DOMOVINSKE MISLI

(Boje vrimena, Slavo Antin Bago, Matica hrvatska Čitluk, Čitluk 2016.)

Jednostavne i duhovito izrečene teze koje ostavljaju dubok dojam, nazivamo aforističkim uradcima. Neki su na samom rubu kratkih pjesama. Moraju sadržavati poruku o kojoj treba razmišljati, koja će nas zagolicati, zaintrigirati. U svakodnevnom životu obilje je takvih primjera na koje se treba ukazati, opomenuti i podsjetiti. Slavo Antin Bago nam je podastro misli o zemlji, narodu, domovini, ratu, miru, slobodi, istini i pravdi. U korijenu svih ovih misli je Hrvatska, naša domovina. Stoga bih ih skupno nazvao domovinske misli.

Svako lice ima i svoje naličje, te kada se pogledamo u zrcalo, možemo se nasmiješiti, a nerijetko i rastužiti. No, to je odraz, preslik, to je istina. A istina najviše boli, rekli bismo! Uza sve one nedaće koje sa sobom nosi rat i poraće, na hrvatske kosti navalio se i brzi tranzicijski ulaz u svjetsku globalizacijsku mrežu, te se današnji čovjek jednostavno odljudio, odčovječio. Primjećuje to Slavo Antin Bago i upozorava na samo sebi svojstven način. Sjedeći pred računalom, surfajući i fejsbučeći, vjerujemo kako imamo gomilu prijatelja. Zaokupljaju nas lažna blještavila i lažni sjajevi, zaboravljamo na vjeru i Boga piljeći zanesenim očima u ispraznost. A onda, kad ugasimo računalo, ili ne dao Bog nestane internetskog signala, stvarnost je dosta drugačija.

To ugašeno računalo jest odraz naše stvarnosti. Tek u ugašenom stroju možemo vidjeti svoje lice u mraku ekrana i u njemu sve svoje mane i slabosti. Takav ugašeni ekran, u kojem možemo i vidjeti i naslutiti sliku stvarnog stanja nudi nam i Slavo Antin Bago uz već vrsne aforističare, pokojnog književnika Ferdu Kovača i kolegu nam Silvestra Ištuka, u čijim se zrcalima često i rado progledam. I naravno da, kao i drugi, nisam zadovoljan viđenim. Potom slijede promišljanja, razrade i zaključci. Aforističar upozorava čitatelja na mogućnosti drugačijeg iščitavanja, naglašavajući neka druga viđenja istog događaja. Samim tim biva i svjetlo i vodilja u današnjem sve većem mraku.

Bagine su misli tople, osjećajne, domoljubne, bogoljubne, obiteljske, vrijedne i o njima ne treba puno dvojiti i filozofirati. One su izrečene jednostavnim pučkim jezikom, hrvatskim ikavskim govorom posuškog kraja. O vrijednosti Baginog pisanja ikavicom već sam prije pisao pa se ne bih ponavljao. Ovo je Bagina devetnaesta knjiga, druga aforizama uz sedam stručnih, prava mala knjižnica. Kroz ovu novu zbirku aforizama naslovljenu Boje vrimena, Bago je znalački provukao misli poznatih ljudi kao i narodne poslovice koje je sakupio i zapisao u svom kraju. Dobro znam kako je mučno stalno zapisivanje, nošenje olovke i papira u džepu, jer sam i sam skupljao cijelo svoje djetinjstvo narodno biserje u svom kraju. No, ne odvažih se isto objaviti u zasebnoj knjizi kao Bago, nego sam ih periodički objavljivao u Hrvatskim neretvanskim zbornicima.

Kada netko površno pročita ove Bagine tekstove, možda će kazati kako tu nije ništa novo rečeno, kako to svi znamo, kako bi to isto mogao napisati i on sam. I nije! I bi! Ali zašto nije, to je već nešto drugo. Bago je zapisao, a što se ne zapiše učas se zaboravi! Bagina mirovinska slovna mlinica neumorno melje i nema naznaka da će uskoro nestati žita. Mlinar je sav oslovljen, ali mu to dobro i stoji. Nadam se da će nas uveseljavati još dugo svojim uradcima ova vesela hrvatska poštenjačina, čovik od Posušja!

Ljubo Krmek