„BOGA MOLI, SVAKOG VOLI“

Dr. Mladen Bošković
(Rastimo u duhu, Don Damjan Raguž, Crkva na kamenu, Mostar 2018.)

Tijekom godina stolački je kraj iznjedrio brojne časne sestre i svećenike i na tu smo činjenicu beskrajno ponosni. Svi su oni svojim životom i službom zavrijedili da se o njima govori i piše, ali mi smo za ovu prigodu izdvojili jednu osobitu ljudsku i svećeničku veličinu – don Damjana Raguža. Čini se da je njegov životni put zacrtan već na krštenju dobivenim imenom. Oni koji imena izučavaju kažu da Damjan znači „onaj koji je pomagač ljudima, poslan od Boga, onaj koji daje“.

Don Damjan je rođen 12. srpnja 1943. u Prenju. Jedino je dijete svojih roditelja Vidoja i Ljube. S nepunih šest mjeseci ostao je bez oca koji je svoje kosti ostavio na Križnom putu. Osnovnu školu pohađao je u Opličićima, Prenju i Aladinićima. Kako navodi u svojoj biografiji, u sedmom razredu otpušten je iz škole jer se suprotstavio nastavniku koji je javno govorio protiv Boga, Crkve i hrvatskoga naroda – triju svetinja za koje se mladi budući svećenik čvrsto držao. U rodnoj župi sve do vojske don Damjan je vodio zbor. Po povratku iz vojske 1965. odlazi  u Biskupijsko sjemenište u Dubrovnik. Isticao se znanjem i marljivošću te je prvi i drugi razred gimnazije završio u jednoj nastavnoj godini. Pohađajući Bogoslovni fakultet u Splitu, svo vrijeme pomaže pastoralnog svećenika u Stobreču. U rodnoj župi zaređen je za svećenika 1. srpnja 1973., a mladu je misu slavio iste godine na Veliku Gospu.

Bio je u mnogo čemu prvi, pa i prvi župnik novoosnovane župe u Gabela Polju gdje je službovao sedamnaest godina. Župni stan, vjeronaučna dvorana, župna crkva u Crnićima (naselje u općini Čapljina), samo su neka oku vidljiva ostavština, a ono duhovno što je u toj župi ostavio nemjerljivo je ljudskom mjerom. U župi Studenci je također ostao sedamnaest godina ostavivši iza sebe mnoga vrijedna postignuća i priznanja, duhovna i materijalna. Godine 2009. naš se don Damjan vraća nama – dolazi župnikovati u Rotimlju.

Nemoguće je pobrojati što je već dosad inicirao, pokrenuo, dovršio… ali spomenut ću samo neke projekte – obnovljena je unutrašnjost župne crkve, izgrađena kapelica u crkvenom dvorištu, ljetni oltar, osnovan je tamburaški sastav, pokrenut je župni časopis BIOS… Sve nabrojano od neizmjerne je vrijednosti i važnosti za stolački kraj, ali to ni blizu nije najveće don Damjanovo postignuće. Ono što kao svećenik pruža u obilnim količinama, ne samo u svojim propovijedima, već i pri svakom neformalnom susretu i razgovoru s njim – zapravo je puno dragocjenije. Toliki su se ljudi utekli i utječu se u svojim nevoljama upravo don Damjanu koji svojim molitvama posreduje, prosi i isprosi milost od Boga.

Ono što bih još svakako htio reći jest činjenica da don Damjan s osobitom pozornošću, ljubavlju i poštovanjem progovara o hrvatskoj majci / ženi / hraniteljici / junakinji. Jedan od razloga tomu leži u činjenici da je bio zakinut za očevu prisutnost i da je bio okrenut isključivo majci u svom najranijem djetinjstvu. Iznad te ljubavi jedino je ljubav prema nebeskoj Majci. Upravo je njezin blagdan, blagdan Velike Gospe odabrao za dan svoje mlade mise. Vjerujem ne slučajno.

S koliko samo ljubavi i poštovanja progovara u svojoj knjizi Rastimo u duhu o teti Ruži koja je molila i izmolila Boga za njegov svećenički poziv. Za mene osobno upravo je priča Blagoslov tete Ruže najsnažnija u cijeloj knjizi i zaslužuje se naći u čitankama jer je u njoj sva mudrost ovoga svijeta izrečena tako jednostavnim riječima jednog velikog čovjeka. Također, više puta u knjizi don Damjan spominje jednu posve običnu baku koja je smisao života i vjere sažela u rečenicu „Boga moli, svakog voli“.

I eto, mogao bih u nedogled nabrajati situacije gdje don Damjan iskustvom svećenika i veličinom čovjeka nastoji običnog čovjeka staviti iznad sebe i onoga što jest i što svima nama znači. A znači, doista, i puno i vrijedno. Matica hrvatska Stolac ponosna je što u svojoj blizini ima ovakvog pastira s kojim može u duhu rasti, a koji će, vjerujemo, još dugo strpljivo raditi na svojoj životnoj misiji na radost i ponos svih nas. Nikada kao danas nije tolika potreba zajedništva i molitve. Upućuje nas tomu i imperativni naslov don Damjanove knjige Rastimo u duhu. U tome je jedina Istina, kojoj don Damjan teži, a don Damjanu se bespogovorno vjeruje!