Nakon 30 godina ponovo na Palmižani, od 10. svibnja do 1. lipnja 2016., Terasa Meneghello
“Umjetnik više nije puki promatrač povijesti, on je jedna vrsta političara. On reagira u prostoru koji su političari upropastili. Ako se u njegov rad ne uključe društvo, mediji, politika i ljudi na koji se rad odnosi – onda taj rad nije obavio ono radi čega je kreiran.”
Poznati vojvodjanski umjetnik Gera Grozdanić r.1957., kipar i slikar otvara 10. svibnja kulturno ljeto na Palmižani 2016. svojom izložbom “ Crteži iz raja ili alegorija o raju “ . To je veliki povratak u ove prostore nakon 30 godina. U “Osamdesetim” Živko Gera Grozdanić, koji je 1983. diplomirao na ALU Sarajevo u klasi Ljubomira Perčinlića , je stvarao u Hvaru i često izlagao u mjesnim galerijama kao i u palmižanskoj galeriji “Škorpion “ , koja u ovom prostoru kontinuirano djeluje od 1980.
Tema ovog ljeta na Palmižani je – “U zemlji kaktusa, pauna i sirena i drugih alegorija”.
Serija radova, 40 crteža manjeg formata, izrađenih na podlogama papira koji se koriste kao filteri za vino, nastalih na Hvaru, točnije na Palmižani, prividno prikazuju odsustvo uvažavanja mjesta nastanka i kontekst mjesta.
Dakle, crteži ili objekti? Ili samo mali intimni zapisi na zanimljivim podlogama. Oštećenim od vinske fermentacije ? Ukoliko likovne elemente iz crteža pokušamo dešifrirati kao znak, odnosno, kao jezik, onda sadržaj teksta u crtežima senzibilnog promatrača crteža uvodi u zanimljiv svijet događaja, povezanih uspomenama, sjećanjima i aurama portreta nepoznatih likova i gravurama mehaničkih naprava s početka XX stoljeća. Način sklapanja forme crteža, odnosno njihovog narativa, pokazuje da je namjera bila na njegovanju oštećenja i slučajnih kemijskih procesa starenja podloge-filtra I njihovog diskretnog uvođenja u dijalog sa androidne sklopom portreta i čovjeka.
Pokušaj bilo kakve usporedbe crteža sa suvremenom umjetnošću, odnosno, usporedbu simbolike hvarskih crteža sa predhodnom umjetničkom praksom Živka Grozdanića je nepotrebno i nemoguće. Živko Grozdanić umjetnost koristi kao alat pomoću koje pronalazi “sive zone” u povijesti, ukazujući na svaki intenzitet entropije društa. Međutim, u ovim radovima je dominantan narativ, priča, alegorija, emocija i ekspresija crtanja kemijskom olovkom kojom intervenira na kolažiranim površinama. Prividno napuštanje načela konceptualne umjetnosti koja svaki narativ u radu reducira do fenomena, znaka, tautologije … ali Živko Grozdanić vrlo diskretno uporabu kemijske olovke koristi kao tautološki postupak u analitičkom slikarstvu, što se jakom ekspresijom crtanja, povezuje simbolika portreta i strojevi, i gradi poetika koja završava pretvaranjem u dramatične prizore.
Ali što je Palmižana? Raj ili samo mali isječak velikog raja? Možda je to samo privid raja ili je Palmižana alegorija raja? Zašto bi umjetnik uopće crtao u raju? Što to može biti razlog uzimanja olovke i šaranja po površini papira. Nisu li ti crteži, zapravo, crteži iz Raja? I tako u nedogled, može se postaviti bezbroj pitanja na koje se ne može dati odgovor približan istini.
Umjetnik i Raj, njihovo zajedničko putovanje u svim pravcima, gore u budućnost, dolje u prošlost, lijevo u sreću, desno u strast … Naziv instalacije od 40 crteža “Alegorija o raju”, je skup raspoloženja, svakodnevni proces crtanja koji pokazuje ideju raja u liku Palmižane i umjetnika koji s olovkom u rukama crta prizore izvan raja, prizore entropije svijeta koji je naseljen “đavolima I demonima”. Umjetnik svoju privilegiju crtanja u raju koristi kao paradoks, odnosno, on raju donosi prizore pakla … Reciklira ih u dnevnički zapis, u svojevrsnu paradigmu, primjer koji pokazuje kako reciklirati kaos svakodnevnice.
