Tereza Trautmannová – Transmutacije pejzaža

Umjetnica od promatrača traži osvješćivanje, nudeći mu upozorenje na stanje: od marketinške ponude proizvoda koji nam ne trebaju, do manipulacija s teritorijem

Gradska galerija Fonticus Grožnjan, od 5. 10. 2018., u 20 sati

Lavirajući između ideje dokumenta i artističkog oblikovanja, Tereza Trautmannová predstavlja niz radova povezanih idejom. Polazni motivi su s poluotoka Kivinokka, smještenog blizu glavnog grada Finske, Helsinkija. Razumijevanje slijeda radova traži kronotip događanja. Kivinokka je otkrivena kao posebna lokacija značajna za lokalno stanovništvo. Ova je lokacija, od 1931. godine, bila svojevrsno „izbjegličko“ mjesto urbanih stanovnika velegrada. Oblast je od tada služila kao mjesto vraćanja k prirodi. Ideja kolonije određena je zabranom intervencija bez znatnih utjecaja na okruženje. Moglo se graditi samo mobilne, kratkotrajne drvene kućice tako da ih je u svakom trenu bilo moguće deinstalirati. Željelo se sačuvati autentičnost za odmor i smirenje. Situacija se naglo mijenja 2014. godine, kada lokalna vlast odlučuje na poluotoku izgraditi čvrste stambene zgrade. Od poštovanja krajolika i sasvim nježnih, elementarnih intervencija u prostor, lokacija Kivinokka pretvara se u komercijalno područje uz grubu urbanizaciju područja. Ovu promjenu nalazimo u aktivističkoj premisi autorice. Ona smatra da je ta odluka prijetnja lokaciji. Ovaj njen status zorno je predstavljen ovim projektom. Radi se, očito, o njoj važnom, viđenom i doživljenom mjestu.

U opisivanju ovih radova lokacija se pokazuje kao jedna od odrednica komentara. Autorica ne dozvoljava da se radovima obratimo na klasičan način, već kao ponudi artističkih polemika. Ovaj tretman pomalo zasjenjuje ono što doživljavamo promatrajući radove bez predznanja. Jer, radovi govore o problematiziranju suvremenosti koja nije nježna. Sagorjele ili djelomično sagorjele scene pejzaža nude nam upite o grubom vremenu i promišljanja o smislu postojanja unutar zadatosti na koje smo primorani. Može se iščitati protest protiv uvjetovanosti grubog, profiterstvom obojenog trenutka povijesti.
Nije prevažno je li bliskost s lokacijom uzrokovala prisnost s nekom osobom ili direktno s pejzažem. U rezultatima iščitavamo upite, slijed događaja i vizualizirane reminiscencije autorice/svjedokinje. Ona radove oblikuje u rasponu od dokumenta do transformacije ka neprepoznatljivom. Niz nam otkriva tijek autoričina promišljanja pretočenog u materijalizirane vizualizacije. Tereza nas okružuje raznorodnim scenama. Objedinjuje ih atmosfera koja ne obiluje suncem. Ovo određenje naglašeno je i kasnijim, režiranim kadrovima gdje, unatoč uporabi vatre, toplog elementa, situacija ne odišu vedrinom.

Očito je da ovdje fotografija predstavlja samo medij u kojem se autorica dobro snalazi. U nastavku procesa, osnovni list sa slikom Tereza podvrgava dramatičnim intervencijama. Ona ulazi u kompromis naglašavanjem narativnosti. Na nekim radovima, već razvijenim fotografijama, sama izaziva plamen na dijelu motiva. Intervenciju gorenja na fotografijama stanja, ona ponovno bilježi fotografijom. Tako predstavlja dvostruku realnost: situaciju realnog i materijalizirani nadrealan rezultat. Svjedočimo egzaltiranim intervencijama na već postojećem artefaktu. Miću se granice zbiljnog, a počinje dokumentiranje autoričinog poriva za dramatičnim zahvatom. Ovaj dio radova govori o prvom doživljaju. Iako pomalo prozaičnom obradom, naglašena je tema. Ovaj, manji dio, kao da predstavlja pojašnjenje idejne okosnice, pobude hrabrosti progovaranja. Poput uvertire dramatičnom ali kreativnom činjenju kojim odišu rezultati drugog slijeda radova.

Drugi, veći dio radova artistički, hrabro i drsko predstavlja situaciju. Ovdje su dokumenti spaljenih, uništenih ili djelomično toplotom načetih fotografija. Stanje fotografija prenosi se na stanje lokacije, objekata i pripadajućih panorama. Na odličnim radovima ovog dijela serije nalazimo pougljenjele, gorenjem obrađene scene, koje gube veliki dio realističkog iskaza. One postaju svjedočanstva mogućeg krajnjeg dojma, ali i mogućeg izgleda lokacije. Prizori donose postmoderna promišljanja o Svijetu. Umjetnica od promatrača traži osvješćivanje, nudeći mu upozorenje na stanje: od marketinške ponude proizvoda koji nam ne trebaju, do manipulacija s teritorijem. Ovdje, poštujući autoricu, osvrćemo se na (nordijsku) lokaciju, koja se može koristiti plemenitije od eksploatacije resursa na industrijsko-urbani, profiterski način. Na ova pitanja umjetnica dodatno reagira pisanim načinom, pismom napisanom tvrtki koja je odlučila izgraditi stambene zgrade na tom prostoru. Ona objavljuje ovaj dokument.

Umjetnica prosvjeduje jer joj je teritorij važan, poput zapisa o prošlom u spomenaru. Njene vizualizacije, korištenjem fotografske tehnologije i intervencija toplinom, postaju protest. Iako bezglasan, ovaj vapaj likovnim sredstvima ne ostavlja nas ravnodušnim. Shvaćajući predstavljeno, pitamo se zašto teritorij ne ostaje omiljena pasivna zona? Zašto urbani menadžeri, gradonačelnici i vlast žele plemeniti prostor pretvoriti u prozaični, komercijalni, novi dosadni dio već razvijene metropole: Helsinkija. Je li grad mogao biti proširen na neke manje obljubljene prostore ili baš na ovaj, poštovani teritorij?
Postavljeni smo pred upit: jesu li pred nama direktni rezultati drame ili samo snimke dramatičnih situacija, pretvorene u artefakt? U oba slučaja nismo zakinuti. Provociraju nas rezultati djelovanja umjetnice. Pred nama je predstavljanje suptilnih rezultata smislenog, vizualnog i tehničkog problematiziranja odabrane teme. Krećući od dokumentiranja, autorica se upušta u komentiranje te, u konačnici, simboličnog predstavljanje tematike koju obrađuje. Predstavljene su dvije komutacije: bilježenje promjena ideje/motiva pejzaža i ciljano „ometanje“ motiva fotografija od strane umjetnice.

Eugen Borkovsky, 2018.

Tereza Trautmannová je rođena 10. VIII. 1987. u Brnu, Češka Republika. Diplomirala je fotografiju na Sveučilištu Tomaša Bati u Zlinu i magistrirala fotografiju na FAMU u Pragu. Dobitnica je nagrade Czech Press Photo, Canon Junior Award 2012., a njeni radovi su zastupljeni u Leica Galeriji u Pragu. Živi i radi u Brnu.

Organizacija: Miranda Legović
Kustos: Eugen Borkovsky

U okviru suradnje sa 14. FOTO EX TEMPORE Novigrad, 2018.