Dejan Štifanić: FOTOGRAFIJE NEVIĐENOG

Gradska galerija Fonticus Grožnjan/Grisignana predstavlja
Dejan Štifanić:
FOTOGRAFIJE NEVIĐENOG
samostalna izložba

otvorenje:  20. VII. 2018, u 20.00 h

Dejan Štifanić: Fotografije neviđenog
Igra tehnologijom često je presudna premisa kreativnog činjenja. U susretu/borbi s materijom teško je odoljeti datostima koje on nosi. U ovom slučaju materijal su sredstva za izvedbu fotografija, autor je Dejan Štifanić, a distanciranje od uobičajenog bilo je intenzivno i kreativno.

Očito je da autor poznaje osjetljivost fotografske podloge na svjetlo te kemikalije koje djeluju na svjetlom aktiviranu podlogu. Osim osvjetljavanja i standardnih foto – kemijskih tvari, on procesu razvijanja pridodaje netipične postupke. Pred nama su rezultati igre hotimično, djelomično kontroliranih uvjeta nastajanja fotografskog rada. Autor intervenira, „razvija“ fotografije, ponekad djelujući aktivnije, a ponekad blaže na materijal.

Pojam bilješke svjetlom sinonim je za fotografske radove. Jer, fotografski zapis nastaje djelovanjem svjetla na fotoosjetljivu podlogu. No, u našem slučaju, radovi nastaju oslonjeni na fenomen djelovanja svjetla, ali bez okulara, aparata, klasične fotografske tehnologije. Autor poštuje materijal i ne sakriva mu bit unatoč tome što, vođen eksperimentom iniciranja novog oblika, drastično mijenja uobičajeni postupak. Poigravanje fazama fotografskog postupka i eksperimentalno promišljanje, stalni su izazovi za autora. Postajemo svjedoci ishoda autorovih intervencija koji su u povijesti nazvani kemigrami.

Dejan je svjestan problematike fotografskog medija. Danas svatko može napraviti korektan fotografski rad. Svjedoci smo fotografskih izložbi koje plasiraju već viđeno. Autori se trude biti začudni ili dekorativni. Oponašaju se Bressonovi načini, insinuira se arheologija svijesti kroz crno bijele ili u sepia ton kamuflirane radove. Voli se fotografija koja prikazuje ili izaziva sjećanje. No, pred nama nije ništa od ovog. Ovo je izložba na kojoj je fotografska tehnologija samo medij izvedbe. Kao da autor želi iskazati protest: njegove vizualne impresije vezane su za osobno promišljanje odnosa prema civilizaciji u koju je uronjen.

Dejan se ne boji dodira s materijalom. Njegovi postupci gestualni su. Materijali i tehnika ne predstavljaju mu prepreku u izvedbi. On ostavlja ili kontrolira trag, često samo djelomično. Vidljivi su zahvati. Autor koreografira scenu, pokreće događanje oblika pa ga zatim zaustavlja, dograđuje, pa opet ometa spontanost korelacije foto senzibilne podloge, kemikalija koje iniciraju razvijanje i onih koje ga zaustavljaju. On, prema iskustvu, kontrolira liniju i/ili mrlju u rasprostiranju. Inicira mogući crtež ili zaustavlja tijek djelovanja kemikalija kako bi nam podastro šaru. Ovo prepuštanje djelovanju ponekad iz crnog područja prelazi u maglovitu mrlju, ponekad u ispruženi trag a ponegdje tvori rešetku. Autor ne prikriva početak, kraj ili naglu promjenu smjera poteza. Ova mu se igra dopada pa ju on ponavlja izvodeći eksperimente do konačnih oblika. Kako igra napreduje, autoru postaje predvidljiva putanja tekućine ili oblik fleke. Krajnji modalitet poštuje djelomično nadziranu slučajnost. Rezultati izgovaraju fascinaciju autora akvarelnim rezultatima ponašanja materijala.

