Art

Art

Vijesti iz umjetnosti

Izložbe

Silvana Konjevoda – PAPIRI: IZ CIKLUSA MEMORIJE

Silvana Konjevoda kao da slikom želi pobijediti objavljenu, sumnjivu ili šturu informaciju. Njen aktivi-zam ponuđen je upitima i svojevrsnom provokacijom promatraču

INFORMACIJE NA UPITU

Silvana Konjevoda ovim, sasvim svježim nizom radova, djelomično nastavlja dosadašnje cikluse. Kao i u prethodnima, ona koristi neuobičajena sredstva i načine progovaranja. U ovom slučaju, možda radi-kalnije, uvodi neke novine koristeći svoj, stilski prepoznatljiv rukopis. Brzo postaje jasno: likovnim nači-nima propituje okolinu i vlastitu poziciju unutar obvezatnosti trenutka. Njeno problematiziranje potkrijep-ljeno je neopremanjem radova konvencionalnom okvirima te izborom oblika/predmeta/informacija koje otkrivamo u ponudi.

Silvana nas okružuje radovima koje karakterizira kolažiranje, slojevanje. Važan je pojam sloj, koji znači odrediv red neke tvari prema drugoj. Možemo ga tumačiti pro/sinonimskim pojmovima: naslaga, opna, nivo, zakrpa, sediment, plast, nanos. U predstavljenom asortimanu nalazimo šarolik niz plošnih eleme-nata kojima umjetnica sklada, sedimentira kompozicije. Ponekad se radi o naslagama polutransparen-tnih papira koji su prepušteni mreškanju djelovanja vodenog medija. Na njima nalazimo zapise, gestual-ne poteze ili fleke. U pozadini su najčešće zamrljani tonovi podloge. Otkrivamo crtačke ili slikarske intervencije: poteze kistom, olovkom ili bojicama/pastelima. Raspoznajemo ostvarene zapise slova i brojeva, interpunkcije, strelice, oznake pruga željeznice, industrijske sprave, stepenište, lupu, prikaze biljki… U međuslojevima je prisutno također mnogo raznorodnog materijala. Pažljivim zagledanjem primjećujemo stranice novinskih članaka, pravne spise, obrasce računa, notni materijal, fotografije, topografske karte… Svi nabrojani elementi čine prezentiranu napetu, tajnovitu situaciju, raspodijeljenu/razasutu završenim radovima, sastavnicama ovog ciklusa.

Čini se da umjetnica ne želi ponuditi neko konkretno značenje uslojenim znakovima. No, likovni, cr-tački ili slikarski te tiskarski, slovni ili notni segmenti nose socijalne konotacije. Uvođenje tiskanih stranica u radove nosi konceptualni, akcionistički odziv. Posebno u suvremenosti, kad znamo da se medijske obavijesti plasiraju orkestrirano, ciljano, kako bi prikrile nelagodne ili čak nelegalne, a svakako nepopularne postupke vladajućih klika. Umjetnica možda to ne radi ciljano, već instinktivno propituje ponudu tiskanih informacija. Ili/ali: ovdje ne moraju biti zastupljene svježe informacije, no dotaknuta je ideja plasmana vijesti o stanju nekog događaja/objekta. Mi možemo doživjeti ove radove kao upozorenje. Znakoviti su zemljovidi. Prisjećamo se izbjegličkih kriza. Umjetnica izborom slojeva želi iskazati upit, protest prema položaju, situacijama ljudi među kojima postoje barijere, kategorije, kaste. Svjedočimo neugodnoj raznolikosti življenja u kojem se socijalni slojevi, razredi, klase nikada ne sreću ili ne dodiruju. Svjedoci smo distanci: nedodirljivih političara, pohlepnih tajkuna, hladnog i formalnog administrativnog osoblja te običnih ljudi. Srednji sloj intelektualaca i školovanih radnika kao da je nestao. Preostaju najniže pozicionirani proli ili prekarni ljudi koji više nemaju niti status radnika. Ni suvremene, medijske, internetske informacije/komunikacije nisu slobodne. Ukoliko algoritam ili grupa koja kontrolora društvene mreže odluči, može svakom od nas biti uklonjena fotografija, objava, informacija koja se, najčešće needuciranom supervizoru, čini sumnjiva iz bilo kojeg, nama nelogičnog razloga. Ovime situacija izmjena informacija postaje potpuno kontrolirana i ujednačena, sterilna, predvidljiva a napose podobna. O tome nas izvješćuje još na prijelazu stoljeća Naomi Klein, antikorporacijska aktivistkinja, u svojoj izuzetnoj knjizi „No logo“. Ali, treba to štivo pročitati…

Silvana Konjevoda kao da slikom želi pobijediti objavljenu, sumnjivu ili šturu informaciju. Njen aktivi-zam ponuđen je upitima i svojevrsnom provokacijom promatraču. Umjetnica nudi vizualizacije, a traži angažman promatranja na rubu odgonetanja. Ponuda je bogata oblicima i znakovima, izvedenim kom-binacijom kolaža, crteža i slikarskih postupaka. Ona želi da promatrač otkriva inicijacije koje njeni radovi nude. Otkrivanje oblika na radovima ne nosi oznaku trenutne jasnoće. Tu su čitljivi i nečitljivi zapisi. Pojmovanje, otkrivanje pojedinih nakupina značenja inicirano je kao sporo. Zasigurno traži angažman memorije koja traži ponovni pogled. Ova, indirektna ponuda, izaziva senzibilnog promatrača. Umjetnica to želi.

