Bilosnić Tomislav Marijan

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, pjesnik, feljtonist, putopisac i kritičar rođen je 1947. godine u Zemuniku. Bavi se slikarstvom i umjetničkom fotografijom, a mnogo godina proveo je radeći kao novinar, reporter i urednik u više novina, revija i časopisa.

Pogledajte galeriju radova!

Tomislav Marijan Bilosnić (alias Sebastijan Bit) priredio je u zemlji i inozemstvu više od šezdeset samostalnih izložbi monotipija, pastela, crteža, ulja i fotografija; objavio je sedam slikarskih monografija: “Metamorfoze”, “Cvijeće ravnokotarskih vila”, “33”, “Pllockova svjetlost”, “Maske i lica”, “Mediteranski pastel”, ”Duhovi sa zadarskog Foruma”, te fotomonografiju “Skriveno kameno blago”, kao i pjesničke monografije s A. Stamaćem i Z. Tomičićem. O njegovom slikarskom opusu pisali Tonko Maroević, Ive Šimat Banov, Đuro Vanđura, Iva Korbler, Antun Travirka, Vlado Bužančić, Andro Filipić, Vinko Srhoj, Ervin Dubrović, Ivo Fadić, Helena Roguljić, Sanja Knežević, Nevnka Nekić, Mirjana Šigir, i mnogi drugi.
Govoriti, dakle, o slikarskom opusu Tomislava Marijana Bilosnića jednako je teško kao i definirati cjelokupnost njegova književnoga djela. Kako sam počesto napominje da svakom svojom novom knjigom pokušava riješiti novi umjetnički problem, isto bi se moglo reći i za njegovu likovnost. Gotovo da nema slikarske tehnike uz umjetničku fotografiju u kojoj se TMB nije okušao. Likovnošću se počeo baviti objavljujući još kao dvadesetogodišnji mladić svoje crteže u časopisima, pa je već na početku svoje likovne karijere dobio treću nagradu za karikaturu na području bivše Jugoslavije. Zatim se kasnih 70-ih i ranih 80-ih godina okušao u tehnici monotipija, crno-bijelih i kolorističkih slojevitih hvatanja obrisa biografskih i autobiografskih „lica i maski“. Sudeći po tome na kojim i kakvim su sve materijalima otisnute njegove monotipije, očito je da je ovoj zahtjevnoj tehnici Bilosnić pribjegao braneći se od neimaštine likovnoga pribora. Stoga ih krase buntovne karakteristike – brzina pokreta, gipkost ritma u izvlačenju portreta, koloristička igrivost u ponavljanju motiva. Zreliju njegovu slikarsku fazu karakterizira rad u suhom pastelu, tehnici koja je dominanta cjelokupna njegova slikarskoga izraza. U suhom pastelu nastao je cijeli niz Bilosnićevih slika pejzažnih motiva danas sjedinjenih u ciklusima „Mediteranski pastel“ i „Cvijeće ravnokotarskih vila“. Posve nov i drukčiji Tomislav se Marijan Bilosnić u početnim godinama novoga stoljeća pokazao svojim snažnim ciklusima ulja na kartonu. Postmodernističkim citatnim ciklusom „Pollockova svjetlost“ Bilosnić je zapravo učinio avangardni, apsolutno novi preokret svoga slikarskog izraza. „Skidajući“ Pollocka ogolio je i svoju vlastitu umjetničku bit. „Pollockova svjetlost“ nosi snagu njegove poeme „Krik“, a filozofiju poetskoga ciklusa „Tigar“. Koloristička snaga i disciplinirana razuzdanost geste ove Bilosnićeve slikarske faze nagovijestila je nov zaokret njegova umjetničkog traganja. U tom je smislu virtuozno sjedinjenje pjesničke riječi i slikarske geste TMB ostvario ciklusom „Duhovi sa zadarskoga Foruma“. Stvarajući novu zavičajnu mitologiju sakrivenu u davnim praliburnskim genetskim ostacima, Bilosnić je stvorio intimne uzorke novih arhetipova, simbola, snoviđenjskih prikaza. Stoga bi se poetika njegova umjetničkog stvaralaštva doista dala sažeti u posljednjim rečenicama Ive Šimata Banova kojima zaključuje zapažanje o Bilosnićevim „Duhovima…“ – „I u ovome kao i u svemu, mlakost je za Bilosnića bila i ostala najvećom ljudskom slabošću. Ništa bez strasti. Ništa bez ludosti. Normalan ne stvara ništa.“ On istim nervom pristupa i umjetničkoj fotografiji. Samo što je njegova strast tada usmjerena kadriranju pejzažnih okvira zavičaja a sve to s iznimnom profinjenošću kompozicije. Detalji prirodnoga svijeta, latice cvijeta ili bodlje čička u krupnome planu, igra svjetla i sjene, pa konačno i porterti, određuju ga kao vrsna promatrača trenutaka. Bilosnićev okidač fotoaparata zna kada treba zaustaviti protjecanje pješčanoga sata, kao što zna kada i kako polokovski snažno zamahnuti ulje ostavljajući iza sebe tragove protočnosti životnih sokova.

