Fri. Jun 22nd, 2018

Art

Art

Vijesti iz umjetnosti

Izložbe

Art Eco / Ravnoteža

Poticanje i promicanje ekološke svijesti u javnosti ugrađeno je u koncept EKO-ART-a

Izlažu: Ivana Bakal, Carlos Ignacio Bellante, Smiljka Franjić, Igor Galaš, Hrvoje Grgić, Jadranka Hlupić Dujmušić i Petra Krpan, Ruža Hodak, I-GLE (Nataša Mihaljčišin i Martina Vrdoljak Ranilović), Nataša Jeletić i Koraljka
Kovač, Nataša Knežević, Vesna Kolobarić, Sabina Kolonić, Eva Lumezi, Ana Mihalić, Ivana Mrčela, Zlatko Odrčić, Margareta Peršić, Petra Podnarčuk, Lili Poljak, Zdravka Radić, Katarina Radošević Galić, Dijana Rajković, Milena Rogulj, Maja Strgar Kurečić, Sanja Šebalj, Mario Treščec, Sonja Turner Fegić

Ekološka ravnoteža

Ekološka svijest širi se svijetom i jača zadnjih pedeset godina, da bi danas infiltrirala u sebi pojmove samoodrživog razvoja, sinergije, holizma, uvažavanja i tolerancije, prilagodbe i nužnosti globalnog jedinstva u održavanju ravnoteže čovjek-priroda. Kao i uvijek, umjetnici intenzivnije od drugih vide probleme, anomalije i ignoriranja bitnih prirodnih zakonitosti, te ukazuju na posljedice nemara. Poticanje i promicanje ekološke svijesti u javnosti ugrađeno je u koncept EKO-ART-a, a cijeli se projekt pokazuje poticajnim za autorske ideje i kreacije. „Ekološka dimenzija svakog umjetničkog medija danas je pitanje kulturne higijene civilizacije koju i dalje želimo nazvati naprednom“, stajalo je u pozivu za sudjelovanjem na ovogodišnjoj izložbi EKO ART. Trećem izdanju ove manifestacije naslovna tema bila je RAVNOTEŽA, ravnoteža u opozitnim parovima funkcija/ludizam, prirodni /umjetni materijali, nedostatak /obilje.
U rasponu od ludičkog do funkcionalnog, od prirodnog do neprirodnog, od minimalizma do pretjeranosti/obilja, autori ove izložbe, njih 27, u različitim su medijima ostvarili visoku estetsku razinu oblikovanja. Ironijom, duhovitošću, promišljenošću i kritičkim razmišljanjem razradili su probleme ekološke ravnoteže kroz oblike nakita, instalacija, tekstilnih „crtarija“, preko fotografija do reljefa, haljina i papuča, određujući se prema temi široko, osobno i angažirano.

„Za uspostavu ili narušavanje ravnoteže uvijek je potreban jedan uteg“, kaže Zlatko Odrčić, predočavajući doslovno ovu misao. Brzina kojom dojučerašnja netaknuta i idilična slika prirode postaje zagađena predočena je u fotografskom diptihu Ane Mihalić. „Oceani su opasno preplavljeni plastikom. Na nekim mjestima ima više plastike nego planktona i ona ulazi u hranidbeni lanac. Morski stanovnici i ptice koje žive uz mora i od mora, guše se i umiru od plastike“ piše Sonja Turner Fegić, koja iz prirodnih ostataka i umjetnih materijala stvara nakit kojim želi afirmirati ravnotežu umjetnog i prirodnog.

„Bez težnje za dokidanjem rata kao svekolikog genocida nad prirodom i ljudima priča o ekologiji samo je pamflet!“, poručuje Ruža Hodak svojom maskirno odjevenom lutkom!

Ironično se prema neprestanom naoružavanju i ratovanju, te stalnoj napetosti od njegovog premještanja iz zone u zonu, postavlja Ivana Mrčela. Bojeći u ružičasto tisuće malih vojnika /dječjih igračaka prikazuje ravnotežu između naših mikro-svjetova i makro-svjetova, između objektivne i subjektivne stvarnosti, pri čemu ona individualizirana i humana štiti „ružičastim“ štitom „ostatak svijeta običnih ljudi“, koji žive male radosti i ljepote da ne polude ili puknu od nemoći da promjene sudbine koje kroje vlastodršci. Nasuprot ružičastom radu, u tirkiznom također, autorica ironizira ptičjom kućicom opkoljenom vojnicima pitanje „slobode“ i pitanje „oslobađanja“.

„Otpor suvremenoj konzumerističkoj modnoj hiperprodukciji, koja je u svojoj biti neekološka“ iskazuje svojim dizajnom studio „I-gle“, koji čine Nataša Mihaljčišin i Martina Vrdoljak Ranilović. „Uporabom tekstilnih komada koji u sebi imaju nešto nemodno i nemoderno kao što je tradicija“, čine njihov dizajnerski postupak “reanimativnim i modno subverzivnim i ekološkim.“

Sabina Kolonić u radu „Ekvilibrij – kuhinja“ u kojem stare drvene kuhače čine slikarsku „instalaciju“ (asamblaž), referira se na nedostatak kvalitetne prehrane, brzi prehrambeni konzumerizam i sve učestalije odbacivanje funkcionalnih predmeta.

O kompjuterskoj arhitekturi i polufabrikatima i računalnom meta-dizajnu, koji posvuda nudi gotova estetska rješenja, Milena Rogulj „mehaničkom haljinom“ postavlja teze: „Jučer – Ludizam; Danas – Preživljavanje; Sutra – Funkcionalizam“, naglašavajući promjenu društvene percepcije i paradigme. Krećemo se u „Čudnoj šumi“ punoj iznenađenja i neizvjesnosti, poručuje u svom suptilnom radu Eva Lumezi.

„Što je u ljudskom životu bitno za stabilan, uravnotežen život?“, pita se Igor Galaš i odgovara: Papuče – kao ugodna obuća za kućni opuštajući balans nasuprot dnevnoj obući za javni hod kroz život. Od mekih i ugodnih papuča autor oblikuje haljinu-instalaciju nužnu za životnu ravnotežu.

„Što zapravo jedemo?“, pita se Dijana Rajković kroz jednostavan keramički kocen od jabuke. Vesna Kolobarić skulpturama „Sukulent“, „Tratinčica“, „Plavi tulipan“ koje pripadaju ciklusu „Apokaliptična livada“ problematizira „globalne promjene koje mijenjaju naš planet, izumiranje izvornih vrsta vegetacije u korist GMO.“ Ponašanje društva prema navedenim problemima ironizirano je postavljenim povećala kroz koje se uporno „traže ekološke vrijednosti“!
Nadmoć prirode nad čovjekom (ipak!) prikazuju fotografije Hrvoja Grgića. „U minijaturi i skoro neopazivo – nepredvidivo, priroda nalazi svoj prostor izvan kontrole čovjeka“, piše autor i pokazuje gotovo dirljive samonikle biljčice između asfalta.

O prožimanju arhitekture i prirode fotografski svjedoči Maja Strgar Kurečić, dok Ivana Bakal postavlja pitanje ravnoteže prirodnog i umjetnog na dvije razine; parkovnoj gdje se javlja kao sklad i instalacijom koja simbolizira nesklad u obliku kićenog preobilja.