Naoko raznorodni izbor elemenata odašilje pritajenu, ali radoznalu energiju umjetnice i otkriva njen obimni, instinktivno senzibilni raspon doživljaja suvremenog svijeta. Ne treba često koristiti pojam osobno jer on može podnijeti mnogo potencijalnih tumačenja poput pojma ljubav. No u našem slučaju se osobno poimanje autorice zaista preklapa s iskazom. Uz to, posjetitelj, gledalac nije zakinut, ali doživljava provokaciju, izazov. Jer, umjetnica ništa direktno ne nameće. Ona kao da želi namamiti promatrača njemu samome. Kao da mu ostavlja/nudi mogućnost njegova individualnog doživljaja. A asocijacija, koje iščitavamo na radovima, zaista ne nedostaje. Postaje nam jasno da Silvana zapravo poseže za oblikom/materijalom iz obične, jednostavne, bliske okoline koju pretvara u dijelove radova. Materijalom sakupljenim „bez budžeta“ ona ostvaruje intimno promišljanje kroz snažne, znakovite radove.

Eugen Borkovsky, 2018.

Kurator: Eugen Borkovsky
Organizacija: Slađan Dragojević, voditelj programa galerije
Gradska galerija Orsola / Galleria cittadina Orsola, 14. IX. 2018., 18.00 h

Silvana Konjevoda rođena je u Rijeci, 1966. godine. Diplomirala je na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, odsjek likovne kulture: Grafika s pismom i primijenjena grafika (prof. Josip Butković). Izlagala je na brojnim skupnim izložbama i priredila više samostal-nih: Grižane, Grožnjan, Karlovac, Kastav, Krasica, Lovran, Punat, Rijeka, Rovinj, Split, (HR); Gelsenkirhen (D); Skopje (MAK); Piran, Sečovlje (SLO); Beograd (SRB), itd… Dobitnica je brojnih priznanja i nagrada za umjetnički/autorski i pedagoški rad. Bavi se slikarstvom i pedagoškim radom. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka. Živi i radi u Rijeci.

Impressum: Izdavač / Editore: Grad Buje / Citta di Buie; Gradska galerija Orsola; Za izdavača / Per gli editori: Fabrizio Vižintin; Organizacija: Slađanko Dragojević, voditelj programa galerije; Curator: Eugen Borkovsky; Design: studio E.V.B.; Tisak / Stampa: Comgraf Umag; Naklada / Tiratura: 100; Realizirano / Realizzato: IX. 2018.

Jana Danilović – Vanilla Rush

Vizualna umjetnica Jana Danilović na samostalnoj izložbi “Vanilla Rush” propituje suvremene stereotipe ženske ljepote u kontekstu sve većeg siromaštva

Ovo je drugo predstavljanje rada Jane Danilović u Hrvatskoj i prvo u Zagrebu. (Prva samostalna izložba Jane Danilović u Hrvatskoj održana je u Karlovcu u Knjižnici za mlade 2016. godine: 

Danas živimo u svojevrsnom svijetu paradoksa. Dok se područje znanosti i tehnologije rapidno razvija, moralne vrijednosti zabrinjavajućom brzinom stagniraju. Kao prioriteti suvremenog čovjeka nameću se moć, ambicija i uspjeh pod svaku cijenu. Ključ postizanja uspjeha odavno ne leži u kompetencijama pojedinca već u njegovom samouvjerenom nastupu, naglašenoj snalažljivosti, a kod žena svakako pomaže i ugodna vanjština.

Što je ljepota danas? Koje su to nametnute norme koje žena mora zadovoljiti kako bi postigla poželjnu vizualnu reprezentaciju? Mediji nas bombardiraju sa svih strana fotografijama idealiziranih ličnosti iz javnog života kojima bismo trebali težiti, jer su upravo one oličenje uspjeha u svojoj savršenosti. Od modnih žurnala, preko TV emisija do glazbenih spotova i reality showova sve pršti skupocjenom odjećom i blještavim modnim dodacima prezentiranim na idealno oblikovanim tijelima isforsirano sretnih pojedinaca čija su lica podvrgnuta plastičnim korekcijama fizičkih nedostataka i “upotpunjena” umjetnim trepavicama, nadograđenim obrvama, ispoliranim snježno bijelim zubima i bujnom kosom s umecima, kao i svim ostalim dodacima i preinakama koje zadovoljavaju današnje kriterije savršenog izgleda. Pitanje idealne ljepote pogađa žene danas možda više nego ikada.

Vizualna umjetnica Jana Danilović kroz različite umjetničke medije na specifičan način istražuje nametnuti imperativ ljepote. Potaknuta situacijama i problemima s kojima se svi susrećemo na svakodnevnoj bazi umjetnica svoj rad započinje dekonstrukcijom suvremenih stereotipa o ljepoti primarno nametnutih ženama. Oličenje stepfordske supruge doseglo je svoj vrhunac u suvremenom svijetu na prostorima koji su desetljećima obilježeni neimaštinom i siromaštvom na svim razinama. Natjecanja ljepote od najranije dobi, odgoj djevojaka da budu lijepe i poželjne kako bi pronašle dobrostojećeg supruga vraća nas stoljećima unatrag, samo što je danas taj princip ponude i potražnje upakiran u šljokice, lateks, perje i lakirane štikle. Djevojke se kite poput paunova kako bi se šepureći istakle u masi jednako tako agilne im konkurencije. Rezultat je to kulture koja bombardira pojedinca bujicom krajnje nepotrebnih informacija u bespućima virtualnog svijeta, a koje se potom prenose na sve sfere života pa tako i u trgovačke centre transformirajući se u velike staklene izloge prenatrpane primamljivim predmetima popraćenim još primamljivijim cijenama obećavajući kupcima da svatko može doseći savršenstvo ukoliko se opskrbi upravo u njihovoj prodavaonici.

