Predstavljanje međunarodnog projekta u Beogradu

Naslov izložbe radova nastalih tijekom projekta „FECIT Grožnjan“, iniciran je jednim od predstavljenih radova, ali može korenspondirati sa svim ostalim kreativnim stavovima i iskazanim poetikama

Pozivamo vas na otvorenje kolektivnog likovnog projekta, u srijedu, 5. XII. 2018. u 17.00 sati: Galerija ULUS, Kneza Mihaila 37, Beograd, Srbija

Radovi su nastali na prvom FECIT-u, međunarodnom samitu umjetnika, održanog u Grožnjanu (HR) – Gradu umjetnika, u VII. / VIII. mjesecu 2018. godine. Idejni osnivač projekta FECIT: Rok Kvaternik.

Autori radova:

Atanas Botev, Andrej Brumen Čop, Jakša Ćalasan, Vladimir Dunjić, Mitja Ficko, Petra Grozaj, Jana Kunovska, Marko Kusmuk, Saša Marjanović, Hrvoje Marko Peruzović, Nataša Ribič Štefanec, Stipan Tadić,  Milan Tucović,  Katartina Zarić i Rok Zelenko.

Autor teksta predgovora izložbi i komentara o radovima: Eugen Borkovsky

Otvaranje uz banket će se održati u prostoru Galerije ULUS (Udruženje Likovnih Umetnika Srbije); Knez Mihailova 37, Beograd, u srijedu, 5. decembra 2018. godine, u 17 sati.

(opći predgovor projektu)

„…osamljen se kreći kao nosorog“

Naslov izložbe radova nastalih tijekom projekta „FECIT Grožnjan“, iniciran je jednim od predstavljenih radova, ali može korenspondirati sa svim ostalim kreativnim stavovima i iskazanim poetikama. Također kao da odašilje ideju organizatora ovog likovnog događanja. Naslovna sentenca je zadnji redak svih kitica iz indijske poznate pjesme „Nosorog“. Kroz cijelo to budističko poetsko djelo provlači se ova preporuka koja je karakteristična i za ovaj likovni projekt. Jer, iako su djelovali na istoj likovnoj manifestaciji, autori su se u konačnici predstavili zaista raznorodnim radovima. Kao da su se unaprijed pridržavali preporuke: „…osamljen se kreći kao nosorog“.

Kod prvog susreta s ovim nizom radova, silinom kadrova naveden sam da opisujem svakoga posebno. Čini mi se da je to dobro jer većina radova to zaslužuje. Bit će potrebno pri pregledu u galerijskom prostoru prilagoditi se isprekidanom nizu. Trebati će u postavu ostaviti praznine među pojedinim radovima i grupiranja će biti malo. Širina tematika, poetika i tehnologija zaista iskazuje heterogenost. Potrebno je izbjeći revijalnost i kvalitetno predstaviti svaku od ponuđenih vizualizacija.

Dužni smo pojasniti slijed događanja. Prijatelj umjetnosti i kreativnosti, potomak obitelji kojoj je kreativno bilo značajno, Rok Kvaternik, uspio je objediniti na istom događanju, u isto vrijeme i na istoj lokaciji, autore iz službeno (skoro) opresivnih državotvornih, i nacionalno šarenih lokacija na rubu centralne Europe. Adrese iz biografija umjetnika svjedoče o tome. Veseli da su se autori iz tzv., nesložnih državica bivše SFRJ odlično družili, ali i individualno djelovali na načine koji su svakom ponaosob bliski. Iako kolonija u premisi nije imala unaprijed zadanu temu, pokušali smo ujediniti rezultate nazivom izložbe.

Niz kojeg predstavljam nudi zanimljiv izbor autora iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije. Autori su nasumični izbor kreativnih likovnih snaga iz bliskih država: bivših Republika danas nepostojeće države Jugoslavije. Koncept projekta kao da je želio pobijediti ili preboljeti nelogične podjele ovog značajnog područja. Uz to, možda i djelovati na pomirenju uzavrelih nacionalizama novonastalih teritorijalnih tvorevina koje su podjelom izgubile bilo kakvu moć, važnost i, uz to, i unutrašnju socijalnu stabilnost. Ali, umjetnost kroz cijelu povijest pokušava premostiti granice i idejno pomiriti, a ujedno oživjeti svijest mnogih razlikama određenih strana.

Još je veća zbrka sa suvremenom kreativnom praksom. Prezentiraju se euroameričke pozicije, uz zanemarivanje razvoja iskonske vizualne poetike Indije, Kine, Mongolije, Latinske Amerike… Zanemaruju se cijeli temati, ciklusi, borbe stavova i vizualizacije onih koji nisu pristali na zapadni, eurofilski način promišljanja.

Često, na tzv. zapadu, cijene se dosjetke, narativi o vremenu, bez obzira koliko bili istiniti. Danas zapadna Europa financira travestirane autore koji su živjeli u tzv. socijalističkom okruženju sasvim dobro, da bi danas vulgarnim konstruktima denuncirali prošlo političko uređenje. Ovdje prvenstveno govorim o Jugoslaviji koja se znatno razlikovala po boljitku od zemalja sovjetske političke i administrativne  dominacije. No, umjetnost nije samo karikaturalno oslikavanje povijesnog stanja. Umjetnost nosi osobnost, iskonskost, britkost, ali i univerzalnost koja u prvom čitanju uopće ne mora biti vezana uz aktualni sociopolitički diskurs.

