjige IV. i V. odabrala je i priredila dr. sc. Sanja Knežević, dok je knjigu Izabranih poema (knjigu II.) odabrao i izabrao dr. sc. Igor Šipić. Sve knjige likovno je opremio sam autor, svojim radovima iz ciklusa crteža tušem u boji poznatim pod naslovom „33“. Objavljivanje Izabranih djela potpomogla je Zadarska županija i Grad Zadar (u periodu 2015-2018.), te autor i suradnici.

Knjiga izabranih pjesama donosi izbor iz dvadeset Bilosnićevih zbirki pjesama objavljenih u razdoblju od 1968. do 2017. godine. Riječ je o zbirkama Senza luna (1968.), Pred zavjesama (1974.), Koji jedu ribe (1975.), Apsolutni labudopjev (1976.), I društvo koje ostaje (1977.), Sužanj-riba u vodi srca (1977.), Približavanje ptica 1980.), Krilati kozorog ili ponoćne prijateljice (1984.), Ljubavnici iz Aleksandrije (1986.), Rika jelena (1988.), Znaci za uzbunu (1993.), Tigar (2004.), Odisejeve pjesme (2007.), Molitve (2009.), Kuća (2010.), Afrika (2011.), Ogledalo (2012.), Odisej (2013.), Vrt (2014.), Sto pjesama o tijelu (2017.). Knjiga izabranih pjesma uz izabrane pjesme i predgovor o izabranim pjesmama na 668 stranica donosi i pregled pjesničkih knjiga, te umjetnički portret, bibliografiju i niz fotografija Tomislava Marijana Bilosnića, te literaturu o poeziji ovog autora.

Knjiga izabranih poema u cijelosti donosi Bilosnićeve poeme Čelo za metak (1984.), Vila Velebita ( 1993.), Štit(i) slovo hrvatsko ( 1994.), Krik (2001.), Ogrlica (2006.), Vukovar (2011.), Crno je crno ( 2011.), te  Križni put (2011.). Predgovor poemama i pregled knjiga poema napisao je dr. sc. Igor Šipić. Ova druga knjiga na 456 stranica donosi i izbor iz literature o Bilosnićevim poemama (mr. sc. Božidar Petrač i dr. sc. Igor Šipić), te bibliografiju poema, bibliografiju djela i umjetnički portret Tomislava Marijana Bilosnića, kao i biografiju autora. Knjiga je opremljena i nizom faksimila i fotografija.

Knjiga IV. Izabrana proza donosi Bilosnićev roman „Ispovijed isuvišna čovjeka“ s predgovorom dr. sc. Borisa Domagoja Biletića, predsjednik Istarskog ogranka DHK, dok je knjigu odabrala i priredila dr. sc. Sanja Knežević, koja uz Igora Mandića piše i opširan pogovor ovom izdanju, te prinosi i razgovor s Tomislavom Marijanom Bilosnićem. Igor Mandić piše o „Kamovljevu kompleksu u Bilosnićevom romanu, a Sanja Knežević kroz jedno postmodernističko čitanje govori o dva romana krika, Kamovljevoj „Isušenoj kaljuži“ i Bilosnićevoj „Ispovijedi…“. Kao i ostale knjige iz ciklusa izabranih djela Tomislava Marijana Bilosnića i ova je opremljena biografijom i bibliografijom autora, bibliografijom romana, kao i nizom fotografija i faksimila. Knjiga je tiskana na 360 stranica.

Peta knjiga Izabranih djela je knjiga koju je odabirala i priredila, te popratila s predgovorom „Simbolički diskurs u hrvatskom suvremenom romanu – Identitet grada i autora“ Sanja Knežević, a donosi Bilosnićev roman „Listopad“. U izboru iz kritika donose se prikazi, osvrti i eseji dr. sc. Igora Šipića, Đure Vidmarovića, Božidara Prosenjaka, Mate Nedića, Fabijana Lovrića, Ivana J. Boškovića, te umjetnički portret TMB-a. Knjiga je opremljena bibliografijom romana „Listopad“, bibliografijom izdanja djela Tomislava Marijana Bilosnića, te faksimilima i foto prilozima. Knjiga sadrži 288 stranica.

Uvodna slika: Stjepan Jozić: Tomislav Marijan Bilosnić, 1996.

Dr. sc. Sanje Knežević uz IZABRANE PJESME Tomislava Marijana Bilosnića

POEZIJA ŽIVOTNE RADOSTI, LJUBAVI I STRASTI

S obzirom na motivsko-tematsku, formalnu ali i žanrovsku raznovrsnost i raznolikost pjesničkoga opusa Tomislava Marijana Bilosnića, kako bismo si olakšali pristup i čitanje ovoga autora valja računati i sa sinkronijskom raščlambom. Naime, riječ je o autoru koji se postojano tijekom godina umjetničkog stvaralaštva okušava u raznolikim pjesničkim vrstama i žanrovima. Piše liriku u užem smislu koju možemo dijeliti na ljubavnu, duhovnu, refleksivno-simboličku, duhovnu, stvarnosnu. Također, on već desetljećima piše haiku, ali  vrlo često pribjegava i žanru poeme kao hibridnoj epsko-lirskoj pjesničkoj vrsti. Upravo zbog žanrovske širine njegova pjesničkoga opusa u ovoj knjizi odabrane su njegove pjesme iz pjesničkih knjiga tzv. „lirike u užem smislu“.

Međutim, dijakronijska razvedenost Bilosnićeva stvaralaštva koja gotovo neprekidno traje punih pedeset godina, uvjetuje pitanje kako odgonetnuti i u kojem ključu pokušati otčitati tajnu njegovih žanrovskih i motivsko-tematskih pjesničkih izazova. Čini se nakon iščitavanja cjelokupne njegove lirike da je ključni problem njegova pjesništva – dvojan odnos prema zbilji. S jedne strane prepoznajemo postmodernistički bijeg od zbilje (ljubavna, refleksivna, duhovna lirika, haiku) te s druge strane postmodernističku ironizaciju i problematizaciju zbilje (stvarnosna lirika, fenomenološki-filozofska, poeme s bitno izraženom domovinskom tematikom). Da je Bilosnićev odnos prema zbilji ključ za temeljnu sinkronijsku razdiobu opusa pokazuje nam i tablični pregled njegova pjesništva.

 

BIJEG OD ZBILJE IRONIZACIJA I PROBLEMATIZACIJA ZBILJE
HAIKU LIRIKA U UŽEM SMISLU (ljubavna, refleksivno-simbolička, duhovna…) LIRIKA U UŽEM SMISLU

(stvarnosna, pop-kulturna, fenomenološki-filozofska…)

POEME
70-te Zario ruku u srce (1979.); Senza luna (1968.), Koji jedu ribe (1975.), Sužanj – riba u vodi srca (1977.) Pred zavjesama (1975.), Apsolutni labudopjev (1976.), I društvo koje ostaje (1977.)
80-te Potez mača (1984.), Iž (1985.); Približavanje ptica (1980.), Krilati kozorog, ili ponoćne prijateljice (1984.), Ljubavnici iz Aleksandrije (1986.), Rika jelena (1988.) Čelo za metak (1985.)
90-te Kalendar sna (1995.),

Čajni pribor (1995.);

Znaci za uzbunu (1993.) Vila Velebita (1993.), Štit(i) slovo hrvatsko (1993.)
2000-te Planina (2002.),

Velebit (2003.);

Tigar (2004.), Odisejeve pjesme (2007.), Molitve (2009.); Tigar (2004.) Krik (2001.),

Ogrlica (2006.)

10-te Osamljeno drvo (2013.); Kuća (2010.), Ogledalo (2012.), Odisej (2013.), Vrt (2014.); Sto pjesama o tijelu (2017.) Afrika (2011.), Crno je crno (2011.), Vukovar (2011.), Križni put (2011.)

 

Iz tabličnog prikaza dijakronijskog i sinkronijskog presjeka pjesničkog stvaralaštva Tomislava Marijana Bilosnića vidljivo je da autor paralelno i gotovo ujednačeno stvara unutar dualnog izazova zbilje. Pritom valja primijetiti kako dvojstvo odnosa prema zbilji uvjetuje i njegovu oniričku i stvarnosnu dimenziju pjeva. Pritom je zanimljivo da upravo u knjizi Tigar, dakle prvoj objavljenoj pjesničkoj knjizi u novom tisućljeću, prepoznajemo spajanje oniričkog i stvarnog, odnosno mogli bismo kazati spoj „egzistencijalne i kozmičke sanjarije“.  Čini se dakle da je u spajanju intimnog i univerzalnog kroz intertekstualno-ludistički modus „igre“ s tigrom, Bilosnić u svom pjesničkom životu izveo veliku umjetničku inicijaciju, pa ne čudi da mu je baš ta pjesnička knjiga otvorila vrata izvandomovinske recepcije. Konačno po Tigru 2000-te godine i uzimamo kao periodizacijsku liniju prijelaza njegove prve u drugu stvaralačku fazu. U Tigru se  autor potpuno „oslobodio“,  bez ikakvog opterećenja razigrao jezik, stih, i jedino što ga drži u discipliniranoj igri (u disciplini mašte kazao bi Slamnig!) jest središnja tema tigra koji je sve više nego li se od njega očekuje – tematski on nije doživljen kao ugrožena životinjska vrsta (osim ako ga mi izvantekstualno ne usporedimo s pjesnikom koji pripada ugroženoj „ljudskoj“ vrsti), a niti je simbol krvožedne predatorske snage. Tigar je u Bilosnićevoj knjizi pjesnik koji se igra, pjesnik koji ljubi, pjesnik koji se raduje životu, pjesnik koji ne poznaje granice ni prostora ni vremena, u metafori kazano naslovom jedne od pjesama – „Odisej je tigar“. Tigar je u svemu velika pjesnikova metafora života i pjesničkoga puta. I s obzirom da držim kako je ovo ipak središnja zbirka Bilosnićeva opusa, iz nje i možemo otčitati temeljno stilsko obilježje njegove poezije. Dakako, riječ je o metafori. Priča o metafori, dopustite, vratit će nas opet nakratko Borgesovu objašnjenju ovog za poeziju temeljnog stilskog postupka:

Ne sjećam se jesam li  vam u svom posljednjem predavanju spomenuo navod  iz kineskog filozofa Čuang Cua. On je sanjao da je leptir i, probudivši se, nije znao je li on čovjek koji je sanjao da je leptir ili leptir koji sada sanja da je čovjek. Ta je metafora, vjerujem, najkrasnija od svih. Ponajprije stoga što započinje snom, pa poslije, kad se on probudi, u njegovu životu još ima nečega snovitog. I, kao drugo, stoga što je, nekim gotovo čudesno sretnim slučajem, odabrao pravu životinju. Da je rekao: „Čuang Cu je sanjao da je tigar“, u tome ne bi bilo ničega. Leptir u sebi ima nečega krhkog i prolaznog. Ako smo snovi, pravi način da se to nagovijesti jest pomoću leptira, a ne tigra. (30)     

Nekim čudom, zgodom ili slučajnošću Bilosnić je na tiskovnoj konferenciji u Salamanci, u Španjolskoj, u rujnu 2015. godine, novinarima pokušao objasniti svog Tigra upravo tom metaforom – kazavši kako je on poput kineskog filozofa koji je sanjao leptira zapravo sanjao tigra, i odonda da više ne zna je li čovjek ili tigar. Kao što po Borgesu ova metafora nikako ne bi pristajala spomenutom kineskom filozofu, ona je za Bilosnića najprirodnije objašnjenje njegovih pjesničkih izazova. Dakle, od kada je na se navukao tigrovu kožu, on kao da se probudio u novom životu; retrospektivno gledajući od Tigra do danas, dakle u desetak godina njegov stvaralački eros nadmašio je cijeli njegov dotadanji rad.

 

Donosimo uvodne tekstove  dr. sc. Igora Šipića, dr. sc. Borisa Domagoja Biletića i dr. sc. Sanje Knežević priređene za Izabrana djela Tomislava Marijana Bilosnića

POEME JOŠ TOPLE OD KRVI ILI KROZ PUSTINJE NERASHLAĐENA LICA

Čovjek živi svoj život u snu, i u snu i umire.
Ouspensky
Piše: dr. sc. Igor Šipić

Armensko-grčki mistik i filozof, Georgij I. Gurdijev, obilježavajući početak nove duhovne ere Zapada, tvrdio je da ljudi ne percipiraju realnost kakva ona jest i nisu svjesni sebe nego žive u stanju hipnotičkog „budnog sna“. Do tih sam spoznaja i sam došao slušajući radijski kazivane stihove T. M. Bilosnića iz zbirke pjesama Odisej. Dok zvuče nadhomerovski poput ozvučena svjedoka rata u procesu „Troja protivu čitavog svijeta“, je li stoga pošteno takav stav odbacivati a priori, a poslije raspoznavati smrt kao neprocjenjivu sposobnost mistike da rasvijetli mnoge tajne, među njima i onu o „objektivnoj umjetnosti“.