Poznati, kontroverzan i radikalan vojvodjanski slikar, konceptualist i performer Grozdanić Živko Gera izlagao je u brojnim hrvatskim galerijama. Pred rat je sudjelovao u Rijeci na XIII Bijenalu mladih izloživši ciklus Kiefer-Knifer kojim se oštro suprostavlja nacionalističkoj politici i politici Slobodana Miloševića. Razočaran dogadjanjima u svojoj zemlji Grozdanić izabire i “prisvaja” radove dva formalno potpuno različita slikara krajem XX vijeka i to – angažiranog njemačkog slikara Anselma Kiefera koji se godinama bavio odgovornošću svog naroda za Holokaust, te u njih unosi meandre hrvatskog umjetnika Julija Knifera kojeg plaši veličina nacionalne euforije : “ Umjetnost je moje jedino utočišće” .
“Riječ je o slikarskom perfomansu eklektičkog karaktera” kaže teoretičar umjetnosti Miško Šuvaković za taj ciklus koji će umjetnik ponovo istraživati zadnjih godina. Bit će prikazan u jesenskoj izložbi na terasi Meneghello na Palmižani u čast povratka svojim slikarskim počecima. ”Postmoderno slikarstvo je postalo, u njegovu radu, reciklaža same suvremenosti slikarstva na kraju povijesti slikarstva.” /M.Š./
U ciklusu “Meteorska kiša” umjetnik dovodi u pitanje ulogu crkve u demokratskim promjenama što mu je donijelo mnogo problema. Za ovogodišnji perfomans “Alegorija o premijeru “ – razbijanje dvadesetak bista s likom sadašnjeg srpskog premijera – nije dobio javni prostor, pa ga je izveo u svom dvorištu u jednom selu blizu Vršca. “Ne radi se o odredjenoj osobi, već o ulozi koju je preuzela neka osoba, i onda se potpuno promijenila pod utjecajem moći koju je novih ruhom dobila. Svjedoci smo kako Izlaganje radova poput ovoga , koji je “de facto” neka vrsta pokazivanja političkog stava – danas nije moguće kod nas. Prolazi isključivo umjetnost koja proizvodi estetske predmete, a kada je u pitanju prezentacija umjetnosti koja proizvodi stavove, onda se javlja veliki problem. Nije moguće raditi umjetnost kao neku vrstu “uzbunjivača” gradjana. Uloga uzbunjivača , to jest zadatak umjetnika leži u tome da on “cinkari” društvo pred vremenom i povijesti i da to prijavljuje putem moćnog dnevnika koji se zove povijest umjetnosti. Institucije koje bi morale potpomagati kulturu su birokratizirane i time potpuno otupjele. Mi smo na putu jednom šokantnom vraćanju na krize 90-tih kada naše društvo nije znalo izabratii indentitet u kom pravcu krenuti u suvremenost. “
Gera Grozdanić je ogromni rad uložio u svijet umjetnosti, u vojvodjansku kulturnu inicijativu. Osnovao je nekoliko časopisa za kulturu, “Košava” i “Artkontekst”. Osnovao je i Bijenale mladih u Vršću 1994. . Deset godina jedne od najznačajnijih manifestacija krajem 20. vijeka u tim prostorima. Sve je ugašeno zbog nezainteresiranosti kulturnih institucija.
Vodio je Muzej savremene umjetnosti od 2005. do 2011., i u to vrijeme je to bila živa i moderna ustanova. Bio je izbornik za Bijenale u Veneciji i te je godine Srpski paviljon nagradjen.
U isto vrijeme dok mu je perfomance “Alegorija o premijeru” zabranjen, njegov veliki spomenik postavljen je ove godine, uz pomoć Ministarstva kulture Srbije i Galerije “ Nadežda Petrović “, u javnom prostoru Čačka – tri ogromna zardjala čekića.“Ovo je zamisao da se otvori neka vrsta diskurzivne analize jednog predmeta u javnom prostoru koji je inače u svakodnevnoj upotrebi. To je alat koji svi posjedujemo, svakome za nešto služi, a ovdje služi za ideju suvremene umjetnosti koja, prije svega, pokušava da izvrši neku vrstu akupunkture javnog polja, odnosno dovede umjetnost u svakodnevnicu. – objašnjava umjetnik.