Pred nama su kompozicije bez figurativnih oblika. Bogatstvo grubih intervencija rađa izniman raspon tragova. Mrlje i/ ili grafolike intervencije naglašavaju dinamiku. Tonski su bogato razigrani uz poneku intervenciju kolorom koji je uvijek umiren. Raspršenost tragova i spontano gestualno interveniranje ublažuje dojam dekorativnosti. Poput Zenonovih paradoksa ovaj niz nema odmah jasnu poveznicu. Zavodi nas različitost. Fotografija, na ovaj način, u pristupu Dejana Štifanića, dramatičnost dobiva kompozicijom koja najčešće asocira izrezak iz većeg formata. Rezultat je novi likovni artefakt.

Potrebno je uvesti diskurs koji bi ujedinio ove radove. Možemo krenuti od onog što karakterizira cijeli projekt: postizanje i bilježenje ritma na netipičan foto/likovni način. Proces oblikovanja mogao je započeti osvjetljavanjem, mrljom ali i potezom. Prostori „slika“ očituju se ispunjenošću podloge aktivitetom oblika. Likovno iskazivanje uvijek je način igre i za umjetnika i za promatrača. Oba sudionika raspolažu doživljajem predstavljenih formi, jedan iz vremena uobličavanja a drugi ponuđenim rezultatima. I sam kreator, uz vremenski odmak i smisleni postav u prostor Bijele kocke, može doživjeti iznenađenja ukoliko se uspije oteti impresijama tijeka nastajanja radova. Komunikacija s promatračem može se odrediti prema jednom radu ali se može usredotočiti na radove niza ili grupe. Zbog opremljenosti radova okvirima, teško je postići da postav bude instalacija. Tako da svaki rad moramo percipirati odvojeno. Tek kasnije možemo promisliti smisao i radove spojiti u smisleni projekt.

Iz zakutaka memorije, oslanjajući se na reakcije podloge, elementarnim potezima, autor izvlači i razrađuje oniričke oblike. Njegov bi se opus, kojeg ovdje predstavljamo, mogao tumačiti interesom za slikarski rad koji prestaje biti prijeno

snik slika realnog a progovara o nemoguće vidljivom ali naslućenom pojmovanju univerzuma. Autora zanima trenutak oblika sveprisutne mijene. Kao što sa poteškoćama shvaćamo i prihvaćamo Štajnerovu teoriju tako i ove radove doživljavamo na tragu spiritualne informacije. Umjetnik poštuje ezoteričnost. Nomadizam interpretacija očituje se ekspresivnim činjenjem, bez ustručavanja i nepoštovanjem neke dosljednosti. Na radovima očitavamo promjene intenziteta ovisne o raspoloženju. Ovdje se ne radi o ilustraciji nekog pojma ili događaja već o oblikovanju temeljenom na eksperimentu, iskazivanju energije, temperamenta autora. Interpretacije stanja postaju artističke kompozicije. Tijek je zaustavljen u lazurama. Intenzitet svjedoči maštovitost.

U ovom projektu autor se fotografijom samo služi. Promatranje ovih radova unosi ideju o mijeni. Ritam je oznaka mijene. Naša, zapadna, prepotentna civilizacija je oduvijek imala olak pristup odnosu pasivno – aktivno shvaćajući ritam i kontinuiranu mijenu kao višak stvarnosti umjesto kao djelatan princip. Komentar tog stanja u premisi je ovog likovnog projekta. Citirat ću E. Noldea: „Volim kad neka slika izgleda kao da se sama naslikala.“ Autor nije htio, on je jednostavno činio. Slutio je određene odnose. Ostale detalje učinila je svjetlost i aktivna tekućina na fotografskom papiru. Važan je akt kretanja k činjenju i potreba za izgovorom. Kad se to pomiješa s iskustvom, spoznajama, senzibilitetom, iskrenošću, rezultat nije upitan.

Eugen Borkovsky, VII. 2018.

Dejan Štifanić, rođen 1974. u Puli. Dugogodišnji fotoreporter Glasa Istre, osnivač i voditelj udruge Studio KaPula u DC Karlo Rojc, član zadruge Praksa, autor više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao u projektima koji uključuju fotografiju, video, muziku i kazalište. Živi i radi u Puli.