Upravo to me nagnalo na odluku da se latim priredbe poema ovog nepredvidivog stihotvora, odabranih po načelu zadaha smrti, što još od antike „sažimaju svekoliko značenje, utjelovljujući emocionalnu, moralnu i metaforički snažnu liriku, pripovjedački i subjektno razrađenu epiku te snažnom unutarnjom borbom prožetu dramu“. Istodobno, pjesnik je obilježen karakterno pa ako o njegovim djelima pišemo kronološki, istom ćemo osjetiti promjene najčešće nadošle sa dvije strane: one ljubavne, kao esencije životne energije i suodnosa spram žene, te, druge, one nasilne nad društvom, tj. ljudima, što će ga u traženju novih putova slobode i samog natjerati u silne promjene okoštale poetske forme. Stoga i može postići jedinstvo različitosti koje će se efektuirati u raznovrsnosti slike života pretočene u stihovlje književnog opusa. S te strane, s Bilosnićem nije lako, nije moguće svrstati ga u jedan te isti kavez i tjerati ga u jednoumlje. To bi bio sažetak koji će i njegove poeme učiniti nedodirljivima. Njegov karakter je takav da će, berući jabuke, pobrati sve osim jedne; na stablu će ju ostaviti kao umjetnost, sjesti na tronožac i gledati ju virgo intacta s daljine i u njoj uživati. Ako nisi istinski umjetnik, u umjetnosti nemaš što ni tražiti, a Bilosnićev slikarski talent je neupitan. Usto, nikad ne ostavlja tragove za sobom, prođe i za kopitima pobriše granjem sve što bi ga moglo raskriti u njegovoj biti.

Međutim, ima puta i do njega, ima nešto što ga čini ranjivim, što kritičar mora prepoznati – toplina rukopisa, toplina lica, ona što na monitoru odaje njegovu poziciju, implicitnu slobodi majstora riječi. Taj mali djelić opstojnosti ljudskog bića, tabua društveno-lukrativnih odnosa, konvertirat će se u djela radionice triju desetljeća:

  • Čelo za metak (Mostar, 1984.)
  • Vila Velebita (Zadar, 1993.)
  • Štit(i) slovo hrvatsko (Zadar, 1994.)
  • Krik (Nin, 2001.)
  • Ogrlica (Zadar, 2006.)
  • Vukovar (Zadar, 2011.)
  • Crno je crno (Zadar, 2011.)
  • Križni put (Split, 2011.)

Zasebna knjiga poema, Hrvatska ogrlica (Zadar, 2010.), inkorporirala je djela Vila Velebita, Štit(i) slovo hrvatsko, Krik i Ogrlica. Predgovor naslovljen „Rijedak brevijar u suvremenom hrvatskom društvu“ potpisuje Božidar Petrač. Kao već ustaljeni bilosnićevski pogovor, autor niže 30 kritičkih ogleda na pojedinačne poeme, što svakako valja uvrstiti u svojevrsni hrvatski specifikum. Tomu pridodajem i osobni prinos izrečen u eseju „Neviđena interdisciplinarnost pjeva“ (T. M. Bilosnić: Hrvatska ogrlica, Zadar, 2010.), objavljivanog višekratno: Zadarski list, broj 3834, god. 16, 17. prosinca 2010., 13; Osvit, DHK Herceg Bosne, godište XVII, 1-2, Mostar, 2011, 247-252; Marulić, HKD sv. Jeronima, godina XLIV., broj 3, Zagreb, 2011, 187-190; Igor Šipić (eseji), Život na sudbini vulkana. Umjetnički profil Tomislava Marijana Bilosnića, Zadar, 2012.

Pojedinačno, pak, sud na temu poeme Crno je crno donio sam u esejuNevino suđena vatra na lomači svijeta“ (T. M. Bilosnić, Crno je crno, Zadar, 2011.), također objavljenog u tri izvora: Motrišta, Mostar (BiH), 63/2012, 75-78; Igor Šipić (eseji), Život na sudbini vulkana. Umjetnički profil Tomislava Marijana Bilosnića, Zadar, 2012; Zadarski list, 28. studenoga 2011.

Kratkom bilješkom u poemi Vukovar opservirao sam, pak, proosjet pakla, iz kojeg se, nošen takvim osjećajem, i sam pisac probija. „Nitko još tako potresno kriknuo nije, nije se tako razgolitio u snazi tragedije, ljudske patnje i kaosa. Ti si zlo raščlanio na izvor, tok i ušće, što može navući na sebe patnje svjedočenih, zastajanje daha, pa i stres tišine.“ A zapravo, te dvije rečenice uglavnom i jesu uvodom u aktualni esej koji će testirati potencijale čovjeka naspram nespremnosti odgovora božanskom prisuću, od svega još zemaljski nerođenog, do umirućeg u svom nebeskom korijenu.

Je li svijet mali za tako velike poeme ili je za toliko još hladnije oružje, podražavajući toplinu apsurdnosti iznutrice poeme? Odgovor na ovo pitanje krije se u aksiomatskom čitanju njene heraldike, samobitnosti simbola i draškanja semantike. I koliko god se ja trudio ne ponavljati se, Bilosnić je uvijek korak naprijed, pišući o stvarima koje se ponavljaju i trajno će se javljati u liku malodobnog vukovarskog dječaka, tim krupnim očima zamagljena pogleda bez suza, tom svijetu čudesnosti zamaha krila, težine stvarnosti i slobode prvoga leta. Htio bi poletjeti, ali ne može. Ma koliko god se to činilo apsurdnim, iz tih se očiju ne izlazi nesretan, već s pogledom uprtim u nebo, s nadom, dubokom kršćanskom milosti. Pjesnik koji tu sliku uspije opisati, velik je koliko i sama nesreća.

Da li bih danas nešto od svega mijenjao? Sigurno da ne bih, kao što se ne mijenja ni tržnica Dolac za leđima glavnog zagrebačkog trga, kao što nema više smisla pisati o piscu apatridu ili pjesniku ljubljeniku domovine, kao što nema smisla ni čitanje bez odmaka. Sve je na tržnici! Kupiš ili prodaš, oduzmeš ili dodaš. Zato me zanimaju još uvijek te žareće oči Bilosnićeve poeme. I držim da je baš čelo za metak uvijek aktualan i kulturno nepotrošiv prioritet, između tijela i halje svojevrsni džep, jaz spram odnosa ruke civilizacije u čovjeku i čovjeka u njenoj samoći. Doći ćemo laganim tonom do spoznaje te istine – zašto to nije način (drugima ga ne preporučujem), ali ja nemam izlaza.

*

Iz tri razloga, prvog, kako se ne bih ponavljao, drugog, jer o njoj nisam pisao, i trećeg, budući da dolazi ad audiendum verbum iz pred-domovinskog, parabolično se prebacujući u postratno razdoblje, oslanjam se na poemu Čelo za metak. Tog snažnog i dinamičnog Bilosnića, čovjeka i pjesnika punine života, njezina će iscrtkana linija podvojiti između samoubojstva i krika, između privida slobode i slobode rata. Majakovski će to izraziti ovako: „Mrzim sve ono gdje se smrt javlja i snuje! Obožavam život pa ma kakav bio.“ Ovidijeva je to razdjelnica izgona, peobrazba u tamnu i nejasnu točku plaćanja svakoga mladenaštva. Na tom tragu je veza trojca i „baruta koji još miriše“ – kobne Lilijane, ars amatorije, umijeća ljubavi, kojim će Marijan braniti sebe i svoju „poeziju dugog trajanja, izgrađenu na svijetu preobrazbe“, napućenu na „nepoznatog neprijatelja“.

Upravo to će animirati post-ratnog Bilosnića kao izrazitog predstavnika etiološkog pjesništva, pjesnika elegije čudesnosti aleksandrijskih ljubavnika, „Ovidijeve elegije iz progonstva“, ne toliko tugaljive, koliko istodobno polemičke. Duboko poznavanje ženstvenosti, senzualnosti žene i preko ljubavne strasti, što podosta kod njega naglašavam, srasti će u ovoj poemi s vlastitim iskustvom životne žestice, moguće čak i svjestan Lilit, babilonske djeve uništenja, „žene-iskušenika … ovijene zmijama-legendama“, koja, ovdje, doista simbolički, „zavodi i ubija muškarce koje sreće na raskrižjima.“ A Ovidije, Majakovski, Lilijana, s čijim imenima signira poemu, sve su to raskrižja – barut koji miriše – i kao nagovještaj, i kao iščekivanje Dolazećeg. Utoliko je tu i različit, ekscentrik, svjesno antiestetičan, spram kasnijeg razdoblja ponoćnih prijateljica krilatog kozoroga, te „surov“, spram prirode crno-crnog i sirovih strasti krika.  

Nas dvoje

ubogar-svjetlaci.

Ja – monah-brada

i monah-jeza.

Njen breščić

buket lijera.

On – lako joj spušta

ključ,

što niz pojas se objesio.

Doista, „Grijeh je ne vidjeti veliku pustoš koja tjera čovjeka da izmišlja stvari – uđe u njih i prođe, s jedne na drugu stranu.“ – u Prologu će, kako bi poeziju svjesno stavio u funkciju slobode, harmonizirajući naslove sekcija „strahova“ poeme (Prolog; Metak čovjek; Tromboni u venama; Maratonci; Ljilja, barut i ljubomora; Crvena čegrtuša; Kartice panike, svijet; Prihvatna soba; Završna pjesma). Naravno, spram integriteta samog djela, koje, „uz šamar javnom ukusu“, nastoji stvoriti potpuno novu poetiku, majakovska umiješanost stiha socijalne agitacije, traži i odgovor na vrijeme u kojemu pjesnik piše. Na hvat od prozorskog stakla, udarne vijesti promjena već donose Bilosnićeve vlastite kovanice i dotad nepoznate metafore, kako bi odgovorio urbanom i „revolucionarnom“ razdoblju federativne hrvatske povijesti. Uostalom, nisu nepoznate njegove sposobnosti retoričkog pjesnika da se izravno obrati širini auditorija, a niti je, poput Vladimira, nesklon izraziti svoj „živac“ spram pjesme mitinga.

Očito, u Majakovskom vidi možda prije sudruga nego uzora, scenski se upuštajući polako u uvođenje biblijskih motiva na zasadama postmodernih ideja. Oba su ljudi protesta, buntovni i dinamički prirođeni shvaćanju života, koliko su i inovatori, „ekstatičnog tona, eksplozivnog jezika“, u političkim prilikama zatvorenih sustava, neobični pjesnici. „Bogorodice, kmetski ti prilaze skakavci. Gonitelji ne sustaju, žrtve u smrt umakle … Što može biti čudesnije od zbunjenosti! Od vjere ništa teže.“ Dakle – 1984. je! „Oholi neboderi izdali su mogući red. Blebet-civilizacija zvoni. Naša zadovoljna braća raščetvorila svijet, križ i zvijezda.“ Čitatelj je doista zbunjen na već prekoračenom pragu njegova postmodernizma: „Kada se sve smrači, kad radnici treće smjene upale strojeve, a žene razvežu kose, kad otpočne ples noćnih ruža – pišemo. Ispitujemo svoju raku, ruku, iz ilovače mijesimo novoga čovjeka. … Spasi nas Bože jaganjčeve krvi, svake žrtve, i rajskog mira – na križu zasluženog.“

Osobitost ove Bilosnićeve poeme doista svjesno razbija tradicionalnu ritmičku strukturu stiha, poženjujući sve oko sebe što pepel sivila onomadnjice raspravnog smisla čini logikom poeme. I ovdje je zasjao taj skitalački, „zvjezdani jezik ruskih futurista“: „Postoje pjesnici zornjački i pjesnici sutonski, već prema svojoj boli, pod nepomičnim svodom zvijezda, već prema ljudskom redu. …. Daleko si me pozvao – visoko. Ugrabljen sam međ’ tisućama koji spavaju.“ Da, doista je to bila nova škola, stihovi što, dakako, rađaju sve većom samoćom pjesnika, „živi pozajmljen“. Zato između halje i golog tijela taj svojevrsni džep, gdje samo ruka može povezati svjetove, „leći kao s mužem“, kao nova ljubav kojoj „već jačaju i noge“. Eklatantno će to povezati stih – „Ruke su nam stvorene za riječi, usne za udarce.“

Stvarnost agitacije već se duboko zarila u društvo, pa pjesnik ne propušta prigodu poentirati: „Ne znam, druže, u što se preobražavaju riječi dok ih izgovaram. Ali imam potrebu da ih otpravim, da te dotiču … Ako posustanemo, ili, ako nas spriječe, već nas čekaju maratonci.“ Kao „proleterski“ pjesnik, „novca nema, a pjesme ne piše“, pa se zapravo ništa promijenilo nije. „Grobovi – domovi su svake domovine“, stoga će do kraja čekati da se pojavi taj „dan škriljevac“ – „doći će bez omota – neposlovičan dan, bez ustanova i arhitekture.“ Dočekao ga jest, ali se, nažalost, opet u njemu nije ostvario. Zateći će ga u stihu: „Ako ove riječi zaškripe, prije nego postanu osovina svijeta, one su samo gvožđarija koja čeka presu.“ Zaistinu fenomenalan nagovještaj skorog Domovinskog rata, ali i zbivanja nakon njega. I tu leži cijeli problem ove poeme: „jača je sumnja u ljubav od vjere u smrt.“

Od žanrovske ekliptike spjeva, ovdje ćemo sve naći osim zakašnjele drame. Zato govorim o paraboličnosti. Ako ju negdje u ovoj poemi treba tražiti, onda je upravo ona taj simbolički futurizam koji će se prenijeti i stići sa stanjem Bušićevih proročanskih riječi mnogo kasnije. Drama se događa danas u Bilosnićevu srcu. Nije li to svojevrsna homilija kojom nismo danas u stanju objasniti pojedine sustave i procese, a nekmoli poruke Svetoga pisma? Ta ista drama danas pogađa sve ljude čista srca, siromašne, obespravljene, braniteljski obezglavljene, i one s ponosom i one za njega izgubljene. Pjesnik je i danas stradanje, kao što je i stradanje vječna književna tema. Elitizacija na svim razinama društva, pa tako i u književnosti, danas više nije kriterij selektivnosti ponajboljih, nego strogih pravila igre pripadnosti. Inače, u suprotnom, izgoriš od vlastite šibice, mladosti koju si stavio u funkciju zrelih razloga hrvatske slobode, „kao nekad «mudra luda» ukazujući na korov i kukolj, ne osuđujući, ne prokazujući, nego gledajući kako iz njega izvući zdravo sjeme.. („Korov i kukolj“ (kolumne), Zadar, 2017.). Baš tu će šibica dogorjeti: „Uostalom, što čovjek još može izgubiti ako kaže – «Car je gol». Gubi samo šutnjom i pognutom šijom. Gubi ono najbitnije – dostojanstvo. Dok i korov i kukolj cvjetaju ruku pod ruku.“ To je pravi Bilosnić – proročanski. Proročanskima su se pokazale i pariske riječi! Spram svake ostvarene slobode stoji kukavičluk!

