Haljinica, izložba Ane Opalić u mediju billboard

Haljinica, izložba Ane Opalić u mediju billboarda, Držićeva avenija, Zagreb, od 19. do 31. siječnja 2019.

U okviru serije Ploha/površina//Plane/Surface 4, izložbi u mediju billboarda, Igora Kuduza, Siniše Labrovića, Neli Ružić, Lane Stojićević, Ane Opalić i Vlatke Horvat – tim redoslijedom; autorica programa je Silva Kalčić.
Projekt Ploha/Površina financiran je sredstvima Grada Zagreba, Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport. Oglasni prostor je djelomično ustupio P.I.O. d.o.o., medijska kuća specijalizirana za vanjsko oglašavanje.

Na fotografiji je haljinica koja je Boži (rođenom pretpostavljeno 1939. godine u Miloševom Brdu u Potkozarju) spasila život; odnosno koja za njega obilježava tzv. drugo rođenje i koja je više od sedamdeset godina pažljivo čuvana i održavana te je i danas jarkih crvenih boja i ispeglana. Haljinica je sastavljena od komada druge, raskrojene odjeće (patchwork, iznjedren ultimativnom oskudicom, crvenih krpica raznih uzoraka dok je jedan pravokutni umetak plave – maskuline ili boje dječaka). Ana Opalić s Božom se je susrela snimajući Documentin projekt usmene povijesti Osobna sjećanja na rat i druge oblike političkog nasilja od 1941 do danas. Ime mu je nadjenuto u dobi od tri ili četiri godine sa značenjem Božjeg dara-Božidar; matičar u Petrinji promijenio je ime u kraće, vjerojatno greškom. Božin je otac već na početku Drugog svjetskog rata („Rata“) strijeljan, a dječak je s majkom i mlađom sestrom odveden preko Gradiške, Mlake i Jasenovca u dječji logor u Sisku, zvan „prihvatilištem“. Majka je usput odvojena, te je Božo više nikada nije vidio, kao ni sestru s kojom je bio u logoru do kolovoza 1942. kad je vozač regionalnog prijevoza došao izabrati djevojčicu. Vozač i njegova žena nisu mogli imati djece, a čuli su da u obližnjem Sisku ima djece bez roditelja. Budući da djeca-ljudi osjete kad netko dođe s dobrom namjerom, tog čovjeka koji je stajao uz vrata trogodišnji Božo obgrlio je oko koljena, odjeven u crvenu haljinicu i nije oko vrata imao špagu na kojoj bi visio identifikacijski broj povezan s imenom, pa je ono ostalo nepoznato. Čovjek ga je kao žensko dijete autobusom odvezao kući gdje je baba podigla tu haljinicu i obznanila da je „curica“ uistinu dječak.
Nakon užasa koje je vidio u logoru, gdje su dugim štapovima, „štapinama“, nervozne čuvarice strašile i mlatile gladnu, bolesnu, zaraženu glistama, odvojenu od roditelja plačljivu djecu, koju bi ponekad ušutkale tako da ih samo uzmu za ruku i zamahnu njima u zid; pa bi ih vodile na pranje na Kupu gdje bi mnoge odnijela riječna struja („matica uhvati dijete“) a da nitko pritom ne bi ni pokušao priteći u pomoć – dječak prvih dana nije govorio, sve dok nije opsovao susjedovog psa kad je više puta srušio improviziranu brijačnicu na klupi, a s kojom se je igrao. Jednom kad je progovorio, ispričao je o mlađoj sestri koja je ostala u logoru i nova obitelj pošla je po nju, no djevojčicu više nisu zatekli.
Božo je radio kao profesor geografije a od 2004. je u mirovini, živi u Petrinji, oženjen je i ima dva sina, doktora znanosti. Izjašnjava se Hrvatom, bio je hrvatski prognanik u Domovinskom ratu, kao student pristajao je uz vrijednosti Hrvatskog proljeća; nešto ranije, u muškoj učiteljskoj gimnaziji bio vođa Narodnih omladinaca. Vozač i njegov susjed bačvar i njihove žene, dva para koja nisu mogli imati djece, svaki vlastite narodnosti, ostavili su svu imovinu i podobnije od prezimena. Božo smatra da mnoge žrtve Drugog svjetskog rata nisu adekvatno tretirane, pa tako i spomenik na sisačkome groblju, s devet krugova u simbolici devet krugova pakla nad jamom u kojoj je od 1942. do 1945. sahranjeno oko 2 tisuće djece.

