SEGMENTI VREMENA: AMBALAŽIRANJE / TRIPTIH / URED ZA NEBIROKRACIJU

Gradska galerija Fonticus Grožnjan u okviru projekta Ljetna škola umjetnosti i aktivizma  – SEGMENTI VREMENA

Tri tematska, pozivna, autorska projekta:
– AMBALAŽIRANJE: likovni projekt; autorica: Roberta Weissman Nagy
– TRIPTIH: multimedijalni projekt: pokret, fotografija, slika; autori: Tina Hofman, Fernando, Rok Zelenko
– URED ZA NEBIROKRACIJU: Darko Brajković Njapo; art in progress, uz učešće polaznika/posjetioca

Grožnjan, 5. – 12. 9. 2018.
otvorenje 6. rujna u u 20.00 sati
(u suradnji sa Akademijom dramske umjetnosti, Zagreb)

Kurator: Eugen Borkovsky

AMBALAŽIRANJE

Roberta Weissman Nagy predstavlja likovni projekt snažne poetičnosti i u isto vrijeme iznimne dramatike. Ona u izložbeni prostor unosi niz kutija u kojima su figure stiješnjenih ljudi te naočito postavljen par cipela na visokoj peti izveden u metalu. Umjetnica raznorodnim materijalima – tvrdim metalom i mekim, podatnim voskom – oblikuje artefakte izvodeći energetski, emocionalni i identitetski ritual. Nizu sličnih objekata dodaje sasvim drugačiji, čineći izložbu prostornom instalacijom, a galeriju eksperimentalnom psihosocijalnom ordinacijom.

Ova izuzetna konceptualna prezentacija, inicira više mogućih interpretacija. Niz limenih kutija u kojima nalazimo figure ljudi doživljavamo kao zatvorenost i izoliranost pojedinca usred čopora, skučenost zbog nametnutih obaveza i poslova, nasilno uguravanje u nacionalne ili vjerske okvire. Tjerani smo u zadane gabarite razmišljanja i ponašanja, načine i pristup životu: kutija-škola, kutija-televizor, kutija-stan da bismo završili također u kutiji – mrtvačkom kovčegu. Smještanje u kutije, ladice, foldere uobičajeni je način osiguravanja reda. Ovom logikom nomad, drugačiji, nije podoban jer poput virusa ruši sistem. Potrebno ga je eliminirati. Umjetnica ponavljanjem i modificiranjem oblika očitava emocionalne odjeke u sebi samoj, a rezultati snažno djeluju na gledatelja. Predmeti na zidu, niz kutija s ljudskim figurama, poput zametka u formalinu ili poput podivljalog eksperimenta prelaze gabarite uobičajenog.

I, taman kada pomislimo da umjetnica poput Mace Papučarice u „kutije za cipele” uredno posprema ljude, postajemo svjesni značenja drugog artefakta ove prezentacije. To su, u prirodnoj veličini, uvjerljivo oblikovane damske cipele s visokom potpeticom, ali od metala, uglačanog lima. Hefest pripomaže oblikovanju štikle koja pripada redu obuvala. Ići bos ili gol, nije pristojno. I više od toga: klik, klik, tok, tok… Zvuk štikle odzvanja u poželjnoj transkripciji identiteta. Konvencionalno poštujemo štiklu kao erotski/modni simbol ili znak uspjeha. Brkamo dojam: da li poštujemo štikle ili u njih obuvenu osobu?

Obje vrste artefakata ovog projekta predstavljaju ideju ambalaže. Kutija: garsonijera, učionica, sobičak i štikla koja je željena, mogu biti neudobni. Robertine metalne štikle izazivaju prisjećanje na majku, ženu, ljubavnicu, feminiziranog prijatelja. Odmah zatim pogled pada na realno stanje, siromašenje u kutiji koja nam je dozvoljena, škatuli od malo kvadrata gdje se stišćemo s nekim ili sami sa sobom. Učinjena je zamjena: umjesto da su u kutijama cipele, tamo su ljudi. Umjesto da je na postamentu figura čovjeka, tamo su štikle. Roberta provocira. Nudi nam fetiš, a uz njega realnost. Situacija postaje naporna jer unutar kultne obuće nalazimo crvenu boju, ideju krvi. Shvaćamo: socijalno prihvaćeno i podobno ne mora biti i udobno.