Moramo se vratiti našem projektu. Veseli me da se ova kreativna situacija događala baš u Grožnjanu, koji je već prije pedeset godina proglašen Gradom umjetnika i koji kreativnost u više medija još i danas uspijeva zadržati živom. O tome svvjedoči i sveže izdana opširna monografija o tom velikom i značajnom razdoblju. Iz razloga što umjetnost uvijek kritički promatramo retroaktivno, a dosege i vrijednosti možemo utvrditi tek uz vremenski odmak, tako ćemo ozbiljniju sliku, dojam o ovom projektu moći imati tek kroz neko neko vrijeme, ali koje mora proći. Predstavljanje istih radova u različitim prostorima svakako doprinosi tom propitivanju.

Mogli bismo upitnom realnošću projekt nazvati međunarodnim, ali dio sudionika pamti i zajedničko doba bivše, značajne države na svjetskoj sceni te raspad i rezultate tog komadanja: nove, male, nacionalizmima obojene državne tvorevine koje ostale, starije, moćne, manipulativne, korporacijama određene države, uz beskrupulozno izrabljivanje resursa, podučavaju profitu, a ne čovjekom određenim odnosima. Ovim projektom svjedočimo kako formalna komadanja teritorija, podjele na vjere ili nacionalnosti, a niti razapete žilet žice ne mogu oduzeti kreativno u čovjeku.

Tako su, ujedinjeni ovim projektom, zajedno djelovali kreativci koji su dolazili iz formalno politički raznorodnih tabora. Autore namjerno nabrajam po abecednom redu, a ne prema lokacijama iz kojih dolaze. Projektu su se odazvali: Atanas Botev, Andrej Brumen Čop, Jakša Ćalasan, Vladimir Dunjić, Mitja Ficko, Petra Grožaj, Marko Kusmuk, Jana Kunovska, Saša Marjanović, Hrvoje Marko Peruzović, Nataša Ribič Štefanec, Stipan Tadić, Milan Tucović, Katarina Zarić i Rok Zelenko. Svima zahvaljujemo na kreativnom trudu.

Također, komentarima o pojedinom postignuću, krenimo abecednim a ne nacionalnim redom.

Eugen Borkovsky, 2018.

Komentari o pojedinim radovima/autorima:

„…osamljen se kreći kao nosorog“

Atanas Botev predstavlja zanimljiv i tematski aktualan rad. Na humorni, ali znakovit način problematizira recentno vrijeme u kojem živimo. Na radu otkrivamo prikrivenu glavu, s karakterističnom frizurom aktualnog predsjednika jedne od svjetskih sila. U drugom planu, iz vodene površine izranja silueta čudovišta iz Loch Nessa.

Čini se da čudovište Nessie pasivno obavlja neke svoje radnje dok nas poznata osoba netremice promatra obavijena formacijama koje asociraju na labirint bez izlaza. Umjetnik predstavlja ova dva aktera na oprečne načine. Kao da nam od čudovišta ne prijeti nikakva opasnost, dok prikriveni ljudski akter ne unosi sigurnost.

Autor rad imenuje Total Eclipse (Potpuna pomrčina). Pojam označava zasjenjenja svemirskih tijela koja su vidljiva sa Zemlje. Iz naslova rada indirektno saznajemo premisu umjetnika. Ona svakako nije afirmativna i izaziva strepnju, podozrenje.

Na rubu smo kriptozoologije i realnosti. Nismo sigurni postoji li Nessie, ali smo svjedoci političkih nezgrapnih izjava i nehumanih poteza mnogih pa i ovog prepoznatljivog političara. Lik kojeg prepoznajemo samo je poznatiji tehnokrat u lepezi admistrativaca na vlasti čije je djelovanje očito spregnuto s krupnim kapitalom. Osviješteni i humani ljudi znaju da je rješenje zaista jednostavno: pravednija podjela dobivenih vrijednosti civilizacije. Sve ostalo su prozreta opravdavanja u korist pohlepe.

Andrej Brumen Čop osebujnom tehnologijom stvara zanimljiv sliko-predmet. Iako je ovdje najvažniji slikarski dio, ne može se zanemariti oprema rada. Ona odiše istočnjačkim pristupom. Korišten je bambusov štap na koji je ovješeno platno s naslikanim motivom. Uz to, odvojeno od platna sa slikom, na nosaču rada, nalazimo zavezane i ovješene crveno obojane trake. Opisani elementi podupiru ideju rada. Umjetnik raspršenom kompozicijom predstavlja male, nježne, ali korisne insekte. Radi se o pčelama. Umjetnik ih predstavlja uvećane u sfumatu, kao da ih želi predstaviti u njihovu neprekidnom titravom kretanju.

