Tue. Jul 17th, 2018

Zlatko Prica- PLAVI PAVILJON

Prica je usporedno u grafičkom mediju i crtačkoj sintaksi i istodobno u slikarstvu stvorio nezavisne, komplementarne cikluse crteža i grafika

Zlatko Prica rođen je 26. lipnja 1916. godine u Pečuhu gdje je završio prvi razred osnovne škole, a potom se doselio s roditeljima u Zagreb gdje je završio osnovnu školu i drugu klasičnu gimnaziju. Već je u gimnaziji izlagao s budućim kiparom Kostom Angelijem Radovanijem. Od Krste Hegedušića dobio je procjenu svojih crteža, poticaj i poduku za upis na Akademiju.
Podozrivost Ljube Babića, drugoga velikog profesora tadašnje zagrebačke Akademije, prema njegovoj nadarenosti ubrzo je nestala. Omer Mujadžić kojemu je Prica kao učitelju ostao odan čitav život, “davao je osnove onoga što je Babić tražio kao uvjet. Perfektan crtež. Ne crtež kao ornament, nego crtež kao podatak”. Na završnoj diplomskoj izložbi 1940. godine dodijeljena mu je Pariška stipendija koju, u okolnostima predratnog vremena, nije mogao koristiti. Godina 1941. zapamćena je u Pricinom životopisu po prvoj izložbi u Umjetničkom paviljonu, ali i po njegovoj internaciji u logor Danica kraj Koprivnice. Pušten je uz grupu HSS-ovaca. Godine 1943. pridružio se partizanima na Žumberku. Djelovao je u kulturnom umjetničkom odjelu ZAVNOH-a. U Topuskom je, zajedno s Edom Murtićem, litografijama ilustrirao Jamu, poemu Ivana Gorana Kovačića. Nakon rata vratio se u Samobor, boravio kraće u Parizu (1948.), Indiji (1952.), Brazilu (1954.) i Londonu (1957.).
Šestomjesečni boravak u Indiji (na poziv arh. Đuke Kavurića) presudan je za Pricinu umjetničku putanju. Susret s indijskom kulturom i kultnim lokalitetima za njega je premisa oslobađanja od akademske discipline i prostornog iluzionizma. Oslobodio je boju njene funkcije plastične modelacije, a crtež postavio u funkciju konstrukcije i strukture novog slikarskog prostora. Na tom tragu nižu se njegovi slikarski ciklusi i mijene: Samoborski ciklus do 1957., Plodovi zemlje od 1957. do 1969. godine, Ljudi i plodovi i Anatomije prirode od 1969. do 1971. godine. Uslijedio je Tarski ciklus.