U novom ciklusu radova Jana Danilović društveno-estetski fenomen prioritetnog postizanja savršenog izgleda u doba neimaštine problematizira banaliziranjem “tipično ženskih” elemenata poput dijamanata, mašni, čipke i sličnih modnih dodataka koje provlači kroz vlastiti likovni jezik i transformira u svojstveni prepoznatljivi inventar. Kombinacija radova različitih formata i tehnika zajedno s prostornim instalacijama koje koriste ready-made elemente čini svojevrsni mikrokozmos unutar prostora galerije. U izložbenom prostoru umjetnica rekreira ponudu iz trgovačkih centara u vrijeme sniženja stvarajući pritom primamljivu pulsirajuću cjelinu naglašene vizualne prezasićenosti. Šarenilo jarkih boja u kombinaciji s mnoštvom raznolikih tekstura i uzoraka koji asociraju na printeve na tkaninama i modnim dodacima dodatno je prenaglašeno plastičnim zlaćanim bogato profiliranim okvirima koji bude reminiscenciju na period baroka i rokokoa kada su umjetnička remek-djela bila dodatno istaknuta veličanstvenim okvirima koji su potvrđivali njihovu velebnost. Tolika koncentracija kićenosti i nelogičnosti dovodi do apsurda današnjeg vremena kojeg sama umjetnica opisuje kao “karikaturalnu formu koja prejako miriše na vaniliju i ostavlja trag šljokica za sobom”. Jeftini okviri upućuju na banalnost koja je danas na cijeni, te još više čine vidljivom ispraznost koja se nalazi ispod/unutar urešene vanjštine. Sadržaj unutar okvira metafora je za nutrinu osobe koja je ispražnjena od bilo kakvog relevantnog sadržaja i koja nema što za ponuditi osim svoje nakićene vanjštine.

I dok mediji promoviraju sve što je lijepo, sjajno, umjetno i plitko kao sigurnu formulu za uspjeh, istovremeno nam zamućuju pogled i skreću pažnju s istinskih problema današnjeg čovjeka. To zamućivanje Jana Danilović naglašava sveprisutnim motivom muhe koja prekriva gotovo sve izložene elemente i nosi dvojako značenje. S jedne strane, mi se kao muhe lijepimo na sve što nam serviraju kao lijepo i poželjno, pa često ne možemo odoljeti primamljivim artiklima, posebice u vrijeme sniženja kada sami sebi lakše opravdamo kupovinu krajnje nepotrebnih predmeta, dok s druge strane muhe obično idu na trulo i pokvareno što pak aludira na ono lažno i loše koje leži ispod površine, ali je lijepo upakirano s mašnom na vrhu, pa sadržaj nije uvijek vidljiv na prvu.

Niz radova nadopunjen je dvjema prostornim instalacijama koje stereotipne simbole ženstvenosti i erotičnosti problematiziraju s aspekta trpljenja boli za ljepotu. Kroz stoljeća je ženama prezentirano kako “ljepota boli” i kako se od njih očekuje da “trpe za ljepotu”, pa su tako u prošlim vremenima žene jedva disale prilikom nošenja steznika i korzeta, neke su vadile i rebra kako bi imale što uži struk i konkurirale u svijetu poželjnih udavača, a nošenje visokih potpetica danas se nametnulo kao zaštitni znak uspješne poslovne žene. Jana Danilović okrutnost podnošenja fizičke boli za imperativ ljepote interpretira u radu pod nazivom “Luxatio”. Krajnje neugodna štikla s iznimno visokom petom simbol je pristajanja na neugodu i bol pri osnovnoj funkciji hodanja, a sve u svrhu praćenja trendova i zadovoljavanja osnovnih preduvjeta ljepote. Drugi, manje neugodan modni dodatak prezentiran je u radu “Fractura colli”.

Pernata boa navodno naglašava erotičnost i seksualnu privlačnost žene dok predmet ironično dijeli naziv s istoimenom zmijom koja guši svoje žrtve prije konzumacije. Umjetničin izbor kićenog predmeta upotpunjuje priču o erotičnim artiklima i savršeno se uklapa s drugim izlošcima u kontekstu problema stereotipa koji guše i nameću bezvrijedno kao vrijedno i poželjno.

Nemoguće je ne primijetiti kako moralne vrijednosti i karakterne osobine više nisu na cijeni. Zamijenile su ih emocionalne i sadržajne ljušture. Slobodno vrijeme koje smo nekada provodili u slušanju glazbe, čitanju knjiga, učenju stranih jezika ili bavljenju sportom danas je zamijenjeno boravkom u trgovačkim centrima, gledanjem ispraznih showova ili igranjem zatupljujućih video igrica. Jana Danilović boravak u trgovačkom centru opisuje kao boravak među “beskrajnim rijekama ljudi u svako doba dana, ljudi odjevenih i uređenih kao “za posebne prilike”, beskrajno uzbuđenih i punih entuzijazma dok cirkuliraju u prostoru bez nekog jasnog cilja osim samog cirkuliranja kao takvog”. Paradoksalno je da što manje imamo to više trošimo. Što smo nesretniji to se više kitimo šarenim i blještavim rekvizitima skrećući pažnju na svoju vanjštinu kako bismo sakrili unutarnju prazninu…

I dok se zgražamo i pitamo dokle ovakve izopačenosti mogu ići, istovremeno imamo i razumijevanja, jer smo svi iskusili pritisak imperativa ljepote na vlastitoj koži, samo je pitanje do koje mjere svatko od nas podliježe ili se odupire nametnutom pritisku.

Sonja Švec Španjol

Jana Danilović rođena je u 1989. godine u Užicu. Diplomski i magistarski studij zidnog slikarstva završila je na Filološko-umjetničkom fakultetu u Kragujevcu gdje je 2013. godine obranila magistarski rad. Doktorirala je na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu 2018. godine obranivši umjetničko-istraživački projekt Grad i slika – značaj i funkcija slikarskih intervencija u javnom  prostoru. Fokus interesa i djelovanja stavlja na odnos slike i različitih aspekata konstrukta javnosti, kako kroz autorski umjetnički rad, tako i kroz teorijsko istraživanje i kritičke tekstove u medijima. Radove je do sada više puta samostalno izlagala u referentnim galerijama u zemlji i inozemstvu. Autorica je nekoliko desetaka murala i intervencija u javnom prostoru u zemlji i regiji. Članica je ULUPUDS od 2014. godine, umjetničkih kolektiva Street Smart i NBO te suradnica portala Kontrapress.