U sjećanju nam se javljaju stereotipi o njihovoj radišnosti, organiziranosti, odanosti roju/pčelinjaku i korisnosti proizvoda koji im čovjek organizirano otima za svoje potrebe. Odmah se prisjećamo i upozorenja kako pesticidi, zagađenja atmosfere i slični rezultati civilizacijskih, najčešće urbano određenih akcija, ugrožavaju eko-sustav. Pojavljuje se pitanje sinergije, povezanosti i međuovisnosti svih sudionika, stanovnika plavog planeta.

Ovaj rad asocira i na ideju vjernog, tisućljetnog ciklusa koji podrazumijeva uporno, možda jednolično, svakako plemenito djelovanje. Tek je ljudski rod bahato poremetio ritam ekoloških događanja namečući promjene u naturalni tijek. Postavlja se pitanje je li Čovjek, kao umišljeni vrhunac darvinističkog razvoja, ipak pretjerao. Čini se da su ga ponijeli pohlepa i egoizam. Pohlepe je možda više svjestan nego egoizma. Problem je rješiv diskretnijim, plemenitijim i promišljenijim iskorištavanjem resursa koji su nam dani jer od njih ovisi i čovječji daljnji opstanak.

Specifična oprema rada kao da nam sugerira istok, budizam, pristup životu koji nije vjerski, već funkcionalno sinergičan s prirodnim datostima. Tako ovaj rad, sa običnim, naoko nevažnim motivima, zapravo apelira na našu svijest u cilju mudrijeg posezanja i manipuliranja ekološkom ravnotežom. Mi sada znamo što bi se dogodilo kad bi nestale pčele i drugi kukci. Površna, pohlepom označena zapadna civilizacija, unatoč upozorenjima stručnjaka i dalje forsira gruba kršenja ekološke stabilnosti i ravnoteže. Zahvaljujemo umjetniku na upozorenju.

Na razmeđi nadrealizma i simbolizma nalazimo rad koji potpisuje Jakša Ćalasan. Umjetnik, uljem na platnu, postavlja geometriziranu scenu koju upotpunjava s nekoliko vrsta bića. Osnovicu slike predstavlja stilizirani pejzaž s plavom kućom i njenom sjenom. Pejzaž je određen ravninom, granicom koloriranih područja te nizom oblika sličnih čempresima. Sjene im nisu dosljedne, paralelne sa sjenom građevinskog zdanja, već su različito usmjerene. Područje slike prepunjeno je pticolikim oblicima. Oni se, nepoštovanjem perspektive, pojavljuju i ispred i iza aktera. U području kuće nalazimo dvoje ljudi, vjerojatno muškarca i ženu. Čini se da oni dramatično komuniciraju, ali u stripovskom oblačiću, koji kao da oblikuje prelet ptice, ne nalazimo tekst. U zelenkastoj sjeni kuće, u prvom planu, zapažamo naglašeni oblik glave. Ona se nalazi na postamentu, podnožju koje obično nosi portrete značajnih osoba. Po oslikanim karakteristikama lika, čini se da je riječ o iskazanoj znatiželji. Glava je odrađena karikaturalno, šeširom i naglašenim naočalama u kojima su označene otvorene oči. Ovaj promatrač djeluje kao uljez, kao da želi, kao i mi, saznati detalje moguće razgovorne komunikacije aktera unutar područja zgrade. Time je ovaj kadar premješten u područje društvenog jer radoznalost o tuđoj intimi predstavlja sveprisutnu ljudsku kategoriju.

Ovo nas navodi na propitivanje konvencija jer akteri ne moraju biti standardni par. Oni mogu biti ljubavnici, roditelji, otac i kćer ili brat i sestra. Iz osobnog iskustva znamo da su uvid i uplitanje u tuđe živote nelagodni već na razini susjedstva. Slijedi manipulacija u administrativnim nužnostima identifikacije. Još je gore špijunsko bilježenje i propitivanje prisnih međuljudskih odnosa koje često dovodi do tendencioznih zaključaka umetnutog supervizora bez uporišta u činjenjima promatranih aktera. Kao da je na upitu građanština/malograđanština.

Svojevrsnu retro-situaciju predstavlja nam Vladimir Dunjić. Umjetnik kombiniranom tehnologijom oblikuje portretni rad. Prepoznajemo ženu koja prikriva kosu maramom. Odmah asocijacije kreću ili ka našim prabakama, bez obzira na vjerska uvjerenja, već običaje, te odmah zatim na, u realnom okruženju primijećeni, retro-pokret vjerskih fanatizama koji ženu svrstavaju u podređena bića i kojima muškarci ne dozvoljavaju u javnosti pokazivati kosu. Na ovoj razmeđi možemo doživjeti znalački izvedenu sliku. Čini nam se da je umjetnik maramom s arabeskno prošaranim, ali prepoznatljivim oblicima, prekrio lice preuzeto s nekog starog portretnog rada. Tretman lica i područja prekrivala razlikuju se i likovnim pristupom.

