Nina Šperanda – Posljednji let

Projekt Nine Šperande izaziva pitanja o našem stavu prema onima koji su realizirali ovakav drastičan potez. Možda osjetimo čak i ljubomoru prema njihovoj hrabrosti

Gradska galerija Fonticus Grožnjan, od 5. 10. 2018., u 20 sati

Most je građevinski objekt za prelaz preko neke prepreke: prirodne – primjerice, rijeke, usjeka u pejzažu, ili umjetne – zbog ceste, željeznice, pješaka… Premošćivanje se izvodi konstrukcijom učvršćenom na krajevima, često poduprtu stupovima. Mostovi su građeni da spajaju teritorije, a time i ljude. Oni skraćuju prijelaz jazova i omogućuju bržu, lakšu komunikaciju. Most može biti drven, kamen, željezan, betonski… Jedna od posebnosti mostova je pogled s visine koji može biti fascinantan, ali nemoguć ukoliko most ne postoji. Žalobna svrha mosta može biti ponuda za samoubojstvo, prijelazom ograde i skakanjem s njegovih visina.

Kroz povijest, mostovi su često prepreke zbog nametnute mostarine ili kao granice nacionalnih područja. Svjedočimo kako postoje mostovi prijateljstva, ali i razrušeni mostovi suradnje. Suvremeno vrijeme nudi neizvjesnost umjesto stabilnosti opstanka. Socijalna nesigurnost često nas dovodi do rubova mogućnosti i smisla postojanja. Napadna reklamokracija prezentira dizajnirane, sretne ljude bez egzistencijalnih problema. No, stvarnost je drugačija. Ona se pokazuje kao stalna omča oko vrata: ne znamo u kojem trenutku će biti zategnuta. Nerijetko, i mladi i vremešni stanovnici jedinog nam planeta ne vide izlaz iz stanja u koje su dovedeni grabežljivošću sistema kojemu je imperativ profit. U užurbanoj potrazi za rješenjem, pojavljuje se ideja fizičkog napuštanja situacije. Ponekad je to selidba u neku humaniju državu, na novu lokaciju, a ponekad nam se jedinim rješenjem čini napuštanje života. Žalosno je to, u vremenu intenzivnog tehničkog napretka popraćenog socijalnim zanemarivanjem pojedinca.

U našem slučaju, ovaj fotografski likovni projekt govori o mostu odlaska, mostu koji spaja obale, ali mu je funkcija, osim skraćivanja puta, i mjesto prekidanja života. Nina Šperanda predstavlja fascinaciju samovoljnim odlascima u vječnost nekoliko njenih prijatelja i još mnogo nepoznatih osoba. Kako bi iznijela fascinaciju, bol, šokantnu specifičnost objekta, ona pribjegava svjedočenju. Ali, nasreću, ne osobnom isprobavanju putanje nesretnih prethodnika. Ona u avanturu šalje tehničkog suradnika, pomagalo kojim se, temeljem htijenja i edukacije, i sama služi: fotografsku kameru.

Ukoliko prihvatimo ideju svjedočenja o suicidalnoj premisi umjetnice, svjedočimo njenoj maštovitosti u izboru motiva i načinu bilježenja fotografskom tehnologijom. Ona kaže: „Idiot fotoaparat je zavezan za uže i bacan nasumično s mostova. U Pragu je to trebalo provoditi kroz više tjedana, u intervalima po 15 minuta zbog policije i kamera.“. Tehnika se u ovom projektu pokazuje u funkciji ideje svjedoka. Mi ne znamo imaju li osobe koje se odluče na takav čin otvorene ili zatvorene oči, ali su njihove moguće vizure upravo ove koje predstavlja Nina Šperanda. Sekvence, kadrovi detalja ovog mosta pojavljuju se kao bilješka mogućeg stanja ljudskog ponašanja.

Kako bih komentirao ove radove, osim likovnih karakteristika, bio sam primoran i na proučavanje podataka i stavova o suicidnom ponašanju. Tako sam naišao na krajnje različita pojmovanja ovog čina. Od liberalnog odobravanja koje poštuje odluku pojedinca, do rigidnih osuda i prezrivih komentara. U filozofiji već od Sokrata i Platona samoubojstvo ima oprečna značenja zbog kojih je nemoguće izvesti jednoznačni smisao pojma/čina. Spremnost na ubojstvo samoga sebe već kod Sokrata znači nepokoravanje volji sumnjive većine. Sokrat zapravo nije izvršio samoubojstvo, ali je dobrovoljno otišao u smrt. Premda božanski i ljudski zakoni već u grčkom polisu zabranjuju samoubojstvo, kinici, kirenjani, epikurejci i stoici vide u samoubojstvu slobodu da se osoba ne pokori nametnutim zakonima. Abrahamske, pisane religije na samoubojstvo gledaju kao na djelo protiv Boga. Ali, u samurajsko doba u Japanu se poštovao seppuku kao iskupljenje za neuspjeh ili kao oblik prosvjeda. Također, u okviru satija, danas zabranjene hinduističke pogrebne prakse, od udovica se očekivalo da se spale na suprugovoj pogrebnoj lomači.

Projekt Nine Šperande izaziva pitanja o našem stavu prema onima koji su realizirali ovakav drastičan potez. Možda osjetimo čak i ljubomoru prema njihovoj hrabrosti. Odmah se zatim javlja strah pri pomisli da sami izvedemo ovakav čin. Tomu slijedi niz „razboritih“ promišljanja. Čini se da on počinje višestoljetnim utuvljivanjem u svijest kako je život božji dar. Ovo ne moramo doživjeti kao posljedicu pragmatičnog religijskog nauka, već kao prisjećanje na osobne, egoistično određene dosadašnje „uspjehe i pobjede“ koje smo, ipak, uspjeli ostvariti. Dilema oko smisla budućnosti i uvjerenost u našu neponovljivost ostavljaju nas najčešće unutar ograda mosta.

Ova drska, ali likovno i smisleno izuzetna konceptualna izložba, na granici je dokumenta, mogućeg, ali u isto vrijeme i upitnog svjedočenja. Autorica, Nina Šperanda, nudi nam dramatičan niz pogleda iz situacije tendenciozno slučajnog pogleda na objekt. Ova bizarna vizualna prezentacija tjera nas na odabir između suživljavanja s osobama koje prekoračuju ogradu i sunovraćaju u bezdan ili opredjeljivanje da ih na neki način preziremo. Imamo izbor: tugu – ali, ona se odnosi na osobe koje smo osobno poznavali. Ipak, čini se da autorica želi upozoriti, zaštiti, odagnati želju/potrebu za prekidom života korištenjem arhitektonskog objekta koji je inicijalno postavljen da nudi dobro: kraći prijelaz između dvije lokacije. No, ljudski um, naravno – ponekih osoba, zlorabi ova djela građevinarstva. Želimo biti prilagodljivi i korektni pa možemo zaključiti: u okolnostima u kojima bi nastavak života bio nepodnošljiv, neki se ljudi samoubojstvom služe kao načinom bijega. U svakom slučaju ostajemo fascinirani pogledom s visokog, vitkog mosta.

Eugen Borkovsky, 2018.

Nina Šperanda je rođena 28. X.1983. u Puli. Diplomirala je Filmsko i TV snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i magistrirala fotografiju na FAMU u Pragu. Izlagala je na brojnim grupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je nagrade Prague Foto Young Award 2013. Od 2017 radi kao asistentica Rudolfa Prekopa u atelieru Imaginativne fotografije na FAMU. Živi i radi u Pragu.

Organizacija: Miranda Legović
Kustos: Eugen Borkovsky