Gradeći tijekom šest desetljeća u trendove nesvrstivo slikarstvo, Prica je usporedno u grafičkom mediju i crtačkoj sintaksi i istodobno u slikarstvu stvorio nezavisne, komplementarne cikluse crteža i grafika. Njegova Mapa bakropisa (1952.-1969.) upisana je u Hrvatsku antologiju grafičkog medija.
Od 1951. kada je započeo samostalno izlagati, ostvario je stotine izložaba. Godine 1952. izlagao je motive iz Indije (u Delhiju, Zagrebu, Beogradu). Slijedile su izložbe u Sao Paulu i Rio de Janeiru (Museo de arte Moderna). Godine 1955. izlagao je u Zagrebu Samoborski ciklus (Salon ULUH-a), a iduće godine grafike u Kabinetu grafike HAZU i Galeriji del Cavallino u Veneciji. Uslijedile su zatim brojne izložbe slika, grafika i crteža diljem Hrvatske, Jugoslavije (Ljubljana, Beograd, Skoplje, Samobor, Pula, Split, Karlovac itd.) i Europe (London, Beč, Düsseldorf, Tübingen, Pariz, Bochum, Berlin, Stuttgart, Essen itd.). Godine 1970. priređena mu je izložba u Modernoj galeriji u Zagrebu, a iste godine, pozivom iz Pečuha, obnovljene su veze s rodnim gradom u kojem će biti realizirano niz izložbi (1987., 1989., 1999., 2001.) i u kojem njegova donacija danas čini značajni dio stalnog postava Muzeja Nemeth.
Godine 1976. Zlatku Prici dolazi osobito priznanje. U Palazzo della Permanente u Milanu organizirana je izložba Trentacinque anni di pittura (1940.-1975.), a nizu izložbi u galerijama talijanskih gradova (Milano, Bologna, Firenza, Venecija, Trst 1977.-1980.) prethodila je slikareva reprezentativna talijanska monografija (M. Valsechi – C. Marsan, Milano, 1975.). Izložba Pricina Tarskog ciklusa 1982. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu bila je potvrda Pricine samosvojnosti koja se nije odrekla mitskog i metaforičnog. Na zagrebačkom Gradecu 1988. postavljen je antologijski izbor njegovih djela. Devedesetih godina uslijediti će novi slikarski ciklus Opatijski kišobrani koji će iznenaditi svježinom izričaja i motivike, dok su slike iz ciklusa Žena koje nastaju posljednjih godina, konfesionalno intimnije.
Pricino je stvaralaštvo neprekidno bilo praćeno brojnim domaćim i inozemnim nagradama i priznanjima. Sudjelujući u kulturnom i intelektualnom životu Hrvatske i Zagreba, bio je utemeljitelj i član Grupe 58, Grupe Mart (1958.) i jedan od utemeljitelja Galerije Forum (1969.). Godine 1988. postao je redoviti član Hrvatske (tada Jugoslavenske) akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Počasni je građanin rodnoga grada Pečuha i Samobora.
Djela Zlatka Price nalaze se u brojnim privatnim kolekcijama u Hrvatskoj i u inozemstvu te u muzejima u Zagrebu (Moderna galerija, Galerija suvremene umjetnosti, Kabinet grafike HAZU, Povijesnom muzeju), Beogradu (Muzej savremene umetnosti), Splitu (Galerija umjetnina), Rijeci (Moderna galerija), Dubrovniku (Umjetnička galerija), Skopju (Muzej na sovremena umetnost), Sao Paulu (Museo de Arte Moderna), Antwerpenu (Koniklijke Akademie voor Shone Kunsten), Stuttgartu (Staatsgalerie, Coll. A. Stankowski), Pragu (Narodna galerija), Brooklynu (Institute of arts and sciences), Cincinnatiju (Art Museum), Londonu (Gallery One), Pečuhu (Museum Vasarely, Janus Pannonius Museum), Varaždinu (Umjetnička galerija), Parizu (Galerie Raymond Creuse), Milanu (Coll. L. De Tullio), Rimu (Coll. Fanfani), New Delhi (Coll. Mrs. Ghandi), New Yorku (The Brooklyn Museum), Lansdowneu – Pens. (Coll. M: V: Kempner), Philadelphiji (Coll. Dr. Klarmann), Kongstonu (Coll. B. Reinisch). /Životopis prema txtu Ive Šimata Banova