Osoba s maramom ima u nas usmjeren pogled. On nije lascivan, već propitujući. Nije prisutan čak ni strah u pogledu; više doživljavamo osobnu sigurnost i snagu osobe. Tako ovaj rad možemo svrstati u odlične portretne uratke. Motiv ptica, možda ždralova u letu, s njenog pokrivala dodatno progovara o sigurnosti, ali i povjerenju. Jer, od davnih vremena ždralovi su svojom pojavom, svadbenim plesom i vještinom letenja imali veliki utjecaj na ljude i mitologiju, književnost i pjesništvo. Ždral se u japanskoj kulturi štuje kao sveta ptica koja može doživjeti tisuću godina. U istom kulturnom krugu, Senbazuru, je origami koji se sastoji od nanizanih tisuću ždralova. On se davao kao svadbeni dar kojim se mladencima željelo tisuću godina sreće ili se darivao novorođenčetu. Ovdje ne smijemo previdjeti tradiciju europskih bajki s motivom žene-labuda.

Nalazimo se pred upitom. Ždral, kralj svih ptica, pokazuje se kao multiplicirana priložna oznaka. Umjetnik daje radu naslov: „Do tamo i natragˮ. Time izaziva mnoge doživljajne implikacije. Možemo zastati kod konstatacije da je rad izuzetan tehničkom izvedbom, a mnogoznačan smislom.

Mitja Ficko predstavlja dva slikarska rada. Oba su rađena uljem na platnu, ovlaš, poput krokija, gestualno oslikavajući glavne oblike. Obje slike formalno dodiruju situacije iz životinjskog svijeta. Jedna donosi prizor iz ptičjeg, a druga iz mačjeg života. Obje ujedinjuju lokacije i atmosfere gdje ih zamjećujemo. Kao da ih nalazimo u okolišu, objektu koji je odredio čovjek. To su tuneli, cijevi, prolazi kroz tehnološke predmete.

Čini se da su obje životinjske vrste utočište našle ili pokušavaju naći u (zapuštenim) tragovima civilizacije, cijevima kanalizacijskog odvodnog sistema. Kao da su ptice slučajno uletjele u zatvoreni prostor, dok mačka takav prostor koristi kao prolaz. Ptice unutar zatvorenog prostora odaju dojam nesigurnosti, dok se mačka u ovim uvjetima sasvim dobro snalazi. Čini se kao da prenosi neki plijen ili možda svoju mladunčad. Umjetnik nam ne definira situaciju. Impresiju ostavlja promatraču.

Kao što često životinjsko ponašanje uspoređujemo s ljudskim, tako se i ovdje možemo osloniti na našu interpretaciju situacija koje umjetnik vizualizira. Izlaz iz tunela, psihološki ili doslovni, predstavlja ideju bijega, ideju izlaska iz ograničenja (prostorom). Ili možda ograničenosti, uvjetovanosti, konvencija. Socijalnim okvirima, zatvorenim strukturama ponašanja i ograničenjima osobnosti svjedočimo u svakodnevnici. Tako i ovi radovi bude u nama potrebu za promjenom, bijegom od uvriježenosti, slobodom. Ovisno o nama samima, netko će se hrabro ponašati kao mačka i samo prijeći prolaz/psihičku fazu, a netko se u tunelu konvencija ne mora dobro snalaziti. Umjetnik nas ovom ponudom možda upozorava, hrabri, ali svakako provocira na samoprepoznavanje.

Petra Grožaj predstavlja neobičan portret, mogući autoportret. No, na platnu ne nalazimo lice u nekom, manirom određenom položaju. Lice, glava je djelomično prekrivena rukama koje se bave dijelom lica. Pažljivim uvidom shvaćamo da je u pitanju prikazano činjenje vezano za oko. Prsti ruku podižu kapak kao kad nam neki trunak uđe u oko ili tijekom upale, kada nas oko „žulja“. Drugo oko netremice gleda u nas ili, ukoliko se osoba nalazi pred ogledalom, u samu sebe.

Rad nam se čini kao izrezak veće scene, kao izrez određen formatom ogledala. Autorica nudi sadržaj nehajno, bez inzistiranja na figurativnim, realnim oponašanjem oblika. Ona skicom, karikaturom, krokijem predstavlja sadržaj, značenje. Naučeni na marketingom naglašene simbole, poruke reklama i sličnih vizualnih objava, prihvaćamo ovu sliku kao ponudu za promišljanje. Tako ovaj rad pripada u područje konceptualnih iskaza kojima je važnija poruka od oblika. Naslov „Fly in the eyeˮ i neobična tematika navodi nas na ideju umjetničine provokacije. Rad možemo doživjeti kao ironično upozorenje na gledanje na koje smo natjerani medijima. Suvremeni uvjeti gledanja i percepcije nametnutih fiksnih i/ili pokretnih slika s porukama zahtijevaju novo promišljanje. Poruka može biti poziv da preskočimo ili barem selektiramo ponuđeno/nametano.

Autorica problematizira ideju gledanja i viđenja. Javlja se sjećanje na Ovidijeve spise. Jedna od legendi govori o Perzeju, poslanom u smrt i Gorgoni sa zmijama na glavi koja, onog tko ju pogleda, pretvara u kamen. No, bogovi junaku daruju metalni štit. Ovaj dar pokazao se bitnim: bio je ispoliran pa je reflektirao sliku. Znajući da se Meduzi ne smije gledati izravno u oči, Perzej joj odrubi glavu gledajući je zrcalno, u odrazu svoga štita.

