Polimac o Makavejevu: Kultni filmaš čije su ime pariški i newyorški filmoljupci izgovarali sa strahopoštovanjem

Protiv njega su se urotile dvije činjenice. Ideološko stezanje u njegovoj domovini pretvorilo ga je u prisilnog globtrotera, a natjecanje sa samim sobom nije moglo trajati u beskraj

Makavejev je do samog kraja ostao prisutan na svjetskoj filmskoj sceni, kao jedan od najvažnijih redatelja poniklih iz Istočne Europe

NENAD POLIMAC PIŠE O DUŠANU MAKAVEJEVU – Moje druženje s Dušanom Makavejevom nije počelo idealno. Na Sarajevo film festivalu 2004. napravili su mu kraću retrospektivu, odabrali pet filmova i zamolili me da napišem kraće uvode.

Kada danas čeprkate po suvremenoj filmskoj produkciji, uzalud ćete tražiti ostvarenja koja tako nadahnuto objedinjuju provokativnost, ezoteriju ali i populizam, poput ‘Ljubavnog slučaja’, ‘Nevinosti bez zaštite’ i ‘W.R.-a’. Živimo li u krajnje konformističko doba? Reklo bi se – da, ponajviše stoga što nismo razumjeli ono što nam je Makavejev svojedobno poručivao svojim filmovima – Nenad Polimac, Jutarnji.

On je bio dosta zadovoljan tim tekstovima, jer sam izbjegavao opća mjesta, tipična kad se spominje njegov opus, i rado je pristao na razgovor, no samo kad se vrati s pompoznog otvaranja obnovljenog starog mosta u Mostaru.

Našli smo se u Holiday Innu, gdje su bili smješteni filmaši i kritičari, nije krio ironiju na događaj kojem je upravo prisustvovao (nije to ustvrdio, ali imao sam dojam da mu je sve sličilo na “lakirovku”), i toliko se raspričao da sam mu jedva stigao postaviti poneko pitanje.

Povremeno bi u foaje hotela navraćala njegova supruga Bojana Marijan, upozoravala ga da imaju i druge obaveze, ali njega nije bilo lako zaustaviti. Naposljetku sam iz tog monologa napravio nekakav intervju, kojim nisam bio osobito zadovoljan, ali čini se ni on.

Good-bye, Lenin

Kad smo se nakon nekog vremena vidjeli u Beogradu, prigovorio mi je da to nisu bile njegove riječi, što me začudilo, jer sam pomno pazio da se držim svega što je rekao, međutim, tek sam poslije shvatio da je problem bio u kroatizaciji razgovora, koja je nakon raspada Jugoslavije bila nešto krajnje uobičajeno u hrvatskim novinama visoke naklade.

Valjda su ga upozorili da je to standard na koji su svi navikli, pa više nismo imali problema kad smo tri godine kasnije, opet u Sarajevu, razgovarali o izlasku njegova dva DVD-a “W.R.: Misterije organizma” i “Sweet Movie” u izdanju uglednog Criteriona: bila su to sjajna izdanja, ali i on se žalio da izdavač nije previše vjerovao u njihovu komercijalnost, jer nije izdvojio budžet za posebne dodatke, nego samo za restauraciju filmova. Ni to nije bila mala stvar, jer su oba na domaćem tržištu bila dostupna samo u piratskim kopijama, a sad smo ih prvi put vidjeli s perfektnom slikom i zvukom.

Godine 1993. Makavejev je režirao svoj posljednji cjelovečernji igrani film, “Gorila se kupa u podne”. Teško je shvatiti zašto ga nije nazvao “Good-bye, Lenin”, budući da je sve upućivalo na taj naslov. Jedan se sovjetski oficir (Svetozar Cvetković) zatekao u Istočnoj Njemačkoj nakon pada Berlinskog zida i malo-pomalo mora se oprostiti sa socijalizmom, njegovom ikonografijom, pa i svojom uniformom. Da se Makavejev odlučio za naslov “Good-bye, Lenin”, deset godina kasnije Wolfgang Becker imao bi velikih problema s filmom koji je 2003. nagrađen Europskom filmskom nagradom. Ne samo zbog toga što mu je netko drugi iskoristio željeni naslov, nego i zato što bi tek tada postalo očito koliko su oba filma slična. Znam, prigovorit ćete, pa priče su im potpuno različite, međutim, valjda ste čuli za teoriju po kojoj je čitav film obično sadržan u jednoj jedinoj ključnoj sceni.

A ta scena u Beckerovom filmu je ona u kojoj se iznad fizički i psihički labilne junakinje, uvjerene da DDR još postoji, pojavljuje – nošena kranom – otpiljena glava Lenjinova spomenika. Provjerite sada film “Gorila se kupa u podne”: isti, još precizniji prikaz spremanja svega što je ostalo od Lenjina u otpad. Pritom, Becker je napravio “Good-bye, Lenin” u razdoblju kada žal za socijalizmom ponovno postaje politički program, a Makavejev u trenutku kada se komunizmu zbilja moglo reći “zbogom”. izvor Jutarnji