Činjenica je da umjetnici mogu od ničega stvoriti ljepotu, te da i odbačeni i kreativno reciklirani materijali i predmeti postaju dijelom ekološkog mišljenja, koje u prirodi postoji kao zakon, a prepoznaje se u izreci – „Ništa na svijetu nije suvišno“, to jest: „Sve ima svoju svrhu“. Ta je svrhovitost u sustavu prehrambenog lanca, jednako kao i u sustavu održivosti teritorija cijele planete, u čemu sudjeluje čitav svemir (Sunce!, ponajprije, potom Mjesec itd.). Umjetnici na svoj način koriste tu mudrost i svojstva ekološke ravnoteže te i na ovoj izložbi, koja u temeljima ima ugrađen sklad s prirodom, predstavljaju predmete ekološke uravnoteženosti. Zdravka Radić doslovno spaja mahovinu i srebro u neobičnom prstenu! Smiljka Franjić je iskoristila jastogov oklop da bi stvorila narukvicu, doduše s kritičkim naglaskom na zagađenje plastikom! Jednako se tako narukvicom „Zabava- Party“ zaigrala kuglicom za bor i CD-diskom, te od odbačenog napravila novi ukras. Filcana vuna, jedan od tradicionalnih materijala u obradi Petre Krpan i Jadranke Hlupić ili Lili Poljak dobila je taktilnu i ludičku dimenziju.

Carlos Ignacio Bellante oblikovao je prsten-igračku od dijelova pokvarenog sata i drugog materijala. Kako se može rasparati staro plastično svjetlo-plavo uže i od njegovih niti splesti sliku-mrežu u suvremenom ritmu slike-grafike, pokazala je Sanja Šebalj, dok je svoju mini-sliku Katarina Radošević Galić složila kao pravi eko-asamblaž od aluminijske posude, fotografije, odbačenih daščica, žniranaca, kartonskog tuljca itd. Mini-tekstilne instalacije nastaju šivanjem, vezenjem (Nataša Jeletić, Koraljka Kovač) i kombiniranom tehnikom koju možemo nazvati i „reciklažom smeća“ koje je u zanimljive tekstilne slike pod nazivom „Dvojnost“ oblikovala Nataša Knežević. Kombiniranjem različitih materijala Petra Podnarčuk oblikovala je simpatične objekte pod naslovom „Hvala Vam za Vaše prijateljstvo!“, dok je od „žarulje koja ne radi, čarape koja je ostala bez para, afričkog oraha bez ploda, hilzne, dva federa, malo mase za modeliranje i boje“ nastala lutka Margarete Peršić.

A da kosa, koja ima mistično i kultno značenje, u spretnim rukama frizera Maria Treščeca može i izvan „žive“ frizure, u recikliranom objektu postati estetski objekt (a kažu da kosa živi i nakon što napusti svog vlasnika), već smo se uvjerili i na ranijim izložbama.

Ova lista autora i njihovih djela ograničena je prostorom ULUPUH-ove galerije, ali je bogata porukama i nudi očima sklad boja i oblika, a rukama taktilnost, koja se, nažalost, ne smije prakticirati na izložbama, da se eksponati ne poruše i ne uprljaju! I to je dio kulturne higijene!

Branka Hlevnjak

Art Eco / Ravnoteža
Autor koncepcije: Davor Klarić
Kustosica i selektorica izložbe: Branka Hlevnjak

Galerija ULUPUH
Tkalčićeva 14, Zagreb
29.6. – 27.7.2018.
Otvorenje u petak, 29. lipnja u 19 sati

TIJELO KAO ZNAK / I SEGNI DEL CORPO

Radovi selektirani iz Likovnog fundusa Grožnjan

Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja od 16. VI. 2018. u 20 sati

Autori: Miloš Bajić, Corinne Beatović Kraljević, Nataša Bezić, Atanas Botev, Darko Brajković Njapo, Giani Celija, Samir Cerić Kovačević, Petar Černe, Ivo Čorković, Marija Đaković, Bojan Dolenec, Franjo Dolenec, Slađan Dragojević, Diana Drcha, Fernando, Sergio Gobbo, Krešimira Gojanović, Željka Gradski, Igor Gustini, Evin Hadžialjević, Džeko Hodžić, Slavica Isovska, Pamela Ivanković, Saša Jantolek, Armano Jeričević, Silvana Konjevoda, Jelena Kovačić, Jana Kunovska, Edvard Kužina, Miranda Legović, Lovorka Lukani, Otello Mamprin, Milan Marin, Slavica Marin, Željko Marinković, Josip Mijić , Radenko Milak, Zoltan Nagy, Zoltan Novak, Jadranka Ostić, Ranko Pavić, Tereza Pavlović, Dalibor Pehar, Iva Pevalek, Iris Poljan, Višnja Postić, Gianfranco Quaresimin, Dijana Rajković, Andrea Ružić Čović, Halil Salcin, Refik Fiko Saliji, Irena Škrinjar, Nina Šperanda, Luiza Štokovac, Bojan Šumonja, Jozef Todjeraš, Urša Valič, Roberta Weissman Nagy, Andrej Zbašnik, Jure Zrimšek

Autor projekta: Eugen Borkovsky

otvorenje/apertura:
Gradska galerija Fonticus Grožnjan, subota / sabato, 16. VI. 2018. u 20.00 h
Uz Dan općine Grožnjan

predgovor:
Tijelo kao znak

Pregledavajući i evidentirajući radove koji sačinjavaju Likovni fundus Grožnjan, učinilo mi se kako među njima ima dovoljna količina onih koji na neki način dodiruju pojam tjelesnosti. Tako je koncentracija na temu tijela postajala intenzivnija. Izdvajanje radova koji dodiruju ideju isprva je iznjedrilo skoro 150 radova. Onda slijedi daljnje „čišćenje“, pa u konačnici projekt nudi radove šezdesetak autorica i autora.

Pred nama su različiti autorski pristupi koji su već nalazili moduse i mjesta prezentacije u kulturnom prostoru. Izabrani radovi pripadaju raznorodnim poetikama, stilovima i vremenima. Neka djela su starija, a neka sasvim svježa. Raspon njihova nastanka je od 1960. do 2018. godine. Možemo prepoznati umjetničke prakse druge polovice prošlog stoljeća pa do današnjih dana: inventivno kretanje kroz područje iskaza, upotreba raznorodnih materijala, različitih medija, novih tehnologija.

Naslov koji određuje okvire tematiziranja projekta glasi „Tijelo kao znak“. Koncentracija je na uporabu tijela ili oznaka, sinonima tjelesnosti, kao vizualnih komentara osobnih/socijalnih situacija. Svaki od ovih radova nosi neki znak propitivanja vremena na načine jasnih poruka ili insinuacija, dokumentiranja ili provokacija. Autori to rade svjesno ili instinktivno, a kurator želi prenijeti artistička priopćenja koja mogu promatrača usmjeriti ka upozorenju na stanje svijeta u kojem živi zajedno s umjetnikom.