Tomislav Marijan Bilosnić je i autor osamdesetak knjiga proze, poezije, kritika, feljtona i putopisa. Bavi se i ekologijom, pa je to književnik koji privlači naročitu pažnju i brojem objavljenih knjiga i širinom umjetničke preokupacije, kao i svojom biografijom u užem smislu riječi. Prevođen je na talijanski, engleski, albanski, japanski, makedonski, turski, njemački, španjolski, poljski, ruski, rumunjski i slovenski jezik. Uvršten je u književne preglede, panorame, antologije, leksikone i školske programe; uređivao je listove, časopise, biblioteke i novinske rubrike. Sveprisutan je na hrvatskom medijskom prostoru, osim u novinama i časopisima, surađuje na radiju i televiziji.

Bilosnić je član Društva hrvatskih književnika i predsjednik Ogranka Društva hrvatskih književnika u Zadru, član Društva hrvatskih književnika Herceg – Bosne, počasni član Društva umjetnika i književnika Albanije u Elbasanu, član Društva hrvatskih haiku pjesnika, član HDLU Zadar, predsjednik Skupštine HDLU Zadar, predsjednik je Udruge 3000 ZA DAR, član je MH i HKD “Napredak”, te više drugih kulturnih i umjetničkih društava i udruga. Dobitnik je Nagrade ”Tin Ujević”, Nagrade ”Dubravko Horvatić”, Nagrade ”Stjepan Kranjčić”, Grba Grada Zadra, Nagrade Grada Zadra, dvostruki dobitnik Nagrade Zadarske županije, Nagrade za najbolji hrvatski haiku, međunarodnih nagrada za poeziju ”Ilinden” (Makedonija) i ”Crvena ruža Elbasana” (Albanija), Mainichi Haiku u Japanu, Zlatne plakete za fotografiju na međunarodnoj izložbi ”Otok i more”, kao i niza drugih književnih i fotografskih nagrada i priznanja za svoj umjetnički rad.
Likovna biografija Tomislava Marijana Bilosnića

Tomislav Marijan Bilosnić je objavio i sedam slikarskih monografija: “Metamorfoze”, “Cvijeće ravnokotarskih vila”, “33”, “Pllockova svjetlost”, “Maske i lica”, “Mediteranski pastel”, ”Duhovi sa zadarskog Foruma”, te fotomonografiju “Skriveno kameno blago”, kao i pjesničke monografije s A. Stamaćem i Z. Tomičićem. O njegovom slikarskom opusu pisali Tonko Maroević, Ive Šimat Banov, Đuro Vanđura, Iva Korbler, Antun Travirka, Vlado Bužančić, Andro Filipić, Vinko Srhoj, Ervin Dubrović, Ivo Fadić, Helena Roguljić, Sanja Knežević, Nevnka Nekić, Mirjana Šigir, i mnogi drugi.

