log0 AA 3

log0 AA 3

Željko Kipke: Orsonov putokaz

Željko Kipke Orsonov putokaz

U Studiju Moderne galerije Josip Račić 16. svibnja otvorena je izložba Orsonov putokaz koje je autor poznati hrvatski umjetnik Željko Kipke. Na otvorenju o izložbi zapaženo je govorio Feđa Gavrilović. Fotografije s otvorenja snimio je Goran Vranić

foto galerijaPovijest umjetnosti može se shvatiti kao veliki sustav znakova ili indikatora, kao mreža putova koji spajaju različita znanja i psihološka stanja na kojoj se, kao i na svakom cestovnom sistemu, nalaze putokazi pristupačni svim poznavateljima njihova jezika. Na taj način cjelokupno ljudsko znanje i stvaralaštvo gleda Željko Kipke, vizualni umjetnik i autor brojnih eseja o filmu i likovnosti. To je svakako postmoderna paradigma. U trenutku kada su informacije postale izrazito dostupne (a postaju sve dostupnije zahvaljujući internetu), kreativni su izrazi počeli kombinirati različite kodove iz prošlosti (na stilskoj i tematskoj razini), a također i tražiti ili fabricirati skrivene i paralelne povijesti, što se pak može shvatiti i kao komentar svijeta masovnih medija: ako je stvarnost koju živimo osmišljena, kontrolirana i prikazana kroz neki narativ, zašto ne bismo na sličan način osmislili i njezinu prošlost? Takav intelektualistički pristup umjetnosti već od 1970-ih, a posebice od 1980-ih, njegovali su, primjerice, književnik i teoretičar Umberto Eco, redatelj i vizualni umjetnik Peter Greenaway ili arhitekt Robert Venturi. U likovnom stvaralaštvu osamdesetih godina ta se vrsta postmoderne poetike referencija i citata mogla djelomično iščitati kod njemačkog novog ekspresionizma ili talijanske transavangarde, ali značajan se dio likovnosti nastavljao povoditi za dotad popularnim minimalizmom, kao i njegovim geometrijskim varijacijama. Shvaćanje slike kao alegorijskog polja bilo je svakako prisutno kod Jörga Immendorfa, Anselma Kiefera, Enza Cucchija ili Mimma Paladina, ali problemi forme predstavljali su, ipak, osnove njihova slikarstva. Specifičnu kreativnu evoluciju Željka Kipkea obilježila je razapetost između imperativa minimalizma zagrebačke i hrvatske sredine (i sam je, grafičkim listovima, sudjelovao u poetici minimalističke, elementarne umjetnosti) i vlastite inklinacije prema slikarskom intelektualizmu koja ga je povezivala s njemačkim i talijanskim autorima osamdesetih, a ti pak u hrvatskoj umjetničkoj klimi, u kojoj je poetika poništavanja značenja dominantna od 1960-ih, nisu dobro kotirali.

Zanimljivo je i Kipkeovo ispisivanje povijesti kojoj je bio sudionik, što također svjedoči o toj rascijepljenosti. U eseju izdanom u katalogu izložbe Osamdesete (održane u Domu HDLU, 2015) o toj dekadi piše: „Tko bi pomislio da je riječ o eri kulturnog aktivizma usredotočenog na mistične resurse različitih zajednica“, misleći pritom na povijest okultnog, od tarota i voodooa do Aleistera Crowleyja i Friede Harris. U tim ezoteričnim koordinatama pronalazi mjesto svim protagonistima konceptualne i post-minimalističke scene (neki bi rekli da je utemeljenost toga upitna, međutim, pogled tumača opravdan je njegovim interesima i stvaralaštvom, a svaka umjetnost dopušta različita čitanja, što god puristički nastrojeni interpreti mislili o tome). S druge pak strane, u izboru radova za istu izložbu kao i u spomenutom eseju gotovo posve negira značaj novog ekspresionizma i transavangarde u hrvatskoj umjetnosti, pokreta koji su, svojim inzistiranjem na metaforičkom izražavanju, ipak na njega samoga ostavili zamjetan trag (opet: što god puristički nastrojeni interpreti mislili o tome).