Radovi pred nama provociraju zapadnu konvencionalnost. Igor Caruso kaže: „Paradoks ljudskosti je u činjenici da se čovjeku/osobi ne može prići u njegovom prirodnom već u kulturnom, društvenom, socijalnom okruženju”. Roberta problematizira doživljen društveni i kulturni milje. To čini na sasvim jednostavan način: oblikovanjem predmeta koji imaju simbolično i kulturološko značenje. Ovaj postupak dekonstruira stvarnost i preispituje uobičajeno. Oslanjajući se na memoriju i odvažnost priznanja, ona evocira povezanost predmeta i značenja – materijalnog i znakovitog; opipljivog općeg i osjećajnog osobnog.

U kutijama zasigurno biva zastupljen miris tijela. Stiješnjeni u sobama mirišemo na sebe. To je evokacija biološkog života. Miris tijela je trag postojanja, indeks bitka. U kutijama živimo i prikrivamo identitet. Rijetko u svoju kutiju zovemo prijatelje. Radije obujemo štikle pa se družimo u uglancanoj kavani. Važno je da smo na visokoj peti. Površnost percepcije sugrađana zadovoljava se pogledom na štikle. One su medij. Mnoga je žena prigrabila dodatnu vrijednost natakavši štiklu. I queer verzija ima odaziv partnera/ice u visokim potpeticama. Oponašanje uvriježenog. Svi mi muškarci smo barem jednom isprobali mamine štikle. Mnogo rjeđe očeve smrdljive cipele. Na njih smo bili osuđeni. Ostaje nezgodno pitanje: Smrde li noge i u štiklama?

Eugen Borkovsky

&

URED ZA NEBIROKRACIJU

Poziv na aktivnu suradnju u projektu:
Darko Brajković Njapo: URED ZA NEBIROKRACIJU, aktivističko – edukativni performance/akcija
– Darko Brajković Njapo će raditi u prostoru galerije
– Posjetioci i učesnici Ljetne škole aktivizma i umjetnosti, naučiti će oblikovati pećate te kreirati i svoje radove. Na raspolaganju će biti materijal za rad.
– Postav inicijalnih eksponata izložbe dopunjavati će sukcesivno, recentno izvedenim radovima koje iniciraju posjetioci.
– Očekuju se posjeti, rad s umjetnikom te druženje u prostoru galerije Fonticus Grožnjan.
– Pozivamo vas na dolazak i aktivno učešće, suradnju u projektu!

Darko Brajković Đepeto Njapo djeluje kao kreativac dugi niz godina. Njegovo nomadsko agitiranje, najprije samozatajno pa onda primijećeno kao nekonvencionalno ponašanje, danas prepoznajemo kao iskreno umjetničko propitivanje svega čime je okružen. Njapo neumorno proizvodi artističke predmete i autorskim akcijama nudi poremećaje u ustajaloj vodi konvencija. Ponekad realizira intervencije/provokacije na terenu, ponekad unutar projekata na koje je pozvan. Aktivan je objavljivanjem na društvenoj mreži Facebook ali i zastupljen je svojim radovima u respektabilnim zbirkama (MSU Zagreb, LF Grožnjan, 7 dana stvaranja Pazin, i sl.). On plasira ideju „slučajnog“ performancea, bez najave u medijima. Niz njegovih aktivnosti govori o stavu neovisnog mišljenja i nekonvencionalnog pogleda na svijet. Prateći autora shvaćamo da ovo činjenje ima ideju upozorenja a da je uvijek proživljeno i polazi od osobnog stava. Iz raznolike i bogate kreativne produkcije Darka Brajković Njape ovaj puta izdvajamo „avanturu s mini grafikama“.