Na pravcu nisu problemski zadane dvije točke, polazište i ishodište, naš dolazak na svijet i silazak s njega, problematično je ono između, pravac, naši životi, Mondrianova polja boja opasana vertikalama i horizontalama križa. Zašto se ubijaju pjesnici, zašto svi oni koji ostvaruju slobodu? O tomu razmišljajte čitajući ove poeme još tople od njihove krvi, kojom kolaju Bilosnićeve riječi. Ni ljubav više nije ista. Iste su samo žrtve!       

*

Danas najveći umovi svijeta astrofizike shvaćaju da, sve što idu prema sitnijem, to najsitnije, nevidljivo golom oku, nije ništa materijalno. E, tu je ideju Bilosnić ugradio u svoje pjesništvo, poglavito u posljednjem izdanju zbirke „Sto pjesama o tijelu“ (Zadar, 2017.), gdje doslovno atomizira prostor-vremensku postmodernost utemeljenu kod njega na tradiciji helenofilije. Na zemlji je to pustinja, a Bilosnić je davno shvatio kako najbolji stihovi dolaze iz njene dubine, danju užarene, noću pothlađene. Pogledate li to lice preobraženo u pjesan, nikada ga nećete naći hladna. Iz te topline izvući će i svoje arkadijsko uvjerenje, shvatit će zašto je u pustinji sve okrenuto k religiji, razumjet će da u dubini pustinje ima života. Lijepo je imati ponoćnu vatru za prijatelja – autentičnost života bez premca u rukama pisca. Čitajući nanovo, poglavito one asocijalno destruktivne poeme, kao što su Krik, Vukovar i Crno je crno, dadu se lijepo zapaziti natruhe savjeta, ne onima koje je rat, već ljubav unesrećila, ne onima koje je društvo jednoumlja, nego ljepota unakazila. Kasne oni što bi ugušili jedan raskošni pjesnički defile kroz hrvatsku recentnu književnost, kasno je: sve rođeno iz kore jajeta mora biti grijano, nužna je toplina majke, bila ona starica, bila domovina, zavičaj, iz tog će gnijezda izići bezbroj malih žutih franjevskih stvorenja, koji će izrasti u neku novu povijest pustinjske oluje.

U kritičke književne ispise nije uobičajeno unositi intimnost subjektivnog osjećaja, ne toliko prema samom djelu, koliko prema njegovu autoru. Međutim, riječ je o odabranim djelima što nikako ne može isključiti utjecaj kontrole dobrog poznavanja njegova karaktera nad općim vrednotama djela. U tom smislu, da bismo razumjeli Bilosnića, ponajprije onoga iz rane faze života, potom i onog sazrelog u patridnosti one jedine jabuke stabla, moramo krenuti u sasvim drugom smjeru. Zato su raskrižja bitna. On govori, naime, o onomu što uopće nije napisao, kazuje o onomu što u knjigama ne piše. On govori o paradoksu arabeske, u koju je pustinja ugradila život beduina, ne govori o sindromu materijalizma zapadne kulture, već o onomu što pustinja ne daje i u svojoj jednostavnosti ne može dati. On ne pjeva krunama optočenima dijamantima, već rudniku Afrike kojemu su oduzeli vid i iskopali oči. On je trubadur, pjeva „kraću, živahnu, ukrasnim tonovima protkanu kompoziciju s kapicioznom igrom tonova“. Njegova spjeva nije u kazaljkama sata, njegova je poema nestvarno vrijeme. Ništa od toga ne piše, kad drugi, treći, četvrti, bilo koji put čitate krikove, vukovare, crnine modernih društava, nositelja tobožnjih futurizama, zajednica napretka, koje nas suicidno vode u doba pametnih telefona. Majakovski zacijelo nije mislio na Čovječanstvo koje se ne razara bolestima, već virusima. U pustinjama, iz kojih Bilosnić crpi blago nijansirane arapsko-trubadurske tonike, to svakako ne piše. Ne govori o pokvarenosti društva, ali će razarati pustinju, čovjeka u čovjeku, otkrivajući njegovo pravo lice u pogromu neviđenih razmjera s kraja 20. stoljeća. On ne kazuje o sudištu, Justiciji koja potkrada na vagi, zabija mačeve u leđa svoje djece, on piše o sudu pustinje, koja mirno čeka, iščekuju sudbinu presude. On zapravo pjeva o čelu za metak kao budućnosti, kao ispijenom otrovu, razumjeli mi to ili ne. Ne pjeva o licemjerstvu moćnih država, niti kvantumu moćnika, pjeva o drskosti pustinje da nam još uvijek uopće ostavlja mogućnost njegove procjene.

U TAJNOVITU ZNAKU BIJELE RIBE

Piše: dr. sc. Boris Domagoj Biletić

Tekst „Ispovijed isuvišna čovjeka“ – koji je već uz prvo izdanje, daleke 1985. godine,

podnaslovno žanrovski određen kao „roman“, piše tada ni četrdesetogodišnjak i pjesnik već

znatno afirmiran unutar, ali i izvan granica hrvatske književnosti, diljem područja kulturâ i

jezikâ nekadašnje države.

Bjelodano iz cijela teksta i svakoga ulomka uzeta pojedinačno, djelo je iz pera izvornoga pjesnika, a drugo, čovjeka koji (i tada) svodi neke račune sa sustavom i njegovim

izvršiteljima. Kako ih svodi? Na jedini mogući način a da mu djelo ugleda danje svjetlo: piše

zgusnuto i kao u vrućici, metaforički nabijeno, poetski naglašeno slikovito, alegorijom

zaodjenuto, na tragu poetike promicateljâ tzv. konotativne književnosti. Ovo posljednje tiče

se naraštaja hrvatskih proznih i dramskih pisaca rođenih početkom ili sredinom 1930-ih koji,

nakon iskustava raznih, osobito onih oko Hrvatskoga proljeća, pribjegavaju neizravnijem

diskursu. U poeziji pak u tom smislu asociram, primjerice, znameniti amblematski stih

iznimnoga pjesnika („Veliki smo milijunski brod / koji ne kani odustati“), a u prozi još i štivo

naraštaja tzv. hrvatskih fantastičara, generacijski blizih Bilosniću, ali samo generacijski.

Uz prvo izdanje „Ispovijedi“ sažeto je i točno pisao Igor Mandić, pa se nakon toga

usput citiralo i navodilo poneko kritičko mjesto, uglavnom podvlačeći i naglašavajući

njegovu, recimo spretno-sretnu, sintagmu „Kamovljev kompleks“. Krešimir će Nemec, pak, u

vrlo kratkome, skromnom ulomčiću svoje „Povijesti hrvatskog romana“ (od 1945. do 2000.)

Bilosnićevu junaku pripisati – nihilizam, bogohuljenje, „programatski“ prijezir, anarhizam,

negaciju, ironiju, psovku, revolt, duševnu bolest…, zaključivši kako piščev „isuvišni“

„prestupa sve norme ‘pristojna’ govora“. Držim da se znanstvenik na spomenutu referentnome mjestu mogao, pače trebao, opširnije pozabaviti ovim djelom.

Čak ni Mandić svojedobno nije prepoznao bitnu citatnost, doslovnu, jedne Lennonove

davne pjesme („God“), koju Bilosnić ovdje gotovo cjelovitu „samo“ inkorporira kako bi

poantirao o svojoj vjeri – nevjeri. Riječ je o jednomu od ključeva za razumijevanje

svjetonazora Bilosnićeva aktanta. To je mjesto koje u T.M.B.-a završava ovako: „Ja ne

vjerujem u Beatlese…“ Zatim slijedi niz o tomu u što isti vjeruje. Takvih mjesta u ovome

tekstu nije malo, naprotiv, jednako kao ni stvarnih protagonista i onih koji su plod literarne

fikcije, baš kao ni realnih, gotovo sam uvjeren, autobiografskih podataka, životnih iskustava

autorovih, i onih drugih, čiste knjiške konstrukcije situacija i stanja piščeva junaka, njegova

„alter ega“…, bez imena i prezimena, bez osobina, bez karakteristika i svojstava, osim

pobune radi pobune, nagonskih reakcija, otpora svijetu, svima i svemu oko sebe, kojeg valjda

jedino libido ispunja i ne razočarava.

Glede (auto)biografičnosti/“(auto)biografičnosti“ autorovih rečenica, središnjom

držim ovu Mandićevu ustvrdu: „No, u tekstu kojemu je ovo pogovorno slovo, izričito nije riječ o autobiografiji, pa ‘isuvišna čovjeka’ zaista ne bismo trebali izjednačavati s T. M. Bilosnićem.“ Čemu onda ‘ispovijed’? Ako autor skriva vlastitu u liku kojemu ne daje ni ime ni prezime, niti suviše ostalih odrednica potrebitih za identificiranje vremena i prostora, zar on ne traži samo alibi za lažno ispovijedanje?“ Ne bi se reklo. Naime, prebogat je svijet referenca i asocijacija koje sadrži i na koje upućuje predmetnotematski ili tematskomotivski svijet knjige: književnost, glazba, film, zemljopisni prostori fikcijskoga i stvarnoga putopisanja, doslovna kretanja kroz vrijeme i prostor ili pak „samo“ stranicama svoje i tuđe literature, tu su konotacije na međunarodnu i, još više, tadašnju domaću političku praksu, nevesela iskustva pojedinca i (njegova) naroda, obiteljsku prošlost, na povijest „isuvišne“ (kao da suvišno već nije dovoljno isuvišno!) jedinke i jednako takva kolektiva izložena vjetrometini Velike povijesti, njenim nekarakternim protagonistima, tvorcima i provoditeljima. Sve to govori i u prilog otvorenosti književnoga teksta stilskom pluralizmu, intertekstualnosti i intermedijalnosti o kojima će tek kasnije više progovoriti književna teorija i povijest.

Od prve, poetički jasno programatske rečenice: „Jebi ga. Razmišljati kako početi

pisati, jalov je posao“, pa do posljednjih: „ – Gospon, kaj radite? / – Jebem, gospođo! –

odgovorio sam“ –  autor ostavlja privid romaneskne strukture lišene „jasnog“ koncepta i ideje.  Naime, čitatelj prati nadrealni tijek piščeve svijesti, s mnoštvom usputnih rukavaca, asocijacija, krhotina stvarnosti i okrhaka svijesti pod naletom nebrojenih senzacija društvene, političke, privatne, obiteljske i ine stvarnosti i povijesti, odnosno, literarnih iskustava jer, očito, sve i sva može postati literaturom. Tu je činjenicu, desetljećima ranije negoli je to danas (i teorijski, a ne samo književno praktično) razvidno, ovaj autor osvijestio i posegnuo za svojevrsnim eksperimentom, ne prvi, ali u ono vrijeme kao rijetko odvažan pisac, u znaku Mandićeva zaključka o „duhu epohe“ koja „povremeno revitalizira“ tzv. Kamovljev kompleks. Ovdje nipošto nije posrijedi eksperiment radi eksperimenta; da je tomu tako, ovaj bi roman bilo odavno mrtav koliko su mrtve čiste književnopovijesne činjenice, a nije. Bez obzira što piše u „duhu epohe“ on nije samo nekakva činjenica iz zaboravljene ropotarnice konzumiranih pa zauvijek zaboravljenih kritičkih i čitalačkih iskustava jedne generacije.

