Ivana Bajcer i Lucija Žuti: Podvlačimo crtu

Društveni učinak umjetničkih radova dviju studentica grafičkog odsjeka ALU Zagreb na izložbi u Galeriji VN, koji se razvija kroz dvije različite poetike i tematska usmjerenja, nalazi se u području osobne i društvene preobrazbe

Galerija VN, Ilica 163a, Zagreb
Otvorenje u petak 6.7.2018. u 19 sati, Izložba ostaje otvorena do 10.8.2018.

Ekstrovertirano i introvertirano izvođenje

Teoretičar izvedbe Jon McKenzie drži izvedbu za paradigmu suvremenog društva koje se temelji na znanju i moći. Izvedba je način suvremenog bivanja i obilježava sve naše djelovanje a karakterizira ju društveni učinak odnosno efekt. Autor kategorizira tri paradigmatska iskaza izvedbe: kulturalna (izvedbeni studiji), organizacijska (izvedbeni menadžment) i tehnološka (tehno-izvedba). Osobina tehnološke izvedbe je djelotvornost, organizacijske je učinkovitost a kulturalne čimbenost. Kulturalna izvedba uključuje široko polje pod koje spadaju izvedbene umjetnosti (kazalište, ples, performans), rituali i ceremonije, popularna zabava, javni govori, folklorne tradicije, prakse iz svakidašnjeg života (igre, društvena interakcija), političke demonstracije, društveni pokreti. Kulturalna izvedba ima normativnu funkciju ali i onu otpora i transgresije normi pa stoga podupire društveni poredak ili ga mijenja zbog čega je ona “katalizator osobne i društvene preobrazbe”. Društveni učinak umjetničkih radova dviju studentica grafičkog odsjeka ALU Zagreb na izložbi u Galeriji VN, koji se razvija kroz dvije različite poetike i tematska usmjerenja, nalazi se u području osobne i društvene preobrazbe. Povezane uopćeno kroz bavljenje pitanjima umjetničke karijere, performativnost i korištenje teksta kao umjetničkog izričaja, Lucija Žuti i Ivana Bajcer predstavljaju opreku ekstrovertiranog i introvertiranog izvođenja u umjetničkim praksama.

Križni put umjetnika naziv je projekta Lucije Žuti koji uključuje performans u javnom prostoru te izložbu u Galeriji VN na kojoj se prezentira instalacija od križeva kao objekata korištenih pri izvedbi i dokumentacija. Potonja se sastoji od fotografija izvedbe i karte grada s označenim odabranim kulturnim institucijama, rezultatom komunikacije s njima oko realizacije performansa te smjerom križnog puta. Baveći se pitanjima putanje kojom se umjetnik kreće pri oblikovanju svoje karijere i odnosa moći unutar umjetničkog poziva koji se očituju u relaciji umjetnika i umjetničkih institucija, mlada autorica je prije izložbe u VN-u izvela performans koji uključuje petnaest crnih križeva s natpisima, veličine 100 x 70 cm, i peterosatno hodočašće po petnaest najznačajnijih zagrebačkih galerija, muzeja i kulturnih ustanova. Ophodnji tih mjesta prethodio je dopis umjetnice u kojemu traži od dotičnih ustanova odobrenje za jednodnevno postavljanje po jednog križa ispred njihovih zgrada. Više od polovice institucija je umjetnici dalo odobrenje (ALU, Galerija VN, Lauba, Gliptoteka HAZU, HDLU, Galerija Nova, Galerija SC, Ministarstvo kulture, MSU), pa je na tim mjestima i postavila križeve. Neke institucije su načelno podržale projekt ali su u obrazloženje stavile da nisu nadležne dati dopuštenje za njegovo provođenje (Greta, Moderna galerija), pojedine su pak odbile postavljanje križa (Galerija Forum, Umjetnički paviljon), a bilo je i onih koje su upit ignorirale (Klovićevi dvori, Galerija Kranjčar). Križeve namijenjene lokacijama na kojima su ju odbili ili ignorirali autorica nije postavila već ih je nosila cijelim putem a stigavši na dotičnu postaju fotografski je dokumentirala instituciju i križ koji joj je bio namijenjen. Također, pozvala je publiku da joj se pridruži u obilasku postaja i nošenju odbijenih križeva.