Grafički postupci, proizvodnja matrica/pečata i njihovo otiskivanje, okosnica su ovog projekta. Grafika je likovna tehnika kojom djelo ne nastaje direktno na reprezentacijskoj plohi. Ono nastaje u/na nekom drugom materijalu te se obojano prenosi na podlogu. Postoji duboki tisak, visoki tisak, plošni… U tehnike otiskivanja možemo svrstati glinene pečate ili cilindrične valjke iz Mezopotamije od prije pet tisuća godina, te kasnije egipatske i kretsko – minojske, grčke ili rimske pečatnjake. Tu su kineske i azijske vještine drvoreza matrica te tisak slova od Gutenberga naovamo. U grafiku možemo ubrojiti i dekoriranje interijera rolanjem naših djedova i baka. Proučavanje pečata nazivamo sfragistika. Ova pomoćna povijesna znanost važna je u tumačenju diplomacije, numizmatike i genealogije. Pečat može biti okultni simbol ugraviran ili otisnut na talisman. Funkcija pečatiranja danas se svela na ovjeravanje vjerodostojnosti dokumenata.

Darko poznaje ove činjenice ali se ne pridržava konvencionalnih normi. Umjetnik grafičke listove realizira bez mašinerije, preša, metalnih ili kamenih ploča, kiselina i skupocjenih boja. On koristi gipsanu podlogu na koju urezuje oblike. U njih utiskuje silikonsku masu. Nakon stvrdnjavanja, dobivenu gumastu matricu, obojanu tintom za pečate, otiskuje na podlogu. Tako su u galerijskom prostoru podastrte kompozicije na formatu listovnog, uobičajenog administrativnog formata papira, sačinjene od otisnutih malih pečata. Brajković nikada nije sasvim dosljedan. Razrađujući ideju čini povremene izlete ka rezultatima koji više ne moraju odgovarati premisi kojom je započelo istraživanje. Sastavnice radova su uvijek znakovite. Izmjenjuju se slikovni i tekstualni oblici. Misao je uvijek izgovorena i sadrži pouke, samokritike, komentare. Ciklus možemo ocjenjivati prema elementima pojedinih pečata ili prema rezultatima multipliciranja na format.

Izloženi radovi, grafički listovi su unikati iako su sačinjeni iz otisaka od kojih se neki ponavljaju. Pojedini pečati, primijenjeni u oblikovanju kompozicija na papiru, funkcioniraju kao znakovi. Postaje očito da Brajković izgovara niz impresija koje u obliku komentara podastire promatraču. Intenzitetom tijeka igre oblicima/porukama, umjetnik u kompozicije uvodi otisak svog prsta. No, i to mu se čini preapstraktnim, premalo osobnim, pa kreće u oblikovanje svog portreta na gabarite pečata. Ovim slijedom otkriva proces materijalizacije ideje a uz to iskazuje želju za provjerom osobne poruke koju odašilje.

Svi radovi, i pečati pojedinačno i kompozicije nakupina otisaka problematiziraju birokraciju koja nas pritišće svojim nakaradnim uvjetima, nametnutom neophodnošću i besmislicama. Skupina pečata progovara, propituje pojam umjetničkog i poziciju autora unutar nerazmrsivog klupka potrebe za stvaranjem i licemjernih krugova tzv. službene umjetnosti. Slijedeću, uvjetnu grupu sačinjavali bi radovi koji promoviraju aktivističku, liberalnu, anarhistički odjenutu autorovu viziju svijeta. Umjetnik je aktualan jer radovi sarkastično progovaraju o birokratskim situacijama koje se danimice množe. Svjedočimo: tu su razni briselski napuci koji, pod krinkom demokracije, a više ne diskretno, ugađaju krupnom kapitalu, nagomilavanju profita. Brajković je univerzalan jer problematizira pravila i urede koji od kada postoje usporavaju i kompliciraju obične živote. Dosjetkama, koje se često cinično obraćaju promatraču, umjetnik nas pokušava upozoriti, izazvati na razmišljanje.

Asortiman postupaka i materijala s kojima radi, umjetnik transcendira u proces kojeg naziva Ured za nebirokraciju. Umjetnikova faza pečata bila je prekidana, nastavljana, ostavljena promjenom interesa, da bi večeras, ovdje ponovno bila pokrenuta. On želi podijeliti proces izvedbe. Intenzitet potrebe za komunikacijom odvodi ga u situaciju da ateljerski prostor zamijeni aktivnošću u galeriji. Tu podastire i matrice i pečate i otiske i cijeli proces nudeći sve na uporabu. Odlučuje pred nama producirati pečate i kreirati likovne kompozicije kao nastavak izložene serije. I više od toga, želi nas podučiti vještini oblikovanja jednostavnih znakova ali i navesti na akciju koja iskazuje nepovjerenje ustaljenom sistemu vrijednosti. Pored demistifikacije manualnog činjenja umjetnik postaje aktivista dostupan za direktnu komunikaciju. On se do neke mjere može podati zahtjevima publike ali i utjecati na promatrače. U galeriji će se dogoditi pretpostavljene ali i nepredvidljive situacije. Predmnijevamo komunikaciju, tematske razgovore, obrazlaganja ali i produkciju novih oblika. Siguran sam, njegova će osviješćenost i maštovitost, u kombinaciji s komentarima i aktivnostima promatrača, iznjedriti zanimljive rezultate.

