Thu. Jul 19th, 2018
NEST kovac pozivinica

Pariški radovi i dnevnički zapisi Koraljke Kovač

NEST kovac pozivinica

Dnevnički crteži i zapisi, koje ova istaknuta umjetnica srednje generacije crta i slika u bilježnicama još od 1997. godine, na ovoj će izložbi po prvi puta biti pokazani u javnosti

Otvorenje izložbe novih pariških radova i dnevničkih zapisa akademske slikarice Koraljke Kovač je u galeriji Nest, Visoka 1 (Zagreb) u srijedu, 28.09. u 19.30 sati. Izložba ostaje otvorena do 07.listopada.2016.

Radno vrijeme galerije za vrijeme trajanja izložbe pon-pet,
12-18h,sub 11-14h i po dogovoru.
Galerija Nest,Visoka 1

Slikarstvo i crteži Koraljke Kovač u ovom trenutku imaju svoju neospornu stilsko-kvalitativnu poziciju unutar suvremene hrvatske umjetnosti. Njezina kontinuirana opredijeljenost za apstrakciju – s tek ponekim kratkim izletom u vidljivije i figurativnije elemente – svrstava ju među nekolicinu autentičnih protagonista apstraktnog izričaja.

Kritika je po izvjesnom automatizmu navodila kako je umjetnica senzibilitetom bliska tradiciji rane kolorističko-lirske apstrakcije Paula Kllea, s obzirom da je način organizacije plohe / kadra, kao i korištenje određenih tonskih mogućnosti boja bio blizak navedenom likovnom sklopu, međutim, upravo nam ova izložba ranih crtaćih bilježnica autorice pokazuje širinu i ozbiljnost njezinih istraživanja apstraktnog razmišljanja, koje je integralni dio njezinog umjetničkog svjetonazora.

Poput Zlatka Kesera – ali i mnogih drugih istaknutih hrvatskih umjetnika – Koraljka Kovač već preko dva desetljeća sustavno u „tekice“ bilježi svoj dnevnik slikâ, vizualnih matrica, likovnih impresija svakodnevice, koje su njezin iskonski model osjećanja i reagiranja na svijet oko sebe. Apstraktne matrice iznimno raskošne tonske skale, rađene u najrazličitijim tehnikama, kreću se u rasponu od kolorističko-lirske apstrakcije, op-art- a do bilježenja kozmičkih krugova, mandala i prepoznavanja rešetkastih matrica višedimenzionalne stvarnosti. Mogli bismo, naime, bez pretjerivanja ustvrditi kako je Koraljka Kovač legitimna nasljednica tradicije Bauhausa, jer upravo će rani dnevnički crteži s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća pokazati njezine objektivne mogućnosti likovno-kolorističke invencije. No, nije samo Paul Klee njezin duhovni srodnik, već ju eksperimentiranje bojom i oblicima na tragu drugih „bauhausovaca“, poput Josefa Albersa, Johannesa Ittena, Georga Muche pa čak i Roberta Delaunaya zasluženo dovodi u njihovu blizinu, kao što je bliska i likovno-prostornom razmišljanju ranih poslijeratnih protagonista europske apstrakcije, poput Adolfa Fleischmanna, Alfreda Manessiera i Hansa Hoffmanna.

Koraljku Kovač bez sumnje zanima neki viši red, proporcija i harmonija u crtežu, kao refleks ustrojenog pulsiranja života i prirode oko nas, gdje je kaos ili pukotina u sustavu tek kratka, prolazna manifestacija suprotnih životnih energija i zakona. Štoviše, vrlo čest motiv kruga / krugova i mandalama srodnih formacija u njezinih crtežima upućuje na umjetničinu spoznaju kako i vrijeme nije strogo linearna kategorija, već prema učenjima Dalekog Istoka ono funkcionira ciklički, s mogućnošću vraćanja na neke točke naših iskustava, snova, podsvijesti ili impresija.

Umjetnica nam u kontinuitetu prenosi ideju kozmičke harmonije i složene dinamike naše egzistencije, ali čak i kroz apstraktni izričaj uspijeva u sliku utisnuti refleks šume, vode, parka, prirode, sunca… što je posebno osjetno u njezinim najnovijim radovima iz Pariza, gdje je boravila na usavršavanju. Snažan emotivni naboj novih radova, u kojima autorica varira ideju kruga kao složenog simbola, osjetan je i u seriji op-art kolaža, gdje je prividna igra kombinatorikom i varijacijama papirnate rešetke ponovno refleks naše složene rešetke stvarnosti.

