Željko Bobanović / Don Bobo: PRODAJNA IZLOŽBA

Željko Bobanović ovdje se ujedno spaja, ali i distancira od jednostavnog iščitavanja. Njegove (slovnim) znacima iskazane slike, po obliku i sadržaju, nakon prve reakcije: čitanja – izazivaju odmicanje od percepcije rada kao teksta

Napisane slike

Komentar ovog projekta mora početi činjenicom da je kolekcija slikarskih radova izvedena slovnim znakovima. Oni su poredani u čitke i jasne riječi koje, na pojedinom radu, često nude paradoksalan smisao zapisa na rubu ironije. Na područje slikarstva uvodi ih oprema te postav u izložbenom prostoru. Smislenu cjelinu naziremo nakon pregledavanja više radova. Doživljaj, razumijevanje asocira namjeru, ideju kao da zrak pojašnjujemo nebeskim svodom. U oba slučaja medij je isti. Tumačenje te istosti postaje retorika. Tek kad uđemo dublje u karakter ili sastav medija, pa onda kažemo da zrak koji udišemo jest isto fraktalno titranje koje nalazimo i u oblacima, na tragu smo pokušaja spoznajnog pojašnjenja. No, u ovoj akciji izgubit ćemo mnogo slušalaca. Needuciranost, nezainteresiranost, nesenzibilnost, tromost misli, ostavit će nam u publici tek nekolicinu slušatelja koji će se, vrlo vjerojatno, pretvoriti u suučesnike, sugovornike. Riječi ne zaslužuju ono što znače. Ili: ovisno o osobi, riječ travestira. Tek uz spoznajno niveliranje, neki verbalni pojmovi bivaju prepoznati na nivou razgovora.

Čini nam se u prvi mah da je ova ponuda provokacija. No, pokušajmo vidjeti je li to baš tako. Autor nam se obraća likovnim radovima. Moramo razumjeti da uz točku, liniju, mrlju, obojanu ili iskazanu ne-bojama, i slovo jest znak. Ovime napuštamo uvriježen način oblikovanja površine koja je ponuđena kao slika jer, autor nas tjera na čitanje. Stečenim automatizmom prebacujemo percepciju na (apstraktne) pojmove koje inicira pročitano. Željko Bobanović ovdje se ujedno spaja, ali i distancira od jednostavnog iščitavanja. Njegove (slovnim) znacima iskazane slike, po obliku i sadržaju, nakon prve reakcije: čitanja – izazivaju odmicanje od percepcije rada kao teksta. Jer, sadržaj koji primamo slovima/riječima/tekstom, intrigira i poziva na nešto suptilniju percepciju od samog razumijevanja pročitanog. U percepciju se ugniježđuje mistika. Čini se da neki ljudi uz iskustvo spoznaje kreću, poput propovjednika, iskazivati osobno saznanje.

Pokazuje se da je interpretacija, ali i percipiranje ovog projekta naporno. Pokazat će se problem terminologije. Spominjat će se Zaratustra, Sokrat, Nietzsche, Schopenhauer…, mitologija i religije, skoro isto koliko i autora izložbe. Čini se kao da je Bobanović to želio. Da bi približili ovaj ciklus, moramo se nadovezati na dramatični pomak ljudske misli gdje se spominju mjesta i osobe koje su znatno izmijenile prosuđivanje i doživljaj svijeta; neki na nivou instinkta, a neki na valovima spoznaje.

Među prvim asocijacijama je nelogično ponašanje službenih vjera „na vlasti“, koje se oblikom direktive, pravila određuju s pozicija moći. Ta moć najčešće je označena zlatom, grimizom i profitom. Promatrajući sva vjerovanja, naročito vjere knjige, bivamo zasuti dirigiranjima, zapovijedima, nametanjima – na agresivan način. Čak se i prirodne meteorološke prilike predstavljaju kao nasrtaj prema onima koji nisu poslušni dogmama. Povijesno zapamćeni inicijator ovog promišljanja je Sokrat, mislilac koji je djelovao nekoliko stoljeća prije nove ere. On svjedoči kontemplaciji kao snazi koja izmiruje razlike i ujedinjuje suprotnosti. Ona potiče na put u nepoznato, na transcendenciju u uzdizanju koja vodi od ljudske prema božanskoj ljubavi. Sokrat postaje svjestan da spoznaja nije intelektualno znanje, već način pročišćenja. Čovjek spoznajom postiže unutarnju jasnoću, vla¬stito svjetlo, neovisno od utjecaja okolnosti. Sokrat se nije borio protiv religije, već protiv praznovjerja. Nije smatrao da se odnos između bogova i ljudi sastoji u razmjeni usluga. Prema njemu, istinska pobožnost jest pravednost. U odnosu između čovjeka i božanskoga uspostavlja se njegujući sklad, a pravednost ne može biti predmet trgovine. Sokrat je začetnik filozofije entuzijazma.