Eugen Borkovsky

&

TRIPTIH: multimedijalni projekt; pokret, fotografija, slikarstvo;
Autori/učesnici projekta: Tina Hofman, Fernando, Rok Zelenko

Performerica, Tina Hofman, iako umirena u situaciji poziranja, koristi svoju tjelesnost na snažan, autorski način. Svoje tijelo kojim sjajno barata, ona postavlja u situacije/pozicije koje nikako nisu obično poziranje. Iako bilješke, fotografske ili slikarske donose isječke, trenutke, očito je da umjetnica poznaje pokret, ples, mimu i druge načine artističke upotrebe, pokreta/nja tijela ili njegovih dijelova.

Fotograf odlično poznaje tehnologiju. Fernando zna kako standardno zabilježiti situaciju, pokret, osobnost. No, čini korak dalje, maštovito mijenja uglove, ostavlja ili preskače detalje, prilazi blizu ili uzima odmak od motiva, režira. Ova igra nudi mnogo kadrova koji nisu banalni već odišu autorstvom, artističkim eksperimentiranjem koje iskazuje izvrsne rezultate.

Prema konvencionalnom pristupu, slikar je u najboljoj poziciji. Smatra se da on mora zabilježiti realnost koju bi trebalo prepoznati. I, uistinu, mi prepoznajemo motive, ali ih ne možemo priključiti standardnom slikarskom očekivanju. Rok Zelenko, iskusan i vješt, predstavlja se radovima koji se pridružuju performativnoj ideji ovog projekta. Tu nema omekšanosti ili isprazne atmosfere. Njegovi radovi, slike ili crteži, nude iščekivanje. Svi likovi su zabilježeni kao dijelovi dužih sekvenci, osjećamo da ocrtani trenuci imaju „prije i poslije“.

Pred nama su izvješća trojice sudionika višekratne kreativne igre. Tu je Tina Hofman, vrsna, svjetska performerica i glumica, akterka izvedbi tjelesnog teatra kojoj nagost nije problem; Rok zelenko, odlični slikar, sa višegodišnjom prestižnom biografijom te Fernando, fotograf, uspješni filmski i teatarski djelatnik diljem svijeta… Ovo se troje ljudi odlučuje se družiti na Grožnjanu, na kreativan način. Svatko od njih trebao bi predstaviti sebe i ponuditi mogućnosti svog artističkog iskaza.

Oni se sastaju u više navrata. Svatko od njih djeluje, u vremenu i prostoru okupljanja, na svoj specifičan način. Performerica nudi pokret/tijelo ili fizički stav. Slikar bilježi situacije događanja na slikarski/crtački način. Fotograf traži pozicije i kadrove u zajedničkom prostoru i svjetlom zapisuje zbivanja. Sve njihove aktivnosti i ishode možemo nazvati kolegijalnim, artističkim, likovnim projektom.

U bazičnom dijelu ove zamisli učestvovalo je samo njih troje a sada su, publici na uvid, ponuđeni izabrani rezultati njihovih aktivnosti. Pred nama su slike, crteži, fotografije. Najčešće one nude zaustavljeni pokret, gestu performerice. Uz to, također, nalazimo portretne slikarske radove i portretne fotografije druga dva sudionika. Ovaj tehnološki raznorodni niz svjedoči pretakanju medija iskaza. Zapravo, ulaskom u projekt, umjetnici postaju ovisni jedni o drugom. Na taj način, ovdje predstavljenim artističkim tragovima, svjedoče o zajedničkom činjenju.

