Tue. Jul 17th, 2018

Tajči Čekada – BILJNI SVIJET U HRVATSKIM JAVNIM USTANOVAMA

Tajči Čekada
BILJNI SVIJET U HRVATSKIM JAVNIM USTANOVAMA
Galerija PM
od 5.7. (od 20 sati) do 15. 7. 2018.

Biljni svijet u hrvatskim javnim ustanovama

Da… i mene su ove biljke u javnim institucijama, ili da ih jednostavno nazovem „uredske biljke“, podsjetile na vrijeme socijalizma, kako je usput bila spomenula Tajči Čekada, prije nego što je mogla znati kako ću predstavljati njezin posljednji fotografski ciklus. Na vrijeme socijalizma ne zato što bi baš socijalizmu takve biljke u takvim prostorima bile nužno inherentne, nego više kao prisjećanje na proživljeno vrijeme i prostor – da smo živjeli u Americi vjerojatno bismo, referirajući se na sličnu estetiku, govorili o 50-ima, 60-ima, 70-ima… Ali svejedno, zašto se upravo takav doživljaj biljnog svijeta u hrvatskim javnim ustanovama nametnuo i umjetnici i meni? S obzirom da je isprovociran bilježenjem/promatranjem (fotografija), podsjetit ću na distinkciju koju o načinima gledanja predlaže Hal Foster: jedno je fizikalno, a drugo društveno-povijesno, odnosno psiho-fizički uvjetovano. Razlike među njima su mnogostruke, ističe Hal, a odnose se, među ostalim, na načine na koje gledamo, koliko smo u mogućnosti i koliko nam je dozvoljeno ili dano da vidimo, kako vidimo samo gledanje ili ono što je u njemu nevidljivo. Promatranje biljnog svijeta… pretpostavlja stoga i iskustvenu i kulturnu memoriju, uplitanje osobnog i javnog naslijeđa u konstruiranju stvarnosti (ili istinitosti) fotografskog zapisa.

Tajči Čekada snimala je prostore ispražnjene od ljudske prisutnosti, kadrovi hvataju trenutak prije nego će u njega ući zaposlenici ili korisnici. No, pozicija umjetnice za fotoaparatom pozicija je promatrača, na određeni smo način ondje, prisutni. Foto zapisi izravno, iz centralnog očišta i bez manipulacije svijetlom ili sjenom „dokumentiraju“ prostore koji bi, naslućujemo iz kadrova a možda i više poznavanja lokalnog urbanog stanja, mogli pripadati klasicizmu, secesiji, moderni pa naravno i poslijeratnoj modernoj arhitekturi. Suvremene vjerujem nema, ne gradi se, država i društvo recikliraju postojeće, nema zamaha novog, pojela ga je tranzicija. Da nije tako i ovu bismo interijernu floru doživljavali i gledali u svježijem kontekstu, dobila bi drugačiji, da tako kažem dizajnirani okvir, ne nužno doista zadovoljavajući, ali barem bi se optimističnost novoga mogla kritizirati iz druge perspektive. Ovako nas neodoljivo podsjeća na prošlo. Prostori institucija i njihove biljke desetljećima su isti, tu i tamo malo osvježeni pa opet, uglavnom obavijeni prepoznatljivom patinom bolničkih, knjižničnih ili školskih mirisa, adrenalinskim znojem mladeži i ustajalošću bolničkih pidžama, penicilina, požutjelog papira. Lašte se do iznemoglosti istanjeni kameni i škripavi parketni podovi, vidimo i one s pločicama i one linoleumske. Gotovo je nepotrebno isticati da su i vrste biljaka manje-više iste, nema tu „nove“ egzotike, primjeraka koji bi u skladu s neoliberalnim agro-politikama prispjeli iz nekih lažnih tropa. Iz kutija sa zemljom vire udomaćeni filadendroni, dracene, fikusi, difenbahije, tradeskancije, sanseverije. Neki su njegovani, neki predani truleži, ima ih skromnih i prilagodljivih i onih koji pate jer ne uspijevaju uhvatiti potrebno svijetlo, jedne ubija hladnoća druge vrućina, izostanak ruke zaljubljenog vrtlara. Ondje gdje ništa ne klija neka bude kanta za otpatke.

Ostavimo li po strani ovu opisno-asocijativnu upadicu o biljkama i njihovu okruženju, o izostanku gradnje novoga ili temeljitom osuvremenjivanju prostora – a u mnoge od njih je, da ne bude zabune, i prizvani socijalizam nasilno intervenirao, u palače i građanske stanove useljavao je dispanzere i urede – o kakvom je, dakle, prisjećanju, memoriji i štoviše nostalgiji riječ? Svojstvo refleksivne nostalgije je, kaže Svetlana Boym, da može probuditi višestruka područja svijesti. A, pri tome, kultura nije strani nego integralni dio ljudske naravi. Kultura osigurava kontekst u kojem se veze ne uspostavljaju isključivo kroz kontinuitet nego i bliskost, neutaživu žudnju za nekim drugim vremenom, posebice onim djetinjstva i sporijeg ritma naših snova, piše Boym. Pa, imajući u vidu i individualnu i kolektivnu nostalgiju – koju ne treba brkati s onom restorativno-ideološkom, negativnoga naboja – ali i odmičući se od nje, od činjenice naše neosporne obilježenosti prošlim, što se još nadaje u tumačenju foto zapisa biljnoga svijeta u hrvatskim javnim ustanovama? Što nam, na primjer, govori umjetničino naslovno određenje ciklusa? Sklona sam ga iščitati u smislu prikaza svijeta u hrvatskim javnim institucijama, svojevrsnog zrcala stanja društva. Što je u ovom slučaju i metaforički i doslovno kondenzirano u predodžbi biljnoga svijeta. Taj motiv flore oko kojega se gradi vrlo sugestivan fotografski ciklus nije slučajnost, on je dio umjetničina vizualnog itinerera i proizlazi iz njezine stalne preokupacije odnosom čovjeka i prirode – kao kad u svojim modnim kolekcijama ili performansima uranja u izmaštane šume – i, s druge strane, odnosom čovjeka prema prirodi pa će tako reći: „Krajnje je vrijeme da se prirodna prava vrate svima, da čovjek shvati da nije važniji od puha, karanfila, vepra ili psa.“ Kad, dakle, u foto zapisima biljnoga svijeta… prepoznajem potenciranje pitanja stanja društva prije svega ciljam na umjetničino promišljanje suodnosa čovjeka i svekolikog živog i neživog svijeta u kontekstu nimalo receptivne društvene stvarnosti i njezinih politika. Kako kaže Roland Barthes, fotografija je povijesno počela kao umjetnost osobe: njezina identiteta, njezinih građanskih svojstava, onoga što bi se, u svakom smislu riječi, moglo nazvati vlastitošću tijela. Na tom tragu, ne svjedočimo li nagovoru Tajči Čekada da potvrdimo to pravo na vlastitost svakoj zabilježenoj i promatranoj biljci?

Ružica Šimunović

vijesti