“Ateljerija” Lene Kramarić u galeriji Sebastian u Dubrovniku

Lena Kramarić je umjetnica koja svoja maštovita rješenja nameće okolnom svijetu, a njezine slike temelje se na crtežu čvrstih formi jednog imaginarno konstruiranog prostora, neobičnih perspektiva i prodora neobjašnjivih formi i elemenata koji se preslaguju u sasvim nova značenja. Takvo metafizičko stanje zbilje iskazano kroz sanjarsku osjećajnost, Lena je potkrijepila svojim individualnim vizualnim govorom koji proizlazi iz njenog vlastitog senzornog prostora.

Eksperiment je prva riječ koja mi pada na pamet kad razmišljam o Leninoj izložbi pod nazivom „Ateljerija“. Osim što izlaže već gotove radove kroz koje je realizirala priču o vlastitim stanjima i raspoloženjima, a naposljetku i životu, ona smjer kretanja kista nastavlja na još uvijek nedovršenim radovima kroz koje želi dovršiti svoju priču, dok sasvim prazna platna ostaju „priča za sebe“ – na njima će se upisati novi likovi, nove boje i nove, začudne kompozicije, jedan cijeli novi svijet koji čeka da bude ispričan. Tematski gledano, umjetnica u svom stvaralaštvu ostaje vjerna sebi svojstvenim prizorima žena, djevojaka i djevojčica u pomalo neobičnim pozama kao i svojoj pastelnoj gami uz prisutnost dekorativnih elemenata, kao što su otisci sa salveta koji djeluju poput printa ili pak magičnost zlatne boje, šljokica i perlica sa cvjetnim uzorcima koje lijepi na svoje radove dajući im određenu sceničnost i ljepotu izričaja u vizualnom i psihološkom smislu. Sloboda kojom nanosi slojeve boje na još nedovršene radove odlučnim potezima kista daje i nama slobodu asocijacija u gledanju i tumačenju oslikanih prizora. Njezini prizori obuhvaćaju isključivo ženske senzualne i gotovo krhke figure djevojčica i žena koje su ponegdje ritmično poredane jedna do druge omogućavajući nam da ih raspoznamo, dok su drugdje nabacane u hrpe koje osim što nam daju slobodu viđenja, također emaniraju nered i nemir prožet osjećajem majčinstva i dječje igre.

Život i majčinstvo možda su glavna tema slika Lene Kramarić iz kojih se iščitava žensko pismo originalno na način svojstven samo njoj – nježni i poetični ženski likovi na njezinim djelima žive u svom svijetu ne želeći dijeliti intimu s ostatkom, dok s druge strane vape za razgovorom i razumijevanjem evocirajući vedrinu života koji predstavlja bitku između onog nutarnjeg, psihički neshvatljivog i fizičkog stanja prikazanog realiteta. Figuracija na njezinim djelima tek se atribuira u neke kodirane poruke koje naprosto isijavaju u čitavoj pikturalnoj strukturi. Nepostojanje izravne komunikacije s promatračem uvodi u prizor narativnu komponentu koja unosi potrebu za oslikavanjem interijera ili eksterijera u kojima se likovi nalaze, što pak dovodi do intimističke dinamizacije uprizorenja. Sasvim je jasno kako likovi na slikama upravo pulsiraju taj dinamizam, psihološki nedokučivu osjećajnost i djelomičnu nestabilnost u svijetu nesigurnosti. No, ono što im daje osjećaj sigurnosti je dodir majke i njezin zagrljaj koji iako nevidljiv na slikama ostaje psihološki sveprisutan duhom.

Jedna od stvari koja se odmah može zapaziti promatrajući autoričine slike jest njezina naglašena sloboda i spontani karakter iz kojeg proizlaze djela nesputana konkretnim motivom, već u cjelini djeluju kao jedan živući vibrantan organizam, kao vječno promjenjiva poetska potka koja djeluje u svoj svojoj punini i snazi na sva umjetničina osjetila s ciljem da se pokretom stvaralačke ruke materijaliziraju u boji i svjetlosti slike. Kramarić također posjeduje i karakterističnu pastelnu gamu, kojom su sve slike zaokružene u jedinstven ciklus. Boja se pretače iz jednog motiva u drugi, tvoreći homogenu cjelinu u kojoj nema posebnih podjela na polja uz blagu prisutnost grafizma. Svojim ekspresionističkim jezikom, koloristički otvorenom paletom živih boja te gradnjom prostora poremećenog sklada stvara slike produhovljenog sadržaja uz notu intrigantnog i nesputanog.

Ovom izložbom umjetnica se okušala u još jednom neobično izložbeno – galerijskom aspektu jer ona galeriju pretvara u svoj privremeni atelijer gdje je tokom određenog vremena radila i stvarala – stvarala djela osebujnog karaktera, eruptivne energije i djela „snova“ koja su svakodnevno stajala na promatranju znatiželjnim gledateljima. Upravo je Lena Kramarić umjetnica duboke i nježne duše, i snažnog stvaralačkog duha koja podliježe promjenama i na svjetlo dana nam donosi jedan sasvim drukčiji koncept izložbe koji je u svima nama pobudio interes i senzibilitet za ostvarenjem umjetničkog žara, dokazujući da su umjetnost i život jedno, kao što je i ona sama, jedna i jedinstvena.

Andrea Batinić Ivanković, povjesničarka umjetnosti

“Ateljerija” Lene Kramarić u galeriji Sebastian u Dubrovniku (22. srpnja – 22. kolovoza 2017.)
Foto: Željka Milić i Željko Tutnjević