Niti jedna epizoda u likovnom razmišljanju i eksperimentiranju Koraljke Kovač nije tek dopadljiva igra ili obijesno usavršavanje zanata, već je pred nama iznimno složen i kontemplativan likovni svijet, u kojemu se upravo kroz likovne dnevnike otkriva raspon njezinog likovnog talenta i kontinuirane inventivnosti.

Iva Körbler

Suzana Matić

Jednom sam, a bilo je to već vrijeme kad smo se Koraljka i ja dobro znale, lutala po knjižnici tražeći knjigu koju ću posuditi, pa sam meandrirajući među metrima uvezanih papira izvlačila knjige i rastvarala ih po hrptovima, nasumice tražeći nešto što će mi osigurati novu čitalačku radost. I izvukla sam tada knjigu čiji naslov je bio:“Predio slikan čajem“. Osjećaj koji me momentalno obuzeo bio je: „To je opis Koraljkine slike.“ Predio slikan čajem ¬ to je Koraljkin pejzaž. Ali to je i moj pejzaž.

Kada stojiš pred slikom Koraljke Kovač, putuješ. Putuješ predjelima koji su slikani čajem. A predio slikan čajem je proziran, ali slojevit. On u sebi nema oštrih crta, njega ne sapinju pretijesne granice, on ne poznaje surove rubove. Predio slikan čajem je uvijek drukčiji i različit; svaki sljedeći u nizu je otkriće zbog kojeg si i krenuo na svoje putovanje s Koraljkom, ali postoji i ono što on nikada nije niti može biti. Koraljkin predio ne može biti hladan. Ili opasan. Zastrašujuć i zlokoban. A opet, dok stojiš pred njim on će te naježiti. Ne pitajte me kako znam. Naježit će te svojom nedokučivom slojevitom, umnoženom i neuhvatljivom ljepotom.

I kažem, nije to neki „ekstremni“ pejzaž u kojem ćeš si potražiti neku instant senzaciju za sljedeći vikend ili možda godišnji, pa se onda recimo adrenalinski baciti s neke vrtoglave stijene ne bi li sam sebi nasilno zaustavio dah i tako si dokazao da sve to vrijedi. Ne. Koraljkin će ti predio oteti dah na posve drugi način – prepoznavanjem sveg onog lijepog što si, a da ni sam ne znaš kako, negdje putem zaboravio… o sebi. I dok ćeš stajati pred njim ti ćeš znati da si tu već bio, ali si tog predjela zauvijek ostao željan. Jer to je predio radosti i nježnosti i zaigranosti i nevinosti.

To je livada po kojoj si kao dijete trčao bos, žalo na kojem si naučio plivati, valovi koji na njemu kotrljaju šljunak, to je školjka koju si izronio iz dubine i stavio je na uho, to je plavo nebo s kao osmjesima razvučenim stratusima, ili cumulusima koji su se pretapali pred tvojim očima dok si na leđima ležao u bakinom voćnjaku i s neba čitao nevjerojatne likove i priče.

Koraljkin predio je pejzaž od sjećanjima impregniranih slojeva, od prozirnih, ali nevjerojatno živih nanosa uspomena koje se, dok stojiš pred njim, pretapaju i stapaju pred tvojim očima, ali – i u tebi. Taj pejzaž je beskrajan, ali prisan i prepoznatljiv. On ima arome kamilice, lavande, tropskog voća, cimeta i šipka, ali i nekog nepoznatog mirisnog bilja koje je Koraljka sama skupljala svojom znalačkom rukom. Bilja za koje ni ti niti bilo tko drugi neće nikad saznati koje je, jer nažalost ispod niti jedne slike ne postoji deklaracije čarolije. I vjerojatno je to čak neka naoko neugledna biljčica, ali Koraljka ju je za tebe, a i sve nas – ubrala i pripremila, sušila i prešala, iz nje esencijalna ulja izvlačila, jer Koraljka zna za čudesne moći neuglednih biljčica, a ti si taj koji ih sada osjećaš, jer upravo su to listovi i latice i sitne bobice po kojima ćeš, dok stojiš pred njezinom slikom – najednom zacijeliti. I osjetit ćeš kako te taj Koraljkin topli uradak grije, i znat ćeš da ga je napravila žena koja zna skrovita i tajna mjesta, koja u svom malom prstu (a jako umjetničkom) nosi čarobne formule. Pa se nećeš začuditi što te njezina kreativna vilinska receptura sada liječi – prirodno i s lakoćom, jer sve je to u skladu i s tvojom iskonskom prirodom.

