Mon. Jul 16th, 2018

Lice i naličje, izložba u galeriji Bruketa 2

“Lice i naličje” naziv je nove izložbe u Galeriji Bruketa 2 na Sušaku. A kako je vrijeme karnevala, tako se simbolično i ova izložba bavi maskama, izazivajući posjetitelje da razmisle o licu i naličju umjetnosti kroz dva intrigantna umjetnička djela.

Tko ih je naslikao? Koju tajnu skrivaju? Što nam govore o svojim autorima? Izložba je, nesumnjivo, pomalo mistična kao i karnevalske maske koje pozivaju da ih skinemo i otkrijemo tko se ispod njih krije. Zanima li vas priča o nastajanju ove izložbe, pročitajte je u nastavku. Želite li doživjeti izložbeni postav obavijen velom tajne, pozivamo vas u Galeriju Bruketa 2, gdje će izložba biti postavljena do konca veljače.

Uz izložbu “Lice i naličje”, razmišljanja Vladimira Brukete

“Pojam vrijednosti nekog umjetničkog djela ne može se poistovjetiti s pojmom dopadljivosti. Dok je pojam sviđanja relativan, za ljepotu i vrijednost nekog umjetničkog djela to ne vrijedi. I kao što za slike kažu da su rukopis i ogledalo slikara, tako i nas koji ih promatramo iz kojekakvih pobuda neke slike zanimaju više od drugih.

Ova izložba povod je da prikažem put prosječnog zaljubljenika u umjetnost. Često, nažalost, odabir pri kupnji neke slike određuje naša kupovna moć. To nas možda dodatno motivira da tražimo nešto neotkriveno što je do sada nepronađeno i neprepoznato, primjerice sliku nekog genija koju bismo mi otkrili i kupili. Ponekad takva intrigantna slika u našim očima dobije posebno značenje.

Stavimo je na počasno mjesto na zidu i njome smo zaokupljeni godinama. Kriterij i ukus mijenjaju se s iskustvom pa slike zamijenjujem ili kupujemo nove, u stalnoj potrazi za avanturom koja se zove kolekcionarstvo.

Tako je nekako izgledao i moj put kad sam otkrio prvu sliku izloženu na ovoj izložbi. Smatrao sam da zaslužuje veliku pozornost zbog svoje mističnosti, tajnovitosti. Otkrivajući je, i sam sam sebe propitivao. Otkrio sam je na mjestu gdje se osim slika moglo naći sve i svašta. Ulje na platnu, većeg formata, slika stara pedesetak godina, tamo gdje obično stoji potpis, vidim – nema ga. U mojem domu ta je slika već više od trideset godina. Vjerojatno puno obitelji čuva neku staru sliku kojoj ne zna vrijednost, ni ime autora.

Zašto ovu sliku autor nije potpisao? Naime, potpis se nalazi ispod namaza boje i na platnu se nazire samo malo ispupčenje: JOB. Po mnogim elemetima koje čine neko slikarsko djelo, nalazim veliku sličnost sa slikarstvom Ignjata Joba (1895-1936). Slika je realistična, na njoj prepoznajem motiv primorskog pejsaža – motiv lučice u Voloskom kraj Opatije. Otprije znam da je obitelj Job živjela u Opatiji, što još više pridonosi uvjerenju da sam na pravom tragu. Način kojim su oslikane barke, ribari, kuće, stabla, atmosfera slike, paleta boja. Sve pet!

Prije mjesec dana čitam u novinama da se u Beogradu otvorio Muzej moderne umjetnosti, koji je godinama bio zatvoren. Uz nekoliko popratnih slika, ugledam sliku “Poslije ribarenja” Ignjata Joba.

Prepoznajem je, iako motiv nije Volosko, nego neki dalmatinski gradić. Opet, sve je nekako drukčije. Bolje. Osjećam lakoću slikanja, virtualne poteze kistom. Gledam remek djelo. Vraćam se opet svojoj slici, uspoređujem je s beogradskom slikom, nekako mi je kruta, ne osjećam onaj zanos.

Pitam eminentne stručnjake za slikarstvo I. Joba. Jedan smatra da je slika Jobova, drugi misli da nije. Meni se čini najvjerojatnijim da je netko, u nastojanju da pronikne u tajnu stvaranja Joba, koristio njegovu maniru, da ga oponaša.

U ovo vrijeme karnevala čini mi se primjerenim da izložim takvo djelo, jer mi se nameće misao da je netko, prikrivši potpis, zapravo preko svog lica navukao masku, a nama ostavio da pokušamo otkriti tajnu.

Osim prve intrigantne slike, izložio sam još jednu koja mi se činila zanimljivom, tajnovitom, no ničim se posebno nije izdvajala dok ime njenog autora nisam vidio u bečkom muzeju. Naime, to je slika bečkog slikara rane secesije Alexandera Rothauga (1870-1946) .

Iako je potpis čitak, nisam poklanjao osobitu pažnju toj slici, kao ni desetke drugih starih slika, u debelim smeđim okvirima. Prije izvjesnog broja godina, prilikom obilaska bečke Albertine, vrlo sam lako uočio potpis “mog” slikara, koji je na zidu visio odmah do slavnog Gustava Klimta (1862-1918) !

Mnogi ljubitelji secesiju svrstavaju u dekorativnu umjetnost, što bi značilo manje vrijednu. I mi u Rijeci imamo Klimtovu “dekoraciju” na stropu HNK. Poznavatelji umjetnosti misle da te freske vrijede isto koliko i sama zgrada kazališta.

Mislim da smo u ovo vrijeme poklada motivirani da skinemo maske, obmane i zablude i razotkrijemo lažne vrijednosti. Svakome od nas treba snage da u još jednom cjelogodišnjem ciklusu prepozna prave vrijednosti. Vjerujem da i kroz umjetnost kao način razmišljanja nalazimo dodatni smisao.”

Vladimir Bruketa

vijesti