Akademija Art

Zagreb © Hrvatski ekskluzivni magazin za umjetnost i vijesti

IZLOŽBE

Obajva selekcije 26. slavonski biennale

Živimo u svijetu u kojem ništa nije kao što je bilo, no je li to doista razlog da se ljudi osjećaju prestrašenima, da im se sve čini zastrašujućim?

Bez obzira na trenutne meteorološke uvjete, na skliskom smo terenu. Pritom smo, čini se, postali otporni na racionalno te nas sve manje zanimaju činjenice koje smo dosad, manje ili više vješto, koristili argumentirajući svoje stavove. Živimo post-globusnu stvarnost koja nije tek crnohumorna pošalica iskorištena kako bismo nekoga ismijali. Na tu se stvarnost spotičemo surfajući stranicama među kojima nailazimo na “jedini dokaz koji nam je potreban” kako bismo se uvjerili da je Zemlja zapravo ravna ploča.

Čini se da znanstvena relevantnost više ne igra nikakvu ulogu, jer dovoljan je kratak video snimak ravnih morskih površina koje će ljude uvjeriti da je jedina relevantna činjenica ono što vide i osjećaju. Slušamo o tome kako smo već desetljećima izvrgnuti lažima, osobito onima znanstvenika. Apollo nikad nije sletio na Mjesec, i svi smo, navodno, tek akteri nekog nama nepoznatog Truman-showa, zatvoreni unutar insceniranog sustava i lišeni prave istine.

Teza o Zemlji kao ravnoj ploči idealno pristaje u krajolik post-istine o kojem svoje mišljenje izražavaju empiričari, zasnivajući ga na subjektivnom iskustvu, a ne znanju. Pokusi na kojima se zasniva post-istina ne služe u svrhu dokazivanja intelektualne superiornosti nego da bi nas se uvjerilo da nam se već dugo vremena laže. Što činiti u vrijeme eskalacije pseudo-znanosti kad besmislice postaju relevantne jedino stoga što su izgovorene, napisane ili podijeljene na društvenim mrežama bezbroj puta? Jesu li nas doista prevarili pričajući bajke o slijetanju na Mjesec?

Svjedočimo fragmentaciji društva, izolaciji i gubitku stvarnih socijalnih odnosa, stanju koje je nastupilo intenzivnim korištenjem interneta i stvaranjem privida da smo stalno dostupni, povezani i umreženi. Živimo u svijetu u kojem ništa nije kao što je bilo, no je li to doista razlog da se ljudi osjećaju prestrašenima, da im se sve čini zastrašujućim?

Iz teksta natječaja

Za 26. izdanje slavonskog biennalea, Ocjenjivački sud u sastavu: dr.sc. Sandra Križić Roban (predsjednica), Sabina Salamon, Jelena Pašić, Ana Mušćet i Valentina Radoš odabrao je radove 33 autora i autorica, koji će na ovogodišnjoj izložbi, iz cjelokupne natječajne selekcije, izlagati. Imena odabranih autora su:

Tomislav Brajnović, Jasenka Bulj, Matija Debeljuh, Ana Hušman, Jochen Höller, Katarina Ivanišin Kardum, Jasmina Jakopanec, Đorđe Jandrić, Matej Knežević, Ana Kuzmanić, Ivica Malčić, Kristina Marić, Mitar Matić, Mario Matoković, Ivan Midžić, Niko Mihaljević, Marija Mikulić Bošnjak, Ivana Miolin Barić, Tomislav Pavelić, Roman Pfeffer, Sonja Pregrad, Kaspar Ravel, Davor Sanvincenti, Iva Simčić, Krunoslav Stipešević, Bojan Stojčić, Lana Stojićević, Marija Škrobo Arambašić, Vice Tomasović, Ivan Tudek, Mirjana Vodopija, Ana Zulijani i Darija Žmak Kunić.

Ocjenjivački sud 26. slavonskog biennalea zasjedao je 13. i 14. listopada 2018. u prostorijama Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku. Prispjeli radovi bili su Ocjenjivačkom sudu prezentirani u digitalnom obliku, u formi u kojoj su i pristigli na natječaj. Od 136 prijava, za izlaganje na 26. slavonskom biennaleu, odabrana su 33 rada, odnosno po jedan rad svakog odabranog autora.

Prema pravilima izložbe, Ocjenjivački sud tradicionalno dodjeljuje i nagrade Slavonskog biennalea, za koje konkuriraju svi radovi izabrani za izlaganje. Dodjeljuju se — glavna nagrada ili Grand Prix, tri jednako vrijedne nagrade Ex Aequo i jedno Priznanje.

O dodjeli nagrada Ocjenjivački sud odlučit će nakon postava radova u izložbenom prostoru, odnosno na dan otvorenja Biennalea.

Izložba 26. slavonski biennale otvara se 6. prosinca 2018. u 19 sati u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku i otvorena je do kraja veljače 2019. godine.

Valentina Radoš