No, Sokrat nije započeo „rolanje“ misli. Naša, zapadna civilizacija nastala je pod utjecajem Grčke i Rima, međutim, njihovi izvori su u dalekoj prošlosti Bliskog istoka. Svijet se razvijao na ostacima starim desetak tisuća godina, za koje znamo iz arheologije i neke sačuvane zapise. Jedno aktivno područje, zbog svojih geomorfoloških i klimatskih obilježja, između XII. i VIII. tisućljeća pr. n. e je Mezopotamija. Prva civilizacija Zemlje, Sumer, izranja najkasnije u 4. tisućljeću p.n.e. i smatra se najstarijom na svijetu. Njihove znanstvene spoznaje bile su temelj svim kasnijim tradicionalnim i modernim znanostima. Tragovi sumerske civilizacije ostali su utkani u korijenima kršćanstva i judaizma, a neosporna je i povezanost sa staroegipatskom religijom. Razvili su pismo, astronomiju, matematiku, medicinu, filozofiju, alkemiju… U filozofiji su ostavili prve pisane rasprave o smislu postojanja, besmrtnosti, i sudbini. Babilonci su razvili i najraniji oblik logike, koji je kasnije imao značajan utjecaj na helenizam. Deseci tisuća pločica s klinastim pismom još uvijek čekaju da budu prevedeni. Ali Sumerani nikad nisu tvrdili da su sve to izmislili. Oni, Indija i Egipćani su danas povijesno prvi samo zato što ne znamo za nekog starijeg, a sve civilizacije razvile su sistem pojašnjenja o bližoj okolini, međuljudskim odnosima, univerzumu. Mijenjala su se društvena uređenja i ovisnosti o vjerama. I danas svjedočimo, nerijetko su religije od duhovnih zasada postale materijalno određene dogme.

Zaratustra, perzijski filozof i prorok, osnivač je mazdaizma, kulta mudrosti. Jezgra njegovog nauka može se sažeti u izreci: Dobre misli, dobre riječi, dobra djela. Prema njemu, osnovu naše zemaljske egzistencije predstavlja kozmička borba između Istine i Laži, koja se predstavlja kao borba između dobra i zla, svjetlosti i tame – u zapadnoj paradigmi. Sljedbenici Zaratustre, poštovatelji mudrosti, prenosili su znanje perzijskim Grcima, koji su se poslije služili pojmom – filozofija. Zaratustra je živio oko 1500. pr.n.e., što ga čini prvim velikim prorokom svjetskih religija.

Mnogo kasnije, Schopenhauer je smatrao da je bit čovjeka u intuiciji koja se ispoljava kao volja. Volja je bit svijeta i ona je organske i neorganske prirode. Pojavne stvari su zakonite, volja ne podliježe zakonu – ona je slijepi nagon. Volja nastaje iz nedostatka i ona ne može biti potpuno zadovoljena, pa je bol neminovna. Ovaj filozof je tvrdio da, nakon što ostvarimo neku težnju, osjećamo dosadu. Po tome je čovjekov život samo smjena boli i dosade. Schopenhauer vidi jedini izlaz u askezi, odricanju od života i utapanjem u nirvanu. Ali, još jedan način oslobađanja od boli je u bezinteresnom doživljaju umjetnosti.

Možemo ovaj komentar približiti kraju otvorenim pitanjima koja iskazuje Friedrich Nietzsche: „Nije li znanstvenost možda samo strah i isprika pred pesimizmom? Fini oblik samoobrane protiv – istine? I, moralno govoreći, nešto poput kukavičluka i neiskrenosti? Nemoralno govoreći, lukavština? O, Sokrate, Sokrate, je li to možda bila tvoja tajna? O, tajnoviti ironičaru, je li to možda bila tvoja – ironija?“

Autor ove izložbe nudi stupnjeve percepcije čije je procese prošao osobnim promišljanjem. Ponuđeni iskaz Željka Bobanovića se, kroz radove, često vraća na ista pitanja, samo iz druge perspektive, uklanjajući tako mogućnost da na bilo koji način postupi nepravedno. Kao da poštuje stihove iz Gilgameša: „Možda je besmrtnost sudbina svakog čovjeka, ali ne njegova tijela već njegova duha. Sve forme, pa i one najljepše stare, umiru i pretvaraju se prah.“ Umjetnik inicira da promatrači, ako su za to sposobni, propitaju istinu. Kao katalizator, on ne izlaže teoriju, već je zavodnik koji svakome dopušta suočenje sa samim sobom. On nudi promišljanje sugovorniku kada on to najmanje očekuje, uzrokujući nesuglasje koje pokreće dugi proces kroz koji će, ako priroda pojedinca dopusti, moći doživjeti iskustvo istine – istine koju nosi u sebi.

Da bi netko bio sretan, treba prestati biti zatvorenik vlastitih personalizama, treba osloboditi dušu primjenom ispravnoga djelovanja, a to su vrline. Jer, mi vidimo zbog toga što slike ulaze u naše oči. Spoznajemo mudrošću koja personificirana, čak i u Bibliji obznanjuje: „Plesala sam kad je Bog stvarao svijet“. Da, postoji ovdje i sad. Poslije, ono što ostaje, je duh vremena. Ako smo hrabri, uvijek se možemo osloniti na Mozartovu Kraljicu noći….

Eugen Borkovsky, VIII. 2018.

Željko Bobanović (Don Bobo) djeluje u sadašnjosti, kroz svoj studio „D13“. Živi u Višnjanu u Istri.

Gradska galerija Fonticus Grožnjan, subota/sabato, 11. VIII. 2018, u 20.00 h
samostalna izložba
Željko Bobanović / Don Bobo
PRODAJNA IZLOŽBA

uvodna slika – Bobanović Željko: Prodajna 1