Umjetnički predmet tjera na razmišljanje, za razliku od reklame u kojoj su elementi ciljani i jasni. Još Naomi Klein na samom početku ovog tisućljeća knjigom „No Logo“ otkriva perfidne oblike korporativnih spletki. Ona upozorava na nesklad funkcioniranja zapadnog oblika demokracije. Opisujući i dokumentirajući stanje samoproglašenog „jedinog pravilnog“ društvenog uređenja – korporativnog kapitalizma, autorica svjedoči kako on, s jedne strane promovira demokraciju ili novi model uporabnog predmeta, a u realnosti daje otkaze, smanjuje prihode i socijalnu sigurnost stanovnika.

Prozreta reklamna mašinerija umjesto ideje prosperiteta izaziva nesigurnost i sumnju. Umjetnici su među prvima koji reagiraju. Slutnja se najprije manifestira instinktivno, a nešto kasnije biva očita udarom na, često, oskudni standard. Uz to, svjedoci smo fašizacije društava, ponudom ideologije za koju smo vjerovali da se nikada neće ponoviti. Danas se opetovano pojavljuje problematika migranata. Pojedinac postaje impregniran dirigiranim informacijama i predodžbama bez mogućnosti odmaka. Opetovano se nude konstruirane senzacije kako bismo, u tom konglomeratu obavijesti, previdjeli situacije koje nam rade o glavi.

Odabir radova ovog projekta iznio je pod reflektore djela onih autora koji su sumnjičavo promatrali realnost koristeći tijelo i tjelesno. Oblikovana djela možemo prepoznati kao antropološke, političke i socijalne izjave. Naše vrijeme karakterizira dovođenje na upit svih proklamiranih vrijednosti. Događaju se snažne kritike postindustrijskog društva. Zasigurno, umjetnici osjećaju bilo vremena. Oni nisu političari, ali su akteri koji reagiraju i/ili upozoravaju na karakteristike vremena u kojem žive.

Radove projekta objedinjava ideja tjelesne seizmografije nesigurnosti trenutka. Mnogi umjetnici već davno shvaćaju da ih prikriveno izrabljivački sistem međuljudskih odnosa zapravo ne želi poštovati. Sustav ih samo tolerira. Čim se iskaže osobni stav koji ne podilazi vladajućoj kliki, dolazi prijetnja razglašavanja za neprijatelje, potencijalne teroriste. Sudbina umjetnika određena je njegovom lokacijom, ali i odlukom da se društveno-politički angažira ili da ostane pasivan. Živimo u kontradikciji reklamokracije koja nam nudi nove, ljepše, bolje proizvode atraktivnim reklamama. U realnosti, tjera nas na štednju, a nagovara na ratove u ime nekog budućeg općeg blagostanja, garancije nacionalne i vjerske sigurnosti.  

Ponovio bih riječ Publici: Grožnjan je specifično središte kreativnosti, a ovaj izbor je iz ovdašnjeg Likovnog fundusa. Osim radova autora koji žive ili su živjeli na Grožnjanu, imamo i radove umjetnika koji su ovdje gostovali. Želio bih da ovaj novi sklop ponude oblikovanja angažira promatrača barem onoliko koliko su autori bili angažirani u premisi i u realizaciji svojih djela. Trebalo bi da zastarjele riječi „promatrač“ i „svjedok“ zamijenimo pojmom „sudionik“. Tako, ponuđena vizualizirana tjelesnost nudi propitivanje, provokaciju, započinje diskusiju.

Eugen Borkovsky

naslovnica / copertina: Marija Đaković: „Bez naslova“, crtež/akvarel, 2010.

Produkcija:

Gradska galerija / Galleria Civica Fonticus

OPĆINA GROŽNJAN / COMUNE DI GRISIGNANA

www.groznjan-grisignana.hr

  1. 2018.

Impressum:

Izdavač / Editore: Općina Grožnjan / Comune di Grisignana, HDLU Istre; Curator, tekstovi / i testi: Eugen Borkovsky; Lektura: Doris Pandžić; Design: Studio Borkovsky; Fotografije / Fotografie: E.V.B, autori; Postav: E. Borkovsky, D. B. Njapo; Naslovnica / Copertina: Marija Đaković; Tisak / Stampa: Comgraf Umag; Naklada / Tiratura: 250; Info: www.akademija-art.hr,  ISBN 978-953-7121-91-4

Izložba akademskog kipara Hrvoja Urumovića u MMC galeriji Grada Umaga: ZAIGRANE PRIČE S MORA

U MMC galeriji Grada Umaga otvorena samostalna izložba akademskog kipara Hrvoja Urumovića. Autora je predstavio kustos izložbe, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar dr. sc. Berislav Valušek

ZAIGRANE PRIČE S MORA

Likovno-kritički prolaz i prilaz djelu Hrvoja Urumovića nije nimalo lak ni jednostavan.
Iako ga je većina suvremenih hrvatskih likovnih kritičara odčitala, interpretirala i odredila kao socijalno angažiranog autora (što je već dulje vrijeme u trendu i polako, ali sigurno postaje main-stream), čini nam se da tome baš i nije tako.

Za tu je vrstu pretinca u koji je stavljen donekle zaslužan i sam kipar koji svojim vrlo jasnim i gotovo nedvosmislenim ironiziranjem, cinizmom i sarkazmom otvara ničim ometanu široku trasu koja naizgled bez zapreka vodi u značenjsku srčiku onoga što nazivamo likovnim komentarom društvene situacije. No, vidjet ćemo da stvari i nisu tako jednostavne, te da je prije riječ o jednoj vrsti prikrivene strategije, ne nužno autorski osviještene.

Jer u radu Lica nacije, koji se otvoreno poziva na vijenac glava (portretnih karakteristika) začelja šibenske katedrale Jurja Dalmatinca, ljudske su glave zamijenjene ovčjim, pa će beata simplicitas tu odmah prepoznati basnu i hrvatski politički narod kao ovce za političko i financijsko striženje svake vrste. Slično će i djelo Ralje 2 – na kupanju sa ženom i njenom sestrom, u interpretacijama postati kritikom industrije turizma, konzumerizma i civilizacije u kojoj je bolest tijela i psihe trajno stanje – na fellinijevski način.

Budući da autor nikada nije i ne smije biti odgovoran za tumačenja (drugih) svog djela, skloniji smo u radovima metaforički gledati u ono čega nema, kao na primjer u dijelove ljudskih tijela koja su prividno uronjena u vodu (more), a u biti fizički ne postoje. Ili u nedostajuća tijela ovaca koja se naslućuju negdje s druge strane površine iz koje izranjaju. Zašto? Zato jer nas ono što nedostaje upućuje na cjelinu; onim čega nema detektiramo sveukupnost; sustav rekonstruiramo jedino pomoću onoga što jest i onoga što bi trebalo biti, a ne postoji. Što, dakle fali? Svi oni javni radovi po kojima je Urumović također poznat, spomenička plastika koja mora odgovoriti i odgovarati uvjetima javnih natječaja – urbanističkom kontekstu, mikro-lokaciji, povijesnoj situaciji, vrsti likovnog izraza, materijalu izvedbe, općoj ideji itd., itd. – cijelom nizu restriktivnih pravila i ograničenja unutar kojih autor mora (ako može) pronaći mjesta za svoj individualni izraz.