Osporavanje nije samo modus političkih praksi, već je povijesna umjetnička avangarda bila osporavateljska, poništavateljskog ili prevrednovateljskog stava prema tradiciji, odnosno princip negacije primijenjen je gotovo na sve predhodeće i postojeće u širem području kulture – prema Gordani Slabinac u iščitavanju tekstova Aleksandra Flakera. Avangarda svojim polemičkim diskursom, u hiperboličkoj gesti, zagovarala je promjenu svega njegujući umijeće osporavanja s ciljem da se porazi, štoviše, ponizi i uništi protivnika. Naprotiv, u sferi politike osporavanje služi zadržavanju postojećeg stanja. Prema Susan Sontag u tekstu The Aesthetic of Silence (2006.) moderna je umjetnost percipirana od publike kao izmak u tišinu, umjetnikov izbor ultimativne šutnje povezan je sa simplifikacijom umjetnosti; on govori na način koji publika ne može čuti. Tišina je ideal, ona je trajna i namjerna, i stvar je odluke – pa do one egzemplarne o samoubojstvu umjetnika; moderni se umjetnik šutnjom oslobađa servilnog služenja svijetu: kojemu pripisuje uloge patrona, klijenta, publike, antagonista, arbitra, i izlaganje kojemu deformira umjetnost.
Haljinica je okidač osjetilne impresije koja pokreće sjećanja na proživljeno i nadživljeno, privatnu povijest odnosno vlastiti svijet čiju sliku na ovaj način Božo pokušava sistematizirati. Haljinica je “čista informacija”, osjetilno-konceptualna tj. simbol doslovnog aspekta viđenja i ozbiljenog gledanja. Intimna emotivna kretanja, rodbinske i prijateljske veze smještene su posredstvom predmeta u povijesni kontekst. Slično kao što Ana Opalić snima intervju s Božom, u globalno posredovanom intervjuu 2013. tada 24-godišnja djevojka koja je glumila djevojčicu u crvenom kaputu, tzv. “Red Genia” u Spielbergovoj epskoj Shindlerovoj listi (1993.), govori kako joj je taj ikonički nastup godinama traumatizirao. Crveni kaputić bio je barthesovski punctum u programski crno-cijelom trosatnom filmu, naposljetku akcentirajući gomilu leševa nabačenih na kola iako je djevojčica u crvenom kaputiću, činilo se, izbjegla sve opasne situacije na putu prema slobodi. Naime, pogled publike je Shindlerov pogled; kolektivno pratimo sekvence kretanja-sudbinu djevojčice i oplakujemo je na koncu. No ona-oni (slični njoj) su imali priznanje svoje žrtve, mogli su se ukazati, pozdraviti i „otići“ na način žrtava u kriminalističkom serijalu Cold Case (kad FBI detektivka njihov slučaj zatvori u bijelu kutiju na polici s mnoštvom sličnih kutija). No što je s djecom sa slame na betonskom podu nezavršene zgrade dječjeg logora u Sisku? U njoj je sada, u slučajnoj programskoj korespodenciji, dječji vrtić. Ana Opalić se je, šest godina nakon što je s Božom snimila intervju, vratila u njegovu kuću u Petrinji samo zato da bi fotografirala haljinicu za ovu izložbu.