Samo, danas više ni takvo štivo ne može biti šokantno! Zato nije nevažno

kontekstualizirati ovaj Bilosnićev tekst, jednako kao što bi današnjim čitateljima, osobito

mladima, ovo djelo trebalo približiti ponekim tumačenjem, fusnotom, bilješkom,

objašnjenjem… Dva mi se mjesta čine posebno znakovitima. Držim da ova, sve u svemu ipak koliko-toliko koherentna proza, uzmimo na mjestima gdje kao usput tematizira, primjerice, šahovsku igru, donosi ne baš posve sramežljivu kritiku totalitarizma – koliko je u vrijeme svoga nastanka i objavljivanja usred komunističkoga jednoumlja to mogla činiti eksplicite; npr.: „S druge strane izgledalo je da sam izgubio slobodu. Znam da ćete se ovom nasmijati i da to glupo zvuči. Svi glupani danas govore na sva usta kako su izgubili slobodu, to je postalo dio prestiža. Naprosto, šik je izgubiti slobodu. Ali meni ni sad nije jasno kako se to događa, kako se može izgubiti sloboda. Ubijte me, ali mi nije jasno. Sloboda nije novac, nije kuća, sloboda nije kaput, ona nije nikakav nakit, pa da je možeš izgubiti. To bi bilo isto kao da mi netko kaže da je izgubio misao. Kako se uopće može izgubiti misao, pa makar popizdio. Možda jednu misao i mogu zametnuti, ali sve one ostale, bezbroj onih koje još i ne slutim, kako njih mogu izgubiti. To se ne može dogoditi, i neka me nitko ne zajebava. Nitko.“

Komplementarno netom navedenu jest ovo mjesto: „Kao i sva moja generacija,

prozebla i daleko od snivanja, bezimena i žalosno bljutava, prosjačka u slavi otaca, nisam ni

ja imao dovoljno pameti. Bilo je to i dobro s obzirom na okolnosti, pa i na to što sam mladost

naizmjenično provodio u očevu domu i praznim sobama šutljivih stanodavaca u tek

oživljenom gradu. Sve do tada savladano, otkriveno, spoznato, pobijeđeno u oluji, naraslo u

pobjedničkom vremenu, nije mi predstavljalo ništa. Stjegovi koji su stoljećima vijorili u

bludničkoj laži, na horizontu maglenih prikaza vremena i prostora, meni nisu samo

predočavali sliku neminovna ratišta. U svemu sam morao počinjati iznova, iako misleći da sve znam.“

Tko je živio (u) ono vrijeme, njemu ne treba tumačiti kako su aparatčici cenzorskim

sitnozorom čitali, iščitavali i „tumačili“ ovakva mjesta, dovoljno da piscu u najmanju ruku

začepe usta, a knjigu onemoguće na putu prema mogućim čitateljima. Nadajmo se da će i sutrašnjim recipijentima, uz nužnu pomoć teorije i kritike s pripadajućom i prikladnom aparaturom, ovaj tekst moći biti posredovan kao svjedočanstvo o jednome vremenu i prostoru te osebujnom pojedincu. U nekim dionicama, gotovo tri i pol desetljeća nakon prvoga objavljivanja, ova proza očito još uvijek može biti zanimljiva i poticajna.

Koliko svako vrijeme dopisuje, a koliko briše teksta i tekstu, osobito ovako „ranjivu“ i

„otvorenu“, kakav je i njegov središnji akter, o tome će suditi neko buduće čitalačko i životno

iskustvo. A što je i/ili tko je Bijela Riba, taj simbol, motiv, simboličan motiv, motivski simbol…, zacijelo stanovita „provodna nit“ ove proze, ostaje zadaćom sutrašnjim tumačima koji bi se, bude li ih, eventualno osmjelili temeljitije upustiti, proniknuti u pr(a)ve razloge i dublji smisao egzistencije „isuvišna“ čovjeka. Takvima nijedno vrijeme ne oskudijeva.

SIMBOLIČKI DISKURS U HRVATSKOM SUVREMENOM ROMANU:

IDENTITET GRADA I AUTORA

Grad – to ste vi.
(S. Glavašević, Priče iz Vukovara, 1991.)

Piše: dr. sc. Sanja Knežević

Misao da se povijest naroda i povijest civilizacija istinitije iščitava iz književnosti, nego li iz činjeničnih, arhivskih zapisa nimalo nije nova. Kada je iz utrobe skloništa u razorenom Vukovaru tijekom studenoga 1991. godine,  Siniša Glavašević pisao i putem radija svakoga dana slao lirske priče o jednostavnosti dobrote i ljubavi, kako bi ohrabrio svoje sugrađane koje su vukovarske katakombe podruma i skloništa sakrivale od svakodnevnih stostrukih granatiranja, nije ni slutio da će njegovi zapisi postati književni znakovi mira na kraju krvavog europskog 20. stoljeća. Simbolikom i metaforom Glavašević je prodro u dubinu ljudske jednostavnosti. Riječi o gradu, u kojem doslovno nije ostao kamen na kamenu, iz ustiju čovjeka koji je izgubio sve materijalno, a tjedan dana nakon što je napisao posljednju priču izgubio je i sâm život, doista djeluju istinito i stvarno: “A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.“ S jedne strane rat u čovjeku budi sva njegova najtamnija animalna svojstva djelovanja, a s druge, otkriva veličajnost duha, pouzdanje u transcendentalnu stvarnost. Stoga je razrušeni grad, čitav i sačuvan ostao u čovjeku, njegova arhitektura kao i njegova sveta mjesta ostala su živjeti u ljudima koji su svoje živote gradili unutar rastera njegovih oblika.

***

Rat u Hrvatskoj, ali i šire na tlu Europe, nije prouzročio katarzu postmodernoga društva, dapače, ono je zapalo u traumatično iskustvo relativizma. Očišćeno od tekovina visoke civilizacije, kultura je ustupila mjesto potrošačkome mentalitetu i masovnosti. Književna su gibanja, također, nastavila trend tržišne kulture. No, društvo se u cijelosti u velikoj završnici postmoderne u posljednjim godinama 20. i uvodnim 21. stoljeća ipak procijepilo u dva pola – jedan okrenut civilizaciji materijalizma i kultu tjelesnosti, a drugi okrenut religiozno-dogmatskom fanatizmu.  Zamjetna podvojenost civilizacije s praga 21. stoljeća otvara pitanje – živimo li u završnoj etapi postmoderne kulture ili smo već otvorili vrata nekoj novoj kulturi koja zauzima prostore potrošene zapadne civilizacije. Postmodernu kulturu obilježili su razgovori o velikom kraju – umjetnosti, znanosti, stoljeća i planeta, pa je u tom smislu razdoblje kraja 20. stoljeća bitno obilježeno eshatološkom mišlju koja svoju projekciju u stvarnosti pronalazi u ratovima, od onih na tlu bivše Jugoslavije, do novih ratova 21. stoljeća u Iraku, Afganistanu, Gruziji, ali i diljem afričkoga kontinenta. U tom smislu i Franjo Grčević zaključuje: „U različitim pokretima i tendencijama postmoderne (dokumentarizam, postmoderna-znanstvena fantastika, pornografija, narkomanija, pomodne religiozne kulture i sekte, orijentalizam, narcizam, neonacizam, neoboljševizam, ekologizam…) udio eshatološke svijesti jasno je vidljiv i teško je poreciv.“ Eshatološka (pod)svijest zapadne kulture očituje se  u krajnostima – apsolutnom užitku jednoga dijela svijeta i apsolutnoj patnji drugoga dijela. Vođeni mišlju Franje Grčevića za postmodernu bi se doista dalo kazati da je razdoblje rekapitulacije kulture civilizacije, ili kako je on sâm zapisao –  „vrijeme dovršenja moderne shvaćene u širokom značenju riječi kao velike antiteologije ere trijumfa humanizma, racionalizma i znanstvenotehničkog uma oličenog u industrijalizmu, elektronici i društvu obilja materijalne potrošnje“. Naslutivši u kojemu se smjeru kreće civilizacija Carl G. Jung isticao je da je „čovjeku potrebna evidencija o njegovom nutarnjem transcedentnom iskustvu koje ga jedino može sačuvati od neizbježnog srozavanja u masovnost“.  Hoće li i svjetska kultura globalizma odgovor na svoju potrošnost potražiti u transcendenciji? Ako je 20. stoljeće obilježeno negacijom Boga u Nietzcehovom smislu, može li se čovjek na početku 21. stoljeća vratiti svojoj prvotnoj slici koja je u biti božanska? Na vrhuncu civilizacijske dekadencije, a što razdoblje postmoderne  zasigurno jest, jedan od mogućih izbora daljenjeg razvoja zapadnoeuropske kulture kojoj pripadamo jest povratak  spoznaji slike Božje u sebi. Dekadentno stanje svijesti, odnosno stanje svijesti „velikoga prijelaza“, odbija uzročno-posljedičnu logiku  pa se u tom smislu vraća arhetipskom jeziku simbola, a jezik simbola zapravo je jezik slika.  

Kada je riječ o književnosti vrijedi svojevrstan postulat kako u romanesknom književnom izričaju  lirski element prevladava nad epskim, jer velike smjene stoljeća, kao što je primjerice bila smjena 19. i 20. stoljeća, u pravilu su obilježene dekadencijom. Nostalgična slika izgubljenog raja iščitava se u mreži  arhetipskih slika povijesti čovječanstva što potvrđuje i Mircea Eliade kada kaže: „Bježeći od svoje historičnosti, čovjek se ne odriče od svoje kvalitete ljudskoga bića da bi se izgubio u ‘animalnosti’; on ponovno pronalazi jezik, a katkad i iskustvo nekog ‘izgubljenog raja’“. Rat je najzorniji primjer ljudske „animalnosti“, apsolutne dekadencije i vrhunca eshatološke misli, stoga ne čudi da je za ugrožena pojedinca suptilna duha u apsolutno dekadentnom i apokaliptičnom osjećanju vremena kakvo je rat, najsigurnije utočište iracionalno – slika, simbol i san.            

U tom svjetlu promatramo najnoviji roman Tomislava Marijana Bilosnića – Listopad, nastao tijekom 2006. i 2007. godine, a objavljen u svibnju 2008. godine.  Premda je tematika Bilosnićeva romana osobno iskustvo rata, on tek djelomično nastavlja poetiku hrvatskoga ratnog romana ili „nove ratne proze“. Naime, roman Listopad koncipiran je u osamnaest simboličnih poglavlja u kojima autor opisuje jedan ratni dan. Poglavlja su zapravo sati 5. listopada 1991. godine, najtežega dana u obrani  Zadra, grada s kojim se autor simbolički identificira i na tjelesnoj i na duhovnoj razini. Dakle, Bilosnić nastavlja poetiku hrvatske ratne proze tek unošenjem autobiografičnih elemenata, gotovo dnevničkih zapisa, ali ne nastavlja i njezinu narativnu poetiku koju je Krešimir Nemec pišući o romanu 90-ih godina definirao riječima:  „Činjenica da je pred nama svijet viđen očima ljudi koji su sve to doživjeli osobno, na svojoj koži, daje diskursu rata osobitu snagu i težinu. Pritom se u poetičkom smislu često približujemo konceptu „neizmišljenih romana“, romana istine i „preslikane zbilje“, odnosno romana-dokumenta i romana kronike koji u modeliranju zbilje posuđuju narativnu strategiju tzv. novog žurnalizma.“  Valja pritom spomenuti da se u dokumentarnom tipu pisma okušao cijeli niz autora koji su rat osobno proživjeli i svoja svjedočanstva zabilježili objavivši ih tijekom ili po samom završetku Domovinskoga rata. Nitko se pritom nije bavio ratom kao velikom temom o borbi između dobra i zla, rat je u hrvatskoj književnosti izazvao pitanje vlastite tragedije, otkrivanje vlastite spoznaje o ljudskoj istini. Gotovo sva beletristička djela  koja su napisana u hrvatskoj književnosti o Domovinskom ratu objavljena su do 2000. odnosno 2001. godine, u novom tisućljeću Domovinski rat u književnosti, ali i društvu postao je tabu tema. I Bilosnić je 2005. godine u romanu Kolac u rijeci Zrmanji diskursom stvarnosne proze opisao posttraumatsko ratno stanje smjestivši protagoniste u zatvor.   

Danas ni svjedoci i sudionici rata više nisu u stanju potvrditi njegovu prošlu zbilju, i u kolikoj je mjeri ona izmanipulirana. Je li onda s pravom prešućeno pitanje može li književnost potvrditi istinitost zbilje? Dubravka Oraić Tolić razlog priklanjanja hrvatskih književnika dokumentarnosti s jedne strane, i u nešto manjoj mjeri otklon prema intertekstualnosti s druge strane, pronalazi u virtualnoj postmodernoj kulturi. Ova će autorica suvremenu hrvatsku prozu 90-ih i početka 2000-ih godina okarakterizirati kao „izazov zbilje“ jer: „Zbilja, faktografija postoji, ali se njome, kao u genskoj tehnologiji, može manipulirati. Ono što su tvrdile postmoderne teorije, sada je postalo svakodnevnim iskustvom: zbilja i istina plodovi su diskursa, nekih priča i neke moći, koja na svoj način vidi zbilju, a zatim to viđenje institucionalizira kao istinu.“ Doista, više ne postoji istina ni kolektiva ni nacije, nije čak vjerodostojna ni osobna istina, premda je ona jedina proživljena. Sve što egzistira izvan vjere u svoju intimnu istinu podložno je relativizaciji, stoga je na početku 21. stoljeća posve jasna ljudska podsvijesna glad za pronalaženjem nove slike svijeta, nostalgične slike izgubljenoga Boga.