Takva vrsta discipline zahtjeva ne-disciplinu, odmak i nesputani prostor slobode, igru i veselje – joie de vivre na način Vaska Lipovca, na primjer. Također, autorov je animalizam (ovce) aktualan već dulje vrijeme, ali bez ikakvih političko – ideoloških konotacija, tako da smo skloniji radove na izložbi tumačiti kao rezultate autorove zaigranosti, opuštene nepretencioznosti, kao duhovite likovne igre kojima naslovi nisu nužno potrebni, jer nas mogu odvesti na stranputicu i zavesti.

U svakom slučaju, riječ je o značajnom autorskom doprinosu hrvatskoj figurativnoj plastici, doprinosu koji (ipak) ostaje otvoren za tumačenja, pa bila ona i pogrešna.

Berislav Valušek

Izložba Marije Delić Suzak: ZOV SIRENA

Slike građene prepoznatljivim rukopisom, sigurnom igrom poteza te kolorističkom otvorenošću postaju istinite slikarske fantazije u umjetničkoj posebnosti Marije Delić Suzak

Izložba Marije Delić Suzak ZOV SIRENA u Galeriji Sunce
Avenija Marina Držića 1, URIHO, Zagreb
Otvorenje: u četvrtak, 14. lipnja 2018. godine s početkom u 19 sati
Izložba se može pogledati: pon-pet, od 10,00 do 16,00, srijedom do 17,00 sati, do 29. lipnja 2018. godine

Oslonivši se na starogrčke mitove i srednjevjekovne fantastične iluminacije i ilustracije Marija Delić Suzak od svojih je slikarskih početaka prepustila ruku podsvijesti i mašti ogrnuvši slikane groteske velom erotike.

Ne određujući početnom motivu pravilo kompozicije, već naprotiv, prepuštajući bojama da vode i stvaraju ritam, na slikama Marije Delić Suzak događaju se fine modelacije ženske puti, raštrkani dijelovi tijela, metamorfoze u kojima surle i zmije proviruju kao ekscentrični pomaci u neprirodnost, istodobno kao duhovit izazov erotskim aluzijama.

Nadrealizam Marije Delić Suzak samo ponekad prerasta u tradicionalnu kompoziciju skupine žena, gracija, koje s mnogo stila i ljepote oživljavaju mitove o vestalkama i dalje još o prvim prabožicama koje su obredno čuvale vatru erotike. U jačim ili nježnijim kolorističkim odnosima raste ritam razlivenih struktura i punih obrisa neobvezujućih prema figuri i njezinoj stvarnostnoj predodžbi. No, figura nikada nije isključena u popunosti već se, štoviše, javlja kao ključ razumijevanja nadnaravnih sadržaja. Na papiru, na svili, na platnu u komornom formatu Marija Delić Suzak ostvaruje male prozore s pogledom na velika uzbuđenja u doživljaju vječnih tema, otkrivajući slikom po sliku začudnu humanost. Metamorfoze plutajućih dijelova stvarnosti tek se u čvrstom klupku nestvarnog čitaju kao koloristička zvonjava u prilog radosti, kako one životne, tako i stvaralačke, slobodarske. Bogate i raznovrsne strukture boja i grotesktne figure uprkos svom apstraktnom jeziku kaotičnosti vrlo direktno djeluju na osjećaje. Možemo, dakle, ove slike shvatiti i kao ljubavnu poeziju umjetnice. Zvonku, velebnu, ispovijednu, snovitu.

Marija Delić Suzak je tijekom svog intenzivnog stvaralaštva od 1980-ih do danas, ostvarila prepoznatljiv slikopis u kojem se isprepliću složene kompozicije i dekorativne strukture s jedne strane i opuštena i neobvezujuća pretapanja i preklapanja logike i apsurda u ikoni koja se doima razumljivom i suvislom. Na ovoj izložbi dominira žena kao lajmotiv. Žena, odnosno žene početni su materijal preobrazbama kojima umjetnica otkida dio njihove ženstvenosti, rasipajući ih i pretvarajući u opći simbol žudnje i pohote, kao i u univerzalne čovjekove težnje za nedokučivim. U konačnici to je uvijek (vječna) ljubav.

Branka Hlevnjak

Prizvuk nadrealnog konstanta je likovnog izraza Marije Delić Suzak. Razigranost mašte uvijek je uprisutnjena u njenim djelima, u prizorima slojevite sadržajnosti u kojima stvarno dobiva novu dimemziju isčitavanja. Novi ciklus „Bestijarij“ nastavlja se na fantazmogorične „priče“ ranijih godina njenog vrlo bogatog opusa, oblikovanog u različitim tehnikama, s prevlašću ostvarenja osmišljenih na podatnoj podlozi svile, materijala mekoće i suptilnosti s neprekidnim pulsiranjem same površine. Dakako karakteristike materijalne putenosti odredile su i karakter djela nastalih između činjenične tvarnosti i lakoće uzleta. U slikarskom postupku izmjenjuju se partije predvidljivog stupnja opisnosti i mrljolike plohe, rezultat kontroliranog slučaja, proizišle iz slobode poteza i udara nad slikarskom površinom. Vještina i iskustvo dozvolili su Mariji Delić Suzak uvjerljivost kreativne igre u osluškivanju odgovora nanjetih boja utkanih u kolorističko jedinstvo scene. Kromatske silnice vidljive su i u segmentima uzbudljivih kompozicija,zasičenih masa bojom, i jakim grafizmima koji definiraju čitkost forme. Ali u sklonosti izvjesnoj metafizičnosti Marija Delić Suzak odriće se preciznosti motivske podloge poradi potrebe za ikonografskim obratima, paradoksalnosti figurativnog kojom se predmetnom daje drugačiji naboj. Intrigantnost pa i enigmatičnost u tumačenju značenjskog sloja lika, zoomorfna komponenta udaljavanjem od anatomske datosti postaje simbolično snažnija. Kroz naznake forma životinja upisano je i kretanje, vitalitet, te taktilitet sugeriranog oplošja volumena. Tretman forme blizak je ekspresionističkoj pokrenutosti, dinamičnih jedinki u razvijenoj sceni. Često u dijaloškom suodnosu aktera (i udaljenih od odnosa u stvarnom životu) kojim običajno prelazi sferu realiteta. Sam naziv „Bestijarij“ sugerira izglednost potenciranih anatomskih detalja, s prizvukom sardonskog u ukupnosti dojma. Novo razumjevanje ljepote prati sva uprizorenja, kako kod životinja odraza bogate umjetničke imaginacije, tako i ženskih aktova senzualiziranih u oblinama suptilne ženstvenosti. U kombinatorici položaja, ritmičkoj ravnoteži i srazovima fragmenata zanimljivih zgoda prožima se liričnost i dramatičnost ugođaja, stanja podržavana stvaralačkom temperaturom kojom Marija Delić Suzak osmišljava svijet na granici realiteta. Ove slike građene prepoznatljivim rukopisom, sigurnom igrom poteza, ostavljenim aktivnim bjelinama na površini te kolorističkom otvorenošću kojima postaju istinite slikarske fantazije u umjetničkoj posebnosti Marije Delić Suzak.