Ovaj stari mit ne predstavlja samo anegdotu o sukobima ljudi i bogova, jer, već tada, na početku zapadnjačke misli, propituje prostor vizualnosti. Svjedočimo pitanjima čovjeka koji se odbija podčiniti dominirajućoj logici pogleda. Gledajući zrcalno, on medijatizira čin gledanja: između svog pogleda i Meduzine glave on postavlja zrcalo. Tako izmiče fatalnom pogledu. Petra Grožaj čini suprotno: dozvoljava nam da vidimo njenu/portretnu glavu. Spašava nas ogledalna slika.

Znakovit rad predstavlja Jana Kunovska. Ona rad naziva: „Administracija“, a izvodi ga kombiniranom tehnologijom na platnu. Već povezivanjem naslova i slike jasno je o čemu umjetnica progovara. Razljućeni, neurozni orao postavljen je kao simbol administracije. Umjetnica problematizira doživljaj, napor običnog čovjeka vezan za uredske, formalne situacije. Radi se o protestu, aktivističkom pristupu doživljaju svakodnevnice. Ili, načinu pristupa dokumentima bez kojih se ne može funkcionirati unutar realnog, recentnog vremena. Jer, ako se obratimo nekom drugom činovniku, opet nas dočekuje slična samovažnost administracije. Umjetnica to dokumentira drugim slojem slikarskog rada.

Ovaj, sjajan i znakovit rad, oslikava situaciju u kojoj formalne usluge, dokumenti informacijskog karaktera, postaju skoro nedostižni u malim, osiromašenim domovinicama propale ozbiljne države. Svjedoci smo razmjene iskustava o problemima u svim državama koje su nastale raspadom SFRJ. Iako preplaćen, državni aparat ne funkcionira. Službenice/službenici ureda koji bi bez zapreka trebali služiti građanima izmišljaju poslove koje nije neophodno činiti. Kako bi sami sebe održali, vraćaju nas sa šaltera po kojekave dodatne potvrde iako bi preko weba, računalom, u istom trenutku mogli doznati podatak. No, oni ne kliknu na tastaturu već nas tjeraju da sami odlazimo u neki drugi ured gdje dobivamo traženo svjedočanstvo koje je odavno dostupno na internetu. Tako sami sebi umjetno i ciljano stvaraju gužvu kako bi imali ispunjenu normu za uvijek sigurnu i pristojnu mjesečnu naknadu.

Marko Kusmuk predstavlja ekspresionistički izveden zagonetni rad. Izvedba uključuje curenje, razlijevanje razrijeđenih tonova i boja, poteze kistom ili perom, slikarsku obradu. Na oblicima razaznajemo mogući oblik glave, plavo oko i raspršeni oblik na ujednačenoj pozadini. Ukoliko pristajemo da je pred nama dramatično doživljeno vizualiziranje čovječje glave, pitamo se što se dogodilo motivu, a što autoru koji je realizirao ovakav, dramatični lik.

Pokušavajući se odmaknuti od asocijacije portreta, primičemo se interpretaciji psihološkog stanja ideje oblika portretirane osobe. Naziv rada koji daje umjetnik, „Spoznaja“, asocira nas na ideju da autor zapravo predstavlja nas same, osamljene pojedince usred nelagoda datosti suvremenog vremena. Odmah smo na tragu suvremene dijagnoze običnih stanovnika Plavog planeta. Brige, nesigurnost – osobna i socijalna, kao da se iskazuju ovim radom. Propitivanje zadovoljstva, ekonomskih nestabilnosti, ali i osobnih duševnih kriza kao da izgovaraju jecaj nad recentnim trenutkom. Umjetnik karikira (ali ne s humornim predznakom) stanje i položaj prosječnih, običnih ljudi. Pozicija potrebitih, bolesnih, ekonomsko nesigurnih kao da ovim radom dobija oblik, lice, iskaz stanja.

Povijest promovira ono od čega se sastoji: tijekom vremena postaje svejedno jesu li ličnosti i događaji pravi ili izmišljeni; oni se pokazuju djelotvornima. Ponekad o tijeku vremena ostaju zapisi, legende, ponekad materijalni ostaci koje treba dešifrirati i pridodati im događaje. Povijesne rekonstrukcije uvijek pokušavaju biti logički usklađene. Saša Marjanović nudi reminiscenciju na povijesno značajnu osobu.

Za razliku od povijesnog, umjetničko dokumentiranje uvijek iskazuje neponovljivost prošlog kroz evokaciju „naknadno“ doživljenog vremena. U našem slučaju, prema naslovu rada, pred nama je portret iz mladih dana važne osobe za povijest Europe. To je pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. On je bio inicijator i voditelj organizacije u Srbiji, šef zavjereničke “Crne ruke” i glavni organizator poznatog atentata u Sarajevu 28. VI. 1914. godine. On je glavnom akteru Gavrilu Principu dao pištolj kojim su ubijeni austrougarski prijestolonasljednik nadvojvoda Franz Ferdinand i njegova supruga. On postaje odgovoran za izbijanje I. svjetskog rata. Za južnoslavensku situaciju, Balkan, a napose za Srbiju, Apis je nesumnjivo važna osoba. Pučem je, 1903. godine, svrgnuta dinastija Obrenović, a na vlast je došla dinastija Karađorđević. Apis je implicirao obračun dvije balkanske političke orijentacije: okretanje ka Beču i/ili ka Moskvi.