Bilosnić je svoj ratni bedeker čuvao punih petnaest godina, sve dok u sebi nije prevladao traumatsko iskustvo rata. Vjerojatno u odmaku k postizanju zrelosti kao i u samom duhu vremena nalazimo razlog njegovoj bitno simboličkoj koncepciji romana. Simbolizam u ljudskome životu, a time i u književnosti postoji od kada je ljudskog uma i pamćenja, premda se kao potreba nameće  u pojedinim povijesnim momentima sklonim apokaliptičnoj misli. Simbolistička se proza po F. Grčeviću „prilagođava prevlasti lirskoga načela“  te se njezina geneza  „može pratiti do u duboku prošlost zapadnoeuropske književnosti, pa je u literaturi istaknuta teza o Bibliji kao prvoj knjizi lirske proze i Kristu kao prvom lirskom junaku“.    Roman Listopad udovoljava definiciji simbolističke i lirske proze u svim svojim odrednicama. Bilosnić je doživljaj jednoga  dana istrgnutog iz konteksta višegodišnjih ratnih zbivanja, vodeći se modelom pars pro toto, razgradio u epsku strukturalnu formu. Svako od osamnaest poglavlja romana zapravo je jedan simbol, a u gradaciji simboličkih cjelina roman vrhunac doživljava u devetom poglavlju u kojem središnje mjesto zauzima mačak Grey, ujedno jedini imenovani romaneskni lik. Po kompozicijskoj strukturi djela već se da naslutiti simbolika brojeva u raspodjeli poglavlja – osamnaest poglavlja simetrično je razlučeno na devet + devet cjelina. Prvih osam poglavlja posvećeno je velikim i snažnim, arhetipskim simbolima – svjetlo, sunce, voda, nebo, utroba zemlje (pećina, spilja), kamen, hram, zlato, dok je deveto poglavlje snažan arhetipski simbol vječne igre mačke i miša, vječnoga rata unutar ljudske zajednice, unutar mitski obzidanoga grada. Ono je ujedno i sama točka razdjelnica, vrhunac priče o ratnom razaranju grada i čovjeka, koji su  ovdje u potpunosti izjednačeni. U drugom dijelu romana simbolika se okreće čovjeku, slikama i simbolima njegove svakodnevice – glad i janjeće tripice, žeđ i pivo, strah i bezumlje, krv, zemlja, noć, san, i konačno smrt. Dakle, u dvostrukoj simbolici broja devet mogu se prepoznati i božanske i demonske sile, konačnost presvetoga Trojstva i božanske povezanosti sa čovjekom u znaku trideset i tri Kristove godine, kao i devet mjeseci zrenja ljudskoga bića nastalog snagom božanske volje i muške snage u ženskom tijelu. Kao opreka božanskom i vječnom, broj devet se odčitava i u devet krugova Danteova Pakla, što rat i sam po sebi jest – sukob božanskog i demonskog, neprestana borba dobra i zla u čovjeku, vječna podvojenost duše i tijela. Simbolika Bilosnićeva romana nije nametljiva, ona se kroza cio roman proteže kao svojevrstan lajtmotiv, simboli su tek točke zapažanja koje su se nadvile nad stvarnost koja u ratu biva sve osim prirodne ljudske zbilje, i oko njih se fokusira autorova struja svijesti. Prepleću se njegova razmišljanja, bojazni, uspomene, snovi, mitološke slike, duhovni bjegovi od surovosti razaranja i smrti. Autor se u potpunosti identificira s gradom koji je glavna meta razaranja – identitet ranjena grada identitet je razorene duše autora romana. Roman se stoga i iščitava u ključu – glavni junak = grad = autor. I doista, upravo takva struktura romana kao književnoga djela ali i same autorove svijesti potvrđuje Eliadovu misao kako „simbol otkriva  određene – najdublje – aspekte stvarnosti koji prkose svakom drugom sredstvu spoznaje. Slike, simboli, mitovi nisu neke olake i nevažne tvorevine psihe; one odgovaraju na određenu potrebu i više određenu funkciju: razotkriti najskrovitije modalitete bitka.“ A bitak rata je  razaranje, krvoproliće, uništenje, apokalipsa, odusutnost Boga. Dakle, i u trenucima kada čovjek ne može spoznati zlo, a ono se samo nametnulo kao konstanta života, jedino što gradi vertikalnu komunikacijsku nit između čovjeka i Neba zapravo su slike i simboli ugrađeni u ljudsku bit od njegova postanka.  Stoga je Bilosnićeva ratna poetika velika prekretnica romaneskne misli na početku 21. stoljeća – njegov lik u ratnoj zbilji zna i može prepoznati simbole i slike, on se izdiže iznad relativizirane zbilje, i vraća se svojoj povjesnosti, Eliadovim riječima rečeno otkrivajući „jednu novu egzistencijalnu dimenziju, o kojoj egzistencijalizam i današnji historicizam pojma nemaju:  riječ je o jednom autentičnom i višem načinu bivanja, koji ga štiti od nihilizma i historicističkog relativizma, a da ga zbog toga nipošto ne odvraća od povijesti“.  

Ako dakle uzmemo da je postmoderna rezultat neuspješne realizacije moderne shvaćene u širem smislu riječi, dakle ako su velike utopije moderne proizvele dva velika svjetska rata i njime uvjetovana dva totalitarna sustava, onda je rat u Hrvatskoj kao i ratni raspad Jugoslavije zapravo raspad modela umjetne tvorevine velikih utopijskih ideja, ideja  začetih na „nihilizmu i historicisttičkom relativizmu“, koje se kasnije trijumfirale postmodernim relativizmom.Veliki europski totalitarni raspadi uvjetovali su apsolutnu dekadenciju duha zapadnoeuropske civilizacije, a rat na području bivše Jugoslavije to je još dodatno potencirao – što je unaprjeđeniji sustav mučenja, ubijanja, uništavanja i razaranja, izvjesnija je duhovna devijacija određene kulture. A postmoderna kultura sama po sebi već baštini eshatologiju kao društveni model života, stoga je za civilizirani globalni svijet mala priča o kraju Jugoslavije na kraju 20. stoljeća i drugog tisućljeća rezultirala mnoštvom malih i  priča o kraju, padu i smrti modernih tekovina europske kulture na početku 21. stoljeća. U zapadnom svijetu apokaliptične priče odigravale su se na fiktivnoj razini, dok se hrvatski čovjek, hrvatska kultura i umjetnost doista suočila sa zbiljskim krajem, sa stvarnim ratom, stvarnim uništenjem i smrću.  

Intimno iskustvo rata za Tomislava Marijana Bilosnića zasigurno je bilo stanje stvarne apokalipse, zbiljski doživljaj kraja, ili u kršćanskom diskursu – ponovno proživljavanje Kristove muke. Upravo stvaranjem nove dimenzije vremena koje se u svom cikličkom ponavljanju primiče točki spasenja, odnosno Ivanovu Otkrivenju, kršćanstvo sjedinjuje sve arhajske simbole darujući im novi smisao. Stoga je i dimenzija vremena u Bilosnićevu romanu naglašena cikličnim ponavljanjem – cjelokupna radnja romana smještena je unutar dvadeset i četiri sata, pa se u tom smislu prati jedan vremenski isječak autorova proživljavanja muke, po uzoru na stalno proživljavanje Kristove muke u četrnaest postaja križnoga puta.

„Vrijeme postaje totalitet samom činjenicom utjelovljenja božanske Riječi; no sama ta činjenica preobražava povijest. Kako bi moglo biti uzaludno i prazno vrijeme koje je bilo svjedokom Isusova rođenja, patnje, smrti i uskrsnuća? Kako bi moglo biti povrativo i ponavljati se ad infinitum?“, zaključuje M. Eliade. Zanimljivo je stoga da i Ivan u svom Evanđelju gdje nudi sliku Apokalipse, dakle sliku konačnoga svršetka svijeta, ali i sliku Krista koja je potpuna i u povijesnoj i nadpovijesnoj, dakle izvanvremenskoj dimenziji,  zapravo piše „knjigu simbola“.

Bilosnićevo kršćansko shvaćanje dimenzije vremena i prostora manifestira se u cjelokupnoj  gradnji simboličke strukture teksta romana: autor se poistovjećuje s gradom kao svetim mjestom, središtem u kojem se sijeku „tri kozmičke zone – Nebo, Zemlja, Pakao“, odnosno prostorom nostalgičnih čežnji „izgubljena raja“, istodobno pletući mrežu simbola neprestane cikličnosti vremena, pravilne izmjene solarnih i lunarnih ciklusa, i njihova  ponavljanja sve dok ne sustigne konačnost u smrti, i spasenju. Da je doista riječ o takvoj poetici romana govori njegov moto s početka – U zoru 5. listopada 1991. godine more se dokotrljalo do mojih nogu, i opet otkotrljalo natrag.

U tom smislu interpretacija  daljnjih osamnaest poglavlja pokazuje kako se slika jednoga dana u ljudskome životu odčitava kao  arhetipski uzorak univerzalnog ratnoga kaosa.

***

Razaranje grada u povijesti književnosti nalaže se kao arhetipska slika, od Gilgameša do Biblije, od Ilijade do rimskih osvajanja i križarskih ratova.  Lewis Mumford kada piše o mitologiji grada ističe i nepresušnu ljudsku potrebu za stvaranjem ali i razaranjem grada kao središta urbane civilizacije. Kao da se rušenje i ponovno oživljavanje izmjenjuju u pravilnim cikličkim razdobljima, pa u tom smislu on piše:

„To je ona tragična perspektiva, praćena ruševinama i čistim očajem, koju još i danas možemo osjetiti čitajući Ilijadu. No davno prije toga, kako je pokazao Heinrich Schliemann, razoreno je šest drugih gradova, a mnogo prije Ilijade nalazimo jednako gorku i dirljivu tužaljku za gradom Urom, tim biserom među antičkim gradovima. Božica grada nariče:

Uistinu, sve su moje ptice i krilata bića odletjela –

  • Jao, o moj grade! – reći ću ja.
  • Moje kćeri i moji sinovi su odvedeni –
  • Jao, o moji muževi! – reći ću ja.

O moj grade koji više ne postojiš, moj (grade) napadnut bez razloga,

O moj (grade) napadnuti i razoreni!  

Uvjetno se može reći kako se tužaljka nad antičkim gradom tek manifestirala u neko drugo vrijeme, jer gradovi koji baštine tisućljetne prohode kultura i civilizacija kao da su osuđeni na stalno razaranje i ponovno stvaranje. Ako u hrvatskoj, pa  na kraju i europskoj kulturi, neki od gradova u svojim cikličkim izmjenama stvaranja i razaranja prednjače, među njih zasigurno pripada i Zadar. Iščitavajući Bilosnićev roman Listopad njegova simbolička struktura doista baštini osjećajnost tužaljke nad gradom Urom, intimni dnevnik razaranja grada ujedno je dnevnik rastrojstva autorova duha, duše, ali i snage spoznaje. U tom smislu grad osim što je temeljni simbol romana, njegova se slika nameće kao utopijska nadstvarnost glavnoga junaka, koji je dakle sam autor.

Nakon više od dvije tisuće godina urbanoga života, Bilosnićev grad i danas baštini bedeme kao simboličku, zaštitnu opnu od neprijatelja i moguće propasti. Arhitektonski artefakti govore više od ljudske spoznaje povijesti izmjene civilizacija, stoga kada piše o kulturi razvitka sredozemnih antičkih gradova na Jadranu, Mate Suić kao bitnu ističe upravo fortifikaciju: „Gradnja bedema stoji na početku procesa urbanizacije upravo kao što je stajala i na početku procesa poleogeneze u dalekoj prethistoriji.“ A sama radnja romana počinje upravo na mjestu gdje su nekada stajali bedemi duž jugozapadne obale zadarskoga poluotoka – Još je punih sat vremena do svanuća, do granjivanja sunca iznad Križa, pa me tek zloćudno podignuta obrva mjeseca odaje na pustoj obali. Simbolika prostora, odnosno njegove toponimije, iščitava se dakle već iz prve rečenice – napadi na grad uvijek počinju iz smjera brda Križ, iz smjera izlaska sunca. Strah junaka nagoni na izlazak iz višednevnoga skrovišta, goni ga na otvoreno, na utopijsko mjesto obrane, na temelje bedema koji su Zadar branili u višestoljetnim napadima s morske strane.  Junak se očituje u strahu i bunilu, u čežnji k nepostojanju, općoj unezvjerenosti koja se u ljudskoj psihi budi kada svaka egzistencijalna i esencijalna kategorija gubi smisao:

I što bih ja tu činio, lako i bezrazložno stvorenje čiji je svaki živac, svaki mišić, svaka žila pucala kao kakav mjehur od sapunice. Doista, padne li još jedna granata tako blizu, zatrese li temelje i zidove, poljulja li kuću nad nama, od mene više neće ostati ni traga. Moj će nestanak istisnuti tako malenu količinu zraka da nazočni neće ni primijetiti kako sam nestao.

Dakle, autor nije onaj koji će obraniti grad, njegov mitološki junak, već njegov antipod – antijunak, slabi subjekt.  Izlazeći istodobno iz sebe i iz skloništa svijest o stvarnosti pronalazi u mitološkim slikama, u protjecanju morske struje koja jedina ne osjeća surovost zbilje:

Jedino sol, jedino voda, valovi i pjena, mogu svojom snagom rasklopiti i rastopiti moj oklop straha kao školjku punu srebrnih bisera. I kada sam već ćutio kako doista odlazim preko mora, kako me more oslobađa istodobno mi se prepuštajući, ugledao sam Posejdona, baš onoga, što se tu nedaleko, kod Fontane, spario s Plankitom, kako plovi Kanalom, kako mi maše, a da ja ne znam zove li me, ili me upozorava na trag krvi što pluta po moru.

