Aleksandar Sascha Kuzman: IDENTITETI |

Kuzman predstavlja sekvence koje promatrač, ovisno o osobnom senzibilitetu, može pretvoriti u priču

Kula Sv. Martina Buje
predstavlja:
iz ciklusa EGO SUM QUI SUM
kustos: Eugen Borkovsky
otvorenje / apertura: 10. VIII. u 20.00 h, Kula Sv. Martina Buje

IDENTITETI

Za razliku od povijesnog, artističko dokumentiranje uvijek iskazuje neponovljivost prošlog kroz evokaciju „naknadno“ doživljenog vremena. Portret je uvijek dokument. Identitet je podložan slobodnoj interpretaciji ovisno o osobnom dojmu. No, i taj dojam može ovisiti o trenutnoj energiji promatrača. U nekom trenutku određeno nam lice može biti zanimljivo i privlačno da bi u nekom drugom raspoloženju postalo obično ili čak dosadno.

Lice je temeljna oznaka identiteta. To je detalj tijela koji je neponovljivo osoban i po kojemu razaznajemo ljude. Dio tijela koji nas označuje kao pojedinca. Ostali dijelovi tijela mogu lako pobrkati vlasnika. Lice otkriva naše unutarnje stanje ili nudi željenu grimasu. Tijekom povijesti oblika čovjek je najzastupljeniji likovni motiv, bilo da je vizualiziran prikazima tijela ili je pažnja fokusirana na glavu. U našem slučaju, Aleksandar Sascha Kuzman pažnju usmjeruje na lice. On predstavlja kolekciju portreta. Pritom se služi fotografskom tehnologijom. Već na prvi pogled jasno je da su radovi ujednačeni i da postoje samo manja odstupanja od kanona kojeg si autor zadaje. Radi se o propitivanju forme i raspoloženja. Osim u dva slučaja, uvijek su medij glave, lica bez drugih dijelova tijela.

Komentar ovim radovima traži rizik i odgovornost doticanja više područja koje autor svjesno ili nesvjesno apsolvira kako bi došao do rezultata koje podastire. Očito se ne zadovoljava prikazom oblikovnog stanja, već napor usmjeruje k otkrivanju karaktera ili psihološkog trenutka modela. Prikazati ljudsku dušu preko iluzionističkih plošnih likovnih tehnika nije lagan pothvat. U potrazi smo za konvencionalnim znakovima žanra portreta. Autor poznaje pravila tradicije. On zna koja značenja od interpretacije lika traži umjetnik, a koja očekuje promatrač. To su uvijek formalni, fizionomski te postularni identiteti modela koji ne moraju biti u skladu s oznakom karaktera. U C/B fotografiji percipiranje je formalno opisivo odnosima između bijelina i zatamnjenih tonova, ali ovdje je naglašenije osobno istraživanje. Podastrta lica uvijek su zaustavljena u trenutku neke njihove osobne situacije. Taj dojam naglašen je kadriranjem, oduzimanjem kolora i zanemarivanjem ambijenata. Autor ih ne prikazuje u prostorima u kojima bi se mogli nalaziti. On ih izrezuje, izolira. Pažnju posvećuje njima samima i svom doživljaju njihovih nijemih iskaza.

Od niza portreta odskaču dvije fotografije figure. Pažnju zaokuplja slijed: iako je očito da se radi o istoj osobi, jedna je ogrnuta plaštom/kimonom, a druga je naga. Obučeni model gleda direktno u promatrača dok je nagi model skrenuo pogled. Nameće se pitanje: je li nam privlačnija/zanimljivija naga ili odjenuta verzija iste osobe? Rješenje je u postavu. Ako najprije postavimo fotografiju nage, pa potom obučene osobe, imamo jedno značenje. Ukoliko koristimo obrnuti slijed, dojam i smisao se mijenja.

Fotografije nude portretne situacije koje ne sakrivaju nepravilnosti fizionomije, na kojima se ne mora ispasti mladoliko ili u pozi mudraca. Pred nama je upravo suprotno: umjetnik bilježi sudionike realnog vremena. Iako svi modeli poziraju i imaju svijest da ih netko bilježi, zaustavljeni trenuci kao da su nastali skoro neželjeno. Pogledi skoro svih modela usmjereni su u nas. Ovo nas može iritirati, ali i pokrenuti apstraktnu energetsku komunikaciju. Ova lica uvjetuju tračersko razmišljanje: tko su i što su ovi ljudi u odnosu na umjetnika? Njegovo promišljanje svjetlom raščlanjuje konvencionalnu sliku stvari ili – preciznije – raščlanjuje pristup motivu. Portret je i znak društvenih pravila. Analizirajući situacije, shvaćamo da su izrazi lica imobilizirani zadanim putanjama. Indicije prikrivenih odnosa pojedinca i okoline provlače se kroz radove. Grimase su uvjetovane običajima, sustezanjem i drugim socijalnim faktorima. Eventualna iskakanja prikrivena su, a uobičajenost postaje alibi sistema.