Stanko Špoljarić

Nerazmrsivo klupko tijela s ugođajem tragedije koja izaziva sućut, svojevrsna je mješavina Meštrovićeva Zdenca života i Pricine Jame, te Propadalovih Očiju istine. No istodobno to je već poznati i potvrđeni rukopis Marije Delić Suzak koja unutar razlivenoga kolorita hvata čvrste obrise koji nagovještaju jasniji sadržaj. Po tom načinu rada, u kojem slučajno razliveno i namjerno naslikano imaju gotovo ravnopravnu ulogu, Delić-Suzak slika na tragu Kamila Tompe i Željka Hegedušića, odnosno francuskih nadrealista koji su utemeljili opravdanost toga postupka.

Dorotea Jendrić, Večernji list, 14.11.2001.

Erotični likovi koji jednom podsjećaju na biblijsku idilu Rajskog vrta u kojemu zamamna Eva razgovara više s jabukom kao simbolom privlačenja nego s Adamom, drugi put se nad majke s djecom nadvija zloslutni kostur, a onda se u nekom sljedećem prizoru naznačuje neka antropomorfna scena- konstantna su tematska preokupacija zagrebačke slikarice Marije Delić – Suzak.

Branka Hlevnjak, Hrvatsko slovo, 9.6.2000.

VAŽNIJE SAMOSTALNE IZLOŽBE
Pula, Galerijski prostor “ACI”, 1990.
Zagreb, Salon galerije “Miroslav Kraljević”, 1990.
Lucca (Italija) PALAZZO SANI, 1990.
Zagreb, Galerija DUH, 1993.
Zagreb, Galerija – Europski dom, 1994.
Zaprešić, Galerija Razvid, 1996.
Sv. Ivan Zelina, Galerija Sv. Ivan Zelina, 1997.
Zagreb, Slovenski dom, 1998.
Zagreb, Paneuropska unija,1999.
Zagreb, Galerija Shalom, 2000.
Frankfurt na Majni, Hrvatsko kulturno društvo, 2001.
Zagreb Hotel “Esplanade”, 2001.
Zagreb, Europski dom, 2001.
Sv. Ivan Zelina, Galerija Sv. Ivan Zelina, 2002.
Zajednica Nijemaca u Hrvatskoj – Zagreb, 2003.
Zagreb, Slovenski dom, 2004.
Zagreb, Galerija “Ravnice”, 2004.
Zagreb, Galerija Shalom, 2005.
Pula, Galerija “Nemeš”, 2005.
Rovinj, Zajednica Talijana, 2005.
Zagreb, Galerija “Kupola”, 2006.
Zagreb, Europski dom, 2006.
Zagreb, Galerija Kristofor Stanković, 2007.
Zagreb, Galerija Kristofor Stanković, 2008.
Rovinj – hotel “ADRIATIC”, 2008.
Rovinj, Zajednica Talijana, 2009.
Zagreb, Galerija “Ravnice”, 2009.
Zagreb, Galerija Kristofor Stanković, 2010.
Zagreb, Galerija “Ravnice”, 2011.
Rovinj, MMC, 2011.
Zagreb, Europski dom, 2011.
Zagreb, Galerija “Ravnice”, 2012.
Zagreb, Galerija “Kristofor Stanković”, 2013.
Rovinj, Zajednica Talijana, 2013.
Rovinj, Hotel “Adriatik”, 2013.
Galerija “Ravnice” – U susret Uskrsu, 2014.
Pula, SKUC, 2015.
Sv. Ivan Zelina, Galerija Sv. Ivan Zelina, 2016.
Zagreb, Galerija “Ravnice”, 2017.

VAŽNIJE KOLEKTIVNE IZLOŽBE
Zagreb, Godišnja izložba “INA-Naftaplin” Split, 1989.
Zagreb, Smotra neprofesionalnih stvaralaca Zagreba, 1989.
Svibanjski susreti kolekcija za štićenike Centra za rehabilitaciju Zagreb, 1989.
Republička smotra neprofesionalnih stvaralaca (diploma),1990.
Zagreb, “Svijeća koja stalno gori”, muzej Mimara, 1991.
Zagreb za Vukovarsku brigadu – HDLU, 1992.
Zagrebu za obljetnicu, Klovićevi dvori, 1994.
“Lipiku s ljubavlju” donatorska izložba, 1997.

MARIJA DELIĆ-SUZAK diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u klasi profesora Mladena Veže. Radila je kao nastavnik likovne kulture u Zagrebu. Studirala je povijest umjetnosti i diplomirala pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1985. sudjeluje na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Zagrebu i inozemstvu. Izlaže na GRISII Rovinj. Marija Delić Suzak je pripadnica Ruske nacionalne manjine u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu, Dom umirovljenika “Maksimir“.

Izdavač kataloga
Ustanova URIHO, Zagreb
Za izdavača
Josip Držaić
Voditeljica galerije
Vesna Ivetić
Grafička priprema
Julijana Puljić
Voditelj tiskare
Zoran Mihajlović
Tekst
Branka Hlevnjak
Stanko Špoljarić
Dorotea Jendrić
Fotografije
Viko Žiljak
Urednik kataloga
Stjepan Katić
Dizajn
Akademija-Art
Tisak
URIHO Zagreb
Naklada: 150 primjeraka
Zagreb, svibanj 2018. godine

Galerija SUNCE, Ustanova URIHO
Av. Marina Držića 1, Zagreb
tel: 01 643 00 60
e-mail: uriho-galerijasunce@uriho.hr

ISBN

Međunarodna izložba “Sketching connections” dolazi u Mošćeničku Dragu

Sketchbook Station – Sketching connections

Izložba Sketching connections otvara se 15. lipnja 2018. u 20 sati u Galeriji Cisterna u Mošćeničkoj Dragi. Srdačno Vas pozivamo da nam se pridružite, upoznate mlade domaće i inozemne umjetnike kroz njihove radove, te saznate u kojoj mjeri se pojedini autor otvorio prema publici i podijelio svoje tajne, emocije i promišljanja o životu. Izložba ostaje otvorena do 29. lipnja 2018.

Izložbom Sketching connections udruga Prizma obilježila je završetak putovanja umjetničke mape i započela novo poglavlje projekta. Izložba Sketching connections do sada je predstavljena u Zagrebu i Buzetu, te nakon Mošćeničke Drage nastavlja svoje putovanje i gostovanja u gradovima u Hrvatskoj. Sketchbook Station projekt osmišljen je kao platforma otvorena za razvoj ideja podložnih modulaciji i transformaciji kroz poticanje kreativnosti. Okupljanje autora različitih umjetničkih izričaja i različitih stupnjeva etabliranosti na međunarodnoj umjetničkoj sceni stvorilo je mikrokozmos radova u kojem dinamika okupljenih autora formira smislenu cjelinu koja funkcionira kao otvoreno djelo.

SKETCHBOOK STATION PROJEKT

Sketchbook Station kreativni je projekt Udruge za poticanje razvoja ljudskih potencijala i kreativnosti Prizma nastao iz želje članova udruge za upoznavanjem i povezivanjem umjetnika iz različitih europskih zemalja. Projekt koji je nastao iz čiste znatiželje prometnuo se u kompleksnu i slojevitu platformu koja aktivno radi na pronalaženju, povezivanju i promoviranju europskih vizualnih umjetnika. Kao primarni medij povezivanja osmišljena je slikarska mapa koja je u proteklih godinu dana proputovala oko 8000 km. Mapa je krenula iz Hrvatske, a na svom putovanju posjetila je Švedsku, Švicarsku, Ujedinjeno kraljevstvo, Estoniju, Latviju, Mađarsku, Poljsku, Bugarsku, Srbiju, Sloveniju, te Bosnu i Hercegovinu.