Znalački izveden slikarski rad, uljem na platnu, odiše napetom atmosferom korištenjem zagasitih, toplih tonova i jedinim kontrastom, rubom rukava košulje. Čini se kao da i sam autor propituje značenje osobe kojoj posvećuje portret. Kao promatrači, nismo sasvim sigurni emanira li osoba na slikarskom radu pozitivne ili moguće, kasnije iskazane, upitne ideje. Atmosfera prostora i okruženja ovog mladog lika iskazuje tajnovitost. Crvenkasti tonovi, uz prigušeno osvjetljenje, ipak iskazuju napetost na rubu nelagode. Tome se pridružuje i mladalački, ali već strogo određen pogled, samouvjerena grimasa lica. Slika asocira na ideju rada njegova prethodnika, Jacques Louis Davida. Slika Mrtvi Marat kao da koincidira s prikazom ovog lika u mladim danima, znatno prije njegova tragičnog kraja, no, već tada s idejom promjena. Oba aktera bili su revolucionari i u konačnici žrtve svojih ideja. Oblik sjedalice, u ideji nalik Maratovoj kadi, kao da pretpostavlja sličnu smrt koju, kako saznajemo u legendama, ni jedan od njih nije primio sa strahom.

Plavičasti prizor s emanirajućim cvjetnim kompozicijama koje rastu s nosorogovih leđa, prvo je što zapažamo na radu koji potpisuje Hrvoje Marko Peruzović. Biće je postavljeno na plohu/čistinu usred imaginarnih oblika u pozadini. Oni asociraju na gustiš, šumu. Glavni lik građen je crtački, a ostale dijelove slike nadopunjuju slikarski obrađene površine. Svjetlo na slici izvedenoj akrilikom na platnu pojavljuje se na dva načina. Cijeli prizor odiše raspršenim osvjetljenjem, ali i idejom svjetla koje dolazi iz više svjetlećih grupa, cvjetnih aranžmana. Nadrealistički pristup kombiniran je s realističkim prikazom glavnog aktera, monumentalne životinje.

Nadrealizam koji ovdje nalazimo možemo tumačiti narativnom, simboličkom progovaranju. Radi se o svojevrsnoj simbiozi, uvjetovanosti, neodvojivosti prirodnih datosti. Kao da je na djelu ekološka misao koja stavlja u ovisnost, suodnos floru i faunu, biljku i životinju. Biljka se priklanja mogućim fantazmagoričnim oblicima pojavnosti, dok vrstu životinje odmah prepoznajemo. Ovdje se prisjećamo budističkog pjesničkog rada „Nosorog“. Tekst čitaoca upućuje na usamljenost i upornost, uspoređujući ove karakteristike s pojmovanjem imenovane životinje. Preporuku prepoznajemo u kitici pjesme: „…Okolina će ti se obraćati / u stanu, na putu i putovanju./ Ostaj nepoznat, čuvaj nezavisnost,/ osamljen se kreći kao nosorog.“ U socijalnim, ljudskim okolnostima ovo je odlična preporuka. No, priroda i sve oko nas uvjetovano je jedno drugim, povezano sinergijskim koncima. Umjetnik sluti da svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom je stalna interpretacija i reinterpretacija. Nakon više tisućljeća dogmatskih religijskih prisila i zabrana znanstvenih istraživanja, pojavljuju se načela kvantne fizike. Nekada nismo vjerovali da je Zemlja okrugla. Danas teško prihvaćamo misao da je materija energija koja titra na sporoj frekvenciji. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon koji pet ljudskih osjetila mogu opažati (vid, sluh, okus, opip i miris). Oslanjanjem na njih bazira se doživljaj okoline stanovnika zapadne civilizacije. Druge dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih percipirali.

Prostor predmeta predan je prostoru vremena. Autor kao da se kontrolira, primiruje, koncentrirajući motiviku unutar zadane ideje. Kao da oblikovanje postaje ritual interpretacije osobne percepcije. Elemente, prikaze detalja, umjetnik pretvara u scene koje nagone na meditaciju. Peruzović ruši tradiciju pristupa motivu, propituje kvalitativnost materijala i pristupa oblikovanju.

Nataša Ribič Štefanec predstavlja se radom „Marie et Antoinette“. Već sam naziv rada unosi nesigurnost. Pred nama su dva ženska lica uređena na vrlo sličan način, kao u zrcalnoj slici. Jednom liku je izostavljena šminka/boja usana. Ostali detalji sasvim su slični. Pozadina rada izvedena je flekama, raspršenim ornamentima te još jednim ženskim portretom koji nosi ideju upita. Podloga je izvedena slojevanjem mokrih papira, pa se i reljefnost može zapaziti kao karakteristika tehničke izvedbe.