Srdačno Vas pozivamo da navratite i svojim dolaskom uveličate otvorenje samostalne izložbe vizualne umjetnice Jane Danilović kojom galerija Laval Nugent otvara jesensku sezonu izložbi. Otvorenje izložbe “Vanilla Rush” održat će se u utorak 18. rujna 2018. u 20 sati u Galeriji Laval Nugent, Vodnikova 4. Izložba ostaje otvorena do 2. listopada 2018.

Vratimo dostojanstvo hrvatskim samostalnim umjetnicima – POTPIŠITE PETICIJU!

Potpišite peticiju OVDJE!

Poštovane kolege umjetnici, poštovani građani Hrvatske!

Pišemo ovu peticiju da bismo hrvatsku kulturnu javnost upozorili na velike probleme samostalnih hrvatskih umjetnika i posebno samostalnih likovnih umjetnika, koji danas žive u teškim i prekarnim uvjetima rada. Zbog nebrige nadležnih institucija i višedesetljetnog ignoriranja problema samostalnih hrvatskih umjetnika, mnogi samostalni umjetnici danas žive na rubu egzistencije, a u javnosti općenito imaju jako lošu percepciju, jer u našem društvu samostalne umjetnike često vole nazivati ”parazitima na proračunu”, ne razumijevajući današnje teškoće na tržištu sa kojima se suočavaju mnogi umjetnici i specijalno likovni umjetnici.
Prošle godine (2017.) od strane Ministarstva kulture najavljeno je i donošenje novog Zakona o umjetnicima, prije kojega su strukovne udruge u kulturi trebale provoditi savjetovanja sa umjetnicima. Međutim, već tu je došlo do problema, jer nisu sve strukovne udruge bile ravnopravno uključene u ta savjetovanja, a kad je likovna struka u pitanju, nekim strukovnim društvima likovnih umjetnika je čak bio i ZABRANJEN dolazak u Meštrovićev paviljon u Zagrebu, gdje je trebalo izabrati predstavnika likovne struke u Radnu skupinu Ministarstva kulture za donošenje novog Zakona o umjetnicima. Na tim sastancima tzv. ”likovnog klastera” prošle godine u Meštrovićevom paviljonu uopće nije bilo ni predstavnika iz Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, pa smo tako ove godine mi mnogi samostalni likovni umjetnici ostali šokirani informacijama koje smo nedavno dobili iz Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika: novi Zakon o umjetnicima radi se bez samostalnih umjetnika u Radnoj skupini za donošenje novog Zakona o umjetnicima.
Jedan član Radne skupine iz Ministarstva kulture jeste samostalni umjetnik, no on zastupa književnu struku, a ne interese samostalnih umjetnika u cjelini, i uz to je još specijalno problematično što nikakva savjetovanja nisu provođena sa nama dugogodišnjim samostalnim umjetnicima, da bi se locirali gorući problemi u našim strukama i općenito nas nitko iz Ministarstva kulture uopće i nije pitao za mišljenja. A kada smo mi ipak svoja mišljenja slali dopisima u Ministarstvo kulture, na te dopise u pravilu nam nisu odgovarali, iz čega smo zaključili da Ministarstvo kulture kod donošenja ovog Zakona o umjetnicima, ISKLJUČUJE mnoge samostalne umjetnike iz čitavog procesa, ne obazirući se na naša strukovna iskustva.
Poseban je problem zadnjih godina i na hrvatskoj likovnoj sceni, i zato smo mi neki hrvatski samostalni likovni umjetnici odlučili ovog ljeta pokrenuti jednu široku javnu kampanju pod nazivom ”Vratimo dostojanstvo hrvatskim samostalnim umjetnicima”, te smo se preko javne peticije odlučili obratiti Ministarstvu kulture RH sa nekim zahtjevima za hrvatske samostalne likovne umjetnike i molimo hrvatsku kulturnu javnost da svojim potpisima u ovoj peticiji podržite naše zahtjeve, upućene Ministarstvu kulture RH, pred donošenje novog Zakona o umjetnicima u Hrvatskoj.
Ono što mi samostalni likovni umjetnici želimo, jest slijedece: 
 
1..Treba izjednačiti Status samostalnih likovnih umjetnika i profesora sa Likovnih akademija – sa jednakom mirovinskom osnovicom. Samostalni umjetnici odlaze u mirovinu kao socijalni slučajevi, iako samostalni likovni umjetnici u pravilu imaju tokom života puno više umjetničke aktivnosti od profesora sa umjetničkih akademija, koji imaju puno veću mirovinsku osnovicu od samostalnih likovnih umjetnika.

2. Samostalni umjetnici moraju isto imati pravo na Počasni doktorat kao i profesori sa ALU. Onaj samostalni umjetnik koji uspije dobiti Počasni doktorat temeljem svog do sad pokazanog umjetničkog rada, treba mu se sukladno tome još povećati mirovinska osnovica – kao i državnim službenicima. Također, samostalni umjetnici sa niskim prihodima trebaju imati pravo na stipendirane doktorate, jer nije u redu da zbog niskih prihoda i lošeg socijalnog statusa budu diskriminirani i uskraćeni za cjeloživotnu edukaciju, kakvu imaju profesori na likovnim akademijama.

 
3. Samostalni umjetnici moraju imati pravo na naknadu za bolovanje u normalnim rokovima, jednako kao i profesori sa ALU i ostali državni službenici.
4. Na javnim natječajima Ministarstva kulture i raznih lokalnih Ureda za kulturu, samostalni umjetnici trebali bi imati prednost kod odabira njihovih projekata, jer je samostalnim umjetnicima umjetnička aktivnost jedino zanimanje i jedina šansa da budu honorirani preko svojih umjetničkih projekata, a profesori s ALU već imaju svoje plaće i ne bi trebali uzimati poslove samostalnim umjetnicima, tim više što umjetnička djelatnost nije njihovo glavno zanimanje, nego su oni kao glavno zanimanje odabrali pedagošku struku u državnim institucijama.
 
