Izložbeni projekt FEMININOLOGIJA 2018. kao hrvatsko-slovačka suradnja

Hrvatska udruga likovnih umjetnika i likovnih kritičara već petu godinu predstavlja  međunarodni izložbeni projekt Femininologija

Pokrenut 2014. godine u organizaciji naše udruge koja ostvaruje projekte temeljene na bogatoj kulturno – umjetničkoj baštini, predstavlja žene, vizualne umjetnice kroz njihovo stvaralaštvo koje u cijelosti ili segmentima akceptira višestruki identitet žene, brojne stereotipove i arhetipove, pokušavajući proniknuti  u ženinu bit i krenuti kroz umjetnost u potragu za njezinom stvarnom ulogom i značenjem u društvu u kojem živimo.

Ove godine, otvorenjem izložbe  5. listopada  u Muzeju Prigorja Sesvete, potom i 8. 10., u centru Zagreba, u galeriji Zrinski hotela Palace, predstavili smo četiri iznimne umjetničke osobnosti hrvatskog suvremenog likovnog korpusa, koje su unutar  vizualnog izričaja u kojem djeluju postigle viso

ke umjetničke domete, postale prepoznatljivost pa i posebnost. To su:  Ksenija Turčić, Nada Žiljak, Ana Jakić Divković i Ana Sladetić Šabić. Odlučivši tako nastaviti ovaj projekt i kao međunarodni, jer smo 2016. i 2017. pridružili hrvaticama makedonske, odnosno slovenske umjetnice, obogatili smo njihovo predstavljanje radovima triju slovačkih umjetnica. Tako  uz naše likovne „dive“  u ovim izložbama sudjeluju Lydija Patafta, Jana Farmanová i  Ivana Sláviková iz Slovačke.

Cilj ovakvog projekta prikazati je i ukazati na bogatu i kvalitetnu likovnu produkciju žena-umjetnica, te na taj način pokrenuti stvaranje novih strukturalnih okvira, rušenjem stereotipova i uspostavljanjem istinskih, temeljnih arhetipova ženstva.

Tko je doista žena? Koji je to strukturalni okviri određuju u vlastitom civilizacijskom nasljeđu?

U bespoštednoj borbi za svoj identitet, u krivim nastojanjima da se izjednači s muškarcem s kojim je zapravo istovjetna, u društvu izmiješanih vrijednosti u kojem više ne postoje referentne točke ženskosti i muškosti, žena je izgubila svoj identitet. Europski kulturološki krug kojem pripadamo, određen je judejsko-kršćanskom pričom o pokleknuću žene pred zlom – uzrokom našega pada. No majka Eva dobiva ubrzo svoj antipod u liku božanske žene, Velike Majke, Majke Zemlje, koji se , dotičući sve religije, ukorijenio u kršćanskoj nomenklaturi kao nova nam majka – Djevica Marija. Na tom polaritetu stvoreni su brojni stereotipi ženstva izrasli upravo na krivom poimanju arhetipskih obrazaca, odnosno na filtriranju onih kojima je naše patrijarhalno društvo moglo najbolje manipulirati. Stvorene su krive predodžbe i idolatrije, krivi obrasci mišljenja i djelovanja, koji strukturiraju naše kolektivno nesvjesno krivim ulogama i značenjima žene. Iako iste ljudske naravi, žena je od muškarca drugačija osoba. A ta „drugačijost“ žene sadržana je u višestrukosti njezinog identiteta, a ne u uvriježenoj dihotomiji. Nasljeđivanjem tek pojedinih njegovih segmenata, tj. stereo(arhe)tipa, stvorili smo krive obrasce mišljenja i djelovanja, strukturirajući naše kolektivno nesvjesno pasivnom ulogom i značenjem žene isključivo kao majke i supruge, nasuprot devijantnog nastojanja da svoju slobodu osiguravamo  minoriziranjem vlastitog spola. I pogubismo se u tom kaosu nametnutih kvaliteta, onoga što trebamo činiti i kakve trebamo biti. A biti istinska žena, divno je.  Jer njezina sloboda zapravo se krije u moći da bira i čini dobro i u snazi da u spoznaji svoje višestrukosti ostane – samo žena. Biti lijepa tako da se svidiš samoj sebi, biti talentirana da njime budeš cijenjena i priznata, biti pokretačica, njegovateljica, biti ona koja uzdiže. Spoznaja ženskih potencijala i njihova eksploatacija kao model osobne transformacije put je do istinskog izvora ženstva.