Marie Antoinette poznajemo iz povijesti, pa bi se ovaj rad mogao referirati na vremensku poveznicu značenja. Također, poznajemo rad Antonia Pencinija iz 1764. godine koji prikazuje dvije slične dame u različito obojenim haljinama. Jedna od njih je Marie Antoinette, a druga nadvojvotkinja Marie Carolina. Ovime ostajemo zbunjeni, predstavlja li naša umjetnica zrcalni oblik iste osobe ili joj pridružuje neku drugu. Ovome možemo pridodati misao, znanjem povijesnih podataka, da je Marie Antoinette bila zadnja apsolutistička kraljica Francuske, poznata po egzibicionističkom ponašanju i izjavama.

Ovaj rad kao da nas želi upozoriti kako se, unatoč ratovima, revolucijama i znanosti ništa nije promijenilo. Bahatost osoba na pozicijama moći ili financijske sigurnosti teško se može opravdati. Još iz vremena renesanse očekujemo humanistička poboljšanja. No, tijekom vremena, svjedočili smo grubim uzurpacijama vlasti i moći, nasrtajima na lokacijske vrijednosti koje su moćnici činili – bez posljedica. Kroz povijest kolonijalizam, u prošlom stoljeću najzapamćeniji Vijetnam, ali i u našem: Libanon, Iran, Sirija…, snose posljedice posjedovanja prirodnih, rudnih bogatstava ili atraktivnost lokacija za egzaltacije moći.

Ovaj komentar pokušava smjestiti slikarski rad Nataše Ribič Štefanec u aktivistički okvir. Lijepe i moćne žene ostaju zapisane u povijesti, uostalom, kao i muškarci. Ostaje problem interpretacije. Mišljenje o osobama mijenjamo upoznavajući ih i npr. „ pijući kavu“ s njima. Skoro kao i moda, vrijeme mijenja stavove. Tako je danas Napoleon heroj iako je učinio mnogo nedaća mnogim grupacijama ljudi. Nadamo se da velike riječi nećemo jednom pripisivati Hitleru ili Staljinu. Na ovom slikarskom radu nam se nude oblici, vizualizacije povijesnih tragova koji ne moraju biti skloni osobi. Uostalom, povijest pišu pobjednici, a tek poslije preživjeli… No, svjedoci ipak jednom moraju umrijeti. Ostaje zapisano…

Stipan Tadić predstavljen je slikarskim radom izvedenim uljem na platnu. Cijela bogata i razrađena kompozicija, na rubu naivnog pristupa oblikovanju, odaje mnoge odlike crteža. Autor prenosi svjedočanstvo osobnog bivanja na lokaciji. Pred nama je pogled na scenu grožnjanskog trga/terase na kojoj se odvija jedan od mnogobrojnih koncerata. Prema ocrtanim reklamama i predstavljenom na slikarskom radu, čini se kao da je riječ o jednoj od izvedbenih večeri legendarnog Jazz festivala Grožnjan. Događanje na nebu primijećujemo tek pomnijim promatranjem detalja rada. Autor radu daje naziv: „Pomrčina mjeseca“. Ovim iskazom on motivu dodaje poseban smisao.

Ovaj rad doživljavamo poput dokumenta. Umjetnik dosta precizno, ali ne i dosljedno, predstavlja ambijent i sudionike. Nismo sigurni želi li on prenijeti dojam ili samo slikovne, vizualne karakteristike promatranog. Pred nama je slika stanja, ali ne i iskaz doživljaja. Ili, moguće da je umjetniku bilo dosadno pa je i rezultat njegova činjenja sukladan njegovu dojmu. Moguće je da Stipan ne voli ili ne osjeća jazz glazbu kao važnu. Također, moguće je da je prisustvovao nekom od nastupa jazz muzičara na kojem se nije razvila dramatična korespondencija energija izvođača i publike. Umjetnik primijećuje Mjesec, njegovu transformaciju. Kao da želi naglasiti ovaj događaj na tamnom nebu koji većina drugih nije zamjetila.

Autor nas navodi na promišljanje kako naša, zapadna, bahata civilizacija ima olak pristup odnosu pasivno-aktivno, shvaćajući ritam i kontinuiranu mijenu kao višak stvarnosti, umjesto kao djelatan princip. Jer, Svijet nije nepromjenjiva i sigurna situacija. Svijet je niz stalnih promjena u nama i oko nas.

Načinom uporabe motiva ovdje je na osobnoj ravni izgovoren apel masovnoj kulturi. Jer, estetika zrelog kapitalizma nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Dostupno je sve više informacija, a sve manje značenja. Simulakrumi zamjenjuju realno. Liječimo se prekomjernom potrošnjom, slaveći hedonizam kao oblik samoispunjenja koji ne donosi istinsko zadovoljstvo. Ritam civilizacije i grubost potrošačkog društva, nemogućnost otpora pojedinca, ponuda sredstava za ugodu i slične situacije koje kapitalizam prikriva pojmom demokracije, pokazuje se ovdje u artističkom uprizorenju.

Milan Tucović predstavlja neobičan, ambiciozni, slikarsko-skulptorski rad. Umjetnik ga naziva „Fecit“. Radi se o kombiniranoj tehnologiji, slikarstvu s naknadnim izlaskom u treću dimenziju. Kao osnovu, umjetnik predstavlja portretni rad uključivanjem skoro cijelog ženskog tijela u scenu koju predstavlja.

