DOBRI NERETVANIN

(O knjizi Domagoja Vidovića, O rodu jezikom i pokoja fraška, vlastita naklada, Metković 2016.)

Iz povijesti smo naučili kako na ovom Božjem tlu nastaju i raspadaju se kraljevstva, carstva i unije. Posebno smo upamtili kako nije nastalo niti jedno ljudsko kraljevstvo, a da se nije prije ili kasnije raspalo. Povijest je satkana od nastanaka i nestanaka, vječitih zidanja ljudskih babilonskih kula. Jedni se trude i zidaju, drugi snivaju kako to srušiti, treći opet sanjaju o većim i ljepšim kulama – i tako ukrug. Jednom se Bog umiješao u tu ljudsku gradnju i razgradnju te u Starom zavjetu čitamo:

 „Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. Ali kako su se ljudi selili s istoka, naiđu na jednu dolinu u zemlji Šinearu i tu se nastane. Jedni drugima rekoše: ‘Hajdemo praviti opeke te ih peći da otvrdnu!’ Opeke su im bile mjesto kamena, a paklina im služila za žbuku. Onda rekoše: ‘Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!’ Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. Jahve reče: ‘Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa ne će biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugom govora ne razumije!’ Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji te ne sazidaše grada. Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve raspršio po svoj zemlji.“

I među pobrkanim jezicima rodi se i hrvatski jezik. I ostade živ sve do današnjih dana, zahvaljujući upravo pregaocima poput našega Domagoja. Ovih je dana objelodanio knjigu zanimljiva naslova O rodu jezikom i pokoja fraška. Tekstovi su uglavnom objavljivani uHrvatskom slovu, te sam ih pomno čitao, bolje reći čekao svaki petak s nestrpljenjem kad Hrvatsko slovo izlazi. Ne događa se tako često da iz Neretve imamo takvog kolumnistu koji, govoreći o jeziku, obradi i sva događanja koja su od bitnog značaja za hrvatsku domovinu. Iako mi je većina tekstova poznata, ipak sam se iznenadio kako ukoričeni izgledaju, te bivaju još jači i velebniji.

Knjiga je podijeljena u četiri tematske cjeline. U prvoj, istoimenoj s naslovom knjige, našlo je mjesto  stotinu i šezdeset objavaka. U temelju njegovog pisanja je hrvatski jezik, kao i analitički interes za stanje hrvatskoga jezika u današnjem društvu, pa i o procesima koji ga karakteriziraju. Komunikaciju s čitateljskom publikom stekao je na brzinu jer je čitkim i pitkim pisanjem o hrvatskom jeziku donio jednu novinu u hrvatski medijski prostor koji je itekako zagađen. Pišući iz tjedna u tjedan, testirao je svoje analitičke stavove kod najšire javnosti. Ne zaboravimo da je Hrvatsko slovo jedini tjednik za kulturu u Republici Hrvatskoj!

 Obrađivao je različite jezične teme, od onih aktualnih pa sve do sasvim slučajnih koje bi zapazio na svojim istraživačkim putovanjima. Nerijetko bi se dotakao i nas s kojima se družio, te smo se znali uzajamno i podbadati kroz tekstove. Meni su osobno dojmljivi tekstovi koji govore o hrvatskoj jezičnoj prošlosti, jer sam dosta naučio od Domagoja, ne samo što nisam prije nigdje mogao naći, nego i ono na što bih naletio nije pisano na način kako je to on činio – stručno, a opet jednostavnim jezikom, razumljivim svakome, otvoreno i bez ustezanja. Kako bi rekao naš narod: „U brk svakome!“

Upravo zbog tih tekstova nestalo je i njegove kolumne iz Hrvatskog slova, a kako sam i sam pisao za isti časopis (povremeno i danas) prozvasmo se Tješidrug i Plačidrug. Uzajamno smo se razumijevali  i sokolili. Iako je vrstan jezikoslovac, Domagoj ima dar prozaiste, te su stoga njegovi tekstovi melem za srce. Meni nije poznato da je netko pisao o hrvatskom jeziku na način kao što to čini Domagoj. I to je bogatstvo, koje će se tek vrjednovati.

U drugom odjeljku našlo se devet tekstova koji obrađuju teme općih jezičnih problema. Od futsala i malog nogometa do regiona, transparentnosti, konzumacija i resursa. Treći odjeljak sastavljen je od pet tekstova u kojima obrađuje osobna imena latinskoga i grčkoga postanja. Četvrti, posljednji odjeljak, posvećen je Ruđeru Boškovići i Petru Tutavcu Biliću. Između  ta dva teksta upleo se još jedan naslovljen Između teze i antiteze, za mene osobno najbolji tekst u ovoj knjizi. Zašto?!

Tekst govori upravo najviše o Domagoju i njegovim stremljenjima. Govori preporodno, kako on kaže tužno u samostalnoj hrvatskoj državi. Govori o jedinstvu hrvatskoga juga, o jedinstvenom hrvatskom prostoru bez carinika, mitničara i podijelnika. Govori o duhovnom hrvatskom višestoljetnom prostoru. Govori o prostoru gdje živi jedan narod bez obzira na nametnute međe. Govori o težnji toga istoga naroda za ujedinjenjem. Ono što je pisao Vladimir Pavlović, nastavio Stjepan Šešelj, objeručke je razumio, prihvatio i raskošno pronosi na sve strane Domagoj. Sreća za Neretvu i s jedne i druge obale. To je temelj! Objektivna spoznaja prošlosti i povijesti svoga naroda.

U povijesti se rijetko ponavljaju dobre stvari. Povijest nagrađuje samo one koji od prošlosti uče usmjeravajući i sve oko sebe k boljem i pravednijem. Ne kažu uzalud da je povijest učiteljica života. Kod nje svi polažemo razred, a ako ga ne položimo, ponavljamo ga. Domagoj ga je savladao s odličnim, doktorirao i sad nam otvara pospane oči, sve usmjerava k boljem i pravednijem, osobito poštivanju svojega. Eto, to je suština poruka koje šalju ukoričeni radovi u ovoj vrijednoj knjizi. Jedinstveno štivo, od posebnog čovjeka i dobrog prijatelja, zaključio bih, Dobrog Neretvanina!

Ljubo Krmek