Sama ruta kojom Žuti hodočasti strukturirana je kao hijerarhijska mapa ustanova koju umjetnik prolazi u svojoj karijeri kako bi od studenta likovne akademije postao uvažen i priznat umjetnik. Početna točka performansa je zato bila ALU a završna MSU. Petnaest umjetničkih postaja se referira na postaje Isusovog križnog puta, koristeći i žrtveno-mučenički dio biblijskog događaja. Naime, umjetnica na svaki križ stavlja tekst ispisan na bijelom platnu njezinom krvlju koja simbolizira, navodi autorica, “bol i patnju umjetnika [… pa] Isusa zamjenjujem umjetnikom, a križ djelom”. Konceptu je stoga i prilagodila nazive postaja koje opisuju umjetnikove stanice na put do priznanja koji uključuje i međuovisnost s kustosima, kritičarima, povjesničarima umjetnosti, publikom:

  1. Umjetnika osuđuju na stvaranje (ALU)
  2. Umjetnik prima na se djelo (Galerija VN)
  3. Umjetnik pada I. put pred djelom (Lauba)
  4. Umjetnik susreće kustosa (Greta)
  5. Kustos pomaže umjetniku izložiti djelo (Klovićevi dvori)
  6. Kritičar piše umjetniku kritiku (Gliptoteka HAZU)
  7. Umjetnik pada II. put pred djelom (Galerija Kranjčar)
  8. Umjetnik tješi publiku (HDLU)
  9. Umjetnik pada III. put pred djelom (Galerija Forum)
  10. Umjetnika ogoljuju pred publikom (Galerija Nova)
  11. Umjetnika pribijaju uz djelo (Galerija SC)
  12. Umjetnik umire za djelo (Ministarstvo kulture)
  13. Umjetnika skidaju iz galerije (Umjetnički paviljon)
  14. Umjetnika polažu u skladište (Moderna galerija)
  15. Umjetnik čeka uskrsnuće (MSU)

Lucija Žuti radom ukazuje na ključnu ulogu institucija za ostvarenje umjetnika držeći da je upravo odnos s njima presudan za umjetnikovo vrednovanje, priznanje i društveno pozicioniranje. Temelj tog odnosa je komunikacija i suradnja između ta dva subjekta pa je to upravo i fokus njezinog umjetničkog rada: “Kako umjetnik na svom stvaralačkom putu nikada nije sam […] tako njegova muka postaje sve više komunikacijske, a manje umjetničke tj. stvaralačke prirode. U ovom slučaju komunikacija postaje najteži, no svakako i najdragocjeniji dio stvaralačkog procesa. […] Umjetnik dijeli svoje ideje i muke s publikom, a od strane institucija je ili predstavljen ili ignoriran, a ponekad i zaboravljen, pospremljen u skladište gdje čeka svoje ponovno otkrivanje.”, tvrdi autorica koja je ovim projektom na dobrom i osviještenom putu, ne samo s obzirom na to da ima izložbu u Galeriji VN koju sama stavlja kao drugu stanicu na putu do uvažavanja, već i zbog toga što se kroz projekt obznanila svima ustanovama koje drži značajnima.

Dijalog koji umjetnica postavlja kao središte rada i opredmećuje ga kroz pristupanje stručnim interesnim ustanovama i performansom postavljanja križeva, uspostavlja se, uz čvrstu idejnu razinu, kao logističko-organizacijski ali i fizički zahtjevan pothvat. Koristeći vjersku prispodobu koja ima ikonički teološko-kulturološki status, umjetnica vješto nalazi procjep između provokacije i duhovitosti. Bez obzira na opterećenost tog prikaza, Žuti uspijeva usmjeriti umjetnički projekt na pitanje umjetničkog rada, u smislu djelatnosti, usredotočujući se na pitanja kakve sve odnose taj rad zahtjeva da bi se uspostavio kao javno uspješan i priznat.