5. Samostalnim umjetnicima trebaju se ukinuti fiskalne kase, jednako kao i OPG-ovima, koji su pod posebnom skrbi države sa raznim olakšicama, i tako bi i svi umjetnici iz HZSU-a trebali imati te olakšice kao i OPG-ovi, zbog čega naša država sigurno neće propasti, a to će doprinjeti lakšem opstanku i preživljavanju samostalnih umjetnika, koji ipak i dalje mogu biti pod nadzorom porezne uprave, tako što će voditi jednostavno knjigovodstvo uz izdavanje papirnatih računa, ovjerenih u poreznoj upravi.
Većina samostalnih umjetnika, i specijalno onih likovnih, danas ne može prodati svoj rad na malom i siromašnom hrvatskom tržištu, i stoga ih ne treba maltretirati sa raznim ograničenjima i birokracijom, nego im treba pomoći da svoja djela plasiraju u što većem opsegu, jer od toga može i država imati koristi, posebno kad u ljetnim mjesecima umjetnici iznesu svoja djela pred turiste, razvijajući na taj način i hrvatski kulturni turizam.
No Ministarstvo kulture trebalo bi sugerirati Ministarstvu financija olakšane uvjete rada za samostalne umjetnike, i posebno samostalne likovne umjetnike, koji sve ove godine uglavnom nisu bili plaćeni na svojim brojnim izložbama u hrvatskim galerijama i muzejima, nego su besplatno pružali kulturni program publici kroz svoje izložbe i brojna svoja djela donirali su besplatno hrvatskim galerijama i muzejima, kao i na različitim humanitarnim akcijama – i zato likovni umjetnici danas zaslužuju da im država izađe u susret sa različitim olakšicama na tržištu.
6. Također Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika treba omogućiti i edukaciju umjetnicima koji ne znaju kako se vode jednostavne knjige ili ne znaju pisati projekte na javnim natječajima – ima puno kolega koji to ne znaju, jer ih nitko nikad nije ni podučio na njihovim umjetničkim akademijama, a samostalni umjetnici bi isto trebali imati pravo na cjeloživotnu edukaciju i da im to omogući Ministarstvo kulture i HZSU za njihove članarine u HZSU od 300 kuna godišnje. 
 
7. Kolegama iz HZSU koji žive ispod socijalnog minimuma, uz uplatu doprinosa, treba dati i nekakvu mjesečnu socijalnu pomoć za osnovno  preživljavanje.
8. Samostalni likovni umjetnici i pogotovo oni sa višegodišnjim stažem trebaju imati PRVENSTVO u Meštrovićevom paviljonu – za svoje izložbe i projekte, a ne da se tamo okupljaju samo profesori s ALU i njihovi prijatelji.
Ta zgrada je u vlasništvu države i Ministarstvo kulture treba preuzeti nadzor nad tom zgradom i da samostalni i ostali umjetnici direktno putem natječaja podnose svoje prijedloge Ministarstvu kulture, a ne da ravnateljica, predsjednik i dopredsjednik HDLU-a odlučuju koga će od umjetnika pripustiti u Meštrovićev paviljon, te da iz njega neki profesori sa ALU čak i izbacuju samostalne likovne umjetnike, što se u prošlosti već dešavalo u HDLU-u i o čemu je Ministarstvo kulture u više navrata temeljito informirano, ali ništa nisu poduzeli po tom pitanju. Dapače, jedan od ljudi koji je samostalne umjetnike IZBACIVAO iz Meštrovićevog paviljona – nalazi se danas u Radnoj skupini Ministarstva kulture za donošenje novog Zakona o umjetnicima!!
 
9. Ako Ministarstvo kulture misli da je previše umjetnika u Hrvatskoj,onda ne treba rezati prava već postojećim umjetnicima, nego treba smanjiti broj upisnih kvota na umjetničkim akademijama, koje posve neodgovorno proizvode preveliki broj budućih umjetnika bez posla. A o količini skupo plaćenih profesora na akademijama da i ne govorimo – oni puno skuplje koštaju državu, nego samostalni umjetnici.
10. Mi mnogi samostalni likovni umjetnici imamo loš osjećaj da nam Ministarstvo kulture sa ovim zakonom planira smanjiti prava ili nas čak i posve ukinuti kao struku – u tom slučaju, zelimo poštene i transparentne razgovore o sudbini samostalnih likovnih umjetnika i ako nam se planiraju smanjiti naša radna prava, insistiramo na tome da Ministrica kulturerazgovara sa nama o našem Statusu, a ne samo da se slušaju sugestije nekih profesora sa ALU i specijalno ne onih – koji su izbacivali samostalne umjetnike iz Meštrovićevog paviljona i cenzurirali ih kada su željeli progovoriti o problemima u svojoj struci.
Sve ljubitelje lijepih umjetnosti i kulture u Hrvatskoj stoga molimo da podržite ovu peticiju svojim potpisom, kako bi se samostalni likovni umjetnici izborili da novi Zakon o umjetnicima bude pošten i pravedan, da u punoj mjeri uvažava Radna prava profesionalnih umjetnika iz različitih umjetničkih profesija i na taj način doprinese rješavanju problema umjetnika i njihovom opstanku na hrvatskoj kulturnoj sceni.
 