Bilosnić donosi sliku u kojoj promiču njegovi strahovi: univerzalna slika granjivanja sunca i neprestana promjenjivost morske pučine sukobljuje se s njegovom intimom. On kao da je svjestan da stoji na mjestu velikoga proturječja  – s jedne strane nestanak bedema nudi otvorenost univerzumu, a s druge grad kao da je kažnjen jer je izgubio svoju simboličku zaštitu pa se slika venecijanskog dužda Dandola, osvajača Zadra, miješa s košutinom krvi koja je ranjena plivajući Zadarskim kanalom otkrila Posejdonu Plankitin trag. U jedinstvenoj slici struje svijesti Bilosnić sjedinjuje nastanak i nestanak grada, dok je njegova mitološka slika zapravo proizišla iz umakanja umorna stopala u more, kada je iz žulja na nožnom prstu potekla krv i pomiješala se s morskom soli. Ipak, slika gubitka bedema u ljudskoj je psihi duboko zapretena kao slika gubitka iracionalne sigurnosti. Stoga arhitektura grada daje odgovor na mikrokozmos ljudske svijeti. Kada govori o „simbolizmu središta“ M. Eliade spominje se i same biti arhitektonske gradnje, ali i stalne ljudske težnje za zaštitom – „Vrlo je vjerojatno da je obrana nastanjenih mjesta i gradova najprije bila magijska obrana, jer obrambeni su elementi – jarci, labirinti, bedemi, itd. – bili raspoređeni više tako da spriječe najezdu zlih duhova, nego napad ljudskih bića.“ Ne pita li se u tom smislu posredno autor romana je li otvorenost moru i svijetu krivac gubitku sigurnosne aure grada, nije li grad kriv već sam po sebi što je smješten na jadranskoj obali Sredozemlja, ne jamči li već svojim prostornim rasterom smrt i oživljavanje nove civilizacije. Može li mitološka slika mora doista ponuditi valjane odgovore junaku romana:

Vječno padanje granata vječno je padanje vremena. Pa i tako je  vjekova bilo kao i pijeska na obali, suvišnih i bezličnih. Ni jedan toliko važan i bitan kao ovaj trenutak u kojemu uživam hodajući golim stopalima uz more, kao da se vraćam u toplu maternicu. (…)

Kada će završiti rat i hoću li još vidjeti more? Neće li more prije naricati videći mene, nego li što ću ja pjevati videći njega? Poslije svega, ne mogu očekivati novo more. Drugoga mora nema. Posejdon je povukao granicu krvlju.   

U daljnjoj strukturi romana odgovor kao da se pojavio sam od sebe uvođenjem novog lika. U roman zakoračuje neimenovani vojnik, u odori ali bez oružja, odnosno autorov alter egoI baš iz te tišine i mira, kao svoja vlastita sjena, odnekud na rivu izroni vojnik, branitelj, čovjek u uniformi bez oružja. (…) Kad mi se učinilo da će preko obale krenuti ravno u more, okrenuo se i uputio prema meni. Novi dan i svanuće donijelo je i novo lice čovjeka, njegovu dvostruku sliku iz ogledala duše.  U društvu vojnika autor proživljava rađanje sunca samosepropitujući je li riječ o posljednjem svanuću, jesu li njih dvojica posljednji svjedoci rađanja dana. I premda je glavnome junaku sve što je ljudsko i zbiljsko postalo neshvatljivo i nesigurno, u simboličkim slikama jedino pronalazi svoju ukorijenjenost. Jer konačno – Čovjek još ništa ne može svjetlosti., kao ni što svako zlo, koliko god bilo bjesomučno ne može izbrisati tople uspomene iz djetinjstva. Pa u trenucima kada je neprijateljska bešćutnost grad ostavila bez pitke vode, dok junak romana traga za vodom i pronalazi je u franjevačkom  samostanskom bunaru, dakle u predivnom spletu simbolike i stvarnosti, on se prisjeća i ponovno proživljuje uspomene iz djetinjstva – kupanje u roditeljskom domu, noćna čekanja na bunarima, djetinja polijevanja, špricanja i igranja vodom i u vodi na čistim izvorima i u seoskim jarugama. Dodir s vodom, utaživanje žeđi ali i proživljavanje obreda čišćenja kompozicijski u romanu najavljuje novi, još snažniji intenzitet radnje. Dok je vojnik plivao duž obale, a junak sanjareći močio noge u moru iznenada se nad gradom pojavio vojni zrakoplov granatirajući obližnju zgradu, te se spustio toliko nisko da je uspio mitraljirati vodeni prostor između jedine dvije žive pojave na morskoj obali. I doista, sama kompozicija slike susreta života i smrti u romanu odaje dvojakost simbolizma vode na koju je upozorio i M. Eliade iščitavajući arhajske simbole potopa i krštenja, jer po njemu „simbolizam voda implicira jednako smrt koliko i ponovno rođenje“.  Dakle, umakanje u vodu za junaka je moglo predstavljati dvoje – obredno pranje prije smrti, prije zakopavanja tijela u zemljinu utrobu, ili naprosto predskazanje novoga, obnovljenoga života. Nakon avionskog napada i oglašavanja zračne i opće opasnosti,  vojnik i junak romana bježe u improvizirano sklonište, u drvarnicu zgrade iz koje je autor izišao pred samo svitanje. Slika grada postala je istovjetna slici apokalipse:

Sve se sastavilo, i voda, i nebo, i zemlja, i kamen, i vatra, i zrak. Potop i pomrčina. Požar i potres. Grad je postao napeta koža ratničkoga bubnja. Kao da su po kamenim pločama udarale tisuće maca, tisuće čekića.  Nebo je pritiskalo grad, pritiskalo je krov svake njegove kuće. Avioni su ga parali kao noževi. (…) Sada još granatiraju samo da bi kamen samljeli u pijesak. Iznad nas sve je pržina. Napadači neće ni morati dolaziti u grad, more će nas prekriti i pružiti se do njih.  

Junak je stješnjen u zagušljivoj drvarnici, bez zraka, svjetlosti i vode, svega onog što je samo nekoliko trenutaka ranije imao kao svoje prirodno okruženje. Odjednom sve nestaje, a prije svega – nestaje smisao, bit zemlje i čovjeka. U slijedu novih poglavlja romana autor opisuje proživljavanje razaranja grada po mjeri vlastitoga rastrojstva – pod naletima aviona i granata puca stoljetni zadarski kamen, nestaju sveta mjesta, hramovi, crkve i zvonici, zadarsko zlato i srebro kao slika identiteta srednjovjekovne kulture drhti u podzemlju, brani grad isijavajući svjetlost iz gradske utrobe. Što granatiranje postaje učestalije to je poljuljanija čovjekova veza sa svetim mjestom, virtualnom točkom središta svijeta koje je u urbanoj kulturi Zadra, i to još od vremena ilirske civilizacije, smješteno na današnjem Forumu. Forum kao središte na kojemu su tijekom vremena nicala svetišta, sada je svoje žrtvenike preselio u katakombe, oltari su postali vlažni temelji gradskih drvarnica. Za čovjeka, za njegovu psihu, kuća je uvijek sveti prostor, središte svijeta povezano s nebom i zemljom, i po tome modelu nastaje i arhajska arhitektura grada, stoga kada se ruši sveto mjesto, urušava se i ljudska bit postojanja u prostoru. O tom ljudskom fenomenu shvaćanja prostora nedvojbeno svjedoči i M. Eliade kada piše: „…svako ljudsko biće teži, čak i nesvjesno, Središtu i vlastitom Središtu, koje mu približava integralnu stvarnost, svetost. Ta duboko ukorijenjena čovjekova želja da se nađe u samom srcu stvarnoga, u Središtu Svijeta, tamo gdje se odvija komunikacija s Nebom – objašnjava tako neumjerenu upotrebu Središta Svijeta. Vidjeli smo (…) da je ljudska nastamba bila asimilirana s univerzumom, a ognjište ili otvor za dim poistovjećeni sa Središtem Svijeta. Što znači da se sve kuće – kao i svi hramovi, palače, gradovi – nalaze u jednoj i istoj zajedničkoj točki, Središtu Univerzuma“.  

S malih, baterijskih radioprijemnika ljudi sakriveni u skloništima slušaju o razaranju grada. Agonija čovjeka postaje sve težom, množe se pitanja što dolazi nakon kraja svijeta, nakon potpunog uništenja grada. Miješaju se uspomene, mitološke slike, ali i hipertrofirane vizije kraja. Poljuljana je slika Boga, njegove svemogućnosti, dobrote i pravednosti, rješenje se nazire tek u simboličnim slikama. Posebno su ovdje upečatljiva autorova promišljanja o zadarskome zlatu i srebru u kojima ujedinjuje mitologiju, simboliku i povijest. Kao da je oživjela Krležina tamna liričnost dok je lutajući zadarskim ruševinama nakon Drugoga svjetskog rata promišljao srednjovjekovnu filozofiju sačuvanu u zlatnim zadarskim moćnicima i relikvijarima. Je li muezj zadarskoga zlata slučajno raketiran u podne, kada je sunce, njegova nebeska slika vječnosti, u zenitu:

O raketiranju Muzeja čuli smo na vijestima u podne.

Zvona se nisu oglasila. Sunce u zenitu nismo vidjeli. (…)

Svi putovi prema nebu bili su zatvoreni, baš kao i putovi koji su vodili iz grada na sve četiri strane svijeta. (…)

Pitam se hoće li nad gradom još ikada biti sunca i mjeseca, ako su uništili njegovo zlato i srebro. Znam da je sakriveno u zemlji kao i ljudi, ali bombe izokreću i utrobu zemlje, dižući je u zrak. (…)

Krv i zlato kao da oduvijek ovdje idu zajedno, ratne trube i pobjedonosna zvona, umorstva i vjernost, zločini i spoznaje, post i živo ljudsko meso, samoća i spaljeni domovi, domovinski stjegovi i talambasi palih anđela.

Rušenjem Svetoga mjesta u čovjeku je srušena slika božanskoga, stoga junak romana, njegov slabi subjekt, rat počinje doživljavati kao osobnu krivnju, kao svoj sudbinski uvjetovan hybris. Ratne slike začete u drevnim književnostima na Mediteranu ponovno oživljuju  na kraju drugog tisućljeća. Baveći se problematikom eshatologije i književnosti Franjo će Grčević problem osobne krivice u Ilijadi objasniti na primjeru Likaonove sudbine: „…(L.) postavlja pitanje vlastite krivice, odnosno vlastite nevinosti: niti je pravi Prijamov sin, niti je pravi Hektorov brat, niti je ubio voljenog Patrokla. Kao da je u velikom kolektivnom, narodnom, svetom djelu rata važna osobna krivica ili osobna nevinost!“.  Bilosnić se ne libi otvoriti pretince svoje najdublje intime, suočiti se sa zbiljskim strahom i nepostojanjem dok zatočen u skloništu čeka kraj. Strah je i postao njegova krivnja, oličenje njegove slabosti:

Činilo mi se da sam čista ništica. Manji od skrivenih kukaca pod zemljom i buha u ponjavama prosutim po prašini i slami u skloništu. Utroba mi je bila prazna. Glava mi je bila prazna. Crijeva prazna. Žile prazne. Svijet mi je izgledao ne samo bez budućnosti, već su i sve tisuće minulih godina bile suvišne i prazne. Čitav se život pretvorio u prazninu, u ništavilo. Teško mi je i opisati taj trenutak kada strah prijeđe u obamrlost, kada se čovjek predaje a da ne zna ni kome ni zašto. To je trenutak kada se život ni u čemu ne očituje.

U tom je smislu simbolički iznimno snažno i poglavlje o razaranju gradskoga kamena, njegovih snježnobijelih kamenih struktura. I dok mržnja mrvi kamen, arhitektonsku bit Zadra, junak romana propituje vlastitu krivnju: Kao kruh bio je nedužan kamen koji se već satima lomi, a ni meni više do svijesti ne može doći jesam li i ja skrivio ovaj napad kada sam sada ovdje zasužnjen u ovoj prljavoj mišjoj rupi. Stilistika teksta samoga romana, također, otkriva autorovu opsjednutost vlastitom krivnjom. U trenucima kada zbilja rata počinje ustupati mjesto struji svijesti, junak prije nego stvori jasnu sliku promišljanja, bit simbola otvara uzastopnim samopropitivanjem. Zanimljivo je u tom kontekstu da ponekad i kompozicijski skladnu, na jezičnoj razini gotovo melodioznu sliku struje svijesti, autor prekida sampropitivanjem poput staccata koji ga neprestano pribija uz vlastitu nesigurnost.

Na kompozicijskoj i simboličkoj razini roman vrhunac doseže u devetom poglavlju, poglavlju u cijelosti posvećeno mačku Greyu, autorovu kućnom ljubimcu zatočenom u stanu za svo vrijeme granatiranja grada. Mačak je jedini imenovani lik romana, pa autor takvim književnim postupkom naglašava da u ratu ljudi gube identitet čovječnosti. Mačak u nedostatku razuma, svojim instinktom osjeća nesigurnost, strah, promjenu, otuđenost, mogući kraj. Nakon kraćega zatišja junak napušta sklonište i odlazi u stan gdje se oči u oči susreće sa svojim dotad pitomim i umiljatim mačkom, koji se sada preobrazio u strah, nepovjerenje i prijetnju. Susret s mačkom zapravo je susret sa samim sobom, svojom dvojnošću, pa se tako mačak pojavljuje i kao metafora unutarnjeg ljudskoga sukoba, ali i vječnoga sukoba božanskog i demonskog. U simbolu mačka autor prepoznaje susret i dvije mediteranske mitologije – egipatske i ilirske, u svakom slučaju sukob svjetla i tame, što je rat u svojoj esenciji  oduvijek i bio:

Ako je mačka u starom Egiptu štovana kao životinja koja mačem siječe glavu zmiji, nije li onda ovaj rat više Greyev nego moj. Njegov je zadatak ubiti zmiju, uništiti taj podzemni svijet koji suncu priječi put. Možda ovo nadilazi granice stvarnoga, ali ni rat nije omeđen njime. Danas je svijet prenapučen zmijama i mačkama, a jedni i drugi uvijek se kreću u blizini čovjeka.