Govoriti o slikarskom opusu Tomislava Marijana Bilosnića jednako je teško kao i definirati cjelokupnost njegova književnoga djela. Kako sam počesto napominje da svakom svojom novom knjigom pokušava riješiti novi umjetnički problem, isto bi se moglo reći i za njegovu likovnost. Gotovo da nema slikarske tehnike uz umjetničku fotografiju u kojoj se TMB nije okušao. Likovnošću se počeo baviti objavljujući još kao dvadesetogodišnji mladić svoje crteže u časopisima, pa je već na početku svoje likovne karijere dobio treću nagradu za karikaturu na području bivše Jugoslavije. Zatim se kasnih 70-ih i ranih 80-ih godina okušao u tehnici monotipija, crno-bijelih i kolorističkih slojevitih hvatanja obrisa biografskih i autobiografskih „lica i maski“. Sudeći po tome na kojim i kakvim su sve materijalima otisnute njegove monotipije, očito je da je ovoj zahtjevnoj tehnici Bilosnić pribjegao braneći se od neimaštine likovnoga pribora. Stoga ih krase buntovne karakteristike – brzina pokreta, gipkost ritma u izvlačenju portreta, koloristička igrivost u ponavljanju motiva. Zreliju njegovu slikarsku fazu karakterizira rad u suhom pastelu, tehnici koja je dominanta cjelokupna njegova slikarskoga izraza. U suhom pastelu  nastao je cijeli niz Bilosnićevih slika pejzažnih motiva danas sjedinjenih u ciklusima „Mediteranski pastel“ i „Cvijeće ravnokotarskih vila“. Posve nov i drukčiji Tomislav se Marijan Bilosnić u početnim godinama novoga stoljeća pokazao svojim snažnim ciklusima ulja na kartonu. Postmodernističkim citatnim ciklusom „Pollockova svjetlost“ Bilosnić je zapravo učinio avangardni, apsolutno novi preokret svoga slikarskog izraza. „Skidajući“ Pollocka ogolio je i svoju  vlastitu umjetničku bit. „Pollockova svjetlost“ nosi snagu njegove poeme „Krik“, a filozofiju poetskoga ciklusa „Tigar“. Koloristička snaga i disciplinirana razuzdanost geste ove Bilosnićeve slikarske faze nagovijestila je nov zaokret njegova umjetničkog traganja. U tom je smislu virtuozno sjedinjenje pjesničke riječi i slikarske geste TMB ostvario ciklusom „Duhovi sa zadarskoga Foruma“. Stvarajući novu zavičajnu mitologiju sakrivenu u davnim praliburnskim genetskim ostacima, Bilosnić je stvorio intimne uzorke novih arhetipova, simbola, snoviđenjskih prikaza. Stoga bi se poetika njegova umjetničkog stvaralaštva doista dala sažeti u posljednjim rečenicama Ive Šimata Banova kojima zaključuje zapažanje o Bilosnićevim „Duhovima…“ – „I u ovome kao i u svemu, mlakost je za Bilosnića bila i ostala najvećom ljudskom slabošću. Ništa bez strasti. Ništa bez ludosti. Normalan ne stvara ništa.“ On istim nervom pristupa i umjetničkoj fotografiji. Samo što je njegova strast tada usmjerena kadriranju pejzažnih okvira zavičaja a sve to s iznimnom profinjenošću kompozicije. Detalji prirodnoga svijeta, latice cvijeta ili bodlje čička u krupnome planu, igra svjetla i sjene, pa konačno i porterti, određuju ga kao vrsna promatrača trenutaka. Bilosnićev okidač fotoaparata zna kada treba zaustaviti protjecanje pješčanoga sata, kao što zna kada i kako polokovski snažno zamahnuti ulje ostavljajući iza sebe tragove protočnosti životnih sokova.

Sanja Knežević 

Akademija-Art.hr