U  Zagrebu, 18. 6. 2018.
Krešimira Gojanović
predsjednica HDLU Zagreb
Robert Štimec
dopredsjednik HDLU Zagreb

Helena Klakočar – MOHA U TRITONU

„Moha u Tritonu“ je izložba radnog procesa i završne faze izrade dokumentarne vizualne reportaže. Za potrebu izložbe autorica je intervjuirala posadu broda BŠ – 72 Andrija Mohorovičić koja je u sklopu misije TRITON spašavala izbjeglice na Mediteranu u organizaciji FRONTEXA. (Moha je interno skraćeno ime tog broda.)

U srijedu, 12. rujna 2018. u 20.00h, u Galeriji PM, Doma hrvatskih likovnih umjetnika otvorit će se samostalna izložba multimedijalnog umjetnika Helene Klakočar.

Izložba Moha u Tritonu će se sastojati od serijskih crteža, video radova, dok će se sama autorica izložbe svakodnevno unutar radnog vremena galerije boraviti u prostoru galerija, a posjetitelji će s njom moći razgovarati o iskustvima rada na ovom projektu.

“Moha u Tritonu” je izložba radnog procesa i završne faze izrade dokumentarne vizualne reportaže.
Za potrebu izložbe autorica je intervjuirala posada broda BŠ – 72 Andrija Mohorovičić koja je u sklopu misije TRITON spašavala izbjeglice na Mediteranu u organizaciji FRONTEXA. (Moha je unutrašnji naziv tog broda.)

Narativne cjeline opisuju najznačajnije događaje: protokole spašavanja, teškoće, opasnosti, ugodne i neugodne trenutke. Autorica je rekordno zapisivala radnje koje su izvodile posade za vrijeme plovidbe te bilježila i njihove svakodnevice.

Razne faze realizacije projekta obuhvatile su dogovor sa MORH-om i Frontexom, razgovori s pripadnicima MUP-a, upoznavanje sa stručnim navigacijskom i pomorskom terminologijom.
Autorica je na brodu boravila tri puta od čega je sudjelovala u dvodnevnom plovidbi od Splita do Visa i natrag. Pripadnici čitave posade na vrlo su slikovit način opisuju iskustva i dinamiku događanja na brodu tijekom tri mjeseca misije sastavljene od tragedičnih i potresnih događaja koji su se izmjenjivali s trenucima ponosa zbog uspješno provedenih akcija. Sakupljen dokumentarni materijal jako dobro opisuje tu humanu misiju. Narativni radovi i skice bit će objavljeni u knjizi pod naslovom ZID MEDITERAN. U razgovorima joj je uvelike pomogla viša časnica mr. sc. Maja Siriščević, pukovnica Hrvatske ratne mornarice, ujedno i likovna pedagoginja po struci.

Ono što čini izložbu MOHA U TRITONU su tako važni projekti ne samo slikoviti crteži i priče koje se događaju uzbudljivo, već i činjenica da je autor unio svoje razmišljanja da bi ispričao tu priču.

Izložba slika Alisa Teletović: Sve moje duše u potrazi za sobom

Ekspresionistički trag u boji, i nagovještaj lica, osobe, anđela, nekonvencionalnog nabojan – mi dopušta da spontano, naizgled naivno i eksperimentirajući u pokretu i boji, gradim priču o samospoznaji kroz duše koje se suočavaju sa sobom i s iskušenjima kroz koje prolazi žena danas

Alisa Teletović umjetnica je nekonvencionalnog naboja, čije je slikarstvo snažno i poletno. Ona spontano, naizgled naivno i eksperimentirajući u pokretu i boji, gradi priču o samospoznaji kroz duše žena koje se suočavaju sa sobom i s iskušenjima kroz koje prolazi žena danas: potrebom za ljubavi, očekivanjima, potragom i pročišćenjem, traganjem za unutarnjim djetetom.

Alisa o svom radu:
” Sve moje duše u potrazi za sobom, ekspresionističke, ilustrativne, figurativne slike su nastale kao traganje za sobom koje je intenzivno krenulo povratkom u Bosnu i Hercegovinu 2011.godine. Izbivanje iz svoje zemlje, i život na drugom kontinentu, u Australiji, predstavlja jedan važan period mog slikarstva, u kojem sam slikala pejzaže, ptice emu, eukaliptuse, gdje mi je bio bitan osjećaj za porodicu, gradila sam utočište. To beskrajno prostranstvo i dan danas ima moju dušu zatočenu na nebu.

Povratkom «kući», osjetila sam potrebu za intimnijim pristupom/pogledom, kako prema sebi, tako i prema ženi općenito. Intuitivno slikajući ekspresije i figurativne emocije mojih duša, došla sam do unutarnjeg djeteta. Upitala se, razotkrila. Moje unutarnje dijete osjeća i doživljava, ono je meka toplina srca. Moje duše žive, one pričaju sebe kroz mene. Ili je obratno? Introspektivni (auto)portreta stanja žene, razgovora u potrazi za duhovnošću, su u biti, moji razgovori sa samom sobom, traganje mog postojanja, bitnog i nebitnog mjerenja osjećanja, srca i pokušaja pronalaska mira. Mira unutar sebe.

Ekspresionistički trag u boji, i nagovještaj lica, osobe, anđela, nekonvencionalnog nabojan – mi dopušta da spontano, naizgled naivno i eksperimentirajući u pokretu i boji, gradim priču o samospoznaji kroz duše koje se suočavaju sa sobom i s iskušenjima kroz koje prolazi žena danas. Ovo svojevrsno autobiografsko pročišćenje emocija se nudi na dlanu, ulaskom u nju, slika živi svojim životom, a ja sam se spasila.”

Alisa Teletović, likovna umjetnica iz BiH, diplomirala je 2000. godine na RMIT univerzitetu u Melbourneu, gdje je studirala likovnu umjetnost, elektronski dizajn i medije. Članica je Udruženja likovnih i primijenjenih umjetnika BiH, Napretka te ULUBIH-a. Iza sebe ima osamnaest samostalnih izložbi, između ostalog u Melbourneu, Perthu, Adelaide, Sarajevu i Tuzli. Laureatkinja je niza priznanja i nagrada. Njeni umjetnički radovi nalaze se u javnim i privatnim kolekcijama širom svijeta, s ljubavlju se kupuju, vole i uživaju.