Slikarski rad ima portretne karakteristike. Djevojka, žena, akterka kao da je predstavljena pred odlukom treba li dopustiti sili teže da joj smakne haljinu ili da grčevito rukama zadrži na sebi odjevni predmet. Čini se da je osoba stidljiva, ali da bi mogla pokleknuti pred izazovom i obnažiti se. Djevojka kao da je zasanjana, udubljena u neka intimna razmišljanja. Njen zaustavljeni pokret nudi mogućnost dojma pridržavanja haljine prilikom oblačenja ili pred svlačenje. Kao da promišlja neko sljedeće činjenje.

Iznad ženske figure, na slikarskom dijelu rada, zapažamo biće (lava) s krilima koje drži knjigu. Možemo ga tumačiti kao venecijanski simbol koji se ponavlja na teritorijima koje je kroz povijest zaposjedala venecijanska republika.

Na vrhu slike umjetnik se odlučuje izvesti skulptorski dodatak. Čini se kao segment renesansne gradske lođe Grožnjana, lokacije gdje je rad i nastao te kasnije prvi puta bio predstavljen. Na samom vrhu, čini se da nalazimo dimnjak i izrezak plavetnila neba, oblak. Ovim detaljima kao da je autor želio odrediti lokaciju, ili, možda, obilježiti trenutak susreta s modelom.

Katarina Zarić ostvarila je slikarski rad tehnikom ulja na platnu. Pred nama je nadrealistički sadržaj znakovitih atribucija. U prvom planu zapažamo dvije tekstilne odore, halje, koje, ovješene na gracilne stajaće vješalice, lepršaju na vjetru. Njima su pridružene bijele marame/šalovi koji dodatno dramatiziraju dojam zračnosti. Prostor ovih predmeta definiraju stupovi koji se pri vrhovima spajaju poput gotičkih lukova čineći arkade. Podlogu predstavlja kamena terasa koja metalnom ogradom, rukohvatom, prelazi u područje neba koje se proteže i iznad stupova/lukova.

Svi elementi slike tvore nadrealnu scenu čiji dojam se zgušnjava otkrivanjem detalja. Tu su glave na zidanom, omeđenom prostoru iznad vrhova oštrih lukova. Nebo se pri vrhu slike sve više zatamnjuje, a na njemu nalazimo zvjezde. Mističnu situaciju naglašava i komet kojeg zagledamo među njima. Prostor i dojam ovog slikarskog rada zaokuplja pažnju. Nudi memorijske reminiscencije. Iako je sve jasno prikazano, nismo sigurni nalazimo li se u interijeru ili eksterijeru. Ljudi nema. Prisutstvo ljudskog označeno je simboličnom odjećom. Rad izaziva melankoličan doživljaj plemenite nestvarnosti. Budi sjetu i promišljanja o realnom i zamišljenom prostoru i vremenu. To potvrđuje i naslov ciklusa iz kojeg je rad: „Tajna odaja bola“.

Maštovita ikonografija zapanjuje. Radeći ovaj rad, autorica kao da se kontrolira, primiruje, koncentrirajući motiviku unutar samozadane ideje. Kao da ritual oblikovanja pretapa u osobno propitivanje stava. Prikaze oblika i detalja umjetnica kompilira u scenu. Sve je na ovoj slici stabilno i nepromjenljivo osim odložene odjeće na vjetru poput sjena osoba te odsjaj kometa koji diskretno prolazi nebom ostavljajući trag prolaznosti. Neko čvrsto određenje rezultata rada koji je pred nama zapravo je suvišno. Promatrač sam definira doživljaj. Katarina Zarić mu nudi promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. Sve to ona čini intimnim osobnim promišljanjem, a vizualizaciju doživljaja nudi i nama.

Rok Zelenko, bard grožnjanske likovne scene, predstavlja slikarski rad vezan za lokaciju koja označuje njega kao kreativca i osobu, a ujedno i lokaciju događanja ove likovne kolonije.

On se iz izobilja pitoresknih grožnjanskih veduta odlučuje za oblikovanje (pre)velikog zdanja glavne gradske crkve. Ovo zdanje postavljeno je čvrsto u centralni dio slikarskog rada. Tijelo objekta zauzima i veći dio formata. Umjetnik dramatičnom, nametljivom arhitektonskom zdanju pridaje obli dio krošnje stabla. Tonovi su zagasiti kao da je vrijeme radnje sumrak. Ekspresivno ispunjene površine odlično odražavaju tajnovitu atmosferu.

Dok se sumrak uvlači u plemenito naselje, dan još nije završen. Kao dosjetku, znak svjetovnosti i slobode, na slici nalazimo dio figure, vjerojatno žene, s crvenim šeširom i pudlom. Ovaj diskretni znak realnog života unosi vedar štih u ovaj rad. Dok monumentalno sakralno zdanje obuzima mrak predvečerja, osoba sa šeširom uživa u panorami zadnjih trenutaka večernjeg zalaska sunca.

Eugen Borkovsky, 2018.

Nakon predstavljanja radova nastalih tijekom FECIT-a,

na Grožnjanu, Gradska galerija Fonticus, (HR) i Galerije ULUS, Beograd (SRB), izložba će biti predstavljena u galeriji DLUL u Ljubljani (SLO).