“Pricu je više od motiva zanimalo slikanje slike, stvaranje kompozicije i idealnog jedinstva. Pa je ljudskoj figuri (konstanti u njegovu slikarstvu) dao glavni ikonografski prostor svoje slike. Smjestio ju je između neba i mora, uz daleka i široka plošna obzorja, uz jedrilje i barke, na pozornicu života na kojoj mora odigrati vlastitu sudbinu. Uz samotne, gracilno izdužene i vitke dame sitnih glava u odnosu na tijelo (često odrezanih gornjim rubom slike), slikao je dvoje (ljubavne parove), grupe figura (brodare, ribare, veslače, kupače). Svi oni iskazuju svoju monumentalnost, dostojanstvo, otmjenost. I svi oni izmiču fizionomijskoj prepoznatljivosti. Nije se Prica zadržavao ni na prisnosti ni na intimizmu ni na naraciji. Ali je odlučno i dosljedno koračao onim slikarskim prostorima koji jasno svjedoče objektivnu stvarnost, egzistenciju pojedinca, smisao stvaranja i ljepotu svijeta. Reduciranje predmetnosti nije ga dovelo do nestajanja figure, samo do sažimanja. Dinamizam crtovlja i velike plohe zvučnih boja vodile su ga, doduše, prema dezintegraciji figure, ali Prica je ostao vjeran figuraciji i dosljedan u odbijanju apstrakcije. I nije bilo dvojba oko predmetnog i nepredmetnog. Premda su se u nekim našim stručnim krugovima postavljali zahtjevi za imperativom novoga i vodile besmislene rasprave o Pricinoj figurativnoj/nefigurativnoj slici i premda je početkom sedamdesetih njegova slika doista bila na rubu razgradnje, Prica nikada nije prešao taj rub, nikada se nije odrekao figure. Naprotiv, zanimao ga je lik, ne krajolik. Pa je prema ljudskoj figuri određivao formalne mjere, proporcije, perspektive i idealne odnose figure i krajolika. Kružne forme u rukama likova na slici Luka u Santa Marini (1984.) sabiru sve omjere, crtačka i koloristička kretanja, sve grafičke silnice (vertikalne, horizontalne i dijagonalne), plohu i volumen, geometriju i lirizam. A likovi na slici Plavi paviljon (1983.), određeni su zadanim okvirima u zakonu kadra, strogim poljima, čvrstim omjerima i širokim plohama, dubokim daljinama i velikim praznim prostorom (prostor i dubinu postigao je uvođenjem horizontala). Zarobljeni neumoljivom geometrijom, prizivaju misli o ljudskoj sudbini, o iskustvu življenja. Rekla bih: tu negdje među njima nalazi se i on, autor. Rekla bih još: važno mu je bilo da hladnom geometrijom ne umanji impulzivnost prividno improviziranih poteza, najiskreniji i najdublji odraz unutarnjih napetosti i dubokog doživljavanja značenja svijeta, smisla i razloga postojanja.
Na njegovim tarskim slikama često je barka (ili njena olupina) jedini pokazatelj odredišta. Ona povezuje zemlju i nebo, ona sabire dojmove, usmjerava na kružna središta. Kada su realistično prikazane pojedinosti svakidašnjih životnih sadržaja (mačka, pas, ptica, ogledalo, ruža ili buket cvijeća u ruci žene) ušle u prostor njegove slike (Ljudi s mačkom 1980., Marijev mandrač 1983., Trubač iz Tara 1983.), one su imale svoje dublje stvaralačke razloge: postale su poveznicom s likovnom tradicijom i autorskim nastojanjem da slika ima svoj dignitet i svoj smisao, da njegovo slikarstvo nosi i prethodne stilske naslage.

Ovaj naš današnji pogled na Tarski ciklus uvjerava nas da je Prica ustrajavao na zasebnom slikarskom konceptu čiji likovni credo je red. Nisu ga zanimali eksperimenti ni eksperimentatori. Njegov samohodni put i otpor svakom kolektivnom programu dovodili su ga do neprihvaćanja, nerazumijevanja i izolacije, ponekad kreativne, ponekad ljudske. Ali ostao je odan svojim slavnim učiteljima (Krsto Hegedušić, Ljubo Babić, Omer Mujadžić) i značajnim umjetničkim razdobljima. A kolorizam i grafizam Tarske cjeline ostaju najčistijom i najosobnijom sintezom koja mu je osigurala trajanje i dragocjeni prostor u suvremenoj hrvatskoj i europskoj likovnoj umjetnosti.” / Branka Arh (…dio iz predgovora katalogu)

Sva izložena djela vlasništvo su Galerije PRICA, Pučkog otvorenog učilišta Samobor.

Otvorenje u petak, 06. srpnja 2018. godine, u 20:30 sati.
O izložbi će govoriti Branka Arh, povjesničarka umjetnosti.
Izložbu u Gradskoj galeriji Labin posjetite do 05. kolovoza 2018.

vijesti