U srijedu, 12. rujna u 19 sati u galeriji Živi Atelje DK (Ilica 110) otvara se prodajna izložba slika “Sve moje duše u potrazi za sobom” umjetnice Alise Teletović. Izložba je otvorena do 15.9., radnim danom od 18 do 20 sati, a subotom od 11 do 14 sati.

Živi Atelje DK je nezavisna, interdisciplinarna, nevladina i neprofitna organizacija koja pruža podršku različitim umjetničkim izrazima i potiče suradnju među umjetnicima. Udruga Živi Atelje DK u svojem radu naglasak stavlja na propitivanje identiteta i razumijevanje drugosti kroz aktivnosti koje povezuju lokalnu i međunarodnu zajednicu u umjetničkom procesu. Udruga se bavi i zaštitom te promocijom umjetničkog nasljeđa akademske kiparice Vere Dajht-Kralj čiji je atelje središte naših kreativnih aktivnosti.

PRODUŽENA IZLOŽBA “ANDY WARHOL: ENTER INTO MY LIFE”

Narodni muzej Zadar u suradnji s Rebel Kolektivom obavještava cijenjene posjetitelje kako se izložba Andy Warhol: Enter into My Life može posjetiti do petka, 28. rujna 2018. godine koji je ujedno i završni dan izložbe

Zbog iznimnog interesa javnosti organizatori su odlučili omogućiti još tri tjedna uživanja u iznimnoj kolekciji sitotisaka, litografija, crteža, memorabilija i filmskih uradaka umjetnika koji nepobitno obilježava umjetnost druge polovice 20. st.

Radno vrijeme Kneževe palače je od 9 do 22 sata.

Materijal i forma – tekstil na novim granicama

Širenje pogleda i poneka objeda

Odmak od nedvojbene i izravne pripadnosti obrtničkom, odnosno industrijskom sklopu oblikovanja, koji je 20. stoljeće, napose u svojoj drugoj polovici, uradilo s tekstilom, analogan je istovjetnim pomacima statusa svih ostalih grana primijenjenih umjetnosti. Po uporabnom kriteriju situaciju je moguće definirati na sljedeći način: više nije riječ samo o oblikovanju tekstila, uključujući i dekorativnu primjenu, ili o odijevanju, odnosno o njegovu najistaknutijem izrazu – modi (koja sama po sebi također posjeduje imanentne umjetničke pretenzije), nego o pomaku prema umjetničkom shvaćanju samoga materijala. Potencijal koji se u tekstilu nalazi je kategorijalno onaj isti kao u svakom drugom materijalu – to je sad materija poput pigmenta ili gline koja je tretirana kao osobiti medij za individualni izraz.

U hrvatskom jeziku – barem zasada – nemamo dva razlikovna termina kojima bismo imenovanjem jasno razdvojili uporabnu od estetsko-sadržajne komponente vrednovanja kao što je to slučaj s engleskim izrazima textile art i fibre art (potonji u uporabu ulazi nakon 2. svjetskog rata). Zbog njihova izostanka moramo se poslužiti opisima poput ovoga u kojemu se izdvaja kako tekstilna umjetnost „gradi okosnicu svojeg identiteta oko pojmova koji se odnose na strukturu tekstila“[1]. Zasigurno će teorijska i definicijska razmatranja još uslijediti, no nedvojbeno se može lako ukazati kako je i u nas postupno provedeno odvajanje tekstilne umjetnosti od obrade tekstila u užem smislu. Od naglaska na ‘obradi’ koja se spominje u Pravilniku udruge iz 1950., preko poziva da se „tekstilna umjetnost integrira s masovnom proizvodnjom“, do aktualne usmjerenosti na umjetnost[2] – dakle, od sužavanja na svrhovitost do umjetničke unikatnosti i sublimiranosti – obavljen je emancipacijski luk i te materijalno-formalne discipline.

Upravo zbog specifičnosti koju sa sobom donosi tekstil kao i zbog predodžbe koju taj pojam stvara, pored klasične opozicije: značenje umjetničkih djela nasuprot njihovoj formi[3], valja se pozabaviti onom koja joj prethodi: manje problematizirana, ali na svoj način isto tako bitna opozicija forme i materije. Nedvojbeno je to jedan od temeljnih međusobno uvjetovanih odnosa kroz čitavu povijest čovjekove kreativnosti. Jednostavno rečeno, svojstva materijala uvjetuju istodobno njegovo oblikovanje i primjenu. U slučaju tekstila – jednog od najraširenijih materijala na svijetu, točnije rečeno: skupa velikog broja međusobno vrlo različitih materijala – ta je relacija poprimila iznimno širok raspon pojavnosti (dakako, naš je interes u oblasti umjetnosti u užem smislu te primijenjene umjetnosti i dizajna).

Ponajprije se postavlja set pitanja s obzirom na stalno rastući broj novih, sintetskih materijala (artificijelnih) te se nameće ne samo dvojba što sve može biti tekstil (to je ponajprije tehnološko pitanje i tiče se pojma i definicije tekstila), nego što je sve moguće postići uporabom takvih materijala. Već smo se navikli na odjeću od plastike – po tome i ona pripada barem predodžbi o tekstilu. Kako se sve mogu oblikovati i dizajnirati novi materijali? Pružaju li otpor stvaralačkoj ideji ili se kreativni postupak podvrgava odabranom materijalu? Ukratko, vrijedi li još uvijek konstatacija koja kaže da materijal utječe na formu? Nadalje, kao specifičan aspekt pojavljuje se i mimikrija; riječ je o svim onim slučajevima kada jedan materijal oponaša drugi. Budući da je fleksibilnost jedna od primarnih odlika tekstila, svojedobno su iznenađenje predstavljale velike instalacije od teškoga tkanja koje doživljavamo poput zidova ili stupova. Obje, u kratkim crtama elaborirane cjeline intrigantan su izazov umjetnicima. Rezultati njihova promišljanja i rada iskazani su na izložbi u različitim proizvodima primijenjene umjetnosti; kako na objektima za dekoraciju interijera, ali i na onima koji bez okolišanja posežu za umjetničkom aurom. Zato je umjesto pitanja je li nešto umjetnost daleko zanimljivije – kako na to ukazuje Lars Svendsen[4] – ono o kvaliteti i karakteristikama umjetničkih djela. Upravo s takvim ciljem upoznajmo se s odlikama izloženih eksponata.