U Sketchbook Station projektu sudjeluje čak 23 umjetnika koji su birani putem natječaja. Svaki izabrani umjetnik napravio je jedan rad u slobodnoj tehnici (crtež, slika, kolaž, grafika) koji je potom priložio u mapu i poslao na adresu sljedećeg sudionika. Tako je Sketchbook Station umjetnička mapa proputovala Europom, te je na svakoj postaji obogaćena jednim novim autorskim radom. Početna i završna postaja ovog umjetničkog putovanja je Hrvatska kao matična zemlja projekta, a uspješni završetak putovanja umjetničke mape organizatori projekta obilježavaju otvorenjem međunarodne izložbe na kojoj će posjetitelji moći razgledati sve radove koji su u proteklih godinu dana priloženi u Sketchbook Station mapu.

Tijekom putovanja umjetničke mape Udruga Prizma je aktivno radila na promociji i umrežavanju svih umjetnika sudionika, prezentirala je njihovo dosadašnje djelovanje, te najavljivala publici što mogu očekivati od završne izložbe objavljujući fragmente radova koje su autori napravili. No, tek će se na izložbi posjetitelji po prvi put moći vidjeti sve radove u jednom prostoru, te ujedno promotriti cijele radove, a ne samo fragmente koji su objavljivani u promotivnim člancima.

Sonja Švec Španjol

Samostojeće slike Ivana Oštarčevića

U galeriji Siva otvorena izložba mladog umjetnika Ivana Oštarčevića koji je publici predstavio novi ciklus radova NAPOKON!, jedinstven koncept samostojećih slika do sada neviđen u regiji pa i šire

Slike su se jučer spustile sa zidova među ljude koji su s njima komunicirali kao s objektima u prostoru. Riječ je o ručno konstruiranim okvirima na koje su navučena krojena platna po kojima je umjetnik sa svih strana oslikao vinjete života u gradu.

Izložba ostaje otvorena do subote 16.06.2018., u radnom vremenu 17h-20h, svakoga dana osim nedjelje.

Iz predgovora:

NAPOKON! – Slike u mrtvim prostorima očajavaju te ovim putem, na svoj način silaze među publiku u obliku obostranih slika dodvoravajući im se, ali zadržavajući aroganciju visoke umjetnosti pa i dalje o nečemu progovaraju. Čak su i same slike dovoljno uvrijeđene. Odustale su od svoje uzoritosti, od svoje uzvišenosti te sišle sa svoga prostora štafelaja i zida. Primorane su ući u svijet ljudi, spustiti se na niske grane današnjega čovjeka i direktno ga konfrontirati sa svojim postojanjem i svojim poukama. Slike su odlučile reagirati, fokusirajući se na prenošenje vlastitoga dijela svemira u materijalni svijet priznaju vrijednost zajedničkog univerzuma Autora, primijetimo samo Kulminaciju grupacija. Uvlače nas njome u svoje svjetove, zanemarujući mogućnost slučajne ignorantnosti čak i budnoga promatrača jer potrebno je kvalitetnije opserviranje.

Mihaela Zajec

Davor Rapaić u Alvoni

Ovogodišnja 25. Likovna sezona Galerije Alvona otvorena je 8. lipnja

DAVOR RAPAIĆ studirao grafiku u klasi prof. Dubravke Babić na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Izlaže od 1987. godine. Član je HDLU Zagreb, HDLU Istre i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Izlagao je na četrdesetak samostalnih izložbi u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Austriji i Njemačkoj i na više od stotinu skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Radovi mu se nalaze u brojnim javnim i privatnim zbirkama širom svijeta. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.

O ovom ciklusu svojih radova će reći:

Nikada me nije zanimao krajolik u romantičarskom smislu udivljenja i strahopoštovanja … …Krajolik kao sveukupna kategorija koja uključuje i prostor i vrijeme i mene. Samo dijelom vizualni, likovni fenomen nedjeljiv od duhovnog – energetskog. Ponekad jednostavan, lapidaran, ponekad beznadno kompliciran. Jasan ili neshvatljiv, ali uvijek strukturiran jakom unutrašnjom mrežom silnica, uzajamnosti, međudjelovanja, sveukupnosti odnosa i rezonancijom. Sveopća pokrenutost, međusobna uvjetovanost uz strukturalna prožimanja… ritmiziranje likovnih elemenata: boje, plohe, linije… do znakova, simbola… sinkopiranje… otkrivanje značenja i smisla, semantička radoznalost… jednostavno: KRAJOLIK

Najava izložbe HLD-a: ŽELJE I MOGUĆNOSTI

Hrvatsko likovno društvo
ŽELJE I MOGUĆNOSTI

Galerija KRISTOFOR STANKOVIĆ
Starogradska vijećnica
Zagreb, Ulica sv. Ćirila i Metoda 5
Otvorenje u četvrtak, 7. lipnja 2018. u 19 sati

U programu sudjeluju
Slikarica SNJEŽANA FILIPČIĆ, predsjednica HLD-a
Kantautor i šansonjer STJEPAN KRIŽAN
Pjesnik i voditelj MILAN ILIĆ

ŽELJE I MOGUĆNOSTI

Čovjek je od glave do pete stvoren od svojih želja.
(Upanisad)
Pobrinite se da dobijete ono što volite,
jer će vas  inače prisiliti da volite ono što dobijete.
(B. Shaw)

Čovjek je, gotovo u pravilu, razapet između svojih osobnih želja i objektivnih mogućnosti.

Sretna je okolnost ako se ta dva elementa „poklope“. Uspjeh je tada gotovo zajamčen, naravno uz uvjet da se u realizaciju uloži puno volje, odvažnosti, osobnog odricanja, ali prije svega neizmjerno mnogo rada i ljubavi.

Na primjeru amaterizma, bilo koje vrste, može se vidjeti kako čovjek, unatoč mnogobrojnim preprekama i nepovoljnim okolnostim, uz volju, trud i ljubav, može postići začuđujuće dobre rezultate.

Odnos prema amaterizmu, osobito onom umjetničkom, kreativnom, mijenjao se tijekom vremena od pune potpore do marginalizacije,  ovisno o društvenim i gospodarskim okolnostima, ali je uspijevao opstati i afirmirati se, zahvaljujući prvenstveno amaterima i njihovoj upornosti i ljubavi.

Možemo bez  lažne skromnosti reći da spadamo u onu grupu  likovnih amatera koja na kulturnoj sceni Zagreba djeluje već punih 37 godina, a u Hrvatskom likovnom društvu okuplja slikare, kipare i keramičare veoma različite životne dobi, različitih zvanja i zanimanja, različitog stupnja likovnog obrazovanja i različitog umjetničkog senzibiliteta.

Ta raznolikost vidljiva je na našim mnogobrojnim skupnim izložbama, ali  i u tome leži draž i izazov za posjetitelje koji mogu uočiti nadarenost autora, njihovu likovnu opredijeljenost, ishodište želja i dosegnute mogućnosti.

Nalazimo se pred još jednim takvim izazovom.

