ČITANJEM ČINJENICA DO MUDROSTI

(Mate Kovačević, Biljezi hrvatskoga identiteta, HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb, 2016.)

Hrvati su jedan od najmalobrojnijih, a u isto vrijeme jedan od najraseljenijih naroda u Europi. U vrijeme kralja Tomislava imađasmo veću flotu od Engleske, a za vrijeme Franje Asiškog bijaše nas kao i Engleza. Koliku cijenu platismo u povijesnim preplitanjima, najzornije nam govori činjenica da smo danas jedni od najmalobrojnijih naroda. Tko to stoljećima tare Hrvate i tko se želi domoći naše zemlje?! Pa Hrvati nemaju niti jednog susjeda koji u povijesti nije poželio hrvatsko tlo. Ponajviše hrvatskog tla zauzeše Srbi, a u novije vrijeme dobar komad odcijepiše muslimani koji sebe prozvaše Bošnjacima.

Kako bi opstali, malobrojni narodi moraju biti i mudri i pametni. Hrvatski narod je stari europski narod te ima odlike i mudrog i pametnog. No, ipak je lakše biti pametan nego mudar. To nam na neobičan način u svojoj najnovijoj knjizi Biljezi hrvatskoga identiteta predočava Mate Kovačević – povjesničar, publicist i književni kritičar. Knjiga je svojevrsna nadopuna već objavljenoj knjizi Pet stoljeća borbe za Hrvatsku. Temeljna vrijednost ove knjige o drugim knjigama, jest to što propituje i analizira nepravedno prešućivane pojedine auktore i njihova djela, manje ili više poznate, koji su pisali isključivo sa stajališta hrvatske državne nezavisnosti, slobodni u svojoj vlastitoj državi.

Stotinu dvadeset i sedam obrađenih djela podijelio je tematski u petnaest poglavlja, tako da kronološki možemo pratiti hrvatsku povijest od samog doseljenja Hrvata do današnjih dana.  U knjizi se također susrećemo s tekstovima koji obrađuju kako hrvatsku vojnu i političku povijest, tako i hrvatsku kulturu, književnost i zemljopis. Matine misli, pretvorene u analize i obrade, oslanjaju se na zavidno opće, povijesno i književno znanje. Piše uvjerljivo i razložno sve potkrjepljujući činjenicama te s dodatnom vjerom u očuvanje jedine nam Domovine.

Knjiga započinje tekstovima o radovima vrsnih povjesničara, arheologa, povjesničara umjetnosti kao što su Vjekoslav Klaić, Ivo Pilar, Marin Zaninović, Dasen Vrsalović, Ljubo Karaman… Svi oni obrađuju hrvatski državni, geopolitički i etnički prostor, arheološke nalaze, te vojnu povijest. Uz hrvatske auktore obrađen je i tekst De administrando imperio (O upravljanju carstvom),  Konstantina Porfirogeneta, koji je ostavio zapis o hrvatskoj vojnoj sili za ranog srednjeg vijeka. Ovdje je važno napomenuti kako su napisi o Hrvatima u navedenom djelu sustavno umanjivani, prešućivani i svođeni u poželjne ideološke okvire. Stoga ih je i projugoslovenska historiografija svodila na literarne, tj. nevrijedne izvore.

Potom slijede tekstovi u kojima su prikazane borbe uglednih hrvatskih velikaških obitelji (Šubići, Hrvatinići, Frankopani) za očuvanje hrvatske državnosti, kako od Osmanlija, tako i od Mlečana. Kroz daljnje prikaze provlači se nezahvalan položaj Hrvata koje su koristili i Habsburzi i Napoleon za svoje ratove. Slijedi povijesna uloga Ante Starčevića (Oca Domovine), osnivanje pravaškog pokreta, Kvaternikova Rakovačka buna, a sve o nastojanju i ostvarenju samostalne hrvatske države. Nije previdio ni Filipovićevo oslobađanje Bosne i Hercegovine od turske okupacije, analitičku Matoševu veličinu, kao i tragičan ulazak u jugoslavensku stupicu.

U narednim tekstovima opisan je položaj hrvatskog naroda tijekom Prvog svjetskog rata, uloga hrvatskih vojnika, te novonastalo stanje u kojem se Hrvati stapaju u balkansku zajednicu zbog dodvoravanja i nesnalaženja hrvatskih političkih elita. Počinje doba velikosrpske ideje i ponižavanja hrvatskog nacionalnog dostojanstva, koje je praćeno i stalnim otporima srpskom režimu. Iznimno opsežno  obrađeno je književno djelo Mile Budaka, kojeg su ubili,  a književno djelo zabranili komunistički partizani. U nizu tekstova možemo pratiti NDH, od osnivanja do nestanka, kao i neviđeni genocid koji su izvršili Titovi komunisti nad hrvatskim narodom (Bleiburg, Križni put).