Premda mimikrija već odavno postoji – prisjetimo se marmoriziranih oslika papirnih i drvenih površina koji se rade još od srednjega vijeka – ona je očito i dalje neodoljiv izazov (samo je sada ljestvica s primijenjene podignuta na višu stepenicu); pogotovo otkada je postmodernizam opušteno, sasvim nehajno odmahnuo na svojedobni modernistički zahtjev[5] po kojemu svaka umjetnička vrsta mora dokazivati svoju osebujnost.

Srećemo se s radovima koji koriste tekstil (sa aplikacijama ili bez njih) kako bi uprizorili nešto drugo – zid, brezu, gljivu – dok drugi biraju ne-tekstilne materijale da glume tekstil. Tako Nataša Knežević nastoji „stvoriti teksturu koja oponaša dekorativne zidne površine nastale slaganjem kamenih ili keramičkih blokova“.* Sanji Šebalj „nađeni je konac za pletenje ribarskih mreža poslužio za stvaranje tekstilne površine koja podsjeća na suhozid“, dok je Tatjana Grgurina Vučetić mimikriju dovela do stupnja iluzionističke obmane. Simulacijom drugoga objekta, prije svega u pogledu taktilnosti, Vesna Kolobarić je svome radu dala suvišak funkcija; riječ je o „multifunkcionalnom oblikovanju kao skulpture ili kutije za odlaganje“. Mekoću vune i drugih tkanja pretvoriti „tehnikom filcanja u kruti okvir“ bio je izazov i za Vesnu Jakić. Nasuprot ovakvim primjerima stoje radovi Smiljke Franjić „koja je – inspiriravši se baroknim ovratnikom – kore banana obradila da teksturom i savitljivošću podsjećaju na kožu“; Ruže Hodak koja koristi reciklirane elemente za dizajn novih tekstilnih materijala; također i autorskoga dvojca Hlupić-Dujmušić/Krpan koji osim što propituju „formu i materijal koji mijenjaju svoju uporabnu i estetsku dimenziju“, prekoračuju u polje transcedencije.

Radovi Zorana Kakše i Dominique Jurić nisu mimikrija, već simbolički ističu temeljna obilježja tkanja – na razini mikrostrukture to su nit i preplet – markirajući ih literarnim nazivima.

Kakvi sve novi tekstilni materijali mogu biti upotrijebljeni pokazuju nam Igor Galaš („koristio sam desetke materijala svih sastava i obrada te (…) stvarao novi dizajn i formu“), Tihana Mikša Perković („tehnikom košaraštva stvara se trodimenzionalna forma“), Vesna Pleše („kombinacija pamuka i najlonskog monofilamenta“), Gordana Špicer Šimić koja ludički i duhovito eksperimentira povezujući „plastičnu foliju s metalom – materijalom oprečnim po čvrstoći“. Slično je ozračje u radu Čizmica Renate Svetić; njime se vraća primordijalnom stanju koje još ne poznaje tkanje, tek oblikovanje pritiskom, gnječenjem. Višnja Iris je, na prvi pogled, izložila ready-made, ali riječ je o izradi s ambivalentnom namjenom – uporabnom i čisto dekorativnom.

Hiperbolička geometrija u odjeći Ivane Bakal nameće svoju formu ljudskoj strukturi; autorica “radom propituje kostim kao instalaciju i alternativne odbačene i reciklirane materijale”. Aspiracija Andreje Deskar beskompromisna je: “prikazati odnos rođenja i smrti (…) život kao vrijeme, smrt kao prostor”. Radovi pak Ljerke Njerš, nesklone ovakvome tipu eksperimenata, kontrastna su pozadina tradicije za novine koje proširuju pogled na ovu umjetničku disciplinu.

Promotrimo li izložene radove kao jednokratnu cjelinu, valja nam zapaziti imanentnost karakteristika koje potvrđuju posebnosti jedne tehnike, ali i prisutnost skupa takvih odlika kojima se nadilaze njena konvencionalna ograničenja.

Nikola Albaneže, predgovor u katalogu povodom izložbe u Vukovaru 2016. godine

*Ovdje i dalje u tekstu citati su preuzeti iz iskaza samih autora.

[1] Maša Štrbac, predgovor u katalogu izložbe „Dekonstrukcija tekstila“, ULUPUH, 2009.

[2] Preuzeto s internetske stranice ULUPUH-a: http://www.ulupuh.hr/hr/sekcije.asp?idsekcije=13 – pristupljeno 13. rujna 2016.

[3] Kako je iznijeto u seminalnom radu Erwina Panofskog, Meaning in the Visual Arts.

[4] Lars Fr. H. Svendsen, Moda i umjetnost, poglavlje u knjizi Moda (Zagreb, 2010.), str. 128 gdje ukazuje na svoju glavnu tvrdnju u knjizi Kunst: „nemoguće je povući neku razliku između umjetnosti i ne-umjetnosti“.

[5] Clement Greenberg: „Purity in art consists in the acceptance, willing acceptance, of the limitations of the medium of the specific art“ u Towards a Newer Laocoon, http://west.slcschools.org/academics/visual-arts/documents/laocoon.pdf – pristupljeno 14. rujna 2016.

Glazba