Ana Opalić rođena je 1972. u Dubrovniku. 1997. diplomirala je TV i filmsko snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. 1997. nagrađena je na godišnjoj izložbi Hrvatskog fotosaveza kao najbolja mlada fotografkinja. Od 2000. ima status samostalne umjetnice pri HZSU. Bavi se fotografijom, videom i dokumentarnim filmom. Od 1990. do danas izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi. Predstavljala je Hrvatsku na 50. venecijanskom bijenalu 2003. godine (zajedno s Borisom Cvjetanovićem; izložbom “Uzorci vidljivosti”). Osnivačica je internetskog portala Suvremena hrvatska fotografija. Dobitnica je Druge THT nagrade za suvremenu umjetnost 2009. i potom Treće nagrade 2016. (u koautorstvu sa Vesnom Mačković). Surađuje s brojnim udrugama na različitim projektima. Njen novi dokumentarni film “Lijek” uvršten je u ovogodišnji program filmskog festivala DOK Leipzig. U slobodno vrijeme bavi se glazbom svirajući u dva benda: U pol’ 9 kod Sabe i Ti, ja i moja mama. Objavila je dvije knjige fotografija: “Brsalje”, 2017. i “Dom”, 2018.

Medij umjetničkog rada – billboard standardno oglasno mjesto (dimenzija 504 x 238 cm) u javnom prostoru Zagreba je ujedno svojevrsna tema izložbe. Izložba se može promatrati iz vizure pješaka, vozača ili putnika u tramvaju, na lokacijama standardnih, neosvijetljenih oglasnih panoa u Ulici kneza Branimira (preko puta Branimir Centra, na bivšem zidu grafita), Aveniji Marina Držića (kod Vukovarske ulice) i na Strojarskoj cesti (kod Autobusnog kolodvora) na istočnoj granici zagrebačkog središta, omeđujući parcelu na kojoj se intenzivno događa smjena industrijskih pogona, dakle vitalnog, produktivnog sektora, poslovnim i trgovinskim objektima tj. tercijalnim, uglavnom bankarskim i preprodajno-preprodavačkim sektorom. Plakati, billboardi, fotografski narativi obraćaju se mnogo široj publici od galerijske. Kad je 2003. Boris Cvjetanović fotografirao (u mediju fotografije u boji) zapadno predgrađe Zagreba s billboardom 38. Zagrebačkog salona slučajno je u kadar „uhvatio” lateralni prizor čovjeka koji pretražuje po kanti za smeće. Danas je to postala svakodnevna scena, koja više nije percipirana kao eksces u urbanom krajoliku. U Vjesniku od 16. srpnja 2008. Barbara Vujanović će članak o radu Interpretacija Igora Grubića (na str. 16, o radu iz prve serije Ploha/površina) nasloviti s „Lice i naličje hrvatske stvarnosti“ – umjetnik kontrastira blještave izloge i prepune kafiće s beskućnicima i osiromašenima: “U jeku najžešćih navijačkih strasti, kada su se ljubitelji nogometa od 7 do 77 i svi oni koji su se trudili takvima prikazati natjecali u isticanju domoljubnih, to jest navijačkih oznaka – ispred Studenskoga centra u Zagrebu smješten je billboard, također u bojama crven-bijeli-plavi“. Serija umjetničkih djela u mediju billboarda, preuzetog iz miljea politike marketinga i politike društva u gradu kao generatoru međuljudskih odnosa, sustavu informacija, usluga i nematerijalne robe – zadržava svojevrsnu autonomiju, djelujući kao prekid, pauza u organskoj razmjeni sa strukturalnim kontinuitetom okolnog medijskog prostora. Govor umjetnosti u urbanom krajoliku „mimikriziran“ je u marketinški kôd, propitujući prostor otvoren između govora u prvom licu (i autora i promatrača), privatnog reklamnog prostora i javnog prostora ulice (avenije, bulevara) grada u kojima različiti programi i mjerila (koolhaasovskih S, M, L, XL) arhitekture egzistiraju jedni pored drugih unutar urbane mreže protkane reklamama, neonskim znakovima, transportnim nadvožnjacima i zelenim pasažima.

Silva Kalčić