Za razliku od ekstrovertiranog pristupa koji tematizira pitanje umjetničkog uspjeha, uključuje druge subjekte kroz komunikaciju s institucijama i odvija se dijelom u javnom prostoru, rad Ivane Bajcer je usmjeren prema umjetničinoj intimi i komunikaciji sa samom sobom. Projekt Podvlačim crtu sastoji se od tri cjeline, Ispiranje, (Ne)promjenjiva i Pravo na (po)grešku, u kojima autorica promišlja o samoj sebi i postupcima koji ju određuju. Ispiranje je video performans u kojem Bajcer sjedeći u kadi u profilu ispire sa svog nagog tijela i lica crni tekst rukom ispisan po koži. Tekst se ne razabire u cijelosti već je moguće pročitati segmente poput: Nećete… uspjeti!; Sumnjam u sebe i gubim samopo…; …planovi pali su u vodu…; Nisi ti za to!; Posljednji pokušaj; Jednog dana postat ćeš samo učiteljica; Moji ciljevi su u magli; Svaki trud se možda i ne isplati; …misliš li da bi… uspjela da se… bogatog odvjetnika… Video performans je interesno blizak radu Lucije Žuti iz pozicije da se obje umjetnice bave pitanjem svoje umjetničke budućnosti. No, dok je Žuti svoju izvedbu usmjerila na propitivanje institucije umjetnosti i odnosa moći unutar tog sustava, Bajcer se bavila osobnim afektima kroz koje prolaze umjetnici, a koji su posljedica toga što se nalaze na kraju obrazovnog procesa i na pragu otiskivanja u neizvjesnost samostalnog života. Preciznije, tema njenog rada su brige pronalaženja financijske i emotivne samostalnosti unutar svijeta umjetnosti. “Upila sam sve kao krpa – ono dobro, a ponajviše ono loše i ono apsolutno nekorisno i u potpunosti negativno. Upijala sam raznovrsne predrasude o umjetnicama, ženama, uspjehu, karijeri… Zabilježeno mi je u umu da za mene nema uspjeha, te da moja sudbina leži u rukama drugih. To je borba sa samom sobom! […] To prepuštanje potpunom razaranju unutarnjeg mira i ta bespomoćnost u jednom trenutku me razljuti i krenem agresivno ispirati vodom riječi koje su tako duboko zarasle u mojoj jezgri. […] Trljam sa sebe bilo kakav osjećaj koji me sputava u mojim neispunjenim željama. Koračam prema novom putu.” Umjetnica na kraju uspije sa sebe isprati prljavštinu stereotipa i negativnih riječi ali ipak ne do kraja, pa nakon ispiranja ostaje umorno, klonulo tijelo s kojega se cijedi sivilo.

Proces vanjskog obeshrabrivanja i unutrašnjeg ohrabrivanja proteže se kroz i njezine prethodne radove što pokazuje serija radova Bajcer pod nazivom (Ne)promjenjiva koja se sastoji od 40 listova dnevničkog zapisa tušem i perom na rižinom papiru dimenzija 21 x 29,7 cm. Tijekom sedam mjeseci umjetnica je po završetku dana zapisivala određene misli i događaje i sama sebi kao vrstu terapije davala odgovore, upute, utjehu ili potvrdu o razlozima svojih postupaka i osjećaja otvarajući mogućnost za promjenu stavova i ponašanja – primjerice: “Bojim se govoriti pred drugima / Govori jasno i glasno! Ideje su ti dobre, ali uvijek može bolje.” “Kada sam izvukla iz sebe sve ono što sam prešutjela, kada sam sve to zapisala, podvukla crtu i stala na kraj tim bezazlenim mislima koje tako lako manipuliraju mojim razmišljanjima shvatila sam kako sam pretjerano opažala stvari koje su potpuno nebitne. No, ipak su me vukle za sobom i umarale. […] Slušala sam svoje vlastite savjete i bodrila samu sebe, jer ipak najvažnija veza je veza sa samom sobom.”, zaključuje Bajcer. Ponovo u komunikaciji sa sobom, također u grafičkoj tekstualnoj seriji radova naslova Pravo na (po)grešku, umjetnica u istoj maniri progovara o vlastitim manama koje vidi u naivnosti, kritici i strahu. Naglašenu komponentu samoutjehe kroz iznošenje vlastitog unutrašnjeg dijaloga u radovima Ivane Bajcer obilježava iskrenost koja se može doimati pretjeranom, kao i nemogućnost kontroliranja tjeskobe i vlastite nesigurnosti koje ponekad prelaze u registar patetičnog ili nezrelog kao obilježja mladog bića. Međutim, to je nešto vrlo zbiljsko i nije nužno vezano uz uzrast već je to dinamika i potreba da se unutrašnje dvojbe artikuliraju i, ma kakve god bile, iznesu kroz sebe raznovrsne strahove zajedničke mnogima u profesionalnim počecima; a u nekim slučajevima i kasnije.

Bajcer duboko uronjena u svoju nutrinu kao i Žuti usmjerena na sustav umjetnosti, izvođenjem obje govore o preprekama i izazovima bilo unutrašnje ili vanjske naravi, obje ulažu svoj umjetnički kapital za izvođenje stanja i ciljeva kroz koje prolaze i kojima streme u svom trenutnom umjetničkom stvaralaštvu progovarajući o međudjelovanju pojedinca i društva. Lucija Žuti i Ivana Bajcer su se odlučile djelovati u području koje McKenzie naziva kulturalna izvedba odnosno jednoj njegovoj pojavnosti a to je područje izvođenja suvremene umjetnosti unutar koje se pozicioniraju kao one koje imaju potencijal za pokrenuti, za sada osobnu, a u budućnosti možda i društvenu promjenu.

Sunčica Ostoić