Akademija Art

Zagreb © Hrvatski ekskluzivni magazin za umjetnost i vijesti

IZLOŽBE

Izložba akademskog kipara Hrvoja Urumovića u MMC galeriji Grada Umaga: ZAIGRANE PRIČE S MORA

U MMC galeriji Grada Umaga otvorena samostalna izložba akademskog kipara Hrvoja Urumovića. Autora je predstavio kustos izložbe, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar dr. sc. Berislav Valušek

ZAIGRANE PRIČE S MORA

Likovno-kritički prolaz i prilaz djelu Hrvoja Urumovića nije nimalo lak ni jednostavan.
Iako ga je većina suvremenih hrvatskih likovnih kritičara odčitala, interpretirala i odredila kao socijalno angažiranog autora (što je već dulje vrijeme u trendu i polako, ali sigurno postaje main-stream), čini nam se da tome baš i nije tako.

Za tu je vrstu pretinca u koji je stavljen donekle zaslužan i sam kipar koji svojim vrlo jasnim i gotovo nedvosmislenim ironiziranjem, cinizmom i sarkazmom otvara ničim ometanu široku trasu koja naizgled bez zapreka vodi u značenjsku srčiku onoga što nazivamo likovnim komentarom društvene situacije. No, vidjet ćemo da stvari i nisu tako jednostavne, te da je prije riječ o jednoj vrsti prikrivene strategije, ne nužno autorski osviještene.

Jer u radu Lica nacije, koji se otvoreno poziva na vijenac glava (portretnih karakteristika) začelja šibenske katedrale Jurja Dalmatinca, ljudske su glave zamijenjene ovčjim, pa će beata simplicitas tu odmah prepoznati basnu i hrvatski politički narod kao ovce za političko i financijsko striženje svake vrste. Slično će i djelo Ralje 2 – na kupanju sa ženom i njenom sestrom, u interpretacijama postati kritikom industrije turizma, konzumerizma i civilizacije u kojoj je bolest tijela i psihe trajno stanje – na fellinijevski način.

Budući da autor nikada nije i ne smije biti odgovoran za tumačenja (drugih) svog djela, skloniji smo u radovima metaforički gledati u ono čega nema, kao na primjer u dijelove ljudskih tijela koja su prividno uronjena u vodu (more), a u biti fizički ne postoje. Ili u nedostajuća tijela ovaca koja se naslućuju negdje s druge strane površine iz koje izranjaju. Zašto? Zato jer nas ono što nedostaje upućuje na cjelinu; onim čega nema detektiramo sveukupnost; sustav rekonstruiramo jedino pomoću onoga što jest i onoga što bi trebalo biti, a ne postoji. Što, dakle fali? Svi oni javni radovi po kojima je Urumović također poznat, spomenička plastika koja mora odgovoriti i odgovarati uvjetima javnih natječaja – urbanističkom kontekstu, mikro-lokaciji, povijesnoj situaciji, vrsti likovnog izraza, materijalu izvedbe, općoj ideji itd., itd. – cijelom nizu restriktivnih pravila i ograničenja unutar kojih autor mora (ako može) pronaći mjesta za svoj individualni izraz.

Takva vrsta discipline zahtjeva ne-disciplinu, odmak i nesputani prostor slobode, igru i veselje – joie de vivre na način Vaska Lipovca, na primjer. Također, autorov je animalizam (ovce) aktualan već dulje vrijeme, ali bez ikakvih političko – ideoloških konotacija, tako da smo skloniji radove na izložbi tumačiti kao rezultate autorove zaigranosti, opuštene nepretencioznosti, kao duhovite likovne igre kojima naslovi nisu nužno potrebni, jer nas mogu odvesti na stranputicu i zavesti.

U svakom slučaju, riječ je o značajnom autorskom doprinosu hrvatskoj figurativnoj plastici, doprinosu koji (ipak) ostaje otvoren za tumačenja, pa bila ona i pogrešna.

Berislav Valušek