Susret s mačkom prekinula je nova zračna uzbuna i junak se ponovno vraća u sklonište, gdje postaje junakom malog, simboličnog rata – u drvarnici zgrade među natiskanim građanima pojavio se štakor, i junak prvi put u romanu preuzima inicijativu krenuvši u lov na nj. Susret s mačkom lišio ga je dotad velikih i univerzalnih simbola koji su mu zaokupljali psihu i usmjerio na egzistencijalno bitno, čisto ljudsko. Kao što mačka sama po sebi simbolizira dvojnost ponašanja, podvojila se i autorova svijest. Na sebe je preuzeo ulogu mačka ubijajući štakora u drvarnici, preobrazujući se iz antijunaka u junaka, pobjeđujući u sebi nesigurnost i strah. Nakon što je ubio štakora, drvarnica i sklonište njemu postaju pretijesni i usprkos zračnoj i općoj opasnosti vraća se u stan u potrazi za jelom, znajući da je jedino što ga može dočekati hladan tanjur odstajalih janjećih tripica. I doista, on je sjeo za stol prihvativši se jela, hladnih tripica okićenih sitnim, bijelim crvićima. Nestalo je straha i nesigurnosti, junak romana sa svakog komada crijeva koji je prinosio ustima pomno čisti crve  ispuštajući ih po obodu svoga tanjura, poistovjećujući njihov pad s padom granata i bomba kojima je neprijatelj tukao grad. Odsutan od svake stvarnosti, uživajući u jelu, on je tek u okviru svoga prozora nazirao vojne avione koji su letjevši u razini gradskih zgrada tražili svoje nove ciljeve uništavanja. Tjelesna glad nadjačala je junakove intimne strahove, i u njemu probudila animalne karakteristike. Kako se sunčeva svjetlost polako stala približavati sutonu, napadi na grad postajali su sve žešći. Autor polako silazi u sklonište, ali ne zadugo, skučenost podruma njemu postaje nepodnošljiva. Među naguranim ljudima prepoznaje tek vojnika s kojim je jutros bio na morskoj obali. Kao da na se doista i preuzima karakteristike vojnika i branitelja, njih se dvojica jedini upućuju spasiti staricu zatočenu u svome stanu. Ne želeći povjerovati u rat, ona se zaključala u stan želeći se sakriti od imaginarnih lopova. Upravo je kroza zidove njezina stana projurio brodski torpedo, i ostavivši je neozlijeđenu raznio susjednu trafostanicu. Svu unezvjerenu i prestravljenu autor i vojnik prenose je u sklonište, polažu u za nju improvizirani ležaj, dok se na udaljenosti od svega nekoliko metara njezin sin nije ni pomakao. U strahu on je zaboravio majku, život, svaku stvarnost. Strah ga je preplavio i njegova ljudskost ni po čemu nije bila prepoznatljiva osim po tjelesnom obličju, strah je od ljudi učinio bezmisaona bića.

Kao što je rat krajnost sama po sebi, tako se i ljudska psiha izmjenjuje pod njegovim pritiskom. Neshvatljivi strah, ali i neshvatljiva hrabrost u čovjeku izmjenjuju mjesta nevjerojatnom brzinom. I junaku i vojniku dosta je skloništa, ono ih guši, a energija straha kojom je ono ispunjeno, naprosto ih tjera van, na svježi zrak pa makar ih tamo dočekala i smrt. Znajući da je pod sjevernim gradskim bedemima otvoren lokal i da se tamo  može popiti pivo, autor zajedno s vojnikom odlazi utažiti žeđ. Njega je žeđ počela opsjedati gotovo demonski, i to žeđ za pivom, za simboličkim ratničkim pićem. Ako već rat nije mogao osjetiti izravnom muškom borbom, on u njega zakoračuje na simboličkoj razini. Prolazeći pustim gradskim ulicama u kojima se miješa miris baruta s jesenskom vlagom lišća u kasno poslijepodne, junak i autor na gradskom trgu susreću grotesknu sliku branitelja skutrenog i nepomičnog u kutu kako drži stražu sjedeći na hrpici otpaloga lišća.

Tek sam sada mogao vidjeti svu golotinju listopada skupljenu u hrpicu svega nekoliko listova uz rub gradskog trga, koji su nošeni vjetrom ili minobacačkim hukom dospjeli ovamo u središte grada. Baš tu pored hrpice više crnog nego li žutog ili rumenog lišća šćućurio se jedan branitelj s lovačkom puškom u ruci. Na toj straži u pustoši kamenoga grada bio je gotovo smiješan.

Preko trga iz smjera Providurove palače dolazi mladi radio-tehničar, vjerojatno napustivši radno mjesto lokalne radijske postaje. Nitko od njih nije bio siguran što ih je izvelo van, ravnodušnost ili hrabrost, ili tek suluda misao kako je nenajavljenim zatišjem okončan napad na grad. Četvorica muškaraca zajedno odlaze na pivo pozivajući usput još i branitelja koji je na straži sa sjevernog gradskog bedema promatrao dimnu zavjesu, koja se prostirala duž cijeloga gradskoga zaleđa. Ispijanje piva, muškog, ratničkog pića, u muškarce je unijelo mir. Nisu razgovarali. U šutnji su pretakali svoje misli, pokušavajući složiti mozaik neshvatljivih događaja, uzroka i posljedica rata. Jer, kako Bilosnić piše – Dimenzija užasa ovoga rata i jest proizlazila iz toga da grad ruše oni koji su u njemu živjeli.  U toj je činjenici doista dvostruko  poljuljana svetost prostora i života. Razmišljajući o ratu kao o doista univerzalnom prokletstvu, gotovo ljudskom fenomenu, junak razlaže svoje misli u struji svijesti:

Doista, u ratu sve što inače djeluje božansko, u jednom trenu izgleda tako krhko i brzo prolazno. Sva vjerovanja vezana uz dušu u ratu gube smisao pri samoj pomisli da se taj besmrtni cvijet nalazi tu pod ispranom kožom, u tijelu koje u sebi više ne može kontrolirati ni izmet. Kako je moguće da se ono što je po prirodi nebesko surva tako nisko na zemlju, dapače još i dublje, u bezdan prepun krvi zaražene klicama neshvatljivih zločina.

Struju svijesti prekinuo je novi napad. Granata je pogodila stablo crnike na bedemu pod kojim je do prije samo nekoliko trenutaka stražario jedan od branitelja. Zadobivši ranu od gelera branitelj koji im se pridružio sa straže s glavnoga gradskog trga ostao je na mjestu mrtav, dok je mladi radiotehničar zadobio ranu u vrat. Prije nego li su se uspjeli sabrati, pogođeno stablo crnike počelo se urušavati na njih. Po prvi put u romanu autor se susreo sa stvarnom smrću – i to na zbiljskoj i simboličkoj razini. Smrt vojnika prva je individualna, intimna smrt kojoj svjedoči. Premda se od sama početka problematizira razaranje i destrukcija, pogibija nedužna vojnika, mladoga čovjeka koji je samo nekoliko trenutaka prije  ispijao pivo, doista je utjelovljenje istinske, zbiljske smrti. Stablo simbolizira vezu između neba i zemlje u gotovo svim svjetskim civilizacijama, po njemu se ljudska duša nakon smrti penje prema nebesima. Problematiku simbolizma stabla u kontekstu kršćanstva, dakle u izjednačavanju stabla svijeta i križa objasnio je i M. Eliade: „Križ je upravo kao simbol Središta Svijeta asimiliran s Kozmičkim Stablom. To je dokaz da se slika Središta prirodno nametala kršćanskom duhu. Upravo putem Križa (=Središta) odvija se komunikacija s Nebom i upravo preko njega, istodobno svemir biva spašen. A pojam spasenja samo preuzima i dopunjuje pojmove vječnoga obnavljanja i kozmičkog preporađanja, univerzalne plodnosti i svetosti, apsolutne stvarnosti i naposljetku besmrtnosti, sve pojmove koji koegzistiraju u simbolizmu Stabla Svijeta.“  U tom se smislu nedužna žrtva branitelja na simboličkoj razini odčitava u rušenju stabla crnike, čime se i  ističe puno dublja bešćutnost rata – nije dovoljna nevina ljudska krv, već se ruši i ljudska duhovna dimenzija, rat se ispriječio duši na putu do Boga, do vječnosti. Sam je autor padanje stabla i doživio kao mitološku, sudbinsku sliku:

(…)A sada je, evo, ta os, ta vertikala, veza neba i zemlje, baš nad nama presječena. Da bi spasila vojnika kojeg smo zazvali dolje na pivo ili da duša onoga vojnika s trga, pogođenog i umrlog, sada ne bi mogla uzletjeti, uzdići se, jer nema po čemu kad joj je os presječena i srušena.

U stablu što se obrušavalo s bedema padala je i rušila se svjetlost neba, samo nebo, njegova kupola.

U dubljoj analizi simbola i sam ritual ispijanja piva nudi snažniju sliku odčitavanja komopzicijske strukture romana. Naime, ispijanje piva kao ratničkoga pića kulturološka je baština Europe, premda je ono s obzirom na proces nastanka i slika predskazanja – „znak nečeg što se treba dogoditi, situacije koja se trenutno odvija – tj. ‘kuha’ ili fermentira“.  Dakle, ispijanje piva koje je akterima nudilo kratkotrajni predah od napada u zalaznoj putanji dana, posredno je zapravo dalo naslutiti brzi preokret događaja, odnosno, novi napad koji je prouzročio smrt.

Autor i vojnik svoga mladog prijatelja na rukama su odnijeli u bolnici, čvrsto mu stežući ranu na vratu kako ne bi iskrvario. Kada su ušli u bolnicu sunce se utopilo u morskoj pučini ostavivši za sobom purpurni oblak. Gotovo jednake boje bili su i bolnički hodnici iskapani  ljudskom krvlju. Izlazak sunčeve svjetlosti s početka romana sada je kao zrcalni simbol zamijenila krv. I krv i svjetlost srodne su suncu, barem na simboličkoj razini, pa se u tom smislu „krv dovodi u vezu s toplinom, životnom i tjelesnom, nasuprot svjetlosti koja je u vezi s dahom i duhom“.  Autor je u svitanju dana proživljavao velike, univerzalne simbole duha, arhajske mitološke slike koje su ga povezivale sa svijetom i zbiljom, da bi pred kraj dana svjetlost zamijenila tjelesnost, stvarna ljudska patnja. Krv koja ga je okruživala u bolnici preobražavala se u urlik i krik Čovjeka. Doista, iznimno su snažni dijelovi teksta u kojima autor razrađuje simboliku krvi, pokušavajući uhvatiti njezin smisao u ratnim stradanjima:

Kao da se samo nebo spustilo pod moje noge, pa je svijet tu pod njima propadao u požaru. Proždirala ga je i gutala vatra, gušio dim i krv. Prolivena krv prometala se u ognjene buktinje u kojima je gorjela čitava bolnica u još odražavajućem odsjaju zalaska sunca. Sve je najednom bilo rumeno: zidovi, plahte, lica, liječnici i ranjenici, kreveti i podovi, stropovi i prozori, čak i liječnički instrumenti. Sve je bilo užareno. Sve je bilo krv. (…)

Užasavao sam se to gledajući, ta me slika prestravljivala i navodila na pitanje ima li kraja mukama i ranama kada se jednom pusti ljudska krv. Čemu i zašto!?  

Na simboličkoj razini teksta u ovom je poglavlju bitan trenutak kada se autor i vojnik s kojim  se susreo u vrijeme svitanja, po prvi put rukuju upravo u bolnici, stapajući među svojim dlanovima krv ranjenoga prijatelja. Kada se mladi radiotehničar pojavio povijena vrata, njih trojica su se polako uz gradske bedeme uputili prema skloništu. U prvim trenucima jesenje večeri zavladao je mir koji je junaka potpuno obuzeo te je poželio ostati sam vani, u apsolutnom jedinstvu s nadolazećom tamom i svježim mirisom ovlažene zemlje.

Šetajući se po mračnom parku u me se uvlačio miris zemlje, miris vlage, miris truloga lišća, ali i opojan miris tek otpalog i sazrijelog lišća, osjećao sam snažan miris humusa, miris tek iznikle jesenje trave, kao i miris puža koji je s prvom večernjom vlagom u predahu bombardiranja grada isplazio iz svoje kućice u noćnu avanturu. I nisam više gledao nebo, zemlja mi je postala sve, ona koja daje i uzima život.

Sa simbolom zemlje zapravo je i zatvoren kompozicijski ciklus romana. Dan koji je otvoren danom i svjetlošću, priveden je kraju zemljom i tamom. Zemljom kao roditeljicom i ženom, stalnom sigurnošću. Da je ciklus simbola koji su gradili autorovu zbilju zatvoren, kao da su osjetili i neprijatelji, koji su novim napadom na grad očito poželjeli završiti dan u velikom krešendu destrukcije.  Novi napad autora je zatekao samog u parku na obali mora, i da vojnik nije došao po nj i odveo ga u sklonište, vjerojatno bi skončao na mjestu gdje je prije svitanja došao potražiti slobodu u čistom zraku, u dodiru s morem. Prvo vrijeme u skloništu nije bio ni svjestan što se s njime dogodilo, kako je tu dospio i zašto se uopće sâm prepustio neprijateljskoj paljbi. Pred samu noć napadi su se stišali, sklonište je preplavio mir. U tišini, jedan po jedan, ili u malim grupicama, ljudi su polako počeli odlaziti u svoje stanove.