57 autora izlaže svoje radove u atraktivnom prostoru Galerije „Kristofor Stanković“ u Zagrebu.

Kako u pripremi za izložbu nije bilo niti zadane teme, niti ograničenja u izboru tehnike, dobili smo pravi uvid u ono što rade  naši članovi u svojim improviziranim „atelierima“, kuhinjama, tavanima i podrumima.

Pogledajmo!

Mrtva priroda omiljeni je slikarski motiv, a odabralo ga je četvero autora radeći akrilom.

Pavao Antolić svoju Mrtvu prirodu gradi kao zgusnutu tamnu kompoziciju na neutralnoj podlozi. Sličan pristup primjenjuje i Katarina Tamhina u Tulipanima s centralno postavljenom vazom koja ispunjava gotovo cijelu plohu. U Interpretaciji Đurđice Pirkić vaza se smjestila u sam desni ugao prozorske daske, dok se na lijevoj strani „otvara“ kroz  prozorsko staklo pogled na drveće s bogatom zelenom krošnjom. Kompozicijski „najrazigranija“ je Intima doma Ines Fabijanić. Autorica nizom detalja insistira na ambijentalnom ugođaju sobe s jasno naglašenom trećom dimenzijom.

Motivi Zagreba pronašli su svoje interprete, primjerice u lirski intoniranom, suhim pastelom rađenom Jezeru Savišće Vesne Erceg  Töpfer. Akrilom rađeni, koloristički bogat je Botanički vrt Vere Huber, a Rada Tonković uljem slika Maksimir gotovo na granici apstraktnog. Zanimljiv pristup poznatom motivu Kamenitih vrata ima Božena Havlik koja, zanemarujući „realističnost“, uljem slika „ugođaj prostora“ Zaštitnice grada Zagreba. Na uskom, izduženom formatu, prepoznajemo žuto-zelene i plave namaze ulja na veoma uspjeloj kompoziciji mosta Hendrix Juraja Jonkea.

More i mediteranski motivi  kao da najavljuju skori dolazak ljeta.

Prozračni akvarel s Jedrilicom na valovima rad je već afirmiranog akvarelista Mire Cimera. Povukavši akrilom jednu tamnu dijagonalu kroz plavetnilo uzburkanog mora, Vilka Krešić vjerno dočarava Jugo. U već osvjedočenoj maniri stilizacije, Mirjana Nosal  slika akrilom svoj Otočić kao kamenu plitku vazu ispunjenu zelenim krošnjama i postavljenu na tamnu površinu mora sa znatno svjetlijom pozadinom plavog neba. U potrazi za „taktilnošću“ slike, Davorka Borić razdvaja, akrilom rađeni prvi plan mora s jedrilicama i pozadinu neba s oblačićima, horizontalno povučenom linijom „kopna“ ispunjenog „nalijepljenim“, glinom rađenim i veselo obojenim oblicima kućica i drveća, stvarajući svoju Dalmaciju u snovima. Za razliku od njene „taktilnosti“, mogli bismo se sasvim izgubiti U zagrljaju magle, u prekrasno rađenom ulju Ludmile Milice Biželj.

I mediteranski gradovi dio su tog ljetnog ugođaja. S jednostavnim nazivom Na moru Boris Turić akrilom slika „zbijenu“ primorsku arhitekturu u nekoj lučici s nizom privezanih barki. Idilično djeluje akrilom na kartonu rađeni Istarski gradić Nine Ladike Čangalović, s vrlo dobro organiziranom kompozicijom u kojoj elementi arhitekture s oba kraja slike dijagonalno idu ka središtu prema crkvici, stvarajući izvaredan osjećaj dubine prostora. Akvarelistica Lidija Brajon Sudarević  vraća se svom omiljenom motivu Lubenica koja u svojoj prozračnosti kao da lebdi u nekom nestvarnom prostoru. Ante Marušić  je inače bio sklon čistim crtačkim geometrijskim formama, pa nas je iznenadio svojim Konavoskim brdima, suprotstavljajući  tamne„relističke oblike“ stražnjeg plana s koloristički veselim geometrijskim (uglavnom apstraktnim formama) u razigranom prednjem planu.

Korak dalje ka apstrakciji načinila je u akrilu Suzana Gajdek u veseloj i intenzivnoj kolorističkoj igri u kojoj su tek neke „naznake“ realnih predmeta poslužile za stvaranje „ljetnog ugođaja“ – Summertime.  Sličan postupak primijenila je i Višnja Peter u akrilu Crveni put, profilirajući se sve više u autoricu koja gradi apstraktne kompozicije na izvorištu „viđenih predmeta“, ali propuštenih i preoblikovanih kroz osobni likovni senzibilitet. I Božica Sušac u enkaustici gradi svoju apstraktnu kompoziciju, zadržavajući pri tome jednu sasvim realističnu svijeću kao Plamen nade. Vladimir Njunjić  već dugo „pliva“ u vodama apstrakcije, unoseći u svoje kompozicije velikog formata snagu i intenzitet boje i pokreta širokih poteza. Koristeći se upravo tim elementima nastalo je akrilom rađeno Usijanje.

Lirski intonirani pejzaži , u kojima se poseban naglasak stavlja na ljepotu vodenih površina, slikani su uglavnom u maniri realizma. Nježni akvarelistički Pejzaž Katarine Knezović, s naglašenom ljepotom i snagom riječnog toka. Romantična atmosfera uljem slikane Logarske doline Mirjane Dolenčić, s već prepoznatljivom pedantnošću autorice u preciznim sitnim potezima kista. Potpuno drugačiji ugođaj neke „razbarušenosti“, u impresionistički intoniranim, svjetlom „razgrađenim“  formama akrilom rađene slike Kraj jezera Višnjice Kruhak Štefić.

Tu su i tri, po izboru tehnike i načinu rada, potpuno različita pejzaža.

Uvijek crtački i kompozicijski korektni Franjo Kovačić i Veliki Tabor izveden tušem. Akrilom rađeno polje makova Božice Žirović pruža zanimljivo kompozicijsko rješenje s podjelom u tri horizontalne plohe. I dok prvi plan ispunjava u cijelosti crvenilo makova, drugi plan je vješto „razgrađen“ i oživljen ruralnom arhitekturom u svjetlim plohama „ograđenim“ tamnim zelenilom, da bi se sve „prelilo i utopilo“ u plavičasto, oblačićima prošarano nebo zadnjeg plana. Željko Pevec je uvijek Na pravom putu. Prepoznajemo sve elemente njegovog rukopisa – podravske naive. Svi elementi su tu, slikani pedantno, s mnogo detalja koji čine čvrstu i jasnu kompozicijsku cjelinu.

Stablo je uvijek zanimljivo samo po sebi. Svako nosi neku osobnost, gotovo poput čovjeka, a uz mnoga su vezane i različite priče i legende.