Hrvatski narod je iznjedrio niz značajnih intelektualaca koji su zbog svega navedenog završili u emigraciji. Niti jednog trenutka nisu zaboravili Hrvatsku, a borili su se za nju perom obrazlažući cijelom učenom svijetu što se dogodilo i događa na njihovoj rodnoj grudi. Tako ovdje čitamo radove koji su objavljeni od Španjolske, Kanade, Argentine do Amerike. Svako uporno nastojanje ima i svoj cilj. Dolazi do obnavljanja hrvatske države, stjecanja samostalnosti i suverenosti. No, neovisnost se stječe teško i s velikim žrtvama. Nakon niza veličanstvenih hrvatskih vojnih pothvata, nastupa perfidan progon hrvatskih generala, kao i nespremnost hrvatske diplomacije koja je potkopavana iz samih temelja.

Auktor je posebnu pozornost posvetio borbi hrvatskog naroda u BiH za jednakopravnost. Meni je osobno zapeo za oko tekst ISIL se rodio u BiH, gdje prepoznajemo istu koljačku ruku koja danas kolje od Sirije do Europe. Najljepše je ovo objasnio prije nekoliko dana Ante Beljo u emisiji Šahovnica: „Kada su Hrvati upozoravali i ukazivali na teške strahote klanja ljudi koji su počinili mudžahedini u BiH, od Gospođe bi dobili začudan odgovor: ‘Pa što ste im to tako gadno uradili da vas tako kolju?!’ Sad mi Hrvati pitamo Gospođu: ‘Što ste im to tako gadno uradili pa vam se svete?!’ Više od dvadeset godina poslije.“

Mate Kovačević uz povijest obrađuje i književnost koja je nastajala u ozračju neovisnosti. Tako možemo čitati njegov kritički sud o djelima vrsnih hrvatskih književnika poput Vinka Nikolića, Anđelka Vuletića, Dubravka Jelčića, Mile Pešorde, Hrvoja Hitreca, Nevenke Nekić, Stjepana Čuića, Stjepana Šešelja, Tona Smrdela, Šimuna Šite Ćorića, njegovih Tomislavgrađana Andrije Vučemila, Petra Miloša i Mije Tokića. Uz književne kritike, tu su i prikazi radova autora s područja hrvatske jezikoslovne znanosti – Franje Cipre i Bratoljuba Klaića, Petra Tutavca Bilića, Eugena Colonia, Marka Samrdžije, Krune Krstića, Dalibora Brozovića, Domagoja Vidovića…

Svaki prikaz u knjizi neovisan je od drugih, te se može iščitavati i zasebno, iako takvim čitanjem čitatelj ne će doći do pravog cilja koji knjiga nudi. Ona je ciljano sastavljena i treba je pročitati ponuđenim redoslijedom zbog zaključka koji je neminovan na kraju.

Svojim kritičkim sagledavanjem zapisa o Hrvatima od ranog srednjovjekovlja, preko minulih stoljeća, pa sve do naših dana, čitatelj će nesumnjivo steći mudrost od naših sunarodnjaka koji su sagledavali onodobne činjenice i ispisivali svoje misli slobodnom voljom. Važno je ovo ponuđeno štivo čitati, a čitanjem ćemo i razumjeti poticanje i nakanu auktora na samozaključivanje. A zaključci su svojevrsna rješenja matematičkih povijesnih modela. Ako bismo na kraju knjige htjeli sve zaključke svesti na jedan, on bi otprilike glasio ovako: „Hrvatski narod vječito će se boriti sa susjedskom žudnjom za hrvatskom zemljom – vojno, ali i s krupnim moćnicima koji će na sve perfidne načine htjeti hegemonijski podrediti sebi hrvatski narod i hrvatsku zemlju.“

Zaključci Matinih analiza, koje čitamo i pratimo godinama, osnovno su gorivo kojim se mora hraniti svaki narodni pozitivni razvoj koji će nas gurati naprijed. Bez takvog goriva-zaključka put u budućnost je nemoguć. Stoga ne budimo slijepci kod zdravog vida. Otvorimo oči, čitajmo o čemu Mato piše i progledajmo!

Ljubo Krmek