Cjelokupni, višekratni aktivitet i rezultati mogu se odrediti kao niz performativnih djelatnosti. Iako je samo Tina performerka, svi učesnici djeluju, čine, izvode radove. Nešto kao dobrovoljni ulazak u „Big brother“. S time da, naravno, nema velikog suca niti se djelatnosti nadziru tajno. Također, zanemareni su egoizmi. Jer, u svijetu kreativaca često nalazimo naglašen ego. Ovaj projekt to primiruje, anulira, inicira interakciju, pa rezultati iskazuju opuštenu ali kreativnu atmosferu. Prema predstavljenom materijalu, vinovnici se upuštaju u su-djelovanje.

Suvremena umjetnost dozvoljava, čak idejno potiče maštovito miješanje medija. Svako je kreativno djelovanje oblik igre za umjetnika a kasnije i za promatrača. Umjetnost nije igra bez pravila, ali je uvijek možemo modificirati ili predlagati drugu u tijeku procesa interpretacije. U ovoj igri, koje postajemo svjedoci, dojmovi se mijenjaju, ne samo prelazeći od jednog do drugog rada, već otkrivanjem i dešifriranjem novog pri svakom sljedećem pogledu na isti rad.

Rezultati „igranja“ troje autora iniciraju svojevrsnu provokaciju promatraču na područjima vizualnog i smislenog. Djelujući zajedno, umjetnici svjedoče paralelni tijek. Ne prikriva se erotika ali se ne naglašava. Alter postmodernizam reinterpretira svijet prema zamisli autora koji se usudi promišljati. Materijal, tehnike i načini prepušteni su na volju maštovitom tvorcu koji više nije Bog. Propitivanje svega postaje metoda za percipiranje. Uz edukaciju i saznanje o stalnom tijeku i mijeni svega oko nas, ali i u nama samima, prestajemo biti podčinjeni običajnom. Tako postajemo buntovnici/kreatori. Individualni pristup oblikovanju u fokusu je interesa suvremenih umjetnika, pa i autora ovog projekta. Nomadizam interpretacija očituje se kroz tri individualna ekspresivna činjenja, bez ustručavanja i nepoštovanjem bilo koje dosljednosti osim dosljednosti samom sebi.

Tri autora mutiraju standardni način iskaza i plasmana umjetničkog proizvoda. Proces postaje igra a igra je jedan od osnovnih fenomena ljudskog postojanja. Igra može biti namjerna, spontana, uvjetovana. Umjetnik – igrač je kao putnik koji se usuđuje krenuti u nepoznato. Rizik gubitka maleni je ulog u odnosu na zadovoljstvo igrača. Jer: igra je jedino igra kad se igra zbog igre. Kada se igra zbog rezultata onda se to zove borba. Pred nama su igre. Igre zrelih i hrabrih umjetničkih promišljanja. Rezultati pokazuju da je djelovanje bilo skladno, ali da je svaki od autora ostao blizak svojoj preokupaciji.

Eugen Borkovsky

Biografije autorica i autora:

Darko Brajković Đepeto Njapo rođen je 1986. godine u Puli. Prve kontakte s likovnim oblikovanjem ostvaruje u kamenoklesarskoj radnji djeda Petra Jurića u Pazinu. Živio je u Pazinu, Novigradu, Marušićima, Grožnjanu i Umagu. Tijekom ranih godina života pokazuje interes za vizualnim iskazom. Ostvario mladalačke cikluse: Zečevi – mjesečari; Morski psi. Pohađao je klesarsku radionicu Siparis u atelieru Janeza i Aleša Pirnata u Katoru, Umag. Sudjelovao u radu umaške galerije “Um-art” (voditelj Alessandro Bumbak). 2002. godine učesnik je multimedijalnog projekta Suvremenost 2002. (produkcija mladih Istre) te Likovne kolonije Grožnjan. Kreativno se družio s multimedijalnim umjetnikom Andrejem Zbašnikom i Davidom Belasom te udrugom CGI (civilna građanska inicijativa). Izlagao na mnogobrojnim selektiranim kolektivnim i samostalnim izložbama od kojih se izdvaja samostalan nastup u MSU u Zagrebu. Prihvačen je kao aktivan član Grožnjanskog likovnog kruga te Alternativne scene Grožnjan. Nagrađen je Prvom nagradom na „16. međunarodnoj izložbi minijatura“ u Zaprešiću, 2013. godine. Živi i radi između Grožnjana i Umaga u Istri.