U kombiniranoj tehnici Rubina Abramović je, uz određenu stilizaciju, naslikala dvije dugovječne Masline, koje ovako postavljene podsjećaju na dvije posvađane „nonice“ što nakon svađe odlaze svaka na svoju stranu. „Pjesničko drvo“ – Breze – dobilo je svoju likovnu interpretaciju u akrilu Nevenke Dragičević. „Bijele ljepotice“ izvučene su u prvi plan kao zbijeni drvored, „štiteći“ košmarnu kolorističku podlogu. Kompozicijski vješto riješeni akvarel Višnje Jakšić donosi nam Borove, drvo u našoj podsvijesti čvrsto vezano za ugođaj blagdana Božića. Premda se akrilom rađena slika Danke Šalek službeno zove Lavanda, središnji i najnaglašeniji element  je snažno i razgranato osamljeno drvo koje, izrastajući iz svijetle podloge prvog plana, „prerasta“ i tamna brda drugog plana, ulazeći krošnjom ravno u plavetnilo neba. Drvo može postati i neka vrsta simbola. Tako Biserka Konečny na plavoj podlozi neba slika akrilom preko cijele površine tek dio krošnje nekog drveta, sugerirajući bojom da idemo Ususret jeseni. Snježana Filipčić je još jednom pokazala svoje akvarelističko umijeće na velikom formatu. Neka „začarana šuma“ što izrasta na krvavo crvenoj rijeci (putu) postala je Moć ljubavi. Efektno i impresivno.

Čovjek i društvo mogao bi biti naslov ovog ciklusa.

Čovjekovu religioznost izrazila je uspješno Jelena Pavković slikajući uljem glavu Krista na Veronikinom rupcu. S druge strane, čovjekovu seksualnost snažno je naglasila Dajana Budovac u „uznemirenom“, uljem slikanom aktu žene pod nazivom – Stisak. Davorko Ruff  posegnuo je za poznatom povijesnom ličnošću žene, naslikavši uljem portret Jeanne d’ Arc (Ivane Orleanske). Smirena ljepota lica s izražajnim plavim očima i neobičnom frizurom crvene kose mora privući pažnju gledatelja, pa i ako ne zna mnogo o tragičnoj sudbini ove heroine. Ljepotu žene potvrđuje i odnjegovani, profinjeni crtež olovkom Tijelo – fragmenti, rad Ivane Jančiković.

Da i obični prozor ili vrata mogu biti povezana s čovjekovom sudbinom svjedoče dva rada.

Slikajući po Mediteranu otvorene i zatvorene „škure“, Ksenija Talijančić je  pronašla stare zidine s već dotrajalim prozorom iza kojeg više nema nikoga i ničega, i s puno nostalgije „ovjekovječila“ ga je uljem, nazvavši to – Uspomenom prošlosti. A u suvremenom svijetu, u kompjutorskoj grafici Gordane Perić, neka nesretna, ili nezadovoljna mlada žena, ostala je zgurena ispred modernih ali Zatvorenih vrata.

Koloristički bogatom, nadrealističkom kompozicijom u akrilu, Ilja Ećim progovara o monotoniji svakidašnjice, o zatvorenom krugu kojim se krećemo – Kuća – posel – dom. Autorica Martina Mihaljević je ljubitelj grafita i murala, naravno, ne besmislenog šaranja i vandalizma, a ove poruke na koje nailazi svaki dan hodajući kroz grad iskreno joj izazivaju pažnju, smijeh i radost, a donekle su i duša pojedinih vizura. Naziv foto-kolaža Kritika odnosi se na političku situaciju trenutno u državi, gdje na svoj subverzivan način pokušava dati komentar. Što se tiče samog kolaža, poruke se mogu čitati zasebno, ali i spojeno kao jedna pomalo filozofska rečenica, za one spremne čitati između redaka. U ovom svijetu tehnike i tehnologije ljudi, često ne svojom željom, postaju Zarobljenici zvučnog zida, zaglušujućih decibela, kako u svom kompozicijski i koloristički uspjelom fotoshopu sugerira Vedran Klemen. Vesna Zvonarvić  je svoju uljem rađenu sliku stisnute gomile ljudi, koji visoko drže svoje mobitele i „fotkaju selfije“, nazvala Festival boja, a možda bi se mogla nazvati i Festival narcisoidnosti.

Animalisti pronalaze izvor inspiracije u čarobnom svijetu životinja.

Tatjana Hlavaty slika akrilom Boškarina, autohtonu istarsku vrstu kojoj je prijetilo istrebljenje.

Zec je veoma dragi  kućni ljubimac djece, a često ga povezujemo i s blagdanom Uskrsa, naročito u reklamama. Akrilom rađena Karla i Ronny – djevojčica s bijelim zecom na podlozi crvenog licitarskog srca, u interpretaciji Karoline Utović, djeluje gotovo „plakatno“- promidžbeno.

Mnogoznačna je, kombiniranom tehnikom rađena slika – Majmun Marije Škorić. U apstraktnoj kompoziciji, koja predstavlja kaotični suvremeni svijet, javlja se u samom središtu pomalo začuđeni majmun. Je li to, prema našoj „ljestvici inteligencije“, niže biće, koje se naprosto ne snalazi, ili smo mi ljudi „visoke inteligencije“ svijet doveli do ponora, pa se majmun začuđeno pita – tko je u ovom kaotičnom svijetu pametniji – čovjek, ili majmun.

Izložbu su svojim radovima značajno obogatili  kipari i keramičari.

Na originalnom notnom zapisu kao postamentu, Nedeljko Frane Erceg je postavio sjedeću skulpturu žene, jednostavnih linija u čvrsto zatvorenom volumenu tijela pod nazivom – Skladba za glasovir. Slikarica Marija Hohoš Novaković sve češće se okreće kiparstvu, postižući u kombiniranoj tehnici izvanredne rezultate u oblikovanju ljudskog tijela u različitim društvenim aktivnostima. Ovog puta ponudila je svog Vikendaša koji cijepa drva. Vrlo dobro izbalansiran stav tijela s nizom uspjelih detalja načetog i već nacijepanih komada drveta. Pjesnik metalnog otpada Miroslav Prikratki  potvrdio je svoju inventivnost i zadivio nas svojom metalnom konstrukcijom Radnika. Pomalo nostalgično, ali vrlo uvjerljivo djeluju skulpturice seoskih pralja pod nazivom Sjećanja, rad Katice Trumbetaš u tehnici terakote.

Keramičarke su se potrudile da pokažu raznolikost u izboru materijala i tehnike.

Marita Burić Teskera ponudila je Žuku, zdjelicu rađenu od smeđe gline s brnistrom. Lidija Krmpotić radi Kameni cvijet u tehnici rakua. U raku tehnici izvedena je i Peludna prognoza Mirjane Marenić. Sanja Matovina Lulić oblikovala je keramičku mirisnu lampu Tri u jedan. U porculanu izvedeni Valovi 2 rad je Jadranke Vilus. A Sandra Vitez  je keramički tanjur izvela u obliku fine, prozirne Čipke.

Mislim da smo još jednom pokazali da se i u krilu amaterizma stvaraju solidna i zanimljiva djela, a da njihova raznolikost može pobuditi interes publike.

Zahvaljujemo svima koji nam u tome pomažu na bilo koji način.

Milan Ilić, prof.

Glazba

Sve novo


Warning: Unknown: open(/var/akademij/public_html/tmp/sess_4fc883d19271857ea037be989c67c091, O_RDWR) failed: No such file or directory (2) in Unknown on line 0

Warning: Unknown: Failed to write session data (files). Please verify that the current setting of session.save_path is correct (/var/akademij/public_html/tmp) in Unknown on line 0