Umjetnice nerijetko svojim djelovanjem utjelovljuju  poželjne arhetipske principe. Ti se principi kroz složenu morfologiju i interdisciplinaran pristup slici jasno iščitavaju iz njihovih likovnih uradaka, akceptirajući  upravo njihov višestruki identitet, brojne stereotipe, ulogu i značenje žene u društvu. One tematiziraju  vlastiti identitet prolazeći „općim mjestima“ naših civilizacijskih spoticanja – spolnosti, osobnim slobodama, nametnutim ulogama, ali bivajući i auto referencijalne, dotičući  se vlastite intime, osjećaja, otkrivajući nam sebe kao iznimna duhovna i umjetnička bića. A njihove likovne priče nadilaze matično vrijeme te postaju opće i univerzalne, primordijalne i suvremene, dokazujući da velike teme nisu ni „ženske“ ni „muške“ već samo ljudske.  Upravo to i ove godine čini sedam iznimnih umjetnica, sedam izuzetnih žena odabranih iz hrvatskog i slovačkog likovnog korpusa, koje su unutar svoga vizualnog izričaja ostvarile visoke umjetničke domete i postale prepoznatljive i priznate.

Iznimna umjetnička osobnost, vizualna elokvencija, ženska aktivistička komponenta i konceptualno promišljanje slike kao objekta ili instalacije, koncentrirane su u djelu Ksenije Turčić. Koncem 90-ih godina  dominaciju u njezinom radu preuzimaju ambijentalne video-instalacije koje poput „živih slika“ komuniciraju s gledateljem koristeći prostore naše svakodnevice kao odašiljače snažnih emocija i poruka vlastitih promišljanja o odnosima tjelesnog i duhovnog, osobnog i općeg, pa i muškog i ženskog.  Upravo to čini i svojom video uradcima „Meal“ i „Ja volim sebe“ – kojim osvještava važnost ispravne percepcije vlastite osobnosti, rada na samoj sebi, prihvaćajući se kao dragocjenu jedinku, ženu koja ljubavnu kvalitetu postiže ljubeći sebe, što je i najteže. Nekom vrstom autogenog treninga poput mantre izgovara rečenicu „Ja volim sebe“ istovremeno, sugestivno hipnotički djelujući na promatrača i  zaplašeno sumnjajući u snagu vlastite moći.

Video i fotografija, pristup slici kao objektu, a kiparskoj formi kao instalaciji, odvodi i mladu slovačku umjetnicu Ivanu Slávikovu, po vokaciji kiparicu, do originalnih realizacija u radovima ciklusa „Iron woman“ i „Comics“, a ciklusom fotografija „Leaving“, učinjenih Zenit aparatom vraća nas vrijednosti analogne fotografije, stavljajući se u središte same vizualne priče , bivajući i subjektom – autorom i objektom i glavnom temom. Ova potpuno individualna akcija  aludira na relativnost prostorno-vremenske kategorije snažnom prisutnošću autora u fotografskom kadru.

Mi možda i živimo u svijetu iluzija gdje je žena nerijetko glavni akter, skrivajući maskama i koprenama  pravi identitet, opravdavajući se potrebom vlastite zaštite. No, Nada Žiljak svojim likovnim djelovanjem već deset godina čini upravo suprotno. Izlažući po cijelome svijetu razotkriva vlastitu intimu u infracrvenoj slici. Ova inovativna metoda stvaranja jedinstvene slike dvostruke pojavnosti: jedne (gornje) vidljive prostim okom, druge (donje) tek infrared kamerom, omogućuje nam zakoračiti u neslućene prostore u kojima se dotiču znanost i umjetnost, java i snoviđenje. U svojoj recentnoj seriji slika na papiru ona slaže strukturalne slojeve i intervenira na temeljni crtež akvarelnom bojom skrivajući ga,  kao da prikriva vlastiti život –svoje žudnje, strasti, sam stvaralački Eros, da bi ga potom doslovno razotkrila „atakom“ tehnologije. Taj  intrigantan donji sloj nerijetko napučuju mlade žene u erotskim prizorima, same ili u paru, u intimnom „klinču“ s uvijek istim muškim protagonistom. No, one su izraz ženstvenosti, protuteža pretjeranom publicitetu neukusne seksualnosti kojom nas opsjedaju, vračajući ženu u njezinu spokojnu intimu.