Aleksandar Kuzman namjerno izuzima kolor. Tako fotografije nose ideju memorije, starinske fotografije. Autor, bilježeći raznorodne prikaze lica, problematizira ambivalentnost motiva. Ovi portreti nameću usporedbu s kozmetički obrađenim licima koja viđamo u medijima i koja podliježu trendovima. Nameće se dojam naglašene životnosti, realnosti lica koja se nižu pred nama. Trendovski štih je odbačen. Prepoznajemo karakter modela i stav autora. On kao da nam želi kazati da je lice ranjivo i podložno promjenama. On naglašava dvije vrste mijene. Jedna promjena je ona koja se manifestira u tijeku vremena i zapaža se sporije. Druga je mijena, vezana uz lice, ona u vidu grimase, pokreta koji možemo pratiti našim osjetilima. Ove dvije mijene autor vješto prepliće, i pred nama se pokazuju lica koja su i mlada, i stara, i mirna, i nervozna. Doživljena snaga ovih promjena donesena je jednostavnim, ali dramatičnim izrezom te skalom tonova.

Lica se razlikuju, osim fizionomije, i stanjem koje iščitavamo. Tu je važan intenzitet pogleda, gesta usta, nagib glave, frizura, djelići pozadina, ili detalj odjeće, a ponegdje i rekviziti poput naočala, pokrivala ili ukrasa u kosi. Izvjesna doza melankolije provlači se postavom. Modeli su zadubljeni u svoje trenutno stanje: razmišljanje, upit/trema, opuštanje, komuniciranje pogledom… Akteri su sami sa sobom negdje u djelomično nesvjesnoj sferi da bi se, umjetnikovom intervencijom, materijalizirali u konceptualnom fotografskom obliku. Samoća pojedinca naglašeno je interpretirana kroz niz, zbirku. Aleksandar Kuzman niže prikaze lica koja tako postaju ne-sama. No, unutar pojedinog formata, obrazi ostaju usamljeni. Na nekim radovima je to očito, a na nekima je prikriveno grimasom. Autor sluti da samoća ostaje jedina konstanta koja nas prati. Ponekad samoću nazivamo osobnošću, ali na kraju uvijek ostajemo sami.

Kuzman predstavlja sekvence koje promatrač, ovisno o osobnom senzibilitetu, može pretvoriti u priču. Ta priča će zasigurno biti bliža traču nego povijesnoj zbilji. Međutim, suvremena umjetnost dozvoljava otklone ka osobnoj ponudi, ali i interpretaciji bez bojazni od srama. Ovim slijedom autor oblikuje stanja svojih melankoličnih motiva. Pristupa im decentno bilježeći im anatomske karakteristike i smisao. Umjetnik je motive doživio na senzibilni način, bez obzira na to je li ih samo vidio očima, kroz okular objektiva ili osjetio nutrinom. Očito je da je Kuzman motive birao i doživio kao kreativac-istraživač.

Jedan od modela pokazuje karakteristike koji nude estradne asocijacije. Još jedan muški lik nosi oznake poziva, posla ili preokupacije. To je očito Indijac kojeg otkriva pokrivalo. Za većinu ostalih likova teško je odrediti zanimanje, status, opredjeljenja. Nalazimo se pred razrađenim nizom koji ima početak, ali ne znamo mu kraj. Poput stilskih vježbi. Nas sa zidova gledaju nepoznati pogledi. Naše iskustvo daje nam pravo da ih ocjenjujemo kao osobe. No, vidljivo, viđeno ne označuje uvijek i realno. Jer, autor jedini osobno poznaje vlasnike ovih lica. Ovi radovi nastali su na temelju portreta, no ovo nije klasična izložba portreta. Iako je pokretački motiv lice, autoru ono postaje medij. Čini nam se da je Aleksandar Kuzman nomad koji uspijeva zapaziti karakteristike stanja. Pred nama je kolekcija stanja. Zbirka emocionalnih situacija modela tumačenih kroz prizmu autorova doživljaja.

Eugen Borkovsky, VIII. 2019.

Aleksandar Sascha Kuzman rođen je 12. II. 1967. godine u Novom Sadu. U Bujama živi od 1982. godine, iako je i prije često ovdje boravio. Kreativnim poslovima bavi se od 1993., od kada živi u Berlinu. Sudjelovao je na nekoliko kolektivnih izložbi i priredio više samostalnih. Zajedno sa Nihadom Ninom Pušijom, sarajevskim fotografom koji stvara u Berlinu, osnovao je Kiklop Photo Factory, u sklopu kojeg ostvaruje više projekata, (-Najduža fotografija na svijetu, 27m; tema: „Naš pogled na svijet“, predstavljenom u Südost kulturzentrum Berlin; -projekt „Duldung“, o životu Roma u Berlinu, u sklopu kojeg snimljen dokumentarni film, a izložba je bila postavljena u galeriji Neue Gesellschaft für Bildene Kunst. Ista izložba predstavljena je u New York, Tel Avivu i još nekim gradovima svijeta.) Za fotografiju pod naslovom „Rob“, na temu „Sloboda“, u organizaciji Amnesty Internationala, osvojio je drugu nagradu. Radio je u galeriji Bethanien Kreuzberg, surađujući sa mnogim suvremenim umjetnicima. Dugi niz godina bavio se dokumentarnom fotografijom. Nakon izlagačke pauze, okušava se na području umjetničke fotografije i konceptualne umjetnosti. Živi i radi između Berlina i Istre.