U tom je duhu slikarstva osamdesetih (i, možda, potaknuta osobnom poetičkom podvojenošću svoga autora) godine 1987. nastala Kipkeova slika velikog formata Petite histoire de la dualité (Mala povijest dvojnosti), na kojoj prikazuje polje puno tabli, odnosno znakova, s rebusima ili anagramima imena umjetnika značajnih za uspostavljanje modernističke poetike u svijetu i u nas. Unutar gustog rukopisa (što je još jedan obol spomenutim slikarskim tendencijama ove dekade) pronalazimo oznake koje možemo dekodirati kao imena: grofa Lautreamonta, Guillaumea Apollinairea, Velimira Hljebnikova, Luisa Buñuela, André Bretona, braće Micić, Leonida Šejke i Dimitrija Bašičevića Mangelosa. Već smo rekli da je osebujna reinterpretacija povijesti jedan od omiljenih postmodernih postupaka (a kroz njega se može čitati i navedeni Kipkeov esej o osamdesetima). Na tom tragu ovaj umjetnik uz pomoć filma Orsonov putokaz, snimljenog 2015. za izložbu u povodu stogodišnjice rođenja Orsona Wellesa u Gliptoteci HAZU, svojoj slici iz 1987. dodaje tablu s anagramom imena ovog velikog redatelja: „sell On Worse“. Wellesova bogata i inspirativna karijera obilježena je plivanjem protiv glavne struje velikih holivudskih studija, upravo zbog njegova inzistiranja na nekonvencionalnim gradnjama likova i priča te formalnim eksperimentima. Zato je bio prisiljen za svoje ambiciozne projekte zarađivati novce na različite načine na koje američki redatelji njegova ugleda uglavnom ne bi pristajali (što sugerira anagram), primjerice, nastupajući kao mađioničar ili u reklamama.

Kipkeov eksperimentalni film, koji zaključuje interpolacijom nove table na sliku Petite histoire de la dualité, nastao je asocijativnim stvaranjem fabule za vrijeme listanja starih talijanskih časopisa iz 1950-ih i jednoga iz godine 1960, dakle, iz zlatnoga doba Hollywooda i ujedno doba Wellesove najveće popularnosti. Odabir časopisa bio je slučajan, a gradnja priče u kojoj se ličnost redatelja isprepleće s drugim zvijezdama svoga doba (i umjetnicima sa spomenute slike), potpuno aleatorična. Tu ćemo vidjeti Kipkeovo simbolično tkanje, ispreplitanje i povezivanje različitih razina kulturne povijesti. Kao i kod Wellesa, filmsko i stvarno su se spojili u nerazdvojivu slitinu. Fama prethodi i nadživljava individualni ljudski život, što je bio česti slučaj kod likova ovog redatelja: Charlesa Fostera Kanea, nacista Franza Kindlera (iz filma Stranac), policijskog kapetana Quinlana (iz Dodira zla), Gregoryja Arkadina ili Pabla Picassa u filmu-eseju F for Fake.
Stvaranje filmske slike takvom kolažnom metodom, kombinacijom statičnih prizora iz časopisa i različitih pokretnih snimki, postupak je koji je koristio i Welles u svojim ranim filmovima esejima, primjerice, u Portretu Gine iz 1958. o Gini Lollobrigidi, a donekle i u kratkom filmu Vienna iz 1968, gdje se scene grada iz naslova izmjenjuju s onima Zagreba, čak i bez truda da se ta varka sakrije, što je zanimljiv prilog eksperimentalnom filmu i Kipkeu svakako dragoj temi dvojnika u umjetnosti. Takvom stilizacijom film postaje više od fiktivnog ili dokumentarnog narativa te prerasta u iskaz poetike u kojemu podjednako sudjeluju slika, njezina obrada i ideje koje se prenose. Puni krug od filma natrag prema slikarstvu (svome prvom mediju) Kipke zatvara pridružujući ovome uratku ciklus ulja na platnu u kojemu prikazuje iscijepane fotografije koje su poslužile kao temelj za Orsonov putokaz. Dva medija pretaču se jedan u drugi zahvaljujući magijskoj formuli ovog umjetnika i njegovu neobičnom čitanju znakova, kojima znanja drevnih hermetičara prenosi na suvremenu kulturu. Time čak i efemeridama iz filmskih magazina koji prate živote slavnih uspijeva udahnuti djelić trajne fascinacije.

Umjetnost možda i je sustav znakova, ali je još više i veo koji prekriva i očuđuje zbilju, kako je rekao Oscar Wilde. Odnosno (da budemo bliži Kipkeu), ona je magični filmski projektor kroz čije leće stvaralac propušta sve znakove i simbole koji nas okružuju, čime se oni transformiraju u estetsko iskustvo. Istovremeno, njihova se tumačenja umnažaju do beskonačnosti kao odrazi u sobi zrcala. Povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović svoj tekst o Kipkeovoj izložbi zapisao je u preglednom izložbenom katalogu, vješto ga prikazao na otvorenju, stoga ga cjelovito oznjanjujemo čitateljima.

porn porn

log0 AA 3