Ako imaš sreće biti uz Koraljku kad ona umoči svoj kist u „čaj“, ona će njime, suptilno i ženski nježno, očistiti iz organizma tvoje duše sve ono što je naplavila tvrda mehanika života, a ti ćeš najednom osjetititi kako si dotaknut rukom koja bolje od tebe „zna“ koliko kapi citrusa ti treba za tvoju radost i vedrinu, i dok ćeš stajati pred njezinom slikom osjetit ćeš okus te limete koju je za tebe u nju iscijedila, okus koji nije kiseo, nego – osvježavajuć, a vjerojatno ćeš negdje sa strane vidjeti i komadić suhe narančine kore.

Nekad će možda svojom malom čajnom žličicom u tom čajnom pejzažu umutiti i kap meda… kao kap sunca, a ti ćeš gledajući u taj slatki vrtlog čuti i zveket njezinog srebra po porculanu. Ili će istom tom žličicom, u ovaj put tamnom čaju, stvoriti mliječni vrtlog, spiralu Mliječne staze, i dok će se taj zvjezdani disk pred tobom vrtjeti, ti ćeš se i opet ježiti (ponavljam – ne pitajte me kako znam) prepoznavajući u tom pokrenutom, a ipak zauzdanom blistavom beskraju, onog jednog, da možda čak i na velikoj blizini – u nekom času izgubljenog najboljeg sebe.

Iz Koraljkinog predjela struji povjetarac koji ti sa žuđenog otoka na kojem si odrastao, a kojeg sad gledaš na slici, donosi, baš kao brodolomniku mirise omiljenog voća, cvrkut selica koje su se vratile, ciku razigrane djece ili ponavljajuću mantru njihovih brojalica kojima se razvrstavaju prije igre, i dok stojiš pred njim i osjećaš taj lahor, ti najednom znaš da si (opet) – spašen.

U knjizi koju sam spomenula postoji jedan dijalog.
– Čovjek vam je kao glavica crnog luka. Uvijek pod jednom ljuskom naiđe druga; ljuštite i očekujete bog zna što, a kad dođete do kraja, na dnu ne nađete ništa. Ama baš ništa.
– Ništa? Kažete ništa! Luk i voda. A suze? Šta je sa suzama? Suze ste zaboravili, moj gospodine.

Zašto to govorim? Zato jer je taj dijalog sve ono što Koraljkino slikarstvo jest, ali i ono što ono nije. Koraljka je sva u slojevima, i mi na svom putu do istine u njezinoj slici (a život nas je naučio da je istina uvijek mnogostruka pojava) trebamo oguliti jako puno slojeva, zbilja kao kad ljuštimo slojeve luka. Ipak, čak i kad (još) ne znamo koja je to „točno“ istina Koraljkine slike, čak i kad je (još) ne umijemo imenovati, čak i kad ne možemo samo tako uprijeti prstom u nju pa reći – „Evo je, tu je, tu treba kopati, tu je taj izvor s kojeg ću se napiti, na ovom je mjestu zakopana čarolija, točno tu… sad znam, mogu obustaviti i sve svoje rašljare i pse tragače“, nego nam ona i dalje izmiče i lokacijom i definicijom, i jednako zove da je pronađemo gledajući duboko… u oba značenja te riječi – ali kažem: čak i tada nam je jasno da je svaki sloj Koraljkinog slikarstva do zasićenja natopljen iskrenošću. A kad jednom dođemo do dna, do tog raison d’être njezine slike, na dnu baš nikad nije – ništa. Nije! Nego ćete možda (pa zato pogledajte jako dobro) pronaći da negdje piše – LJUBAV.

A k tome vas na putu do Istine na koji ste krenuli s Koraljkom, neće potresati vlastite suze, nego neiscrpna – radost života.

Koraljka Kovač rođena je 17.7.1971 u Zagrebu. Završila je Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, slikarski odjel. 1991 godine upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu , pedagoški odjel, slikarski smjer. Diplomirala u klasi profesora Zlatka Kesera. Članica je HDLU-a od 1998 godine. Bavila se animiranim filmom i ilustracijom. Bila članica grupe „Daklelososi“ i udruge „Punkt“. Do sada je imala 50 samostalnih i 74 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala na više kolonija, projekata i rezidencija. Vodila likovne radionice za djecu i odrasle. Dobitnica je Rektorove nagrade sveučilišta u Zagrebu. Trenutno radi na Tekstilno tehnološkom fakultetu, Zavodu za dizajn tekstila i odjeće na kolegiju Kreiranje tekstila kao docentica.

vijesti