Izmoren dnevnim događajima koji su doista više nalikovali mori nego li ljudskoj zbilji i junaka romana svladao je san. Motiv sna, more i priviđenja kompozicijski se u romanu nalaze na njegovu kraju, poglavlje o snovima zapravo je podsvjesna rekapitulacija svega proživljenog, podsvjesna slika rata. Junak romana sanja tri sna i proživljava jedno priviđenje. Prvi san smješten je u kamenu kulu koja je sama po sebi otok. Kulom zapovijeda general (iz sna se ne može sa sigurnošću utvrditi da je riječ o stvarnom liku vojnika iz romana) i autora moli da poruku o njegovu povratku kući ostavi na prozoru kada na nj sleti crni gavran. Sav u znoju i drhtavici izričito mu nalaže da pismo nikako ne smije predati galebu ni golubu koji će također slijetati na prozor. General iznenada pada mrtav. U čudu autor ne zna što učiniti s njime, i kao da se na nesvjesnoj razini rješava problem –  generalovo se tijelo okamenjuje. Na mjesto zapovjednika dolazi starica, ista ona koju su toga popodneva spašavali iz zakračunata stana. Ona sada zapovijeda otokom, i gotovo sva u čudu gleda autora koji se prestrašio nadolazećih valova i morske oluje koja se sve više približava njihovoj kuli-otoku, i prijeti se da će je u potpunosti poplaviti. Dok u snu izgovara besmislenu rečenicu – To nije poplava, dolazi potop!autor se budi orošen znojem, i nakon proživljene tjeskobe sna, tek nazire da još nije ni ponoć. San o kuli na moru, generalu i starici, doživljaji su prethodnoga dana proživljeni na autorovoj nesvjesnoj razini, stoga su simboli i slike koji se u snu pojavljuju to snažniji i tjeskobniji. Veliki izučavatelj čovjekova odnosa svjesnoga i nesvjesnoga C. G. Jung o problemu sna stoga piše: „San je normalna i prirodna pojava, ne znači nešto što nije. Talmud čak kaže: ‘San je svoje vlastito tumačenje’. Do zbrke dolazi zbog toga što su sadržaji sna simbolični i imaju više nego jedan smisao. Simboli skreću pozornost na putove koji su drugačiji od onih što ih shvaćamo sviješću; i stoga se ti putovi odnose na nešto što je nesvjesno, ili barem nije potpuno svjesno.“ U simboličkom smislu kula-otok zapravo je napadnuti grad koji preplavljuju ratne strahote. Također, u snu je zamjetna i pojava tri vrlo znakovite ptice. General ne želi da se njegova poruka preda golubu ili galebu, već samo gavranu, koji je sam po sebi vrlo snažan simbol – „…u većini vjerovanja gavran se pojavljuje kao solarni simbol, često kao demijurg ili božanski glasnik, uvijek kao vodič, pa i vodič duša na njihovu posljednjem putovanju, a kao psihopomp proniče tajnu tmina ne gubeći se u njima.“ Dakle, simbol gavrana u snu može se tumačiti  u dvostrukom ključu – želeći da se njegova poruka preda isključivo gavranu general predviđa svoju lošu sudbinu, a ako još uz to generala poistovjetimo s likom vojnika, također, može se odčitati i njegova sudbina s kraja romana. Gavran se povezuje i s biblijskom Knjigom postanka, pa njegov dolazak na prozor kule može simbolizirati da potop, odnosno rat još nije gotov, da se apokaliptičnome stanju ne nazire kraj.

Drugi san  autorova je identifikacija s rodnom kućom, njegovo traženje obiteljskog identiteta. U stvarnosti se njegova onirička kuća (kuća djetinjstva i sanjarenja po Bachelardu) nalazi u ratnoj opasnosti, u njoj sada prebivaju neki drugi ljudi, nepoznati vojnici, i prijeti joj gubitak same biti. U tom smislu Gaston Bachelard psihološku bit kuće za čovjeka definira riječima: „1. Kuća je zamišljena kao vertikalno biće.  Ona se uzdiže. Ona je razlikovno određena u smislu svoje vertikalnosti. Ona je jedan od poziva na našu svijest o vertikalnosti. 2. Kuća se zamišlja kao koncentrirano biće. Ona nas poziva na svijest o usredištenju, postojanju središta.“  Dakle, autor u snu, u nesvjesnom stanju proživljava strah od gubitka središta, jer kuća kao i grad za nj su simboličko središte svijeta. Istodobno postoji i opasnost od  gubitka vertikalne osi koja u njegovoj oniričkoj kući povezuje Nebo i Zemlju. Također, što se odnosa prema prostoru tiče strah od gubitka kuće u snu manifestacija je razaranja grada u zbilji. U snu autor odlazi u rodnu kuću kako bi tamo pronašao svoje stare rukopise, no u kući u kojoj svjesno zna da bi trebali biti vojnici, sada ne zatječe nikoga. U jednom trenutku u jednom njezinom kutu prepoznaje svoga djeda, kojega u stvarnome životu nije imao prilike upoznati. Djed mu otkriva tajnu kuće – zidovi se mogu listati poput papira, a na svakom zidu svaki je muški nasljednik ispisao svoju poruku, rečenicu koja je obilježila njegovo postojanje kao dijela obitelji, ali i njegove intimne sudbine. U snu je i autor napisao svoju rečenicu – U lastavičje gnijezdo ulaze mravi. Iz njegove rečenice, koja je čista nadrealistička slika, može se iščitati snažna simbolika straha od gubitka kuće, a time i identiteta. Lastavičje gnijezdo simbol je topline domaćinstva, dok su mravi oni koji rastaču, koji razaraju i raznose kuću. U metaforičkom smislu njegova rečenica opisuje cjelokupnost ratne zbilje.

Nakon drugog sna autor proživljava priviđenje. Kucanje na vratima, zvonjavu telefona i konačno, nadrealističko pojavljivanje lika vojnika iz poda svoga stana. Susret s vojnikom koji mu se samo osmjehnuo i nestao doista je izraz ratne psihoze straha i neuravnoteženosti osjećanja i spoznavanja.

Treći je san vrhunac autorove nemirne noći. Pred starom srednjovjekovnom crkvicom sakupilo se veliko društvo koje je  sjedilo za prostrtim stolovima i očekivalo glasnika. U zraku se doslovno osjećalo uzbuđenje i neizvjesnost. U crkvici je pjevao crkveni zbor, no autor je samo mogao čuti okretanje stranica molitvenika ne i njihove glasove. Na oltarnoj pali nisu bile raspoznatljive forme, ona se pretapala u crnoj i zlatnožutoj nijansi. Odjednom se glasnik pojavio i utrčao u crkvicu, ali to nije bio čovjek, već razulareni crni bik koji je počeo uništavati sve pred sobom. Konačno je dojurio i do samog autora, i kada se već našao na njegovim rogovima probudila ga je nova sirena za uzbunu. Nakon noći mora i teških snova ponovno se spušta u sklonište. U snu su na simboličkoj razini zanimljivi crkva i crni bik. Crkva je opet metafora opsjedanoga, napadnutoga grada. Ona je sveto mjesto, njegovo središte u kojemu se susreću kozmičke sile. Bik je u europskoj, ali prije svega mediteranskoj, mitologiji vrlo snažan simbol: „Bikovi su u grčkoj predaji simbolizirali neobuzdano bješnjenje sile. To su životinje posvećene Posjedonu, bogu oceana i bura, te Dionizu, bogu plodne muževnosti. (…) U indo-mediteranskim vjerama, u liku bika ili, općenitije, goveda prikazani su nebeski bogovi: Uran, bog neba, sličan je biku po svojoj neumornoj i rauzdanoj plodnosti. (…) Sve su to simboli muškog i ratobornog duha, elementarnih sila krvi.“ Također, uz žrtvovanje bika se veže i Mitrin kult; kult pobjede svjetla nad tamom. No, u snu bik nije žrtva, dapače, on razara i uništava. Dakle, simbol bika zapravo je oličenje tame i rata. Bik ruši sveto mjesto, raskida njegovu vertikalnu os, divlje dionizijsko načelo pobjeđuje, nepredvidljiv Posejdonov duh  ponovno osvaja grad. I u kompoziciji snova razvidan je autorov odnos prema dimenziji vremena – pojavljivanjem životinjskih simbola gavrana i bika, a oba nose ulogu glasnika, autor naglašava i njihovu izmjeničnost, cikličnost, s obzirom da je gavran solarni simbol i veže se uz Apolona, dakle i apolonsko načelo, a bik je lunarni simbol, simbol tame, i veže se uz Dioniza, i dionizijsko načelo. Gavran kao glasnik apolonskog načela nije uspio ostvariti svoje poslaničko poslanje, dok je bik, kao nositelj dionizijskog načela, to učinio.  

U skloništu junak ne nalazi vojnika, ali ni staricu koju su spašavali. Njezin je sin na radioprijemniku slušao vijesti o posljedicama napada prethodnoga dana. Nemajući mira junak odlazi vani, želi pronaći vojnika, premda već podsvjesno zna kako ovaj leži mrtav na Forumu:

Ležao je pokraj rupe iskopane prvom jutrašnjom granatom bačenom na grad. Prišao sam mu u strahu i nevjerici, premda sam znao što se dogodilo.

Ležao je mrtav u tek nadolazećoj svjetlosti.

Nije imao oružja. Na njegovu otvorenu dlanu ležao je odnekud doletjeli crveni list, rumen poput lokvice krvi što mu je iscurila iz usta.

S vojnikom je umro i dio samog autora, rat je ubio jedno ja u njemu. Smrt je vojnika zadesila na Forumu, u svetome središtu grada, i kao što je granata razorila Forum, poremetila os središta svijeta, razorila je i autorovu intimu. Nakon proživljena apokaliptična iskustva rata nijedna nova zbilja ne može jamčiti sigurnost i svoju istinitost. Kraj romana u tom smislu ne otvara nadu o prestanku rata, on je simbolička točka u kojoj se ogleda cjelokupna ljudska civilizacija besmislenih sukoba i ratova.

***

Jean Chevalier u uvodu svoga glasovitog Rječnika simbola kaže kako je „premalo reći da živimo u svijetu simbola – svijet simbola živi u nama“, što se u romanu Listopad potvrđuje kao nepobitna istina. Radnja romana temeljena je na ispreplitanju stvarnih događaja i njihove simboličke podloge. Autor se poistovjećuje s gradom Zadrom, stoga se grad pretvara istodobno i u središnji lik romana, ali i preuzima identitet pripovjedača.  Njegova simbolička struktura i transcendentalna svijest pridaju mu i psihološku i umjetničku dubinu, čime se otvara drukčiji i novi romaneskni diskurs u hrvatskoj književnosti na početku 21. stoljeća uopće, a posebice kada je riječ o ratnom pismu. Stilske formacije najčešće se izmjenjuju u prvom desetljeću novoga stoljeća, pa ako prihvatimo taj već kulturološki prokušani uzus onda je roman Listopad u hrvatskoj književnosti točka razgraničenja između popularne lake stvarnosne proze, i novih tendencija ka simboličkom i transcendentalnom diskursu.

 

LITERATURA:

  1. Tomislav Marijan Bilosnić: Listopad, Udruga 3000 Za dar, Zadar, 2008.
  2. Gaston Bachelard: Poetika prostora, Ceres, Zagreb, 2000.
  3. Andrija Bilokapić: Kruh bogosinstva, HILP, Zadar, 2002.
  4. Hotimir Burger: Čovjek, simbol i prafenomeni: temeljni horizonti Cassirerove filozofije, Naklada Breza, Zagreb, 2003.
  5. Ivan Pavao II: 100 kateheza, HILP – IKA, Zadar, 2003.
  6. Jean Chevalier – Alain Gheerbrant: Rječnik simbola (mitovi, snovi, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi), Matica hrvatska, Zagreb, 1983; Kulturno-informatički centar i Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2007.
  7. Didier Colin: Rječnik simbola, mitova i legendi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.
  8. Mircea Eliade: Slike i simboli: eseji o magijsko-religijskom simbolizmu, Fabula nova, Zagreb, 2006.
  9. Siniša Glavašević: Priče iz Vukovara, Matica hrvatska, Zagreb, 1992.
  10. Franjo Grčević: Simbolizam, ekologija, eshatologija, Matica hrvatska, Zagreb, 2002.
  11. Joseph L. Henderson: „Drevni mitovi i suvremeni čovjek“, u: C. G. Jung: Čovjek i njegovi simboli, Mladost, Zagreb. 1974.
  12. Carl Gustav Jung: „Pristup nesvjesnom“, u: Čovjek i njegovi simboli, Mladost, Zagreb. 1974.
  13. Carl Gustav Jung: O religiji i kršćanstvu, UPT, Đakovo, 1996.
  14. Julijana Matanović: „Dva koraka hrvatske ratne proze“, Vijenac, broj 116, god. VI., Zagreb, 18. lipnja 1998., str. 10.
  15. Bruno Milić: Razvoj grada kroz stoljeća: prapovijest i antika, Školska knjiga, Zagreb, 1994.
  16. Lewis Mumford: Grad u historiji: njegov postanak – njegovo mijenjanje – njegovi izgledi, Naprijed, Zagreb, 1968.
  17. Krešimir Nemec: Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000., Školska knjiga, Zagreb, 2003.
  18. Dubravka Oraić Tolić: Paradigme 20. stoljeća: avangarda i postmoderna, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1996.
  19. Dubravka Oraić Tolić: Muška moderna i ženska postmoderna: rođenje virtualne kulture, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.  
  20. Milivoj Solar: Roman i mit: književnost, ideologija, mitologija, August Cesarec, Zagreb, 1988.
  21. Mate Suić: Antički grad na istočnom Jadranu, SN Liber, Zagreb, 1976.
  22. Celestin Tomić: Počeci Crkve: Ivan Evanđelist ljubavi, Zagreb, 1995.   

 

vijesti