Virtuozan crtež „skriva“ se ispod toplinski osjetljiva nanosa crne boje i u Ane Sladetić Šabić. Njezin rad temelji se na istraživanju zidnjaka i plakata o čistoći u stogodišnjem periodu na području Hrvatske koji su korišteni u autoričinom doktorskom istraživanju. Istražujući kako dodir utječe na interakciju između promatrača i samog umjetničkog djela, te način prikrivanja rada i potrebu otkrivanja i istraživanja nečeg novog. Preko originalnog akvarela intervenira termokromatskom bojom koja dodirom otkriva donji sloj – akvarel koji prezentira neuredne i nečiste prostore. Brojne su asocijacije i različite namjere koje nam autorica njima odašilje, otkrivajući ne samo morfološku već i tematsku slojevitost. No, za „Femininologiju“ važna je ženska komponenta, odnosno prisutnost ženskog lika na popularnim zidnjacima i plakatima koji propagiraju čistoću i čišćenje kao žensku djelatnost i njegovu odsutnost u Aninim akvarelima, koja je tako u suprotnosti s uvriježenim stereotipima.

Na rušenju izgrađenih stereotipa tragajući za korijenima istinskih arhetipa, godinama polazi „za rukom“ Ani Jakić Divković. Ona poseže u bogati trezor slavenske i grčke mitologije, uspješno ih reinterpretirajući u suvremenom i nadasve originalnom vizualnom mediju. Upotrebljavajući odbačeni novinski papir bilo u kolažu ili kaširanom papirnatom objektu slaže priču o ženi, njezinoj neodoljivoj ljepoti, strasti, plodnosti, božanskoj prirodi. Pa bila ona otjelovljena u likovima biblijskih žena ili Alkonosta – mitske žene ptice, ili pak šumskih nimfi Hemadrijada, priča je to o aspektima ženstva i kompleksnosti ženine prirode.

Upravo o ženi kroz različite aspekte njezina života, u dobnim mijenama, od djetinjstva preko djevojaštva do zrele dobi, govori slikom Slovakinja Jana Farmanová. Svojim slikarskim temama ona se nerijetko dodirivala emancipacije žena, koristeći se osobnim i zajedničkim iskustvima. A njene slike s temom ženske metamorfoze u prikazima adolescencije i odrastanja vlastitih kćeri, primjeri su rijetke iskrenosti  postajući tako svojevrstan poligon začuđujućih informacija i znanja. Farmanova bilježi svakodnevicu u prizorima odrastanja žene kao pozitivan ali i doživljaj s aspektima negativnog. A umjetnost je ovoj „avanturistici slikarstva“, najbolji i najvažniji aspekt života. Nije tek posao, već način življenja.

A kakav bi život žene trebale voditi, kako djelovati da bi bile društveno prihvaćene, što se od njih očekuje, odnosno  što se od njih po samoj njihovoj prirodi podrazumijeva, otkriva nam u svom najnovijem ciklusu posvećenom upravo ženi treća slovačka „femininologinja“Lydia Patafta. Ova, kako sama za sebe kaže „promatračica društva i svijeta oko sebe“, pohranjuje sve u vizualnu memoriju koja je, sudeći po priloženom napućena ženama i odnosima prema njima. U, za ovu izložbu odabranim slikama Lydia nam predstavlja društveno prihvatljive ženske kvalitete poput požrtvovnosti, snage, predanosti, ukazujući na manipulacije i zloupotrebe koje se nažalost nerijetko pretvaraju u agresivnost i autodestrukciju.  S druge pak strane, u njezinim slikama obitavaju i žene prikazane u bezbrižnom, nevinom djetinjem dobu, žene koje se igraju, vesele i uživaju u zajedništvu. No, njihovu bezbrižnost brzo zamjenjuje teret vječne „dojilje“, davateljice koja sebe i sve svoje daje na raspolaganje. Personificiranu u likovima medicinskih radnica podastire nam etničke, ideološke, sociološke pa i religijske aspekte, ukazujući na društvo izgubljenih vrijednosti u kojemu žena uvijek izvlači deblji kraj.

Ali žena će davati i dalje, voljeti i dalje, rađati i dalje, stvarati i dalje.

Sanda Stanaćev Bajzek