Fernando (punim imenom Marcus Stephen Rohan Fernando) rođen je u Dorchesteru od majke Engleskinje i oca Šrilankanca. Djetinjstvo proveo u Americi i Guernseyu, studirao u Birminghamu, a danas povremeno živi i u Hrvatskoj. Fotografijom se počinje baviti prije petnaestak godina, uz primarnu kazališnu djelatnost (glumac je, glazbenik, lutkar i redatelj). Kroz objektiv Fernando prvenstveno odlučuje pratiti tijelo i pokret, a zanimaju ga stvarnosti i slučajnosti. Biva nadahnut unutarnjom i vanjskom prirodom, krugovima kretanja i bivanja, te prolaznošću.

Tina Hofman je redateljica i theatre maker. Rodom iz Zagreba, živi na relaciji Hrvatska – Engleska. Školovala se u Londonu na Desmond Jones School (fizičko kazalište) te Rose Bruford College (Kazališni Studiji), u Italiji je izučavala Commedia dell’Arte (Antonio Fava), te na brojnim radionicama (Suzuki metoda, Butoh, devising sa Complicite Theatre, itd.) U svom redateljskom radu Tina se bavi intimnim temama na vizualan način te često koristi pokret, masku, manipulaciju predmeta i kazalište sjena. Redateljski projekti razlikuju se stilom poput promenadnog ‘A Midsummer Night’s Dream’, ‘Mowgli Stories’ u kazalištu Minack na stijenama, te studijskog ‘Lady Chatterley’s Lover’. Kao theatre maker Tina je ostvarila dva solo projekta: ‘Lucid Interval’ i ‘Talking to Shiran’ – kazališni projekt za jednog izvođača i jednog gledatelja, koji se bavi temom intime i društvenog poimanja trudne žene. Trenutno radi na projektu ‘Wonderwoman’ koji problematizira majčinstvo i karijeru, te sagledava prisutnost djece u stvaralačkom radu i publici.

Roberta Weissman Nagy rođena je 1965. godine u Puli gdje završava Srednju umjetničku školu. Akademiju likovnih umjetnosti završila u Beogradu, 1988. godine, na odsjeku kiparstva, klasa prof. Jovana Kratohwilla. Bavi se pretežno skulpturom, u metalu, dizajnom te pedagoškim radom. Izlaže od 90-tih godina. Izlagala na kolektivnim i samostalnim izložbama mnogo puta u domovini i inozemstvu: Grožnjan, Opatija, Pula, Rijeka, Umag, Vodnjan, Zagreb (HR); Berlin (D); Paris, Marseille (F); Padova, Trieste (I); Helsinki (FIN); (Beograd (SRB); Ljubljana (SLO); Skopje (MAK); Poznan (PL); Sarajevo, Mostar (BiH); Brooklyn, Chicago, New York, Ohio (USA)… Nagrađivana je nekoliko puta za umjetnički i pedagoški rad. Organizatorica je Open riva Arta u Fažani, voditeljica je galerije Plaza u Sv. Lovreču. Javni rad nalazi se u Fažani, „Laštra“ od 2006. godine. Bila je stalni je sudski vještak za likovnu umjetnost. Član je HDLU Istre.

Rok Zelenko rođen je u Ljubljani, gdje je 1975. godine diplomirao slikarstvo na Akademiji za likovnu umjetnost. Stalni je član likovne kolonije u Grožnjanu – Gradu umjetnika, gdje je obavljao mnoge odgovorne dužnosti. Bavi se slikarstvom, keramikom, dizajnom i publicistikom. Živi između Gožnjana i Izole (Slovenija). Član je HDLU Istre i Društva likovnih umjetnika Insula u Izoli. Sudjelovao je na brojnim izložbama, među ostalim: 1992: Berlin, Wilmersdorf museum, “Inferno” 1998: Milano, Centro culturale Bertolt Brecht, “Inferno” 2009: Berlin, Bundesministerium fur Ernaehrung, “Mediteranee Errinerungen” 2009:Venezia, Biennale, Efetti collaterali, Francoise Calcagne Studio, Artistic Vynil Disc